»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Liturgija i teologija Uskrsa


Nedjelja – tjedni Uskrs


Koji je najstariji najveći kršćanski blagdan? Nedjelja. Još od apostolskih vremena kršćani su nedjeljom slavili euharistiju, po kojoj se ostvaruje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Tako govori i Konstitucija o liturgiji Drugog vatikanskog sabora Sacrosanctum concilium (SC) u br. 106:

„Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa“.

Tako je svaka nedjelja proslava Kristova uskrsnuća i svako euharistijsko slavlje – ponajpače ono nedjeljno – uprisutnjuje, ponazočuje i ostvaruje među vjernicima vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća po kojem se spašavamo. Zato se nedjeljom ne bi trebala činiti nikakva pokornička djela, a u starini se toga dana nije smjelo ni klečati.


Godišnja svetkovina Uskrsa


Koliko god svaka nedjelja bila spomen Kristova uskrsnuća, ipak su vjernici (pogotovo pod utjecajem jeruzalemske liturgije) htjeli svečanije slaviti onu nedjelju u godini koja kalendarski odgovara Kristovu uskrsnuću. Tako se od 150. godine bilježi godišnja proslava Uskrsa. Kako se određuje datum slavljenja Uskrsa, jer on, kao što znamo, varira u razdoblju većem od mjesec dana? Evo. Isus je uskrsnuo iza židovskog blagdana Pashe koja se prema židovskom kalendaru slavila uvečer četrnaestoga dana mjeseca nisana. Prisjetimo se da svaki židovski kalendarski mjesec uvijek odgovara mjesečevim mijenama tako da je svakog 14. u mjesecu večer punog mjeseca. Budući da je nisan bio prvi proljetni mjesec, Pasha se redovito slavila u nedjelju poslije proljetne ravnodnevnice. Tako su kršćani slavili Uskrs u nedjelju iza 14. nisana. Kako je vremenom bilo sve više kršćana kojima nije bio blizak židovski kalendar, sabor u Niceji je 325. glede datuma slavljenja Uskrsa odredio sljedeće:

  • Uskrs se uvijek mora slaviti nedjeljom;
  • ne može se slaviti istoga dana kad i židovska Pasha;
  • neka se slavi u nedjelju iza 14. nisana (dakle poslije punog mjeseca), pod uvjetom da je već nastupila proljetna ravnodnevnica (ekvinocij).

Tako dolazimo do vrijedeće definicije: Uskrs se slavi u nedjelju nakon prvog proljetnog mjeseca (uštapa), što je teoretski moguće od 22. ožujka do 25. travnja.

Kada je u pitanju julijanski kalendar, koji slijede sve pravoslavne Crkve, onda je računanje nešto zamršenije. Glede preklapanja slavlja Uskrsa u Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi, tri su moguća slučaja. Naime, moguće je da pravoslavci slave Uskrs istoga dana kad i katolici (i ostale zapadne crkvene zajednice koje slijede gregorijanski kalendar), ili mjesec dana nakon katoličkog Uskrsa ili pak samo tjedan dana kasnije. Kako je to moguće? Budući da julijanski kalendar u odnosu na gregorijanski kasni 13 dana, onda prvi proljetni uštap po gregorijanskom ne mora nužno biti proljetni uštap i po julijanskom kalendaru. Npr. ako je uštap 30. ožujka, onda je taj dan po julijanskom kalendaru tek 17. ožujka, što znači da prema njihovu računanju još nije došlo proljeće, pa onda oni čekaju sljedeći uštap. Tada pravoslavne Crkve slave Uskrs oko mjesec dana kasnije. Ako je po gregorijanskom kalendaru Uskrs kasnije, onda se slavi istoga datuma po oba kalendara. Međutim, onu odredbu da se Uskrs ne može slaviti kad i židovska Pasha Pravoslavne Crkve i dalje obdržavaju, a Zapadne ne. U tome slučaju Pravoslavne Crkve slave Uskrs tjedan dana kasnije. Spomenimo i ovo. Neke su Pravoslavne Crkve (Grčka, Bugarska, Rumunjska) preuzele gregorijanski kalendar, pa onda Božić i ostale blagdane (npr. Petrovo, Velika Gospa, Uzvišenje svetoga križa…) slave istoga dana kada i Katolička Crkva. Međutim, sve pravoslavne crkve ipak slave Uskrs po starome, julijanskom kalendaru.


Teološko-liturgijski sadržaj Uskrsa


Ponajprije jezična napomena. U teološkom govoru pojam „vazam“ označava Kristovu smrt i uskrsnuće, dok pojam „uskrs“ ima uže značenje, jer se odnosi samo na otajstvo uskrsnuća. Zato se u teologiji radije govori o vazmenom negoli o uskrsnom otajstvu,  odnosno o vazmenom otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća. Međutim, mi i dalje mirno možemo govoriti o blagdanu Uskrsa i o uskrsnim školskim praznicima.

