Liturgija kao ishodište kršćanske radosti
Ne tako davno govorilo se da svećenik čita (latinsku) misu, a da je vjernici slušaju (a i to nije bilo lako kad je u pitanju bila tiha misa). Danas dobar dio vjernika kaže da svećenik drži misu, a da vjernici budu na misi. U našem teološkom govoru mi uporno govorimo da je misa (kao i svako bogoslužje) zapravo slavlje. Mi slavimo sveta otajstva. Koji puta onim manje upućenima može zvučati pomodno da se u Crkvi uvijek govori o misnom ili euharistijskom slavlju. Naime, slavlje po sebi uvijek uključuje radost. Kada se ljudima nešto dobro dogodi, svoju radost izražavaju nekim slavljem. Kako onda da svako bogoslužje nazivamo slavljem? Što bi bilo slavljeničko npr. u bogoslužju bolesničkog pomazanja ili u obredu sprovoda? Zašto bismo bogoslužje nazivali slavljem a ne jednostavno obredom? Međutim, u liturgiji se oduvijek govorilo o slavlju: celebrare, celebratio. Naravno, pri tome nećemo reći da slavlje ovisi o svečanosti i vanjskom dekoru ili prigodi nekog slavlja. Po čemu je onda bogoslužje radosno slavlje? Evo, da se podsjetimo.
U starom zavjetu izabrani je narod bio svjestan svoga izabranja i Božje naklonosti prema njima. Temeljni događaj njihova spasenja bio je – naravno – izlazak iz Egipta. Oni su bili posve svjesni da je to bilo čisto Božje djelo, kako to govori jedna od (povijesno) najstarijih ispovijesti vjere u Starom zavjetu: Iz Egipta nas izvede Jahve moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko (Pnz 26,8-9).
Izlazak iz Egipta kao središnji i najvažniji dio Božjeg spasenja prema njima, Židovi su radosno slavili (i slave) svake godine pashalnom večerom. To je, naravno, radosno slavlje koje se tiče svih. Bog je spasio njihove oce, ali spašava – vjerovali su – i sadašnji naraštaj koji vjerno Bogu služi, baš kako reče poznati rabin Gamaliel (poznat iz Novoga zavjeta): U svim pokoljenjima svaki mora o sebi misliti kao da je on sâm izišao iz Egipta, jer Sveti – bio blagoslovljen – nije oslobodio samo naše oce, nego i nas s njima…[1] Ono što se događalo njihovim ocima, događa se i njima, koji slave Pashu. Zato su oni kao svoj pjevali onaj hvalospjev koji su Židovi pjevali nakon prijelaza preko Crvenoga mora: Zapjevat ću Gospodinu, jer se slavom proslavio! (Izl 15,1). Zbog toga su psalmi eminentno hvalospjevi – molitve radosne hvale za sve što Bog čini svome narodu.
Jednako – i još mnogo više – događa se i po Kristovu spasenju. Isus je došao donijeti radosnu vijest spasenja, spasenja koje će se dogoditi vazmenim otajstvom njegove smrti i uskrsnuća. Tu radosnu vijest spasenja navijestio je već anđeo Gabriel pozdravom Haire Maria – Raduj se, Marijo! Radost je, nakon toga, prisutna u zahvalnom hvalospjevu Marije i Zaharije. Pri Isusovu rođenju anđeo naviješta blagovijest, veliku radost za sav narod! (Lk 2,10).
Isus naviješta evanđelje – radosnu vijest spasenja svima koji povjeruju: malenima siromasima, grešnicima, strancima, progonjenima. Ni jedan čovjek dobre volje nije isključen. Ta radost se razlila u srca svih onih koji su se otvorili Božjoj milosti tako da u opisu svečanoga Isusova ulaska u Jeruzalem stoji:
A kad se već bio približio obronku Maslinske gore, sve ono mnoštvo učenika, puno radosti, poče iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe: “Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!” Nato mu neki farizeji iz mnoštva rekoše: “Učitelju, prekori svoje učenike.” On odgovori: “Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!” (Lk 19,37-40)
Opravdanost toga veselja pokazala se na uskrsno jutro. Kristovo je spasenje doživjelo vrhunac: on je pobijedio smrt i toj svojoj pobjedi želi pridružiti sve one koji u nj povjeruju, a učenici u prvi mah radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili… (Lk 24, 41)
U Blaženstvima Isus naviješta da se vjernik može i treba radovati i u nevoljama, jer je velika nebeska nagrada:
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! (Mt 5,11-12)
Upravo je tako živjela prva kršćanska zajednica. Nakon što su bili išibani, apostoli su otišli radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime. Pavao, nadalje sokoli svoje vjernike: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! (Fil 4,4). Oni su znali da su dionici Kristove proslave ako su bili dionici i njegovih patnja i to je bila osnova njihove radosti. Ta se njihova radost na poseban način očitovala upravo u bogoslužju: apostoli su radosno naviještali evanđelje i radosno slavili Kristovo spasenje euharistijskim slavljem:
Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. (Dj 2,46-47)
Da sažmemo. Kršćani su naviještali spasenje po Isusu Kristu. On nas je svojom smrću i svojim uskrsnućem spasio od vječne smrti i otvorio nam vrata vječnosti. Vjernici u svojim životnim poteškoćama trpe s Kristom, da bi zajedno s njime bili i proslavljeni. I sada dolazi ono ključno: u liturgiji se (ponajpače u euharistiji) Kristovo spasenje ostvaruje i primjenjuje na svakoga koji u njoj sudjeluje. Zato je euharistija upravo euharistija, ono što joj samo ime veli – molitva hvale. Vjernici radosno hvale Boga u bogoslužju radi svoga spasenja koje se ostvaruje po tome istome bogoslužju.
