Latinska tipska izdanja Reda slavljenja ženidbe nakon Drugog vatikanskog sabora
Prvo tipsko izdanje Reda slavljenja ženidbe odobreno je 19. ožujka 1969.[1] Bila je to prva obnovljena liturgijska knjiga koja se pojavila nakon Drugoga vatikanskog sabora. Imala je skromne Prethodne napomene. Bilo je za očekivati da se pojavi obnovljeno tipsko izdanje, jer je, između ostaloga, Red slavljenja ženidbe u Rimskom obredniku trebalo uskladiti s kasnije objavljenim liturgijskim knjigama, poglavito s misalom. To se još više pokazalo potrebitim nakon objavljivanja Zakonika zakonskog prava. Tako se drugo tipsko izdanje pojavilo 1991., a dekret nosi nadnevak 19. ožujka 1990.[2] Mi ćemo dio po dio predstavljati OCM, 1969. i OCM, 1991. naznačujući promjene i obogaćenja sadržana u drugom tipskom izdanju, s time, da ćemo, naravno, staviti naglasak na OCM, 1991. Osvrnut ćemo se također i na hrvatske prijevode RO, 1970. i RO, 1997., osobito na ovaj potonji.
Kao što je već bilo rečeno, OCM, 1969. u sebi nosi manjkavosti koje je bilo gotovo nemoguće izbjeći u prvoj reformiranoj liturgijskoj knjizi. Same su prethodne napomene vrlo kratke, a obred jednostavan. Obnovljeno tipsko izdanje svakako predstavlja veliko obogaćenje. Prije nego što ga pobliže predstavimo, bit će zanimljivo shematski pokazati bogatstvo ovog izdanja u odnosnu na prvo tipsko izdanje. U prvoj ćemo tablici u dva stupca pokazati prethodne napomene jednog i drugog izdanja, a u drugoj ćemo tablici također usporedno prikazati red slavljenja ženidbe prema OCM, 1969. i prema OCM, 1991. Jednostavnosti radi, donosimo naslove na hrvatskom. Jednako ćemo tako i sam tekst prethodnih napomena navoditi prema RO, 1997.
Prethodne napomene
Red slavlja
1. Prethodne napomene
a) OCM, 1969.
Budući da se ovaj Red prvi pojavio, u Prethodnim se napomenama to odražava. U kasnije objavljenim liturgijskim knjigama prethodne su napomene teološki i liturgijsko-pastoralno bogatije. Ove napomene imaju samo osamnaest brojeva.[3] Iznose saborski nauk o sakramentu ženidbe (1-7). U daljnjim se brojevima (8-11) govori o izboru obreda. Tako se određuje da se ne može slaviti vjenčanje pod misom kada je jedna strana nekrštena, a zatim se daju upute da se ne pravi razlika među vjernicima glede njihova staleža. Daju se neke odredbe za slavlje pod misom.
S jedne strane je izražena želja da se sačuva rimski Red slavljenja ženidbe, ali se s druge strane ponavlja nauk i Tridentskog i Drugoga vatikanskog sabora da se sačuvaju hvalevrijedni običaji.[4] Tako se u broju 12 Prethodnih napomena veli:
U krajevima gdje je na snazi Rimski obrednik vjenčanja neka se prirede posebni obrednici prilagođeni običajima i potrebama pojedinih krajeva, kako to propisuju čl. 63b i 77 Konstitucije o svetom bogoslužju i pod uvjetom da ih pregleda Apostolska Stolica.
Glede priređivanja posebnih obrednika, biskupskim se konferencijama ostavlja velika sloboda, pod uvjetom da prilagođeni obredi budu pregledani od Apostolske Stolice. Nadalje, Biskupskim se konferencijama ostavlja mogućnost prilagodbe i same ženidbene privole i cijeloga obreda. Inzistira se, međutim, da u svakom slučaju svećenik prisustvovatelj od mladenaca zatraži i primi privolu (13-18).
b) OCM, 1991.
Prethodne su napomene u ovom izdanju puno bogatije. Donose skladnu i duboku teologiju kršćanske ženidbe, a odražavaju i nauk crkvenih dokumenata koji su se pojavili nakon 1969. Zato ćemo ih ovdje opširnije izložiti. U Prethodne je napomene, naravno, brižljivo ucijepljeno ono što se o slavljenju ženidbe nalazi u ZKP.
(1) Značenje i dostojanstvo sakramenta ženidbe (1-11)
Kao naravna zajednica muškarca i žene, po kojoj oni postaju jedno tijelo, ženidba je stvarnost koja dobiva snagu od samog čina stvaranja. Ženidbu, koja je po sebi od Stvoritelja, Krist Gospodin želi vratiti prvotnom dostojanstvu. Zato je uzdiže na dostojanstvo sakramenta. U br. 8 i 9 nalaze se, zacijelo, najsnažniji izričaji o smislu i dostojanstvu ženidbe kao stvarnosti koja označuje otajstvo jedinstva Krista i Crkve: “Sakramentom ženidbe kršćanski supruzi označuju otajstvo jedinstva i plodne ljubavi između Krista i Crkve i u njemu imaju udjela” (br.8). U nastavku se izrijekom veli:
Po ovom sakramentu Duh Sveti čini da, kao što je Krist ljubio Crkvu i sebe predao za nju, tako i kršćanski supruzi, u jednakom dostojanstvu, nastoje hraniti i njegovati svoj brak u međusobnom predanju i s nepodijeljenom ljubavlju što struji iz božanskog izvora ljubavi; združujući tako božansko i ljudsko, neka ustraju u vjernosti, u dobru i zlu, i tijelom i dušom, isključujući svaki preljub i rastavu (br. 9).
