Četvrtak, 20 siječnja

Liturgijske nedosljednosti

Liturgija je nešto božansko s puno ljudskih elemenata. Kako smo mi ljudi toliko puta nedosljedni, tako se to onda vidi i u liturgiji, pa i u sadašnjoj, obnovljenoj. Sve to može biti razlogom nesuglasica, pa i raspri. Evo nekoliko primjera.


Misal


1. Molitve upućene Ocu, po Sinu u Duhu Svetome


Staro je to liturgijsko pravilo. Hiponski sabor 393. određuje: Cum altari assistitur, semper ad Patrem dirigatur oratio. I doista, najveći dio molitava starih sakramentara poštuje ovo pravilo. Krist je naš Veliki svećenik, posrednik između Boga i ljudi. Molimo Boga Oca da nam po Kristu u Duhu Svetom udijeli milost. Ipak sâma Crkva se ne drži uvijek ovog načela: Zadnji redak Otkrivenja donosi vapaj: Dođi, Gospodine Isuse! U liturgiju se veoma rano uvodi Christe eleison. Himan Slava Bogu na visini prava je mješavina zazivâ upućenih čas Ocu, čas Kristu. U današnjem redu mise ima nekoliko takvih primjera (Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao…), a najuočljiviji je svakako onaj gdje se usred euharistijske molitve ubacuje: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Nađe se i po koja zborna i popričesna molitva upućena Kristu (Tijelovo, Badnjak, Uzvišenje sv. Križa). Zanimljivo je da su molbenice i prošnje koje se po prvi puta javljaju u obnovljenom Časoslovu često puta usmjerene Kristu. Što reći za himan O, dođi Stvorče, duše Svet propisan u biskupskom ređenju i o Litanijama svih svetih koje se pjevaju u najsvetijoj Vazmenoj noći? Očito je: Crkva je uvela pravilo, liturgijski i teološki ispravno, ali ga se ni ona sâma ni u ovoj obnovljenoj liturgiji ne drži.


2. Ostaci “tihe mise”


U svoje se vrijeme euharistija slavila na narodu nerazumljivom latinskom jeziku. Tako je čak bio propis da se neke “najsvetije” molitve imaju moliti tiho (kanon). Liturgijska je obnova to načelno dokinula, ali je ponešto još ostalo. Zašto moliti tiho prelijepu molitvu nadahnutu Knjigom Danijelovom: Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene? Ako pak suviše opterećuje liturgiju, zašto je posvema ne dokinuti?


3. Apologije


Tijekom srednjega vijeka mnoge su se “tihe” mise služile uglavnom za pokojnike i pokornike, jer su i jedni i drugi bili opterećeni svojim grijesima. Zato su se u misu sve više ubacivale tzv. apologije, molitve i zazivi za oproštenje grijeha. I u novom je misalu jedna aplogija “preživjela” herbicide liturgijske reforme: pošto pročita evanđelje svećenik poljubi evanđelistar i tiho kaže: Riječima svetog evanđelja neka budu izbrisani naši grijesi. Sve nedosljednost do nedosljednosti! Prvo, zašto tiho? Drugo kakve veze ima gesta ljubljenja sa sadržajem molitve? Konačno, zar je evanđeoski odlomak pročitan isključivo zbog toga da bi se izbrisali naši grijesi?


4. Blagdani koji ne slave otajstva spasenja


Crkva je u počecima slavila blagdane koji su uprisutnjavali neka otajstva (događaje!) našega spasenja, ponajprije vazmeno otajstvo muke, smrti, uskrsnuća i proslave Kristove. K tome se slavi i Kristovo rođenje, prikazanje u hramu, preobraženje, itd… Kasnije su neki ljudi imali potrebu slaviti neku istinu naše vjere: Trojstvo, Tijelovo, Srce Isusovo, što svakako ne odgovara prvotnom liturgijskom duhu. Kamo bi nas odvelo kada bismo od svakog članka naše vjere načinili jedan blagdan? A što da kažemo o spomendanu Lurdske Gospe nastalom na osnovi privatne objave? Međutim, Crkva u ovom trenutku drži potrebnim sačuvati određenu tradiciju.


Umjesto zaključka


Možda bi poneki od nas poželjeli poći u “križarski pohod” zahtijevajući novu liturgijsku reformu koja bi konačno pročistila sve balaste starih vremena. Rekao bih: važno je poznavati duh istinske liturgije i u okviru vlastite nadležnosti i mogućnosti razvijati sve ono što je zdravo. Najvažnije mi se čini ovo: ne suditi sebe i druge toliko po tome što netko čini u liturgiji (drži se slijepo rubrika ili ne), nego kako to čini. Poznat nam je Pavlov stav o blagovanju mesa žrtvovanog idolima: idola nema, meso je meso i čovjek ga može blagovati. No, nemaju svi toga znanja, nego su slabi. Radi onih koji bi se Pavlovim blagovanjem mogli sablazniti, Pavao kaže “neću jesti mesa do dovijeka”.

Uvjeren sam da je liturgija izraz žive molitve Crkve i prema tome podložna neprestanom razvoju. Stoga se iskreno nadam da će Crkva tijekom vremena i ove neke nedosljednosti poboljšati. U ovom trenutku stanje je ovakvo kako smo opisali. Kao vjernici znademo da za sve ima nekih razloga i da nam sve može biti na dobro. Samo bi bilo šteta kad bi – bilo zbog ovih pitanja bilo zbog nekih drugih – došlo u pitanje naše zajedništvo i naša ljubav. Jer “znanje nadima, a ljubav izgrađuje” (1 Kor 8,1).