Naglasili bismo ovdje već spomenuti izraze: radost i prostodušnost srca (Dj 2,46). To je ključno za razumijevanje radosti u liturgiji. Naime, liturgija je po sebi slavlje i ne može biti ništa drugo nego slavlje: po njoj se među nama i u nama ostvaruje Božje spasenje – postajemo djeca Božja, baštinici neba, Božji ukućani, dionici božanske naravi Isusa Krista. Liturgija je slavljenje spasenja, ali i njegovo ostvarivanje. Ako to nije razlog za slavlje, što bi moglo biti? Naglašavamo: slavljenički vid bogoslužja ne ovisi o izvanjskoj svečanosti ceremonija. Da navedemo primjer. Usporedimo radost siromašne djevojčice koja je dobila prvu lutku s radošću bogataša koji je kupio još jedan luksuzni automobil. Tko je radosniji? Ili još: usporedimo radost skladne obitelji za skromnijim blagdanskim stolom s radošću mrzovoljnih bogataša za prebogatim stolom dok ih poslužuju sluge. Tko je sretniji? Očito je: kao što radost ne ovisi prvenstveno o vanjskim okolnostima, tako i slavljenički karakter bogoslužja ne ovisi o uzvišenosti ceremonija.
Prisjetimo se. U prva tri stoljeća nije postojala liturgijska odjeća, nisu postojali posebno ukrašeni liturgijski prostori. Štoviše, kršćani su namjerno zazirali od nekih izvanjskih znakova u bogoslužju, da ne bi bili suviše slični Židovima ili poganima. Tako nisu upotrebljavali tamjan, nisu imali svečane ophode, nisu imali ni sjajne hramove niti zlatno posuđe, nije bilo striktno određenih obreda. Nakon što su kršćani dobili slobodu, u rimsku liturgiju ulaze neki drugi svjetovni elementi, ali i pored toga rimska je liturgija u svojoj osnovi ostala trijezna i jednostavna. Kasnije je sve više i više bogoslužje dobivalo na izvanjskom sjaju: bogato urešene crkve, sjajna liturgijska odjeća, veličanstvena glazba, a toj je svečanosti i uzvišenosti sigurno pridonio i većini nerazumljivi latinski jezik. Puk u tome uopće nije mogao aktivno sudjelovati (liturgija je bila u potpunosti klerikalizirana), pa su vjernici to doživljavali kao veličanstveno izvanjsko slavlje. Za onaj siromašni i priprosti puk takva je „glamurozna“ liturgija bila „predokus“ nebeske liturgije i rajskog uživanja.
Drugi vatikanski sabor je htio obnoviti bogoslužje, tako da vjernici sudjeluju u slavlju. Sabor određuje:
SC 34: Neka se obredi odlikuju plemenitom jednostavnošću, neka budu kratki i jasni, neka izbjegavaju suvišna ponavljanja i neka budu prilagođeni shvaćanju vjernika tako da im općenito ne treba mnogo razjašnjenja.
Ovdje nam se ključni čini izraz plemenita jednostavnost (nobili simplicitate).
S jedne je strane važna plemenitost, uzvišenost, posebnost kršćanskih obreda. Naime, ako se građanskim obredom dostojanstveno časti himna, zastava i grb, koliko više plemenitosti i dostojanstva treba biti u slavljenju uzvišenih otajstava? Zato je važna i odmjerenost i sabranost i pobožnost, osjećaj za sveto[2] a potrebno je ostvariti i njegovati ono istinsko molitveno ozračje. Sigurno neće pogodovati plemenitosti i uzvišenosti, ako bismo se „prilagođavali“ željama pojedinaca pa slavili bogoslužje u neprimjerenim prostorima, u neliturgijskim prigodama udovoljavajući onima za koje je liturgija tek dio nekog drugog programa.[3] Svi elementi koje poznaje današnja liturgija ako se primjereno uzimaju (liturgijska odjeća, kretnje i geste, znakovi, glazba, primjereno ozračje) zasigurno pridonose plemenitosti i uzvišenosti tako velikih otajstava koje slavimo u bogoslužju.
