Liturgijska glazba
Pitanje liturgijske glazbe jedno je od najosjetljivijih u liturgijskoj obnovi Drugog vatikanskog sabora. Naime, s jedne strane htjelo se i na području glazbe učiniti da vjernici djelatno sudjeluju u bogoslužju, a da to u isto vrijeme bude u skladu s duhom i kulturom pojedinog naroda. S druge je strane postojala bojazan da se uz očigledno uzmicanje latinskog jezika posve zanemari tradicionalna crkvena glazba.[1] Nije lako upustiti se u ovu temu bez polemike i sigurno je da će se o njoj još puno raspravljati. Mi bismo htjeli dati samo nekoliko naglasaka o ulozi liturgijske glazbe u prošlosti i u današnjem trenutku.
Neosporna je uloga pjevanja u bogoslužju. U počecima kršćanskog bogoslužja psalmi su se isključivo pjevali.[2] Odmah su uz psalme stajali i biblijski hvalospjevi, kao i drugi biblijski usklici kao „Svet“ ili „Hosana“. Javljaju se i dijelovi himana koji su kasnije uvršteni u neke Pavlove poslanice (npr. u Kol, Ef, Fil) kao i u Otkrivenju. U vrijeme kristoloških borbi liturgijske su pjesme, tj. himni imali važnu ulogu. Tako se Ambrozije borio protiv arijanaca njhovim oružjem: pravovjernim himnima, a Augustin je čak na melodije nekih heretičkih himana ubacivao pravovjerni tekst.[3] Neki su od nebiblijskih himana dobili počasno mjesto kao npr. „Gloria in excelsis“ i „Te Deum“. Dok su se na Istoku himni veoma počeli širiti već od 4. st., rimska je liturgija sve do 12. st. bila suzdržana prema nebiblijskim himnima.
Sabor je i na ovom području htio iz riznice Crkve iznijeti „staro i novo“ (usp. SC 112-121), tj. želi sačuvati blago stare crkvene glazbe, ali u isto vrijeme dati prostora i drugačijim glazbenim izražajima. Čini nam se, međutim, ključno ono što se kaže u SC 114:
Neka se najvećom brigom čuva i promiče blago svete glazbe. Neka neprestano napreduju pjevački zborovi, naročito kod stolnih crkava. Neka biskupi i ostali pastiri duša revno brinu da sva zajednica vjernika u svakom svetom činu, koji se vrši s pjevanjem, može vršiti svoju svojstvenu ulogu prema odredbi čl 28 i 30.[4]
Ovdje je naglasak, rekli bismo, na tome da svi djelatno sudjeluju. Prema tome, kao i inače u bogoslužju, tako je i u liturgijskom pjevanju pravo i dužnost svih vjernika da na taj način sudjeluju u svetom činu. Naime, kršćansko je bogoslužje vršenje svećeničke službe cijelog Božjeg naroda po kojoj on uprisutnjuje i ostvaruje Kristovo vazmeno otajstvo. Nadalje, pjevanje i sviranje su živi simbolični čin, način samoizricanja. Kao takvi oni sudjeluju u sakramentalnoj, otajstvenoj razini samog bogoslužja, kao što to npr. čini izgovorena riječ. Prema tome, glazba u bogoslužju nije neovisna od samog bogoslužnog čina.[5]
Čini nam se da bi od ovih jednostavnih postavki valjalo vrjednovati i današnju liturgijsku glazbu. Kao što Crkva ne prepušta slučaju i posvemašnjoj improvizaciji molitvene tekstove u bogoslužju, tako je onda važno odabrati i njegovati pravu glazbu. Dakle, bit će nužno da liturgijska glazba bude izraz djelatnog sudjelovanja vjernika u bogoslužju. Ovdje se pod djelatnim sudjelovanjem misli očito na onaj način sudjelovanja koji odgovara duhu, kulturi i dostojanstvu vjernika. Ne može netko djelatno sudjelovati ako neki način molitve ili pjevanja doživi nerazumljivim i tuđim. S druge strane, pod pravim bogoslužjem podrazumijevamo sve ono što odgovara pravom duhu krćanske liturgije. Kao što ćemo, npr. odlučno odbacivati sve ono što bi u liturgiji moglo nalikovati ili pogodovati praznovjerju, tako ne bismo htjeli da se u kršćansko bogoslužje uvuče nešto što je neukusno i što ne pobuđuje prave osjećaje.
Razlike u pristupima vidljive su iz krajnjih postavki. Nekima je toliko stalo do čisto glazbene kvalitete liturgijske glazbe, da im nije bitno što vjernici ne mogu uopće u tome sudjelovati, nego samo slušati (slučaj gdje u bogoslužju isključivo pjeva odabrani i uvježbani zbor, a vjernici mogu samo pobožno slušati i diviti se). Drugima je prvenstveno stalo do toga da vjernici pjevaju, pa im onda nije bitno ni kakvi su tekstovi, ni kakva glazba, ni kakvo izvođenje. Očito je da su ove dvije krajnje postavke krive. Nužno je i potrebno njegovati takvu kvalitetnu glazbu koju će i vjernici doživljavati kao svoju i u kojoj će, što je ipak najvažnije, moći valjano i sudjelovati. U ovom bismo kontekstu mogli parafrazirati Pavla: Draže mi je u Crkvi uzeti onu pjesmu koju će svi pjevati i koja će sve izgraditi, negoli dovesti cijeli simfonijski orkestar i zbor kojeg bi onda vjernici pasivno slušali.[6]
Puno je lakše dati sljedeće načelo, negoli ga u svakodnevici i ostvariti: liturgijska je glazba dio samog bogoslužja, a u njemu trebaju, snagom sveopćeg svećeništva, sudjelovati svi vjernici.[7] Tako je to bilo u samim počecima, sigurno je da se tome idealu možemo sve više i više približavati.
[1] Usp. A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), Edizioni liturgiche, Roma, 1983., 852-880. Autor je bio u žiži događaja kao tajnik Komisije za ostvarenje liturgijske konstitucije i bilježi vrlo žučne raspre i posve oprečna stajališta izražavana i u crkvenom i u laičkom tisku.
[2] Tako svjedoči Tertulijan: „Prout Scripturae leguntur, aut psalmi cantatur, aut allocutiones proferuntur, aut petitiones delegantur“ (De anima, 9,4; CCL 2,792).
[3] Usp. A. G. MARTIMORT, Principi della liturgia, u A. G. MARTIMORT (prir.) La Chiesa in preghiera, 1, 163-170.
[4] Rečeni brojevi napominju kako treba voditi brigu o tome da neke molitve i usklici spadaju na svećenika, a neke na vjernike.
[5] Usp. F. RAINOLDI, Canto e musica, u D. SARTORE – A.M. TRIACCA (prir.), Nuovo dizionario di liturgia, Edizioni paoline, Roma, 1984., 198-212, ovdje 211-212.
[6] U 1 Kor 14,19 Pavao govori kako je bolje moliti i poučavati razumljivim jezikom jer se cijela zajednica time izgrađuje, negoli „efektno“ govoriti tuđim jezicima, od kojih zajednica nema koristi jer ih ne razumije: „Draže mi je u Crkvi reći pet riječi po svojoj pameti, da i druge poučim, negoli deset tisuća riječi drugim jezikom.“
[7] Usp. E. COSTA JR., Canto e musica, u D. SARTORE – A. M. TRIACCA (prir.), Nav. dj. 212- 219, ovdje 218-219.
