Naziv im vjerojatno dolazi od engleskog glagola to quake, što znači drhtati, podrhtavati. Dosljedno, kvekeri su drhtavci. Vjerojatno je pojam kveker u početku bio upotrijebljen u pogrdnom smislu za osobe koje su upale u ekstatično drhtanje. Nazivaju se još i Religiozno društvo prijatelja. Ukupan broj kvekera u svijetu je blizu 400.000, a najviše ih ima u Africi (preko 50%) i Americi (oko 35%). U Republici Hrvatskoj ih ima 50-tak (u Vukovaru).
Osnivač kvekera bio je Englez George Fox, rođen 1624. godine. Nakon nekoliko godina religioznog traženja i kriza, tvrdio je da je doživio viđenje. Postao je propovjednik koji je išao od mjesta do mjesta i javno kritizirao anglikansku državnu Crkvu i njezino svećenstvo, te je zbog toga bio često suđen i zatvaran, a jednom čak i umalo pogubljen.
Za vrijeme svoga misionarenja 60 je puta morao pred sud, a 8 puta osuđen na zatvor. Najduža mu je zatvorska kazna trajala 8 godina. Unatoč tome, stekao je vjerne pristaše koji su s njim dijelili sličnu sudbinu. Njihova se misionarska djelatnost proširila posebno u Zapadnoj Indiji i Sjevernoj Americi. U Americi su osnovali i svoju državu – Pennsylvaniju, koja je dobila ime po Williamu Pennu, poslije Foxa najznačajnijem teologu kvekera.
Kvekeri veoma pozitivno pristupaju osobi. Naime, smatraju da u svakom čovjeku postoji unutarnje svjetlo, odnosno Krist. To znači da njima nisu potrebni ni Crkva, ni svećenik, ni sakramenti, nego mogu neposredno doći do Krista ako se zadube u sebe. Zato se oni sastaju u prostorima bez ukrasa i tamo u šutnji, bez ikakvih obreda ili pjesama, osluškuju Božji glas u svojoj nutrini.
Budući da se Bog nalazi u čovjekovoj unutrašnjosti, nužno je da se svatko potrudi oko oblikovanja svoje osobnosti. Zato se kvekeri trebaju suzdržavati od alkoholnih pića, opklada i igara na sreću. Osim toga, protive se smrtnoj kazni, odbacuju služenje vojnog roka i odlaženje u rat, zalažu se za lijep odnos prema kažnjenicima i uopće za pravednost i solidarnost. Engleski i američki kvekeri su 1947. godine dobili Nobelovu nagradu za mir.
Nema sumnje kako kvekeri imaju puno toga pozitivnoga, od kojih i katolici mogu puno naučiti, posebno osluškujući Krista u sebi i u drugima, no s druge strane valja istaknuti i kako su svojim naučavanjem i načinom života potpuno odbacili sakramentalnost, otajstvenost liturgije, autoritet Svetoga pisma i Predaje, odnosno vjeru sveli gotovo isključivo na ekstatičan i subjektivan doživljaj.