Izjednačuje se, dakle, dostojanstvo ljubavi Krista prema Crkvi s bračnom ljubavlju, jer ta ljubav proistječe iz istog božanskog izvora. Kršćanski supruzi tako združuju božansko s ljudskim. Oni bi snagom sakramenta ženidbe trebali biti živo ostvarenje kraljevstva Božjega. Nije slučajno, dakle, da se brak i obitelj nazivaju kućnom Crkvom.
Nadalje, opet kao novost u odnosu na prethodno izdanje, u br. 10 tvrdi se da rađanjem i odgojem djece supruzi “proslavljuju Stvoritelja i teže savršenstvu u Kristu”. Prema tome, kada kršćanski roditelji rađaju i odgajaju potomstvo, oni time zapravo ostvaruju Božji poziv na svetost i savršenost. Time je konačno skinuta ona “hipoteka” prema kojoj je samo redovnički život ostvarivao poziv na savršenost.
Prethodne napomene naglašavaju misionarski značaj braka i obitelji: bračni drugovi svojim životom slave otajstvo Krista i Crkve i svjedoče ga u svijetu (br.11).
Ovo je svakako jedan od temeljnih tekstova crkvenog učiteljstva (“lex orandi – lex credendi!) o smislu, mjestu i ulozi braka i obitelji u Crkvi i društvu. Budući da ovakvih izričaja nema u Prethodnim napomenama OCM, 1969., očito je da se u OCM, 1991. htjelo iznijeti temeljni crkveni nauk o braku i obitelji, što se svakako treba vrednovati u obiteljskom pastoralu općenito, a u katehezi mladih, zaručnika, supružnika i obitelji osobito.
(2) Dužnosti i službe (12-27)
U ovom se dijelu daju pastoralni naputci o pripravi na ženidbu i o tome da po sebi slavljenje ženidbe treba pobuditi vjeru zaručnika. Međutim, sama nevjera zaručnika po sebi ne mora biti zapreka za slavljenje ženidbe u Crkvi, sve dok zaručnici ne odbijaju “ono što je u nakani Crkve kada se slavi ženidba”, tj. dok prihvaćaju osnovna svojstva ženidbe. Pretpostavlja se također da po izričitom odobrenju biskupa i laik može predsjedati slavlju vjenčanja u krajevima gdje nema dovoljno svećenika i đakona.
(3) Slavljenje ženidbe (28-32)
Određuje se da slavlje valja dostojno pripraviti zajedno s mladencima koji, primjerice, mogu sudjelovati u izboru biblijskih tekstova. Valja paziti na značaj pokorničkih vremena ukoliko se ženidba tada slavi.
(4) Izbor obreda (33-38)
Kada se slavi ženidba pod misom, uzima se odgovarajuća misa za zaručnike. Ukoliko je jedna strana nekrštena, vjenčanje može biti samo izvan mise. Inače se prepušta razboritom sudu svećenika – u razgovoru sa zaručnicima – je li uputno slaviti ženidbu pod misom ukoliko bi većina sudionika bili nekatolici ili “nepraktikanti”.
(5) Prilagodbe u ovlasti Biskupskih konferencija (39-44)
Na crti uputa još od Tridentskog sabora određuje se da biskupske konferencije mogu ovaj red prilagoditi, počevši od Prethodnih napomena. U br. 41 pobliže se određuje da se obrasci mogu prilagoditi i nadopuniti, da se kao inačicu mogu dodati neki drugi obrasci, da se može izmijeniti redoslijed obreda, da se eventualno zaručnicu ili zaručnike može ovjenčati vijencem. Određuje se, nadalje, da se može ispustiti predaja prstenja i – što je najvažnije – da treba pomno razmotriti “što se može prikladno pripustiti iz predaja i duha pojedinih naroda”. Štoviše, veli se u sljedećem broju, svaka biskupska konferencija, prema odredbi SC, 63b, može prirediti “vlastiti obred slavljenja ženidbe u skladu s mjesnim i narodnim običajima”, s tim da prisustvovatelj uvijek mora zatražiti i primiti privolu.
2. Red slavljenja ženidbe
a) Red slavljenja ženidbe u misi
(1) Red slavljenja ženidbe u misi – u OCM, 1969.
Na početku je dobro zapaziti kako se Red slavljenja ženidbe kroz povijest razvijao u smjeru euharistije. Prvo se ženidba slavila u domu zaručnika. U kasnijem se razdoblju samo sklapanje ženidbe slavilo na vratima crkve, nakon čega bi se slavila misa za zaručnike. Prema novome obredu, sklapanje ženidbe se, evo, slavi u sklopu euharistije, u okviru koje mladenci mogu pristupiti pričesti pod obje prilike. Time se, očito, naglašava prirodno mjesto ženidbe, koja je slika one ljubavi kojom Krist ljubi Crkvu i koja se ostvaruje upravo u euharistiji, svadbenoj gozbi Jaganjčevoj.[5] Zanimljivo je da obred ženidbu razumije kao usavršavanje krsne milosti,[6] a sudjelovanje u euharistiji shvaća se kao potpuno usavršavanje milosti sakramenta ženidbe.[7] Nadalje, slavlje sakramenta ženidbe u sebi na čudesan način objedinjuje sve postaje Božjeg djela spasenja. U samom stvaranju svijeta stoji prvotni blagoslov bračnoga para i obitelji. K tome je bračni savez slika saveza Boga i njegova izabranog naroda, odnosno Krista i Crkve. Konačno, kao što je euharistija trajna djelatna nazočnost Kristova vazmenog otajstva, tako je ženidba, u sebi i po sebi – po svetosti života supružnika – znak saveza Krista i Crkve, znak Kristova spasenjskog djelovanja u Crkvi. Otuda posebna povezanost sakramenta ženidbe i euharistije.[8]
Slavljenje ženidbe u misi odvija se na sljedeći način. Svećenik može dočekati mladence na ulazu u crkvu, može ih dočekati pred oltarom, a obred prijema se može i ispustiti i odmah početi s misom.[9] Liturgija riječi odvija se kako je uobičajeno. Nakon homilije započinje središnji dio slavlja ženidbe. Svećenik zatim pita mladence o slobodi, o vjernosti te o spremnosti da prihvate djecu. Kod ovog trećeg pitanja (koje se ispušta ako su zaručnici starije dobi) postavilo se pitanje treba li možda izbaciti ono a Deo u pitanju Jeste li spremni s ljubavlju primiti od Boga djecu, ali je to ipak zadržano da bi se tako potvrdila “ljudska i kršćanska odgovornost te poučljivo poštovanje prema Bogu” kada je u pitanju prihvaćanje djece.[10]
Privola koju donosi OCM, 1969., u uporabi je u engleskom govornom području još od srednjeg vijeka, a izgovaraju je sami mladenci.
