Utorak, 30 studenoga

Liturgijska i astronomska godina

1


Kršćanski blagdani i svetkovine, kao i cijela liturgijska godina predstavljaju zapravo Kristovo otajstvo spasenja koje se ostvaruje među nama. To znamo i vjerujemo. Međutim, vremenski, astronomski okvir, kao i simbolika određenih obreda koji se slave na te dane, povijesno su uvjetovana kulturama u kojima su nastajali. U tome će smislu biti zanimljivo pogledati podrijetlo određenih svetkovina i njihovo mjesto u liturgijskoj i astronomskoj godini. Naime, određeni elementi u našem liturgijskom kalendaru stariji su od samoga kršćanstva i u sebi uključuje drevne spoznaje i vjerovanja. Da ne bi bilo zabune, evo samo jednoga primjera. Obredna su pranja postojala u Židova i u okolnih naroda još prije Isusa Krista. Ono je i danas značajno u hinduizmu i u mnogim animističkim religijama. Međutim, Krist je uzeo taj već postojeći obredni znak i učinio ga djelatnim znakom po kojem čovjek, spasiteljskom snagom Kristove smrti i uskrsnuća, biva oslobođen od grijeha i postaje djetetom Božjim i dionikom Kristove nebeske proslave. Dakle, kao što su – u ovom slučaju – sakramentalni znakovi preuzeti iz života da bi – Kristovim otajstvom – zadobili novu ulogu i snagu, tako i kršćanski blagdani i svetkovine, kao i cijela liturgijska godina, djelomično preuzimaju neke astronomske i datumske stvarnosti koje su postojale prije pojeva kršćanstva. Tako se Kristovo vazmeno otajstvo ostvaruje u liturgijskim slavljima tijekom godine i u neke posve određene dane koji ističu pojedino otajstvo. Pri tome su preuzeti već postojeći elementi kojima je dano kršćansko značenje. Tako se inkulturacija očituje i u tome da se kršćanska otajstva izražavaju elementima nekih nekršćanskih blagdana.[1] Tako ćemo, kao najpoznatije primjere, razmotriti kozmički okvir nedjelje u sklopu sedmodnevnog tjedna, zatim Pashu i Uskrs kao proljetne blagdane. Tu je i Božić koji se slavi o zimskom solsticiju. K tome je na početku ljeta značajna svetkovina sv. Ivana Krstitelja, a na početku jeseni blagdan sv. Mihaela. Konačno, bogoslužje kvatri još jedanput naglašava važnost početka svakog godišnjeg doba (dva solsticija i dva ekvinocija).


1. Tjedan i dan Gospodnji


Kako je nastao tjedan, odnosno razdoblje od 7 dana? Već su u staroj Mezopotamiji zapazili da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana.[2] Od jedne do druge mjesečeve mjene (mladi mjesec, prva četvrt, pun mjesec, druga četvrt) razmak je bio oko 7 dana. Tako se razvila sedmica, od kojih je zadnji dan imao posebnu važnost. U Mezopotamiji su tako bili važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju. Babilonci su dan punog mjeseca nazivali šapattum, a dan nestanka mjeseca bubbulum. Očita je sličnost riječi šapattum i šabat. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu, iako je i danas za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Slično kao u Mezopotamiji, snažno je naglašeno subotnje uzdržavanje od posla, s time da se, naravno, tome daje teološko obrazloženje: Bog je nakon stvaranja sedmi dan počinuo i naredio svome narodu da se toga dana uzdržava od posla. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[3] Sedmodnevni tjedan je i inače bio prihvaćen u antičkom svijetu.[4]

Za nas kršćane je prvi dan u tjednu, odnosno, prvi po suboti, tj. nedjelja prvenstveno dan kada u euharistiji slavimo vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Međutim, preuzeli smo drevni sedmodnevni tjedan. Zanimljivo je, tako, da za kršćane nije problematičan broj dana u godini (365 ili 366), nisu problematične ni korekcije kalendara.[5] Međutim, za kršćane je bitno da sedmodnevni tjedan uvijek ostane.[6] Katolička crkva i danas je načelno otvorena za sve moguće reforme kalendara, pod uvjetom da se ne dira upravo redoslijed od sedam dana:

Od različitih sustava, koja se zalažu za određivanje stalnog kalendara i za njegovo uvođenje u građansko društvo, Crkva se ne protivi samo onima koji čuvaju i osiguravaju tjedan od sedam dana s nedjeljom, a da ne uvode nikakve izvantjedne dane, tako da redoslijed tjedana ostaje netaknut, osim ako ne bi nastupili vrlo važni razlozi o kojima treba prosuditi Apostolska Stolica.[7]

Kršćani, naravno, slave nedjelju kao dan Kristova uskrsnuća. Međutim, nije slučajno da je to upravo nedjelja, dan nakon subote. Nedjelja, je, naime, po židovskom računanju prvi dan tjedna, kada je započelo stvaranje svijeta, ali je i osmi dan, koji označava vječnost koja se otvara kršćanima zahvaljujući Kristovu uskrsnuću.


2. Vazmeni blagdani (Pasha i Uskrs;
Pedesetnica i Duhovi)


a) Pasha i Uskrs


Riječ koja se u aramejskom grčkom i hrvatskom izgovara kao Pasha, na hebrejskom se izgovara kao Pesah. Biblijska i kršćanska tradicija povezuje ovu riječ s korijenom psh što bi značilo preskočiti, prijeći, odnosno kao imenica Pasha bi značila jednostavno prijelaz. Valja, međutim, istaknuti da je ovaj blagdan bilo poznat i kod drugih semitskih naroda još prije Mojsija. Pasha je u nomadskih naroda bila obiteljski blagdan koji se sastojao u žrtvovanju prvine stada, a to se slavilo početkom proljeća. Ono što Židovi slave kao svoj izlazak iz Egipta, u starini je (još prije Mojsija) vjerojatno bio blagdan kojim su nomadi, na početku proljeća, slavili  polazak svojih stada iz svojih zimovališta na ljetne pašnjake.[8] Tom su prigodom žrtvovali janje ili kozle. Kosti žrtve nisu se lomile, a krv tako žrtvovanog janjeta (ili jareta) nanosila se na dovratke i nadvratnike ulaznih vrata. Nakon toga bi slijedila žrtvena gozba. U isto vrijeme – početkom proljeća – agrarna plemena slavila bi blagdan beskvasnih kruhova. Kao što su nomadi žrtvovali prvine stada, tako se u ratarskim kulturama žrtvovao beskvasni kruh. To je bio kanaanski blagdan kojim se, naravno, htjela osigurati bogata ljetina.[9] Tek su se kasnijem židovstvu ova dva blagdana povezala i zajedno slavila,[10] a pozadina im je bila biblijska tradicija o tome kako su Židovi izašli iz Egipta nakon što je Bog po anđelu zatorniku dao pobiti egipatske prvorođence, dok su hebrejski prvorođenci bili pošteđeni upravo po tome što su krvlju janjeta bili poškropili dovratke i nadvratnike svojih ulaznih vrata. Oni su tada (pazeći da mu ne polome kosti) to janje ispekli i blagovali zajedno s gorkim travama i beskvasnim kruhom, jer zbog žurnog odlaska nisu imali vremena čekati da tijesto uskisne. Taj su obred onda Židovi slavili svake godine u to vrijeme.

Poznato je da se Pasha slavi 14. dana mjeseca nisana, koji je prvi proljetni mjesec. Osim toga, budući da kalendarski mjeseci u židovskom kalendaru uvijek odgovaraju jednom mjesečevom ciklusu, onda je se 14. datum svakoga mjeseca poklapa s punim mjesecom.[11]

