Liturgijska duhovnost Pepelnice: obred pepeljenja
Pokornička priprava na Uskrs trajala je od jednog ili dva tjedna (početak 3. st.) da bi već u sljedećem stoljeću trajala četrdeset dana, po kojima je i dobila naziv – korizma (lat. quadragesima). Započinjala je prvom nedjeljom korizme, a završavala na Veliki četvrtak. Međutim, od 6. st. korizma započinje na Pepelnicu, tako da se povećala na 44 dana. Nastanak Pepelnice možemo tražiti u praksi drevne kanonske pokore. Naime, kad bi neki kršćanin počinio neki osobito težak (redovito javan) grijeh, trebao je nekoliko godina činiti strogu pokoru, da bi nakon takve kušnje bio pomiren i primljen u puno zajedništvo Crkve na Veliki četvrtak. Oni pokornici koji su bili smatrani dostojnima da određene godine na Veliki četvrtak budu pomireni, ulazili bi u posebno vrijeme priprave koje je trajalo cijelu korizmu. Taj ulazak u neposrednu (korizmenu) pripravu za pomirenje bio je označen obredom pepeljenja. Međutim, budući da je u ono vrijeme bilo nezamislivo da se bilo kakav pokornički čin slavi nedjeljom, ti su pokornici primali pepeo u srijedu koja prethodi prvoj korizmenoj nedjelji.[1] Uskoro su i ostali vjernici iz pobožnosti toga istoga dana počeli primati pepeo, tako da je za sve korizma započinjala na Pepelnicu, a ne više na Prvu nedjelju korizme. Tako je korizma uskoro zadobila trostruko značenje: bila je vrijeme neposredne priprave pokornika na pomirenje na Veliki četvrtak, katekumena (izabranika) na krštenje u Vazmenom bdjenju i ostalih vjernika na vazmena slavlja. Bilo je razmišljanja u posljednjoj liturgijskoj reformi da se Pepelnica dokine, pa da korizma opet započinje Prve korizmene nedjelje, ali je Pepelnica ipak zadržana, za što je, čini se, osobito zaslužan papa Pavao VI.[2]
1. Pepeo u Bibliji
U Starom zavjetu pepeo[3] označava propadljivost. Tako Bog govori palome Adamu: “Ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti” (Post 3,19). Jednako tako pepeo označava smrtnost.[4] Budući da po je po grijehu čovjek zaslužio smrt, pepeo je također označava grešnika.[5] Zanimljivo je da je u židovskom bogoslužju pepeo također znak čišćenja.[6] Međutim, pepeo je u Židova ponajviše znak duboke molitve, kako to rječito pokazuje slijedeći primjer:
Est 4,1-3.17k-l: “Mordokaj doznade za sve što se dogodilo: razdera na sebi haljine, navuče kostrijet, posu se pepelom i prođe posred grada kukajući glasno i gorko. Dođe samo do kraljevih vrata, jer s onom kostrijeti na sebi ne mogaše kroz njih proći. U svakoj je pokrajini, svuda gdje se doznala kraljeva riječ i njegov proglas, među Židovima zavladala žalost: postili su, plakali i jadikovali. Mnogima od njih kostrijet i pepeo posta ležaj. (…) I kraljica se Estera, obuzeta smrtnom tjeskobom, uteče Gospodinu; pošto svuče sa sebe sjajne haljine, navuče odjeću tjeskobe i žalosti, te umjesto skupocjenim mirisima posu glavu pepelom i prahom”.[7]
Pepeo (redovito zajedno s kostrijeću) bio je također poseban znak vršenja pokore. Obično je pratio molitve za oproštenje grijeha, kada je prijetila velika opasnost (Božja kazna), kao što se to vidi u primjeru Knjige o Joni:
Jon 3,6: “Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo”.[8]
Naravno, proroci, koji su i inače ustajali protiv izvanjskosti kulta, dizali su glas protiv izvanjskog posta koji nije popraćen iskrenim obraćenjem i dobrim djelima.[9]
U NZ se pepeo spominje nekoliko puta, a i Isus ga navodi (opet zajedno s kostrijeću) kao poznat i razumljiv znak pokore i obraćenja:
Mt 11,21: “Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili.” (Usp. Lk 10,13).
2. Pepeljenje u kršćanskom bogoslužju
Pepeo kao znak pokore i obraćenja rano se javlja u kršćanskom bogoslužju.[10] Pepeljenje se javlja i prije 6. st., a pepeljenje se svih vjernika na Pepelnicu izrijekom spominje u 13. st. U dosadašnjem Misalu blagoslov se pepela na Pepelnicu slavio izvan mise, a sastojao se od čak četiri molitve blagoslova. Pepeljenje vjernika vršilo se uz riječi: “Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!” Tek nakon toga slijedila je misa.
U današnjem je misalu blagoslov pepela, naravno, uključen u misu. Ispušta se pokajnički čin, a blagoslov pepela dolazi iza homilije. Nudi se na izbor jedna od dvije molitve blagoslova pepela. U obje je molitve naglašen pozitivni vid korizmene pokore, a u tom je smislu osobito vrijedna druga molitva. Naime, iako smo prah i pepeo, Božjom se dobrotom možemo ponadati da ćemo korizmenim vježbanjem postići i novinu života i sličnost s uskrslim Kristom:
Bože, ti ne želiš grešniku smrt, već obraćenje. Dobrostivo nam usliši molitve i blagoslovi ovaj pepeo kojim ćemo posuti glave. Znamo da smo prah i pepeo i da ćemo se u prah obratiti. Daj da revnim korizmenim vježbanjem postignemo oproštenje grijeha i novinu života na sliku Sina tvoga uskrsloga”.[11]
Za samo pepeljenje se uz prethodnu formulu nudi i ona evanđeoska: “Obratite se i vjerujte evanđelju”.[12]
Danas je čest slučaj da se obred pepeljenja prenosi na prvu korizmu nedjelje (za one koji nisu mogli primiti pepeo na Čistu srijedu, koja je radni dan). I nama se čini da je to dobro. Naime, prikladnije je (unatoč drevne odredbe da se nedjeljom ne bi smjeli činiti pokornički čini) slaviti ovaj obred nedjeljom, negoli (zbog krutog držanja starog pravila) lišiti većinu vjernika ovog posebnog znaka ulaska u korizmu.