Ja, I., uzimam tebe za svoju ženu (za svoga muža) i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.
Kao druga mogućnost, ova je formula preinačena u jedno pitanje koje svećenik upravlja prvo zaručniku, a onda zaručnici, na što oni onda trebaju potvrdno odgovoriti. To je učinjeno na izričitu želju Kongregacije za nauk vjere, a i na želju Pavla VI. Međutim, svjesno je ova mogućnost jednostavnog odgovora “da” stavljena na drugo mjesto.[11] Nakon što mladenci izreknu privolu, svećenik “zapečati” ono što su mladenci izrekli:
Gospodin vam bio dobrostiv, potvrdio privolu što je pred Crkvom očitovaste, ispunio vas svojim blagoslovom. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.
Ova je formula zamijenila onu tradicionalnu: Ja vas združujem u ženidbu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga koju je bio propisao Tridentski sabor, preuzevši je iz obrednika iz Rouena.
Nasuprot germanskom običaju da se prstenje daje prije privole (da bi se ujedinila privola i davanje prstenja), zadržan je rimski običaj da se prstenje daje nakon privole, a pri tome zaručnik, a onda zaručnica govore: Primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i vjernosti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.[12] Slijedi molitva vjernika. Uzima se vlastito predslovlje, a u prvoj euharistijskoj molitvi postoji vlastiti Hanc igitur. Iako je bilo više zahtjeva za vlastitom euharistijskom molitvom za mladence, ona je odobrena samo za Kanadu 1982.[13]
Molitva blagoslova zaručnika slijedi nakon molitve Oče naš i kratkog poziva na molitvu. Dosadašnja molitva blagoslova zaručnika, preuzeta iz GrH, 838 i preuređena tako da se odnosi na oboje mladenaca, predložena je kao prva.[14] Dodane su na izbor i još dvije druge, novosastavljene molitve. Nakon molitve blagoslova slijedi uobičajeni znak mira. Naglašava se da mladenci mogu primiti pričest pod obje prilike. Na koncu mise podjeljuje se trostruki završni misni blagoslov.
(2) Red slavljenja ženidbe u misi – u OCM, 1991. (45-78)
I u ovom je izdanju Red slavljenja ženidbe u misi stavljen kao prva mogućnost. To je i razumljivo, jer Crkva doživljava da je euharistija izvor i vrhunac svekolikog njezina života. Sa svoje se strane slavljenje sakramenta ženidbe posebno skladno uklapa u euharistijsko slavlje, jer je ženidba znak ljubavi Krista prema Crkvi, gdje on sama sebe za nju predaje.[15] Konačno, euharistija je “svadbena gozba Jaganjčeva” (Otk 19,9).[16] Sam red slavlja ženidbe prema OCM, 1991. ne razlikuje se bitno od OCM, 1969. Dva su načina na koji se mogu slaviti uvodni obredi. Prema prvom, svećenik dočeka mladence na ulazu u crkvu, gdje ih uljudno pozdravi, bilo svojim riječima, bilo služeći se obrascima pozdrava koji se donose u brojevima 52 i 53.[17] Dok mladenci ulaze, pjeva se ulazna pjesma. Pokajnički čin se izostavlja i, ukoliko rubrike ne priječe, uzima se jedan od obrazaca mise za zaručnike. Slavlje ženidbe u užem smislu započinje nakon homilije. Svećenik pozove mladence da odgovore na pitanja koja prethode samoj privoli.[18] Pitanja se odnose na slobodu, nerazrješivost i – ako mladenci nisu u poodmakloj dobi – o spremnosti prihvaćanja djece i njihova odgoja u kršćanskoj vjeri. Svećenik ih zatim poziva da izreknu privolu. Kao u OCM, 1969. tako je i u OCM, 1991. na prvom mjestu predložena privola koju pojedinačno izgovaraju ženik i nevjesta, a na drugom je mjestu ta ista formula prerečena u pitanja i odgovore. Svećenik prihvaća njihovu privolu jednim od dva ponuđena obrasca.[19] Slijedi blagoslov prstenja, nakon čega mladenci jedno drugome stave prsten uz riječi kojima izražavaju svoju ljubav i vjernost. Nakon toga se moli sveopća molitva.[20] Nude se umetci za I. II. i III. euharistijsku molitvu, dok je u OCM, 1969. postojao umetak samo za I. euharistijsku molitvu. U svakoj od tri molitve ženidbenog blagoslova ubačen je zaziv Duha Svetoga, čega nije bilo u OCM, 1969. U br. 78. se izričito kaže da se ženidbeni dokumenti potpisuju na koncu mise u sakristiji ili pred narodom, ali ne na oltaru.