Većina kršćanskih Crkava su od početaka[12] slavili Kristovo uskrsnuće u nedjelju koja bi slijedila nakon 14. nisana, odnosno, nakon židovske Pashe. U 2. st. neke su maloazijske Crkve 14. nisana slavile Kristovu smrt, a uskrsnuće dva dana kasnije, bez obzira kojega dana u tjednu on padao. To je gotovo dovelo do raskola, jer ih je papa Viktor htio zbog toga izopćiti. Rimska se crkva spominjala Kristove smrti petkom (koji je mogao biti 14. nisana ili petak poslije 14. nisana), a uskrsnuća Kristove dva dana kasnije, tj. uvijek nedjeljom. Kada su se sve Crkve toga vremena složile da se Uskrs uvijek slavi nedjeljom, ostalo je pitanje, koja to nedjelja treba biti? Antiohijska je Crkva Uskrs slavila u nedjelju iza 14. nisana po židovskom kalendaru, bez obzira padao taj dan prije ili poslije proljetne ravnodnevnice. Aleksandrijska i Rimska crkva nisu se htjele uopće obazirati na židovski kalendar, nego im je polazišna točka bila proljetna ravnodnevnica. I tu se javila poteškoća. U Aleksandriji se kao dan ravnodnevnice računao 21. ožujka, a u Rimu 18. ožujka. Konačno, Nicejski je sabor donio odredbe kojih se načelno i danas držimo:

  • Uskrs se uvijek mora slaviti nedjeljom;
  • Ne može se slaviti istoga dana kad i židovska Pasha;
  • neka se slavi u nedjelju iza 14. nisana, pod uvjetom da je već nastupila proljetna ravnodnevnica (ekvinocij).

Međutim, ovaj sabor nije odredio kojega je dana proljetna ravnodnevnica.[13] Tek je Dionizije Mali u 6. st. odredio da je to 21. ožujka i u isto vrijeme je načinio tablicu i formulu za računanje datuma Uskrsa. Izraženo elementima današnjeg kalendara dolazimo onda do pravila: Uskrs valja slaviti u nedjelju iza prvog proljetnog punog mjeseca.

Budući da je moguće da se Uskrs slavi između 22. ožujka i 25. travnja, javila se ideja da se Uskrs slavi druge nedjelje travnja. Katolička se Crkva tome načelno ne bi protivila:

Sveti se sabor ne protiv da se svetkovini Vazma dodijeli jedna određena nedjelja u Gregorijanskom kalendaru, ako uz to pristanu svi na koje se to odnosi, a osobito braća odijeljena od Svete Stolice.[14]

Očit je slijed. U poganskih su naroda blagdani nalik Pashi i blagdanu Beskvasnih kruhova bili blagdani koji su na početku proljeća slavili novi život, s molbom i željom da ga Bog umnoži. Židovi su preuzeli ove poganske blagdane i u njih ucijepili otajstvo izlaska iz Egipta, gdje ih je Bog izabrao kao svoj narod koji je on vodio i štitio. Tako su oni prešli iz ropstva u slobodu i novi život. Kršćani u to vrijeme slave Kristovo uskrsnuće (koje se u stvarnosti dogodilo o židovskoj Pashi). Kristovo uskrsnuće je otajstvo novoga i obnovljenoga života. Krist je uskrsnuo da više nikada ne umre. Tako i kršćani koji s njime umiru grijehu, bivaju uskrišeni u novinu života. Opet se javlja ideja novoga života koja je tako sukladna s početkom proljeća. Konačno, Novi zavjet izrijekom smatra židovsko žrtvovanje pashalnog janjeta slikom  Kristove smrti i uskrsnuća. Krist je, naime, onaj jaganjac koji uzima grijeh svijeta (Iv 1,29). Pavao izrijekom veli: Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist (1 Kor 5,7). Tako je za kršćana židovska Pasha slika i najava, a Kristovo uskrsnuće ostvarenje spasenja koje se ostvaruje u kršćanskom bogoslužju, a na poseban način u godišnjem slavljenju Uskrsa.


b) Pedesetnica i Duhovi


Židovski blagdan Pedesetnice prvotno se nazivao Blagdan žetve (Izl 23,16), odnosno Blagdan prvine pšenične žetve (Izl 34,22). Naziva se i Blagdan sedmica (Izl 34,22; Pnz 16,10), jer se slavi sedam sedmica iza Pashe. Tek se kasnije se naziva Pedesetnica (Lev 23,16). Budući da je to bio blagdan žetve, bio je to dan svetog zborovanja i dan radosti. U hramu su se žrtvovale prvine i bio je zabranjen svaki posao. Tek se puno kasnije u židovskoj se tradiciji (negdje u 2. st. poslije Krista) ovaj blagdan “teologizirao” i postao je blagdanom Sklapanja sinajskog saveza.[15]

