Strpljivost i sebičnost
Ovu Isusovu prispodobu donosi samo sv. Luka (16,19-31), koji je osjetljiv prema siromasima. A ovdje je prikazan Lazar, siromah nad siromasima, i Gavan, bogatun nad bogatunima. I o njihovu vremenitu i vječnu životu. Prava suprotnost.
Tumačenje pojmova: Gavan dolazi od starohrvatske riječi: o-gavan, odvratan, oduran, gnusan. Narodna priča hoće da su tako nekom bogatu a škrtu čovjeku napisali na grobni spomenik: Ogavan. Ali vjetar odnio ono prvo slovo “O”, i tako ostao samo pojam gavan. I odatle nastao Gavan u narodnoj pripovijetki ili pjesmi („Gavan sanja blago svoje“).
Ovo je jedina Kristova prispodoba gdje se spominje vlastito ime, Lazar. A to znači Eleazar = Bog mi je pomoć. Ne bogatun, nego Bog.
Bogataševo stanje na ovome svijetu
Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio (Lk 16,19). Bogatunovo se stanje raspoznaje po ovozemnim mjerilima: po tijelu, jelu i odijelu, po društvu i radu ili neradu.
Odijelo. Svaki dan nosi grimizno i tanano odijelo, koje inače samo Veliki svećenik nosi u Hramu jednom u godini dana, i to u Svetinji nad Svetinjama za Yom Kippur, Dan pomirenja. A u njega svaki dan paradno, nikada radno. Skrlet, a ne kostrijet. Po tome se vidi da nije nikada ništa radio niti razlikovao petka od svetka.
Jelo. Svaki se dan “sjajno gostio” kao da je svadba vlastita sina. Svaki dan Lukulova gozba.
Društvo. Bogataš kao da nema nikoga doli sebe samoga. Vjerojatno se nije ni ženio, da se što sebičnije obogati. Ipak, uvijek je tražio nekakvo društvance, prijatelje s kojima se gostio. Ali iz daljnjega teksta doznajemo da je imao petero braće.
Lazarovo stanje na ovome svijetu
A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola (Lk 16,21).
Ležao svaki dan. Zapravo bio “bačen”: ebebleto – veli grčki tekst – donijeli bi ga na nosilima i onako ga iskrcali pred vrata bogatunova, ne bi li mu se bar malo smilovao.
Bolestan sa svake strane. Pun čireva da se ne može k njemu lako pristupiti. Krajnji patnik. A duša ne izlazi iz toga kožnog omotača koji bi se trebao zvati ljudsko tijelo. A kakva razlika upravo u tome tijelu između tusta Gavana i suha Lazara.
Gladan, željan nasititi se mrvica sa stola bogataševa. A bogatun i njegovi prijatelji, kako nemaju salveta ili se barem njima ne služe, onda obrišu masne prste onom sredinom kruha, i to bace pred vrata, a psi se zalete i uhvate prije Lazara.
Lazar strpljiv kao starozavjetni Job, podnosi nesnosne godine, žegu, čireve. Po danu ne spava od čireva, a po noći od gladi. Inače, pristojan, ne nariče, ne psuje, ne kuka, ne proklinje ni sebe ni druge. Miran gost. Čak se ni ne primjećuje. Da viče, potjerali bi ga smjesta. Lazar bi se samo ponekada jedva jedvice okrenuo na drugu stranu s manje čireva. “Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve” (Lk 18,21).
Bogataš zaboravio ove životne istine
– Zaboravio na bližnjega svoga. On podiže i otvara nove košare i koševe, nove nebodere tjelesne uživalačke sreće umjesto da barem višak dadne bližnjemu, sirotinji, tomu Lazaru koji mu je svaki dan pred vilom.
– Zaboravio na ograničenost vremena, da će i on jednoga dana preko rijeke. Za pedeset godina. Pa to je sutra, čovječe smrtni.
– Zaboravio bogatun na Boga. Uopće s njim nije računao. Niti se na nj ikada osvrtao. Bog mu je bio i ostao nepoznanica u koju nije dirao. A Bog ga pustio u njegovu stanju, ne-radnji i ne-gibanju. Smetnuo čovjek s uma najveću zbilju i na ovom i na onom svijetu. Vladao se kao da Boga nema. Ni kao pretpostavke.
– Ah, bogataš je zaboravio da ima dušu, besmrtnu, nepropadljivu, a osudljivu na vječnu propast ili nagradivu za vječan spas.
Lazarovo stanje na onome svijetu
Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo (Lk 16,22). Umro Lazar. Bog mu se smilovao duši i izbavio ga iz ovozemna čistilišta. Iz teksta se ne vidi da je Lazaru uopće bilo ikakva skupna sprovoda. Pokopali ga oni isti susjedi koji su ga svakoga jutra donosili pred bogatunova vrata i odnosili iz dvorišta u njegovu kolibu. I anđeli mu odnijeli dušu u raj, k Bogu, odnosno „u krilo Abrahamovo“. Odatle ona pjesma u Redu sprovoda: U raj poveli te anđeli… Zbor anđeoski te primio, i ti s Lazarom nekoć ubogim pokoj vječni imao, makar sve uzeto iz Isusove prispodobe. Abrahamovo krilo znači usred raja.
Lazar u Abrahamovu krilu iz ovih razloga
– Lazar je dospio u raj ne zato što je bio siromah, nego zato što je strpljivo nosio svoju svakodnevnu patnju.