b) Red slavljenja ženidbe izvan mise
Sam Red slavljenja ženidbe identičan je onome u sklopu mise i u OCM, 1969. i u OCM, 1991. Nakon kratkog pozdrava slijedi služba riječi, a nakon homilije sam red sklapanja ženidbe. Molitva blagoslova zaručnika slijedi odmah na koncu sveopće molitve, ili, kao u misi, nakon Gospodnje molitve (koja slijedi nakon sveopće molitve). Ukoliko se u sklopu ovog obreda želi mladencima podijeliti pričest, onda nakon molitve Oče naš slijedi “Evo Jaganjca Božjeg”, pričešćivanje, popričesna molitva i završni trostruki blagoslov.[21]
c) Red slavljenja ženidbe pred prisustvovateljem laikom (118-151)
Ovoga Reda nije bilo u OCM, 1969. Redoslijed je isti kao u Redu slavljenja ženidbe bez mise, s tim da se u uvodnim didaskalijama izričito govori da laik predsjeda po posebnoj ovlasti biskupa. Umjesto jedne od triju molitava ženidbenog blagoslova prisustvovatelj sklopljenih ruku govori trostruku blagoslovnu molitvu, na koju se odgovara: “Blagoslovljen budi Bog.” I ovdje je predviđena mogućnost slavlja svete pričesti. Dakle, prisustvovatelj laik ima nešto drugačije didaskalije, a kao i inače kada bogoslužju predsjeda laik, on ne polaže ruke kao svećenik, a završni blagoslov govori deprekatorno (“Bog nas ispunio radošću…”), križajući se (dakle, ne čini znak križa nad vjernicima).
d) Red slavljenja ženidbe između katolika i nekrštene osobe
Prije priređivanja ovoga obreda javilo se pitanje o sakramentalnosti ženidbe katolika i nekrštene osobe, jer izgleda da su neke takve ženidbe bile proglašene ništetnima i za katoličku stranu, jer da nisu bile sakramentalne. U tome je smislu 18. listopada 1966. poslan upit Kongregaciji za nauk vjere: Jesu li takve ženidbe sakramentalne ili ne? U odgovoru, koji je uslijedio već 7. studenoga 1966., Kongregacija za nauk vjere određuje da oni koji budu pripravljali tekstove za slavlje takvih ženidbi trebaju izbjegavati svaki izraz koji bi se mogao interpretirati u jednom ili u drugom smislu.[22] Tako je i učinjeno u Redu slavljenja ženidbe između katolika i nekrštene osobe i tu nema nekih razlika između OCM, 1969. i OCM, 1991. U uvodnim se didaskalijama, naravno, ispušta dio koji govori o prethodnoj krsnoj milosti. Samo sklapanje ženidbe ne razlikuje se od prethodnih obreda. Uzima se treća molitva ženidbenog blagoslova, ali s nekim preinakama. Tako na primjer, umjesto “sakramentom ženidbe” stoji “ženidbenim savezom”, a umjesto “neka obitelj ukrase djecom, obogate Crkvu”, kaže se “resio ih neporočan život i prokušane roditeljske vrline”.
U OCM, 1991. ovaj se Red naziva: “Red slavljenja ženidbe između katoličke strane i katekumenske ili nekršćanske strane” (152-178), dakle, predviđena je mogućnost da nekršćanska strana bude katekumen.
3. Biblijska čitanja (179-222)
U odnosu na OCM, 1969., u OCM, 1991. povećan je izbor svetopisamskih čitanja. Čitanja kojih nema u OCM, 1969. navodimo kurzivom. Dva čitanja iz Tobijine knjige u prethodnom su izdanju navedena prema prijevodu i numeraciji Vulgate, čitanje iz Knjige Sirahove slijede Vulgatinu numeraciju. Ako se ženidba slavi bez mise, treba uzeti barem jedno čitanje. U tom se slučaju, određuje OCM, 1991., treba uzeti ono čitanje koje izričito govori o ženidbi i ta su čitanja označena zvjezdicom.
Čitanja iz Starog zavjeta
- *Post 1,26-28.31a
- *Post 2,18-24
- *Post 24,48-51.58-67
- *Tob 7,6-14[23]
- *Tob 8,4b-8[24]
- *Izr 31,10-13.19-20.30-31[25]
- Pj 2,8-10.14.16a; 8,6-7a
- *Sir 26,1-4.13-16[26]
- Jer 31,31-32a-33-34a
Čitanja iz Novog zavjeta
- Rim 8,31b-35.37-39
- Rim 12,1-2.9-18
- Rim 15,1b-3a.5-7.13
- 1 Kor 6,13c-15a.17-20
- 1 Kor 12,31-13,8a
- Ef 4,1-6
- *Ef 5,2a.21-33
- Fil 4,4-9
- Kol 3,12-17
- Heb 13,1-4a.5-6b
- *1 Pt 3,1-9
- 1 Iv 3,18-24
- 1 Iv 4,7-12
- Otk 19,1.5-9a
Pripjevni psalmi
- Ps 32(33), 12 i 18.20-21.22
- Ps 33(34),2-3.4-5.6-7.8-9
- Ps 102(103),1-2.8 i 13.17-18a
- Ps 111(112),1-2.3-4.5-7a7bc-8.9
- Ps 127(128),1-2.3.4-5
- 144(145),8-9.10 i 15. 17-18
- Ps 148,1-2.3-4.9-10.11-13ab.13c-14a
Evanđelja
- Mt 5,1-12a
- Mt 5,13-16
- Mt 7,21-24-29
- *Mt 19,3-6
- Mt 22,35-40
- *Mk 10,6-9
- *Iv 2,1-11
- Iv 15,9-12
- Iv 15,12-16
- Iv 17,20-26
4. Misa za zaručnike
Ovdje ćemo samo ukratko predstaviti pojedine molitvene obrasce a kasnije ćemo ih podrobnije tematski analizirati.