Na židovsku Pedesetnicu dogodio se silazak Duha Svetoga na apostole. Tako su i kršćani počeli na taj isti dan slaviti svoju Pedesetnicu, tj. dan silaska Duha Svetoga i dan kada je rođena Crkva. Pedesetnica se grčki kaže Pentekoste, što se vidi u europskim jezicima (npr. njemački Pfingsten, talijanski Pentecoste). Otkud hrvatski naziv Duhovi? Sve do 1969. ovaj je blagdan imao i svoju osminu, pa su se ti dani nazivali Dani Duha Svetoga, kraće, Dani Duha. Daljnjim izvođenjem od genitiva Duha, nastao je posvojni pridjev Duhov, pa smo tako dobili sintagmu Duhovi dani. Kako jezik teži jednostavnom izričaju, riječ dani je otpala i ostala je samo riječ Duhovi. Iako je to, dakle, izvorno posvojni pridjev u nominativu množine, danas to zvuči kao nominativ množine imenice Duh (Duhovi), pa bi onda ispalo kao da slavimo više duhova.

Židovski blagdan Pedesetnice spominjemo, naravno, zato što se upravo na Pedesetnicu poslije Kristova uskrsnuća dogodio silazak Duha Svetoga na apostole. Tako imamo paralelizam: ono što su u Židova –  kalendarski –  Pasha i Pedesetnica, to su u kršćana Uskrsnuće i Silazak Duha Svetoga. U još jednom se dijelu javlja paralelizam između židovske Pedesetnice i Duhova: u Slavoniji se upravo za Duhove održavaju svečanosti vezane uz molitvu za dobru žetvu (“Ljelje”).[16]


3. Božić


Svetkovina se Božića prvi puta spominje 354., ali se u Rimu ona počela slaviti vjerojatno već 330. Kako to da se ovaj blagdan počeo slaviti u vrijeme zimskog solsticija? Da se podsjetimo: na sjevernoj polulopti je 21. prosinca najdulja noć i najkraći dan u godini. Taj dan nazivamo zimskim solsticijem. Nakon toga je sunčeva putanja na obzorju sve viša i viša, pa dani postaju dulji a noći kraće. Prema rimskom kalendaru zimski je solsticij padao 25. prosinca, pa su toga a dana Rimljani (pogani) slavili Rođendan nepobjedivog sunca (Dies natalis solis invicti). Do toga je dana sunce kao “umiralo”, a onda se toga dana “rodilo”, da bi nastavilo rasti. Takav je blagdan postojao i kod starih germanskih i slavenskih plemena. Sjetimo se npr. hrvatske riječi “badnjak”. On dolazi od riječi “bdjeti”. Naši su preci na zimski solsticij bdjeli i ložili vatru “pomažući” u toj noći suncu da se rodi.[17] Prisjetimo se usto da je car Konstantin od dana sunca (dies solis) načinio dan Gospodnji, nedjelju, kao državni blagdan. U Rimu je upravo ovaj dan uzet kao Kristov rođendan već i zbog toga što se u Lukinom evanđelju Isus naziva Mladim suncem s visine.[18] Tako je rimski poganski Dies natalis solis invicti (Rođendan nepobjedivog sunca) postao Dies natalis Christi Domini (Rođendan Krista Gospodina).[19] Prema egipatskom kalendaru zimski je solsticij bio 6. siječnja, pa se tamo toga dana slavilo rođenje Kristovo.

Božić je možda najljepši primjer uspješne inkulturacije: zimsko sunce koje na dan zimskog solsticija počinje rasti, znak je Krista koji se među nama rađa malen i neznatan da bi, kasnije, cijeli svijet obasjao svojim uskrsnućem.