3. Molitva, milostinja, post kao
bitne sastavnice korizmene duhovnosti
Pepeljenje na početku korizme i danas, naravno, znači poziv na pokoru i obraćenje, na obnovu kršćanskog života. U čemu se sastoji prava pokora i koji bi bio pravi program kršćanske obnove u korizmi čiji početak snažno označava upravo pepeljenje? Naravno, na crti poziva starozavjetnih proroka nipošto neće biti dovoljan samo izvanjski znak pokore. Pravi je sadržaj i program korizmene obnove bez sumnje sadržan u evanđeoskoj poruci koju nam Crkva izabire upravo na Pepelnicu. Sam nas Gospodin Isus poučava koje je pravo značenje osnovnih korizmenih sadržaja, a to su milostinja, molitva i post.[13] Korizmeni je program usmjeren prema bližnjemu (milostinja), prema Bogu (molitva) te prema sebi samome (post), a svemu je ovome zajednička nesebična ljubav prema Bogu. Isus, naime, tumači kako milostinju ne treba davati da bi nas ljudi zapazili i hvalili. Prava i istinska milostinja izraz je bratske ljubavi i nema potrebe za isticanjem. Slično je molitva izraz djetinje odanosti i ljubavi prema Bogu, a ne sredstvo samopotvrđivanja pred ljudima. Konačno, i post je izraz odanosti Bogu i njegovim zapovijedima, a ne način kojim bi se čovjek isticao ispred drugih. Korizmeni program Crkve sastoji se, dakle, u djelatnoj, nenametljivoj i samozatajnoj ljubavi prema Bogu i čovjeku. Jer, ljubav je dosjetljiva. Stoga, iako cijenimo drevne oblike korizmene pokore, radije ćemo ići za njezinim pravim smislom tražeći načina kako ćemo pomagati bližnjemu ne samo materijalno, nego i duhovno, svojoj susretljivošću, razumijevanjem i nesebičnom ljubavlju. Jednako tako ćemo iznaći načina da budemo postojani u molitvi ne stavljajući na velika zvona svoja molitvena iskustva. Konačno, i post je izraz prostodušne radosti. U tome smislu izuzetno vrijedno svjedočanstvo nalazimo u crkvenoj predaji:
“Tri su stvari, braćo, tri po kojima vjera stoji, pobožnost se održava, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe. To troje, molitva, milosrđe, post, jedno su i uzajamni izvor života. Duša je naime molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli, jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli, neka i posti. Tko posti, nek je i milosrdan”.[14]
Sadašnji misal naglašava pozitivni vid korizmenog vježbanja. Post, a pogotovo molitva i milostinja nisu sami sebi svrhom. Naime, čineći dobro i trapeći se čovjek se suobličuje trpećem Kristu: s njime biva suukopan, da bi s njime suusrksnuo i s njime bio proslavljen. Svatko od nas može ove korizme vidjeti i odlučiti kako provoditi korizmenu obnovu. U odnosu prema drugima iznaći ćemo načina kako iskazivati milosrđe i ljubav bližnjima. U odnosu prema Bogu potrudit ćemo se i biti revniji u molitvi i pronaći pravi oblik molitve. Konačnu, u odnosu prema samom sebi znat ćemo na kojem ćemo se području nečega lišiti, da bismo uzdržljivošću stigli.
[1] Osim nedjelje, u ono su vrijeme još srijeda i petak bili dani kad se slavila euharistija.
[2] Usp. A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), Edizioni liturgiche, Roma, 1983, 307.
[3] Za razlaganje o pepelu u Bibliji usp. G. BECQUET, Pepeo, u: X. LÉON-DUFOUR (prir.), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., 848-849.
[4] Usp. Ez 28,18; Job 30,19; Mudr 2,3; Job 18,27; Sir 10,9; 17,32; 40,3.
[5] Usp. Iz 44,20; Mudr 15,10.
[6] Usp. Izl 25,38; 37,23; Lev 4,12; 6,3-4; Br 4,13; 19,9-13.17; 1 Kr 13,3.5; 2 Kr 23,4; 2 Mak 13,8; Dn 14,14; Jš 7,6, itd.
[7] Usp. još Jdt 4,11.15; 9,1; 1 Mak 3,47; 4,39.
[8] Usp. još Jer 6,26.
[9] Usp. Iz 58,4-5: “Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi?”
[10] Usp. M. GRGIĆ, Pepeo, u: A. BADURINA (prir.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i uvod u ikonologiju, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985., 455-456.
[11] Zanimljivo je da prethodni misal nije spominjao ni novinu života ni Kristovo uskrsnuće, nego samo oproštenje grijeha!
[12] Iako, valja priznati, prvotna je formula – iako u sebi negativna – bolje usklađena sa samim činom pepeljenja (“Spomeni se, čovječe, da si prah…”).
[13] Mt 6, 1-6.16-17: “Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti! Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.”
[14] PETAR KRIZOLOG, Govor 43, u: Časoslov Rimskog obreda, 2, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984.,167.