a) Zborne molitve (223-228)[27]
U odnosu na OCM, 1969., OCM, 1991. donosi dvije zborne molitve više. Prve su četiri molitve sadržane i u OCM, 1969., a posljednje su dvije u OCM, 1991. nove. Prva je zborna molitva novosastavljena.[28] U njoj se ističe da bračni vez predoznačuje otajstvo Krista i Crkve. Druga ističe jedinstvo supruga u svjedočenju ljubavi u svijetu.[29] Treća je novosastavljena i moli za trajnu ljubav onih koji sklapaju ženidbu pred oltarom. I četvrta je novosastavljena. Moli se da supružnici rastu u vjeri i da Crkvu obogate vjernim potomstvom. Dviju posljednjih molitava nije bilo u OCM, 1969. Preuzete su iz Gelazijeva sakramentara.[30] U petoj se, dakle, molitvi moli za brak kao ustanovu koju je Bog dao za porast ljudskog roda. U posljednjoj se molitvi spominje umnoženje potomstva i moli da supruzi budu srodni duhom i svetošću života. Napomenimo također da zborna molitva iz Misala Pija V. (M) nije ušla među ovih šest.
b) Molitve nad darovima (231-233)
Tri darovne molitve identične su onima iz OCM, 1969., s tim da se prva nalazi i u Misalu Pija V. (M) koja je preuzeta iz drevnih izvora[31], a druge su dvije novosastavljene. Prva spominje svetu ženidbenu uredbu, od Boga ustanovljenu. U drugoj se zaziva očinska nježnost na zaručnike, a u trećoj se moli da se ženidbeni savez učvrsti otajstvom euharistije.
c) Predslovlja (234-236)
Predslovlja su identična onima iz OCM, 1969. Prvo predslovlje nosi naslov “Dostojanstvo ženidbenoga saveza” i preuzeto je iz Gelazijeva sakramentara.[32] Bračna zajednica služi složnoj ljubavi supružnika, njihova čista plodnost umnaža Božje sinove i kćeri. Rađanje djece urešuje ne samo svijet, nego i Crkvu. Drugo predslovlje nosi naslov “Veliko otajstvo ženidbe”. Ono je novosastavljeno i usklađeno je s drugom molitvom ženidbenog blagoslova. Osnovna je tema savez. Ženidba je trajni znak saveza Boga i njegova naroda, saveza Krista i Crkve, a po tome savezu mi postajemo dionici božanske naravi Isusa Krista. Tako ženidbeni savez ulazi u ekonomiju spasenja. Treće predslovlje, pod naslovom “Ženidba, znak božanske ljubavi”, govori o bračnoj ljubavi koja je slika trajne Božje ljubavi prema čovjeku kroz sve vjekove. Ovo je predslovlje opet usklađeno s trećom molitvom ženidbenog blagoslova.
d) Spomen zaručnika u euharistijskoj molitvi (237-239)
OCM, 1969. imao je spomen zaručnika predviđen samo za prvu euharistijsku molitvu. OCM, 1991. nudi po jedan spomen zaručnika za svaku od prve tri euharistijske molitve. Spomen zaručnika u prvoj euharistijskj molitvi preuzet je iz drevnih izvora.[33] Moli se za dug život i za potomstvo. Spomen zaručnika u drugoj euharistijskoj molitvi je novosastavljen, ali je dijelom nadahnut starim izvorima.[34] Moli se da zaručnici ustraju u ljubavi i miru. Spomen zaručnika u trećoj euharistijskoj molitvi u cijelosti je nov. Za zaručnike se moli milost da ostanu vjerni ženidbenom savezu.
e) Molitve ženidbenog blagoslova (73-74; 241-244)
Prva je molitva preuzeta iz drevnih izvora.[35] U starini je to bio blagoslov zaručnice. Već je u prethodnom izdanju molitva tako preinačena da se odnosi na zaručnicu i zaručnika. Međutim, u OCM, 1991. ubačen je zaziv Duha Svetoga: Emitte super eos Spiritus Sancti gratiam, ut, caritate tua in cordibus eorum diffusa, in coniugali foedere fideles permaneant, čega nije bilo u OCM, 1969. Ova je molitva posebno bogata. Stoga ćemo kasnije, polazeći od ove molitve, analizirati teologiju svih molitava OCM, 1991.
Druga je molitva novosastavljena. Ona je, kao što je bilo već rečeno, usklađena s dugim predslovljem i govori o bračnom savezu kao slici saveza Boga i njegova naroda, Krista i Crkve. I u ovom je slučaju u OCM, 1991. umetnut zaziv Duha Svetoga: et in eorum corda Spiritus Sancti virtutem effunde, čega nije bilo u OCM, 1969.