4. Sveti Ivan Krstitelj i sveti Mihael


Već je bilo rečeno da Božić stoji na početku zime, a Uskrs na početku proljeća. Ostala su još dva godišnja doba i blagdani koji im stoje na početku.


a) Svetkovina rođenje sv. Ivana Krstitelja


Ova svetkovina pada 3. dana nakon ljetnog solsticija (najduži dan i najkraća noć) i taj je dan trebalo posvetiti velikom svecu “najvećem rođenom od žene”, njemu koji je pokazao na “mlado sunce”. Ovaj je dan već u poganskim kulturama bio svečano obilježavan. Ostaci tih poganskih običaja su poznati ivanjski krjesovi. Paljenje vatre ima staro pretkršćansko značenje tjeranja zlih duhova (jer su sve zle sile aktivne noću). Osim toga ovi su krjesovi bila imitacija sunca – nebeske vatre. Bila je to “pomoć” suncu i njegovoj vatri koja od toga dana počinje slabjeti.


b) Blagdan sv. Mihael (Gabrijel i Rafael)


U starom poganskom shvaćanju jesen je bilo razdoblje u kojem su neprijateljski duhovi osobito jaki. Sunce postaje sve slabije i u čovjeka se s jesenskim maglama pomalo uvlači strah. Ta nesigurnost i taj su bili osobito prisutni kod seobe naroda. Tko bi mogao bolje zaštiti od nečistih duhova i od sotone, ako ne Mihael, Borac Božji, on koji je pobijedio Sotonu, Staru Zmiju? Zato se 6 dana nakon jesenskog ekvinocija (dana kada noć postaje duža od dana) slavio blagdan sv. Mihaela Arhanđela. Nakon reforme kalendara iz 1969. toga dana se slave također Gabriel i Rafael. Inače, sv. se Mihael uvelike slavi i na Istoku i na Zapadu već od 4. i 5. st. a kao datum prvo se spominje 30. rujna, a kasnije 29. rujna. Sv. Mihael se u kršćanskoj pobožnosti javlja kao vodič ljudskih duša do Krista, ali i kao branitelj od đavolskih nasrtaja.


5. Kvatre


Kvatre (latinski: Quattuor tempora) sačinjavaju četiri tjedna posta i pokore, početkom godišnjih doba (u određenom tjednu posti se srijedom, petkom i subotom). Nastale su u Rimu kao reakcija na poganska slavlja koja su bila tri puta godišnje vezana uz poljoprivredne poslove. U studenome/prosincu bile su feriae sementinae, u vezi sa sjetvom ozimih usjeva, u lipnju/srpnju feriae messis, u vezi sa žetvom, te u rujnu feriae vindemiales, u vezi s berbom grožđa. Tako najstariji dekretal pape Kaliksta (217.-222.) govori o trokratnom postu i to samo subotom. U početnim trostrukim kršćanskim “kvatrama” prisutna je snažna molitva protiv demona, tj. idola. Tako kasnije sve kvatre, osim zimskih imaju evanđeoske odlomke o izgonu đavla. Već Leon Veliki poznaje četverokratne kvatre i povezuje ga s godišnjim dobima: proljetni u korizmi, ljetni o Duhovima, jesenski u rujnu i zimski u prosincu.

U Rimu su se slavile kvatre ovako: u kvatrenom tjednu se ionako (kao i inače) postilo srijedom i petkom, a onda se dodavao i post subotom (što se posebno naglašavalo). Subotom je onda bilo i bdjenje kod sv. Petra.[20] Nadalje, već za pape Gelazija (+496.) uz kvatre su u Rimu bila vezana i ređenja, što je bilo na snazi sve do najnovijih reformi. Kvatre su tipično rimski običaj koji se tek kasnije širio po Zapadnoj crkvi. Što se tiče vremena stari je misal ovako određivao:

Quatuor Tempora celebrantur quarta et sexta feria ac sabato post tertiam Dominicam Adventus, post primam Dominicam Quadragesimae, post Dominicam Pentecostes, post festum Exaltationis sanctae crucis.