Da bismo bolje razumjeli osnovni sadržaj kršćanske proslave Uskrsa, navodimo Didascalia apostolorum, kršćanski dokument iz 3. st. koji potječe iz Sirije. Kršćani su naime u počecima Uskrs slavili isključivo Vazmenim bdjenjem u noći između Velike subote i Uskrsa (nije bilo nedjeljne mise!):

U petak i u subotu postite i ne okusite ništa. Učinite zbor, ne spavajte, probdijte noć u molitvi, u zazivanju, u čitanju proroka, evanđelja, psalama… sve do tri sata po ponoći iza subote. Tada prestanite s postom… Prinesite tada vaše darove i onda jedite, budite radosni, razdragani i sretni, jer je uskrsnuo Mesija, zalog vašeg uskrsnuća. Neka vam to bude vječan zakon, sve do konca svijeta.

Dakle, tri su osnovna elementa izvornog Vazmenog bdjenja:

  • zbor vjernika koji poste,
  • molitveno bdjenje uz čitanje Svetog pisma,
  • post se prekida slavljenjem euharistije i bratskim agapama u radosti uskrslog Krista.

Ovo je, dakle, kršćanska Pasha: s jedne strane post, a s druge strane slavlje, odnosno prijelaz iz jednog u drugo u svetoj noći, u noći u kojoj se sati posta završavaju u molitvi, a onda se proglašava slavlje u euharistijskoj gozbi. Vazmeni je post prvi dio, prvi čin Pashe, tj. prijelaz čitavog Krista: Glave (samog Krista) i Tijela (Crkve) iz smrti (koju simbolizira post) u život (koji simbolizira, ali i predstavlja euharistijska gozba), dakle, prijelaz iz žalosti u radost. Napomenimo da se židovski pojam Pasha (Pesah) tradicionalno prevodi riječju „prijelaz“.

Razumljivo je onda da su se vjerojatno već početkom 3. stoljeća upravo u Vazmenom bdjenju krštavali katekumeni. Simbolika je očita: kao što su Židovi iz egipatskog ropstva kroz vode Crvenoga mora prešli u slobodu, kao što je, nadalje, Krist iz smrti prešao u slavu svoga uskrsnuća, tako i novokrštenici iz smrti grijeha kroz vode krštenja prelaze u nov i vječan život. To isto slave svi vjernici u svakoj euharistiji, ponajpače onoj koja se slavi u Vazmenoj noći.

Kako je već u 5. st. praktički nestalo odraslih katekumena – a djeca su se krštavala tijekom cijele godine – tako je u Crkvi malo-po-malo nestajalo ovo noćno Vazmeno bdjenje. S vremenom se ono počelo slaviti na Veliku subotu poslije podne, da bi s tridentskom reformom u 16. st. bilo određeno da se ima slaviti na Veliku subotu prije podne, jer se poslije podne – zbog euharistijskog posta koji je vrijedio od ponoći do pričesti – nije smjela slaviti nikakva misa, pa ni ona Vazmenoga bdjenja. Četiri stoljeća kasnije, reformom Pija XII. 1952. (na probu) i 1955. (konačno), Vazmeno se bdjenje ponovno počelo slaviti u noći između Velike subote i Uskrsa s time, da je, prema tadašnjim odredbama, Vazmeno bdjenje trebalo tako početi da euharistijsko slavlje (kao četvrti dio bdjenja) započne oko ponoći. Nažalost, prema aktualnom misalu (to jest onom iz 1970.), Vazmeno bdjenje treba biti noćno slavlje, ali nije rečeno da euharistija treba započeti oko ponoći, tako da u najvećem broju crkava danas ono započinje oko 20 sati da bi završilo sat ili dva prije ponoći, čime se na određeni način gubi simbolika prijelaza (iz subote u nedjelju). Obično se pravdamo da je tako vjernicima zgodnije, zaboravljajući pri tome, da nitko ne stavlja u pitanje božićnu ponoćku koja uvijek započinje – u ponoć.


Naš Uskrs


U Vjerovanju govorimo da je Sin Božji „radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa“. Svekoliko Kristovo djelovanje, sve što je činio i radio, sve do smrti i slavnog uskrsnuća, sve je to isključivo „radi nas je i radi našega spasenja“. Tako Pavao u Rim 6,4-5 veli: “Krštenjem smo dakle zajedno s njime (Kristom) ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću.“ Zato vjernici svim srcem slave Kristovo uskrsnuće, jer ono znači pobjedu „nad oholim, starim neprijateljem“ (drugo predslovlje Muke). Naime, prvi je čovjek (Adam), poslušavši Napasnika  navukao smrt na sebe i na svoje potomstvo, a drugi je Čovjek (Krist) svojom poslušnošću Bogu sve do smrti dospio do slave uskrsnuća, da bismo i mi bili dio njegove proslave. Veli Pavao: „Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni“ (1 Kor 15,21-22).

Slavljenjem Kristovog vazmenog otajstva – koje se u bogoslužju proteže od Velikog četvrtka navečer do slavljenja Vazmenog bdjenja, mi vjernici slavimo temeljno otajstvo naše vjere. Jer, da Krist nije uskrsnuo, onda ne bismo ni mi mogli dospjeti do uskrsnuća, onda bi bila uzaludna naša vjera (usp. 1 Kor 15,17-19). A ovako Krist je uskrsnuo i time i nas učinio dionicima svoje nebeske proslave. To daje jedini istinski smisao našemu životu. Zato – Aleluja, hvalimo Gospodina!