I treća je molitva novosastavljena. Ona je, opet, usklađena s trećim predslovljem. Moli se za plodnost, za pouzdanje u Božju zaštitu i za sreću zajedničkoga života sve do starosti. I u ovom je slučaju u OCM, 1991. ubačen zaziv Duha Svetoga: “et virtus Spiritus Sancti tui corda eorum desuper inflammet”, čega nije bilo u OCM, 1969.
f) Popričesne molitve (245-247)
Tri popričesne molitve u OCM, 1991. identične su onima iz OCM, 1969. Popričesna iz Misala Pija V. nije među njima.[36] Prva je molitva dijelom sastavljena iz starih izvora.[37] Druga je molitva novosastavljena, a treća je dijelom nadahnuta starim izvorima.[38] U popričesnim se molitvama moli da Bog snagom misne žrtve učvrsti mladence u ljubavi, da bi mogli biti navjestitelji Božjeg imena, te da se svi prisutni osnaže otajstvima koja su slavili.
g) Blagoslovi na svršetku slavlja (248-250)
U OCM, 1991. predložene su tri formule završnog misnog blagoslova, koje se nalaze i u OCM, 1969. Prva formula preuzeta je iz stare hispanske liturgije.[39] Za mladence se moli da ih Bog sačuva u ljubavi i miru, da ih obdari djecom te da u svijetu svjedoče za Boga. Drugi je blagoslov novosastavljen, a temelji se na trinitarnoj vjeri. Treća formula blagoslova nadahnuta je Novim zavjetom: spominje se svadba u Kani,[40] ljubav Kristova prema Crkvi[41] i poziv učenicima da budu Kristovi svjedoci.[42]
5. Dodaci
U OCM, 1991. u Dodacima se nude uzorci sveopćih molitava kao i u OCM, 1969. Mi ćemo posebnu pozornost posvetiti drugim dvama dodacima sadržanim u OCM, 1991.: blagoslov zaručnika i blagoslov bračnih drugova prigodom obljetnice ženidbe, jer toga u OCM, 1969., kao i u još starijim obrednicima nije bilo.[43]
a) Blagoslov zaručnika (235-271)
U OCM, 1969. ovoga blagoslova nije bilo. Međutim, pojavljuje se u knjizi Blagoslova.[44] Upravo taj Red doslovce preuzima u svom dodatku i OCM, 1991. U prethodnim se napomenama govori kako briga roditelja, a i Crkve ide za tim da se zaručnici prikladno priprave za slavljenje ženidbe. U tome smislu preporučuje se i donosi ovaj Red blagoslova zaručnika. Pri tome se napominju dvije stvari. Prvo, valja dobro paziti da netko taj obred ne bi shvatio kao obred sklapanja ženidbe. Drugo, upravo zbog toga, taj se obred ne smije slaviti pod misom. Jedan od roditelja zaručnika može predvoditi obred blagoslova. Kao i kod drugih blagoslova, ukoliko je nazočan svećenik ili đakon, onda dolikuje da zaređeni službenik predvodi slavlje. Blagoslov se može lijepo uklopiti u katehetsku pripravu za ženidbu, kao što su npr. tečajevi za pripravu na ženidbu.[45]
Nakon pozdrava, slavitelj u uvodnom slovu kratko objasni smisao ovoga slavlja. Slijedi liturgija riječi. Predlaže se samo jedno čitanje i pripjevni psalam. Od čitanja se nudi Iv 15,9-12 (Zapovijed ljubavi); 1 Kor 13,4-13 (Hvalospjev ljubavi); Hoš 2,21-25 (zaruke kao slika Božje ljubavi); Fil 2,1-5 (Kristova poniznost i podložnost). Psalam je 145(144)8-9.10.15.17-18 (“Gospodin je dobar svima”). Nakon prošnji može slijediti izmjena prstenja, ili kakav drugi uobičajeni obred, a zatim blagoslovna molitva.
b) Red blagoslova bračnih drugova u misi prigodom obljetnice ženidbe (272-286)
OCM, 1969. ne predviđa blagoslov ni misu prigodom obljetnice braka, što je postojalo u drevnim izvorima.[46] Međutim, RM, 1975. donosi misne obrasce za obljetnicu ženidbe te za 25. i 50. obljetnicu ženidbe.[47] Iste obrasce sadrži i MR, 2002.[48] Donosi tri obrasca za (bilo koju) obljetnicu te za 25 i za 50. obljetnicu ženidbe. U svakome od ova tri obrasca nudi se zborna, darovna i popričesna molitva. Zanimljivo je, međutim, da OCM, 1991. donosi Red blagoslova bračnih drugova prigodom obljetnice braka, ali ne i misne obrasce, koji se nalaze samo u Misalu. Kada je u pitanju slavljenje ženidbe, onda se, kao što smo vidjeli, donose i misni obrasci. Koji god tomu bili razlozi, mi ćemo se, u kasnijoj analizi molitvenih tekstova, ograničiti samo na one koji se nalaze u OCM, 1991.
Nakon homilije svećenik pozove supružnike da obnove uzajamna obećanja. Svećenik to može učiniti svojim riječima ili se može poslužiti predloženim obrascem. Supruzi svoju odluku mogu obnoviti tiho ili to mogu učiniti prema predloženom obrascu, prema kojem zahvaljuju Bogu jedno za drugo i mole ga za dar ustrajnosti u uzajamnoj ljubavi, koja je znak saveza što ga je Bog sklopio s ljudima. Svećenik prihvati njihove riječi. Predviđena je zatim jedna od dvije molitve blagoslova prstenova ovisno o tome radi li se o njihovim vjenčanim ili o novim prstenovima. Slijedi sveopća molitva. Nakon što se u misi izmoli Oče naš, slijedi molitva blagoslova supružnika. Ona je razmjerno kratka. Spominje se da je Bog u počecima posvetio ženidbeni vez, da je ženidba slika jedinstva Krista i Crkve. Stoga se moli da supružnici rastu u ljubavi i miru. Supružnici se, naravno, mogu pričestiti pod obje prilike. Na koncu mise predviđen je svečani misni blagoslov.
