Petak, 17 rujna

Liturgijska godina

Ovih ćemo dana ući u novu liturgijsku godinu koja započinje prvom nedjeljom došašća. Možda nas je netko upitao ili smo se i sami znali upitati, čemu ustvari svi blagdani koje slavimo, čemu liturgijska godina. Nije li to tek određena tradicija i folklor ili možda poznato nam “evociranje uspomene na slavne dane”? Htjeli bismo u ovom članku reći nešto o smislu, odnosno o teologiji kršćanskih blagdana i same liturgijske godine.


1


Recimo odmah da liturgijska godina nije samo neki izvanjski okvir kršćanskih blagdana. Ona je plod teološke refleksije o vremenu. Bogoslužje je Crkve sastavni dio povijesti spasenja, liturgijska je godina nastavak-produženje biblijske povijesti spasenja, ona je prostor u kojem se slavi, ostvaruje i uprisutnjuje vazmeno otajstvo Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave, otajstvo po kojem smo spašeni i po kojem se spašavamo.


Liturgijska je godina utemeljena na povijesti spasenja


Središte svekolikog spasenja koje je Bog naumio jest Krist. On je od praiskona određen za Spasitelja, on je početak i svršetak svega stvorenja. Po njemu je sve stvoreno i u njemu se ostvaruje, te čeka svoje konačno spasenje. Otajstvo se Kristovo dakle sastoji u naumu spasenja koji je životno povezan i progresivan, on se razvija i ostvaruje u vremenu. Sve od stvaranja, Adamova pada, obećanja spasenja, poziva Abrahamova, od Sinajskog saveza, od najave Novoga saveza, pa sve do smrti i uskrsnuća Kristova ovaj naum spasenja je u stalnoj napetosti, dok se posvema ne ostvari, sve do konačne proslave kad će “Bog biti sve u svemu” (1 Kor 15,28). Svako razdoblje ne samo da pripravlja ono sljedeće, nego, kao u klici već sadrži ono sljedeće razdoblje. To znači da otajstvo spasenja ostvareno  po Kristu (tj. koje se još uvijek u njemu ostvaruje) treba gledati u njegovoj sveobuhvatnosti i organsko-životnoj povezanosti, od stvaranja, sve do eshatološke dimenzije.


Od povijesnih događanja do liturgijskog spomen-čina


Božje spasenje ostvareno u povijesti uprisutnjuje se i ostvaruje za sve naraštaje u bogoslužju Crkve. Već je u Starom zavjetu spasenjski događaj (izlazak iz Egipta) bio ovjekovječivan, uprisutnjivan, činjen stvarno prisutnim i djelatnim u pashalnoj spomen-večeri. Tako je svaki naraštaj mogao slaviti Boga zbog spasenja koje mu Bog daje, te je mogao u živoj vjeri iščekivati eshatološko usavršavanje i ostvarenje toga spasenja.

Međutim, Krist je ispunio i doveo do punine i savršenstva sve spasenjske događaje Staroga zavjeta, on sam je ispunjenje starozavjetnih obećanja. U njemu su se ispunila Pisma, u njemu se ispunilo ono “danas” konačnog spasenja. Kad Krist veli: “Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19), on unosi svoju Pashu u sva vremena. Tako se spasenjska stvarnost ovjekovječuje, uprisutnjuje na najizvrsniji način u euharistijskom spomen-činu, ali i u svim liturgijskim slavljima tijekom čitave liturgijske godine. Sv. Leon Veliki veli: “Ono što je bilo vidljivo u našega Gospodina, prešlo je u sakramentalne obrede.”

U liturgijskoj godini slavimo događaje-otajstva našega spasenja (utjelovljenje, život i djelovanje, muka, uskrsnuće i proslava, silazak Duha Svetoga itd.) i te događaje činimo prisutnima i djelatnima. Bogoslužje u vremenu, u liturgijskoj godini je događaj, trenutak, dio velike godine otkupljenja otvorene i započete po Kristu još prije postanka svijeta. Svaka je liturgijska godina jedan dio u uzlaznoj vremenskoj crti povijesti spasenja. Bogoslužno slavlje pojedinih otajstava polučuje onu konačnu svrhu spasenja: ono posadašnjuje i poosobljuje otajstvo Kristovo. Što bi meni vrijedilo Kristovo otkupljenje kao takvo, kada ja sada ne bih mogao postati dionikom toga otkupljenja? A to se ostvaruje po bogoslužju, po sakramentima koje slavimo u vremenu, tijekom liturgijske godine. Tako vrijeme postaje “materija”, kategorija, mjesto ostvarenja sakramentalnog čina koji daje spasenje.

Slavljenje Kristovih otajstava u “circulus anni” nije neki zatvoreni krug (koji se ponavlja) kako su to shvaćali pogani. Povijest spasenja koja se primjenjuje i ostvaruje u nama, ostvaruje se ponaosob u liturgijskim činima i to tako da neprestano raste i usavršava se. Slikovito rečeno, slijed liturgijskih godina nije zatvoreni krug (kao da bi svaka godina bila ponavljanje prethodne), nego je radije uzlazna spirala. Crkva ne ponavlja tek otajstva Kristova, nego kroz liturgijsku godinu ona pušta da ta otajstva u njoj rastu i sazrijevaju sve do slavnog Kristova dolaska.


Zaključak


Sve ovo rečeno vrlo lijepo sažima i tumači Drugi vatikanski sabor u SC 102: “Bogu odana Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga božanskog Zaručnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan što ga je nazvala Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća, koje uz to, zajedno s njegovom blaženom mukom, svetkuje i jednom u godini najvećim blagdanom Uskrsa. Tijekom pak godine Crkva razvija čitavo Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rođenja do uzašašća, do duhovskog dana i očekivanja blažene nade i dolaska Gospodnjeg. Slaveći tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina, da se tako ta otajstva na neki način u svako doba ponazočuju, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću spasenja.”