Nakon 2. Vatikanskog sabora određeno je da svaka biskupska konferencija odredi za svoje područje način na koji će slaviti kvatre. Naša je Biskupska konferencija 1983. obnovila Kvatre. Dani slavlja ostaju isti, jedino se mijenjaju dani zimskih kvatri. U kvatre, naravno, uvijek spadaju srijeda, petak i subota pojedinog kvatrenog tjedna. Naši su biskupi odredili da se kvatre slave u ovim terminima s navedenim nakanama:

  • Zimske kvatre. Kvatrena subota je 16. prosinca ili subota koja neposredno prethodi 16. prosinca. Ove su kvatre posvećene kršćanskoj dobrotvornosti i zahvali Bogu za njegova dobročinstva. Uzima se misa za ljubav.
  • Proljetne kvatre, u tjednu nakon Prve korizmene nedjelje posvećene su pokori i obraćenju. Uzima se misa za oproštenje grijeha.
  • Ljetne kvatre u tjednu nakon Duhova posvećene molitvi za posvetu ljudskog rada i urod zemlje. U gradskim se crkvama uzima misa za posvećenje ljudskog rada, a u seoskim crkvama misa za sjetvu, ili u svakoj potrebi, za vedrinu, za lijepo vrijeme, itd.
  • Jesenske kvatre, poslije blagdana Uzvišenja svetoga Križa, posvećene su molitvi za svećenička i redovnička zvanja. Uzima se misa za svećenička ili redovnička zvanja.[21]

Kvatrena je liturgija, dakle, zamišljena tako da posvećuje cijelu godinu, a u svoje vrijeme, kao što smo vidjeli, potisnule su poganske agrarne svetkovine vezane uz početak godišnjih doba.


6. Zaključak


Na stvaranje poganskih, židovskih i kršćanskih blagdana imala su utjecaj i godišnja doba, gibanje sunca i mjeseca, duljina godine. Sve su to kozmičke stvarnosti. Bog se čovjeku javlja u znakovima, a čovjek slavi Boga isto tako znakovitim obredima. Otajstvo Božjega djelovanja i jest u tome da nam se javlja preko vidljivih znakova, te da se u vidljivom djelovanju očituje nevidljiva Božja stvarnost i milost. Za nas kršćane je temeljno i bitno Božje odabranje, Božje spasenje, bitno je i temeljno je to da nas Bog po svome Sinu uzima za svoju djecu i otvara nam vrata nebeskog kraljevstva da budemo suproslavljeni s Kristom. Božje djelovanje i naše zahvaljivanje očituje se po sakramentalnim znacima i po obredima koji su nastali u povijesnom kontekstu i u kontekstu već postojećih blagdana. Tako nam Bog progovara po nama razumljivim znacima, a ti znakovi, opet, postaju djelotvorno sredstvo spasenja.

Povijesno istraživanje nastanka pojedenih blagdana i njihov kozmički kontekst pomažu nam da bolje razumijemo otajstvo koje slavimo i spasenje koje primamo.


[1] Konačno, ljudska se kultura i sastoji u tome da se nova saznanja nadograđuju na već postojeća. To se onda očituje i u svim kulturama i u svim religijama. Samo su neki zaslijepljeni revolucionari vjerovali da povijest započinje njihovom epohom.

[2] Točnije: 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde.

[3] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[4] Tako su Rimljani imali sedmodnevni tjedan, u kojem je svaki dan bio posvećen nekom božanstvu, odnosno nekom nebeskom tijelu. ponedjeljak: dies lunae (dan mjeseca); utorak: dies Martis (dan Marsa, boga Marsa); srijeda: dies Mercurii (dan Merkura), četvrtak: dies Iovis (dan Jupitera); dies Veneris (dan Venere); dies Saturni (dan Saturna); nedjelja: dies Solis (dan sunca). Ti su nazivi dijelom sačuvani u romanskim i germanskim jezicima

[5] Tako je npr. prigodom korekcije kalendara za Grgura XIII. godina 1582. bila kraća za 10 dana, jer je te godine nakon 4. listopada uslijedio 15. listopada.