6. Vrednovanje
Usporedimo li OCM, 1969. (RO, 1970.) s OCM, 1991. (RO, 1997.) uočavamo da su Prethodne napomene puno bogatije i donose sjajne teološke izričaje o smislu ženidbe i bračnog i obiteljskog života. U molitvenim se tekstovima htjelo, očito, puno više istaknuti djelovanje Duha Svetoga, koji se u prethodnom izdanju samo jednom izrijekom spomenuo. Dan je poseban naglasak i na duhovnu i kršćansku vrijednost bračnoga i obiteljskog života, koji su put i sredstvo posvećenja i kršćanskog usavršavanja.
Sam Red sklapanja ženidbe nije se izmijenio. Dodan je samo jedan uzorak uvodnoga pozdrava.
Molitveni dio je obogaćen. Dodane su dvije zborne molitve, a u sve tri je molitve blagoslova mladenaca ubačeno zazivanje Duha Svetoga. Novost predstavljaju i spomen zaručnika u II. i III. euharistijskoj molitvi. Po prvi put se u OCM, 1991. pojavljuje i Red blagoslova zaručnika. OCM, 1991. donosi i Red blagoslova bračnih drugova prigodom obljetnice ženidbe, koji se slavi u misi.
Pomalo je neobična odredba br. 79. u OCM, 1991. koja određuje da se ženidbeni dokumenti mogu potpisati tek na svršetku samoga slavlja, u sakristiji ili pred narodom, ali nikad na oltaru. Ovdje se postavlja nekoliko pitanja. Prvo, zašto se ne bi potpisivanje ženidbenih isprava moglo smatrati dijelom obreda? Ovako, stavljen po strani iza slavlja, ostavlja dojam nečega nebitnog. Drugo, ako se veli da je ženidba slika ljubavi koju Krist ima prema Crkvi, ne naziva li se euharistija “svadbenom gozbom Jaganjčevom”? Zašto bi, u tom kontekstu, izgledalo zazorno potpisivati ili staviti ženidbene spise na oltar? Spomenimo samo da je od davnina u benediktinaca običaj professio super altare, da zavjetovanici polože na oltar ispravu o zavjetovanju. Pa ako zavjetovanje – koje nije sakrament – može biti super altare, zašto to ne bi mogla biti i ženidba?
U svakom slučaju, možemo zaključiti da OCM, 1991. predstavlja veliko obogaćenje u prethodnim napomenama i u molitvenim tekstovima, što daje izvrstan temelj za razumijevanje sakramenta ženidbe i za razlaganje njegovih otajstava u katehezi i obiteljskom pastoralu, posebno u pripravi na ženidbu, kao i u samom slavlju. Obogaćenje je i obred slavlja ženidbe s prisustvovateljem laikom, gdje su molitve i sam obred tome prilagođeni. Praktično je i to što je u istom svesku dodan blagoslov bračnih drugova prigodom obljetnice ženidbe.
Tekst je izvadak iz knjige Otajstvo je to veliko. Liturgija i teologija Reda slavljenja ženidbe, str. 67-84.
[1] Služili smo se ovim izdanjem: Rituale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Pauli PP. VI promulgatum. Ordo celebrandi matrimonium. Editio typica, Typis polyglottis Vaticanis, 1972. (= OCM, 1969.).
[2] Ordo celebrandi matrimonium. Editio typica altera, Typis Polyglottis Vaticanis 1991 (= OCM, 1991.).
[3] Drugo tipsko izdanje ima 44 broja.
[4] Usp. P. BARBERI, Nav. dj., 191-193.
[5] Usp. P. BARBERI, Nav. dj., 199-200.
[6] Br. 23.: Došli ste u ovaj crkveni dom da pred službenikom Crkve i pred zajednicom Gospodin zapečati Vašu ljubav svetim pečatom. Tu ljubav Krist obilno blagoslivlje. On vas je već posvetio krštenjem, a sada će vas obogatiti i okrijepiti osobitim sakramentom…”; usp. P. BARBERI, Nav. dj., 219.
[7] Br. 33: “On, koji ih je združio svetim savezom, sakramentom Kristova tijela i Krvi, neka ih složi i jednom ljubavlju…”
[8] Usp. A. M. TRIACCA, La “celebrazione” del matrimonio: aspetti teologico-liturgici. Contributo alla spiritualità sacramentarla e alla pastorale liturgica, u: TRIACCA – PIANAZZI (prir.), Realtà e valori del sacramento del matrimonio (Convegno di aggiornamento: Roma, Facoltà di teologia dell’Università Pontificia Salesiana, 1-4 novembre 1975), Roma, 1975., 103-150.
[9] Kada se ovaj red pripravljao, oko ove odredbe bilo je nekoliko dvojbi. Neki su upozoravali na opasnost da svećenik uzme ovaj ili onaj oblik prijema, ovisno o socijalnom statusu mladenaca (one viđenije dočekivao bi na vratima, a one “obične” pred oltarom).
[10] A. BUGNINI, Nav. dj., 682, bilješka 17.
[11] Bugnini svjedoči da je i nakon objave novoga Reda bilo dosta primjedbi i nezadovoljstva, jer su neki smatrali da ženidba bez onoga tradicionalnoga “Da” kao da i nije sklopljena. Međutim, odgovor je uvijek bio isti: svećenik i mladenci uvijek mogu uzeti formulu s pitanjima i odgovorima, a s druge strane, ostaje uvijek mogućnost da pojedine biskupske konferencije samu privolu i prilagode mentalitetu i kulturi vlastitoga puka. Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., 683, bilješka 19.