S druge strane sabor veli da plemenitost treba biti jednostavna. To je ono o čemu je pisao kardinal Ratzinger da liturgija nije i ne smije biti zabavni program, predstava koja se treba svidjeti ljudima – ili onima koji u njoj samodopadno uživaju. Neprimjerene su i neprikladne ceremonije koje bi bile same sebi svrhom (kao u već spomenuta barokna vremena), pretjeranost u izvanjskom sjaju ili odavanju počasti ovim ili onim osobama. Konačno, i u svjetovnim stvarima pravi će estete reći da je ljepota i uzvišenost često upravo – u jednostavnosti.
Ars celebradni – umijeće slavljenja i jest umijeće, umjetnost – ars! Kao i svako umijeće, kao svaka umjetnost, i umijeće slavljenja se sastoji se od dva dijela: od onog urođenog i onoga naučenoga. U čemu se sastoji „talent“, ono „urođeno“ za radosno i ispravno slavljenje bogoslužja? Jednostavno, to je naša vjera, strahopoštovanje, to je naša duboka svijest da smo Božji, da nas Bog spašava, da se Bog nama prigiba i da nas milosno i spasenjski dotiče upravo u bogoslužju. Ars se sastoji u zahvalnoj ljubavi, u onoj iskonskoj djetinjoj radost: Božji sam spašenik, dionik sam spasenja i to onoga koji se preda mnom i sa mnom događa i ostvaruje u bogoslužju. Tko ima toga duha i te svijesti, on ima onu osnovnu predispoziciju za slavljenje Boga: to mu je naravno, prirođeno, to ne mora učiti. Ako se zaljubljenici u šport smatraju sretnima uspiju li biti nazočni nekom važnom natjecanju, koliko više čovjek koji vjeruje u snagu Kristovih otajstava? Ako nemamo te dubine, te duhovnosti, toga predanja, te pobožnosti, onda nam je liturgija tek naučena ceremonija.
Ono drugo, što možemo i trebamo naučiti, jest naš kršćanski odgoj, jest naše teološko obrazovanje. Zato je u prvom redu važno slijediti liturgijska pravila, crkvene odredbe o slavljenju svetih otajstava. Potrebna je liturgijsko-teološka naobrazba da bismo razumjeli duh liturgije, važnost i smisao pojedinih njezinih elemenata, da bismo mogli ocijeniti kakva treba biti liturgija da bi je krasila ona plemenita jednostavnost, iz koje izvire nepatvorena i neizvještačena radost. Hvala Bogu da tu radost i taj entuzijazam u našim bogoslužjima često doživljavamo i proživljavamo. Ne osjećamo li u tome smislu posebno lijepo i radosno ozračje na primjer u zornicama, kada nema nekog velikog izvanjskog sjaja i ceremonija, a ipak se radost slavljenja dade upravo opipati? To je ona jednostavnost koja je u isto vrijeme plemenita.
U bogoslužju slavimo Krista i njegovo spasenje. Zato se radujemo. Zato slavimo. Zato smo puni nade. Zato, da se vratimo na već spomenuti primjer, u obredu bolesničkoga pomazanja slavimo ljubav i snagu koju daje slabima i bolesnima, u obredu sprovoda slavimo nadu uskrsnuća koja nam je dana po Kristovim sakramentima. I radujemo se. Radujemo, što smo dionici Kristovog spasenja i što on – po liturgiji – posvećuje svaki trenutak našega života.
A sve je to osobito važno za slavitelja, predvoditelja bogoslužja. Ta vjera, ta nada i ta radost – Kristovom milošću – treba biti duboko u nama. Pavao veli: Bog nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog (2 Kor 1,4). Ako bismo to parafrazirali, mogli bismo reći: onu radost koju Bog daje u moje srce, ja prenosim i dajem onima s kojima slavim bogoslužje. Istina, Bog čini svoje djelo i po manje vrijednim suradnicima, ali naše je da nastojimo – Božjom milošću – širiti radosnu vijest, poglavito po bogoslužju koje svednevice slavimo sa svojim vjernicima. Kršćanstvo je privlačno po oduševljenosti i radosti vjernika. To bi se na poseban način trebalo očitovati i u našim bogoslužjima. Na temeljima takvog življenog bogoslužja počiva ona životnost Crkve koje se trajno usavršava.
[1] Mišna Pesah 10,5.
[2] Žvakanje žvakaćih guma za vrijeme bogoslužja, rekao bih, znači upravo manjak osjećaja za sveto i uzvišeno.
[3] Što god neki drugi cijenjeni kolege rekli, čini mi se posve neprimjerenim blagoslivljanje kućnih ljubimaca. Ako to nije podilaženje ljudima koji ne razumiju i ne žele razumjeti smisao kršćanskih otajstava, ne znam što bi bilo. Ta svako bi bogoslužje trebalo biti slavljenje vazmenoga otajstva Kristove smrti i uskrsnuća. K tome, u sve više depopulariziranoj Hrvatskoj još je neprimjerenije blagoslivljanje kućnih ljubimaca koji su – bojim se! – nekima surogat za djecu koja se sve manje rađaju…