[6] Poznat je jedan pokušaj dokidanja sedmodnevnog tjedna. Nakon Francuske revolucije uveden tzv. Revolucionarni kalendar koji je bio na snazi od 1793. do 1805. Prema tome kalendaru godina je imala 12 mjeseci po 30 dana, a svaki je mjesec bio podijeljen na 3 dekade po 10 dana, pri čemu bi deseti dan bio dan odmora i slavlja (kao nedjelja). Na koncu godine dodavalo se 5 ili 6 dana. Čak je i dan bio podijeljen na deset sati od kojih je svaki bio podijeljen na 100 decimalnih minuta, a svaka minuta na 100 decimalnih sekundi. U to su vrijeme bili izrađivane i ure koje su pokazivale takvo vrijeme.

[7] Konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum concilium”, Dodatak, br. 2, u: Drugi vatikanski koncil. Dokumenti, KS, Zagreb, 2008.

[8] Sačuvan je sličan običaj u Alpama: na dan kada se u jesen goveda vraćaju sa svojih ljetnih alpskih pašnjaka, priređuje se velika seoska svečanost.

[9] Usp. H. HAAG, Storia e teologia della festa di Pasqua, Queriniana, Brescia, 1976.; R. CANTALAMESSA, La Pasqua della nostra salvezza. Le tradizioni pasquali della Bibbia e della primitiva Chiesa, Marietti, 1984.; A. CHUPUNGCO, Feste liturgiche e stagioni dell’anno, u: Concilium 17(2-1981)245-260.

[10] Svećenička predaja još jasno dijeli ova dva blagdana. Prvi pokušaj povezivanja Pashe i Beskvasnih kruhova vidimo u Jš 5,10ss; još naglašenije u Pnz 16,1-8; a posve jasno u Ez 45,21

[11] Prema tome, Pasha može pasti bilo kojega dana u tjednu, kao npr. u nas Božić.

[12] Sigurno zasvjedočeno slavljenje Uskrsa je iz sredine 2.st., međutim, nije isključeno da se počeo slaviti i ranije.

[13] Upravo se zbog toga dogodilo da već 326. Rim i Aleksandrija nisu slavili Uskrs istoga dana, jer su kao polazište uzimali različite datume za ravnodnevnicu.

[14] Konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum concilium”, Dodatak, br. 1, u: Drugi vatikanski koncil. Dokumenti, KS, Zagreb, 2008.,

[15] Židovi danas ovaj blagdan nazivaju Šavuot – Blagdan tjedana (sedmica). Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 221.

[16] A običaji vezani uz “ljelje” sa svoje strane su povezani s pretkršćanskom tradicijom našega naroda (što nije lako u prvi mah uočiti). Zanimljivo je spomenuti da u narodnoj tradiciji sličnu ulogu ima i Jurjevo. Taj blagdan slavi buđenje prirode u proljeće, a narodni običaji uz taj blagdan u znatnoj mjeri imaju pogansku podlogu.

[17] Trag toga praslavenskog vjerovanja nalazimo u bajci Ivane Brlić-Mažuranić “Sunce djever i Neva Nevičica”. U toj se bajci spominje mitska baka Mokoš kod koje je zimi sunce noćivalo , a ona je “bajila i tetošila nejako sunašce, dok se ne bi o Koledama pomladilo i nanovo rodilo!” Usp. I. BRLIĆ-MAŽURANIĆ, Priče iz davnine, MH, Zagreb 1926., str. 274.

[18] Darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine (Lk 1,78).

[19] Postoji i jedna druga teorija o postanku Božića. Prema tradiciji raširenoj u 3. st. svijet je stvoren 25. ožujka, na proljetni ekvinocij, a vjerovalo se da je toga dana Isus umro. Budući da je u Isusu sve savršeno, on je toga dana i začet, tj. Riječ je Tijelom postala, pa se onda, logično, rodio 25. prosinca.

[20] To je bio i razlog da dugo vremena u Rimu Druge nedjelje korizme nije bilo mise, jer je prethodnu noć bilo kvatreno bdjenje. Toliko je to bilo važno!

[21] Usp. BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE, Red euharistijske procesije i Bogoslužje kvatri i Prosnih dana, KS, Zagreb, 1985., str. 31-51.