[12] Neki autori (Nocent) smatraju da je šteta što nije zadržan rimski i romanski običaj blagoslova jednoga prstena koji zaručnik stavlja zaručnici, jer se time, tradicionalno, ona posvećuje, kao što Krist posvećuje Crkvu. Prema istom autoru bi trebalo, barem kao mogućnost, zadržati blagoslov samo zaručnice, da bi se, opet, sačuvala slika Krista koji posvećuje svoju Crkvu. Usp. A. NOCENT, Il matrimonio cristiano…, 362-364. Međutim, isti autor u svom kasnijem djelu priznaje, da je pravo da se blagoslov odnosi na oboje mladenaca. Usp. A. NOCENT, Il matrimonio in Roma e nell’Occidente non romano…,313-314.
[13] Usp. Notitiae, 18(1982)142. Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., 684, bilješka 20. Za tekst ove molitve usp. talijanski prijevod: L. DELLA TORRE (prir.), Pregare l’Eucaristia. Preghiere eucaristiche di ieri e di oggi per la catechesi e l’orazione, Queriniana, Brescia, 1982, 112-115.
[14] Učinjeno je upravo onako kako je rekao mons. Hallinan, relator na Saboru: “Neka se prilagodi na način da se, bez korjenitih promjena, u drevnom blagoslovu zaručnice, barem onaj dio blagoslova koji govori o bračnoj vjernosti odnosi na oboje zaručnika.” Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., 684, bilješka 21.
[15] Usp. T. SCHNITZLER, Nav. dj., 133-139.
[16] Usp. također: HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvata, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., br. 48.
[17] Tih obrazaca nema u OCM, 1969.
[18] Ovaj poziv se u jednoj rečenici razlikuje od prethodnog izdanja. Naime, u OCM, 1969. se veli: “Da Krist zapečati vašu ljubav svetim pečatom”, a u OCM, 1991. se kaže: da “Gospodin zapečati svetim pečatom vašu želju da sklopite ženidbu”.
[19] U OCM, 1969. drugog obrasca nema.
[20] Nude se dva uzorka sveopće molitve u brojevima 251 i 252.
[21] Ova odredba, po našem mišljenju, ima smisla onda, kada vjenčatelj nije svećenik. Naime, drevna je praksa Crkve da se pričest izvan mise u načelu daje samo bolesnicima ili da se ona dijeli u nekim izvanrednim prilikama. Ako je vjenčatelj svećenik, a zaručnici se žele pričestiti, čini nam se prikladnijim da se u tom slučaju sklapanje ženidbe slavi pod misom.
[22] Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., 685-686.
[23] U OCM, 1969. slijedi se tekst i numeracija Vulgate: Tob 7,9c-10.11c-17.
[24] U OCM, 1969. slijedi se tekst i numeracija Vulgate: Tob 8,5-10.
[25] U OCM, 1969. nije bilo ovog čitanja.
[26] OCM, 1969. donosi isti tekst, ali Vulgatinu numeraciju: Sir 26,1-4.16-21.
[27] Za tekstove molitava v. Dodatak.
[28] Veći je dio preuzet iz GrH, 838a, a manji iz GeV, 624.
[29] Preuzeta je iz Sakramentara iz Fulde br. 2608 (RICHTER, G. – SCHOENFELDER, A., Sacramentarim Fuldenses saeculi X (= Quellen und Abhandlungen zur Geschichte der Abtai und Diözese Fulda, IX), Fulda, 1912.
[30] GeV, 1443 i GeV, 1450.
[31] Ve, 1106; GrH, 834.
[32] Odustalo se, naravno, od lošije verzije iz Grgurovog sakramentara br. 835: “ut adoptionem filiorum, sanctorum conubiorum faecunditas pudica seruaretur”, sada, prema GeV, 1446 glasi: “ut multiplicandis adoptionum filiis sanctorum connubiorum fecunditas pudica serviret”, o čemu je već prije bila riječ.
[33] GeV, 1447.
[34] Za izraz nuptiarum pervenire tribuisti usp. Ve 1107; GeV, 1447.
[35] GrH, 838; GeV, 1451; PRG, 2, str. 414-419, br. 12; M, 43.
[36] U Misalu Pija V. preuzeta je iz GrH, 839.
[37] Usp. M, 629 i GrH, 382
[38] Za izraz sumat augmentum sup. GeV, 235. Usp. također GrH, 820 i GeV, 706
[39] Izvor: FEROTIN, M., Le Liber Ordinum en usage dans l’église wisigiothique et mozarabe d’Espagne du Veau XIe siècle (= Monumenta ecclesiae liturgica, Vol. V, Paris 1904), col. 437.
[40] Iv 2,1-10.
[41] Ef 5,25.
[42] Dj 1,8.
[43] Izuzetak je već spomenuto “privjenčavanje” u Strossmayerovu obredniku.
[44] Rituale Romanum ex decreto sasrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Ioannis Pauli II promulgatum. De benedictionibus. Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis 1984., str.79-84. Usp. hrvatsko izdanje: Rimski obrednik obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću Ivana Pavla II. Blagoslovi. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i potvrdom za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str. 63-68.
[45] Prijedloge blagoslova zaručnika u sklopu tečajeva priprave za brak nalazimo i u: P. ARAČIĆ, Rasti u ljubavi. Priprava za brak i obitelj i pastoral zaručnika, Glas Koncila, Zagreb, 2000., 151-152; Z. PAŽIN, Blagoslov zaručnika, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 11(1995)539.
[46] Usp. GeV, 1448; PRG, CCLIV,1-9.
[47] MR, 1975., str. 757-759.
[48] MR, 2002., str. 1098-1100.