– Uzdao se u Boga, kao što mu i samo ime kaže: Eleazar = Bog mi je pomoć. Budući da je to jedina parabola s vlastitim imenom, lako je zaključiti da je to Isus namjerno istaknuo. A bogatunu, za kojega je svatko živ znao, njemu se ime ne zna. On je anoniman, bezimen.
– Lazar nije zavidio ni proklinjao bogatuna.
– Pogotovo se nije bunio protiv Boga i njegove svete volje.
– Vjerovao je u vječnost, u dušu, u pravdu, u milosrđe. Vjerovao je da postoji Bog i da je ljudima naplatitelj za njihova djela. Vjerovao da čovjek ima besmrtnu dušu i da će tu dušu Bog suditi. Ne treba ništa više.
Bogatunovo stanje na onome svijetu
Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: “Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.” Reče nato Abraham: “Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.” Nato će bogataš: “Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.” Kaže Abraham: “Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!” A on će: “O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.” Reče mu: “Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane” (Lk 16,23-31).
U jednom hipu, iznenada, pronije se glas da je bogatun umro.
Veličanstven sprovod. Tko je ikada bio kod bogatuna i jeo s njegova bogata stola bio je na sprovodu. Na spomeniku samo jedna riječ: Dives. [Gavan]. Čuo, dakle, i Gavan glas nebeski: “Na račun sudnji, dušo Gavanova! Da vidimo kako si se ponijela!”
Presuda pala. Evo sada vječnoga stanja: Nema tijela ni od tijela sjene, a ni strasti ni od strasti traga. Samo duša ostala kao jedina forma života. Čak nije čovjek ni potpuna osoba, jer mu nedostaje ljudsko tijelo. A duša prazna i porazna. Zabavila se o sebi. U ognjici. Vatra izvana i iznutra. Gori, a ne sagorijeva. Željna vrška prsta umočena u vodu da se rashladi. A nigdje kapi vode. Pokazuje sada samilost, kada je beskorisno i nemoguće poduzeti bilo što. Žali i svoju sudbinu i svoju rodbinu. Samo rodbinu. Ostala sebičnost i u paklu. U pakao i idu sebičnjaci.
Bogatun u paklu iz ovih motiva
– Zamijenio svjetove: na ovome živio kao da nema drugoga, a na onome živi posve drukčije negoli je uživao na zemlji.
– On Lazaru nije nikada nanio nikakva zla. Nije mu rekao ni: Tamo se! Ali nije mu učinio nikakva dobra. “Znati dakle dobro činiti, a ne činiti – grijeh je” (Jak 4,17).
– Lazar je za njega bio cjepanica u dvorištu: trupina, gunjina, sjekira, drvarica, mačka, Lazar, to je za njega bilo sve jedno te isto, to nije ni primjećivao.
– Nije nikada vidio Lazarove nevolje, ni unutrašnje ni vanjske.
– U paklu je ne zato što je bio bogat, nego samo zato što se pomirio s time da se on samo gosti, a Lazar samo posti.
– Da on hoda u lanenim haljinama, a Lazar u svakovrsnim čirevima.
– Da on bude sa svojim prijateljima, a Lazar sa psima.
– U paklu je samo zato što mu srce nije imalo nikakva milosrđa na ovoj zemlji.
Teološke istine iz Kristove parabole
Lazar ostaje Lazar, a bogatun – bogatun. Identični likovi. I u sreći i u nesreći. I u raju i u paklu.
Mi nosimo sebe i na drugi svijet i prepoznajemo se.
Važna je pouka o takozvanoj “srednjoj eshatologiji“: sudbina se ljudi odlučuje odmah nakon njihove smrti, a ne na Sudnjem danu, kada se priključuje samo uskrslo tijelo.
Ostaje nam pamćenje. Svatko svakoga pamti i prepoznaje. I bogatun Lazara i Lazar bogatuna. Samo s drugim statusom i načinom života, kako smo zaslužili na ovome svijetu, u svome tijelu.
Bogatun tek sada vidi što je učinio, tj. što nije učinio. Ali pokasno. Kajanja na drugome svijetu nema. Ni u raju, ni u paklu. I kušnje i griješenja i kajanja završavaju na ovome svijetu. Ostaje samo okajavanje, ispaštanje za zlo koje smo počinili, odnosno nagrada za dobro koje smo učinili.
Pakao je pamćenje i sjećanje na ono što smo nerazumno i neodgovorno izgubili u ovoj suznoj dolini. Pakao se može zadobiti u trenutku, ali se i raj može zaslužiti u trenutku: čašom svježe vode!
Svatko prima svoju plaću: netko na ovome svijetu – bogatun zemaljsku, netko na drugome – Lazar nebesku.
Svatko ima svoga Lazara na ovome svijetu, svaki dan.
Ja sam također nekomu Lazar, i to često.
Svatko ima svoga Gavana, za kojega misli da ga ne razumije i zanemaruje.
Ako te nisu kadri poučiti Biblija i Lazar, ne će te poučiti ni svi mrtvi da ustanu zajedno iz grobova.
Je li Isus uskrisio u Betaniji Lazara, brata Marije i Marte, “a glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa” (Iv 12,10-11).
Tko hoće vjerovati, hoće; a tko ne će, ne će ga obratiti ni uskrsli Lazar iz Betanije ni spašeni Lazar iz Abrahamova raja i iz Isusove parabole!
U pakao odlazi ne samo onaj tko je učinio neko teško i veliko zlo, nego i onaj koji nije učinio nikakva dobra bližnjemu svomu.
(Opširnije u knjizi Isus silan na riječi, Mostar, 2014., str. 83-93).