Utorak, 27 srpnja

Liturgijske odredbe o ulozi zbora u bogoslužju

Svi ćemo se složiti da je liturgijsko pjevanje sastavni dio bogoslužja. Međutim, kada je govor o ulozi i mjestu pjevačkog zbora u bogoslužju, mišljenja su uglavnom podijeljena. Stoga bih ja, nakon uvodnog dijela, jednostavno podsjetio kakve praktične naputke daju važeće liturgijske odredbe. Da se ne bismo gubili u mnogim dokumentima, bit će dovoljno pogledati što o tome govori Opća uredba Rimskog misala iz 2002. (hrvatsko izdanje je iz 2004.) koja nas sve obvezuje.[1]


Zbor mladih Varaždinske biskupije


1. Pjevanje – neizostavni dio bogoslužja


Pjevanje je oduvijek bilo sastavni dio molitve, odnosno, molitva se govorila pjevajući, često uz glazbala, o čemu obilato svjedoči Sveto pismo. Spomenimo samo kako su Židovi zapjevali pjesmu zahvalnicu kada su sretno prešli Crveno more (Izl 15,1-18), kao i inače nakon nekog sretnog pothvata: Debora i Barak (5,1-31), Judita (Jdt 16,1-17). Svi psalmi i hvalospjevi su se pjevali, redovito uz glazbala (bubanj, cimbal, harfa, rog). U Novom zavjetu se spominje kako je Isus pjevao hvalospjeve na posljednjoj večeri (Mt 26,30; Mk 14,26), a Pavao i Sila su i u tamnici pjevali hvalospjeve Bogu (Dj 16,25). Nadalje, Pavao poziva vjernike da pjevaju hvale Bogu:

Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! (Kol 3,16)

Konačno, svi novozavjetni hvalospjevi – u tome se danas slažu svi bibličari – himni su koje su kršćani pjevali na bogoslužju (npr. Kol 1,15-20; Ef 1,3-14; Fil 2,6-11; 1 Tm 1,17; 3,16; 6,15-16; 1 Pt 1,3-5).


2. Zajedničko liturgijsko pjevanje svih vjernika


Opća uredba naglašava važnost pjevanja pozivajući se na samu narav liturgije i na liturgijsku predaju još od apostolskih vremena:

Kršćane koji se skupljaju u jedno iščekujući dolazak svoga Gospodina Apostol opominje da zajedno pjevaju psalme, hvalospjeve i duhovne pjesme (usp. Kol 3, 16). Pjevanje je naime znak ushićena srca (usp. Dj 2, 46). Stoga s pravom kaže sv. Augustin: “Pjevanje je vlastito onomu tko ljubi”; i već je u davnini nastala uzrečica: “Dvostruko moli tko dobro pjeva.” (OURM 39).

Višekratno se naglašava kako je smisao liturgijskog pjevanja upravo taj da potakne sudjelovanje i pjevanje svih okupljenih vjernika:

Treba općenito skrbiti da ne nedostaje pjevanje služiteljâ i puka u slavljima nedjeljom i na zapovjedne blagdane (…) U odabiru dijelova koji će se stvarno pjevati prednost neka imaju oni koji su važniji, a naročito oni koje svećenik, đakon ili čitač trebaju pjevati uz odgovaranje naroda, odnosno koje svećenik i narod trebaju pjevati skupa. (OURM. 40)

Čak se potiče vjernike da na slavljima gdje sudjeluju različiti narodi, nauče pjevati neke dijelove na latinskom, opet radi toga da svi mogu sudjelovati pjevanjem:

Budući da se sve češće sastaju vjernici iz različitih naroda, poželjno je da ti vjernici znaju zajedno pjevati latinski, prema lakšim napjevima, barem neke dijelove Reda mise, osobito simbol vjere i Molitvu Gospodnju. (OURM 41)


3. Zbor kao promicatelj pjevanja puka


Povijesno govoreći, oduvijek je u bogoslužju bilo onih koji su bili vještiji pjevanju i koji su formirali određenu shola cantorum. Međutim, to nipošto nije značilo isključivanje ostalih, nego upravo suprotno: izabrani pjevači su svojim pjevanjem pomagali vjernicima da lakše i skladnije pjevaju. Međutim, kasnije, kao što je poznato, vjernici više nisu djelatno sudjelovali u liturgiji i to ponajviše zbog dva razloga. Prvi je bio taj što je bogoslužje bilo na latinskom jeziku koji puk nije razumio, a drugi je bio taj što se bogoslužje klerikaliziralo tako da se vjerovalo da liturgiju slave samo klerici, pri čemu puk tek pobožno sluša.[2] U takvim okolnostima, da bi liturgija bila ljepša i zanimljivija, stvaraju se blještave ceremonije, procesije i prebogata liturgijska glazba koncertnoga tipa. Prisjetimo se smo Händla, Bacha, Mozarta, Beethovena koji su skladali veličanstvena glazbena djela za potrebe liturgije. U manjim sredinama, gdje nije bilo takve vrhunske glazbe, javlja se pučka popijevka koja se često nije najbolje uklapala u bogoslužje i koja, naravno, nije uključivala pjevanje liturgijskih tekstova, nego samo njihovih parafraza (kao npr. pjesme Kyrie eleison i Svim na zemlji u božićnom vremenu). Danas se po sebi ne želimo odreći ove prebogate baštine. Međutim, i ovdje Opća uredba trijezno veli:

Glavno mjesto, među jednakima, imat će gregorijansko pjevanje, kao vlastito rimskoj liturgiji. Ostali rodovi svete glazbe, poglavito polifonija, nipošto se ne isključuju, sve dok odgovaraju duhu liturgijskoga čina i dok promiču sudjelovanje svih vjernika. (OURM 41)

Gregorijansko pjevanje po svojoj naravi potiče sudjelovanje svih (najočitiji je primjer koralni Očenaš). Što se ostale, pa i polifone glazbe tiče (pretpostavljajući njezinu glazbenu vrijednost), sve se treba podložiti osnovnom načelu: “da promiču sudjelovanje svih vjernika”. Dakle, koncertnoj glazbi nema mjesta u liturgiji! U tome smislu Opća uredba daje konkretnije odredbe:

Među vjernicima vlastitu liturgijsku službu vrši pjevačka škola ili pjevački zbor, čija je zadaća da pravilno vrše dijelove koji se na njih odnose, već prema tome kakve je vrste pjevanje, te da promiču djelatno sudjelovanje vjernika u pjevanju. Što je rečeno za pjevačku školu, vrijedi uz dužnu preinaku i za ostale glazbenike, a naročito za orguljaša. (OURM 103)

Dolikuje da postoji pjevač ili zborovođa za ravnanje i podupiranje pjevanja puka. Štoviše, kada nema zbora, pjevačeva je zadaća ravnati pjevanjem različitih pjesama, a narod sudjeluje u onome što njemu pripada. (OURM 104)

Dokument nedvojbeno određuje da se svi trebaju skrbiti oko toga da puk sudjeluje u pjevanju. To je temeljna uloga i pjevačke škole i zbora, i animatora pjevanja i orguljaša. Svi oni trebaju podupirati puk da što bolje sudjeluju u pjevanju.


4. Smještaj zbora i orgulja.


I na izvanjski način treba biti vidljivo da je glazba sastavni dio liturgije te da je pjevački zbor dio sabranog puka:

Pjevački zbor neka se, vodeći računa o raspoređaju svake crkve, smjesti tako da jasno bude vidljiva njegova narav, naime to da je on dio okupljene zajednice vjernika i da ima osobitu službu; da obavljanje te službe bude olakšano; da svakom članu zbora bude na prikladan način omogućeno puno, sakramentalno sudjelovanje u misi. (OURM 312).

Članovi zbora su vjernici koji zajedno s ostalima sudjeluju u bogoslužju. Zato je i krivo i neukusno i neliturgijski kada ispadne da su orguljaš i pjevači toliko zauzeti pjevanjem da nemaju vremena otići na pričest. Nadalje, orgulje trebaju biti tako smještene da i zboru i puku omoguće djelatno sudjelovanje u bogoslužju.

Orgulje i druga zakonito odobrena glazbala treba smjestiti na zgodno mjesto gdje će biti na pomoć i pjevačkomu zboru i narodu kad pjeva i odakle će ih, kad sama sviraju, svi moći lako čuti. (OURM 313).


5. Zaključak


Jasno je da je pjevanje oduvijek sastavni dio bogoslužja. O tome svjedoče i Stari i Novi zavjet. Tako je to bilo u apostolskoj Crkvi, odnosno u kršćanskom bogoslužju od samih početaka. Tijekom povijesti, kada je puk praktički isključen iz djelatnog sudjelovanja u bogoslužju, bio je isključen i iz liturgijskog pjevanja. Tako se javlja pučko pjevanje i polifono pjevanje latinskih liturgijskih tekstova. I u jednom i u drugom slučaju puk je bio isključen iz liturgijskog pjevanja.

Danas ne možemo lako odbaciti tu drevnu tradiciji, a svjesni smo da ona po sebi ne potiče sudjelovanje svih. Što učiniti? Liturgijski su propisi jasni: uloga zbora, orgulja i zborovođa prvenstveno je ta da promiču djelatno sudjelovanje svih u bogoslužju. To se sigurno neće dogoditi bude li zbor pjevao Mozartovu misu.

Rješenje je jednostavno. Treba iz liturgije izlučiti ono što joj ne pripada. Danas je, vjerujem, svima jasno da je Mozartov Requiem isključivo koncertno djelo. Jednako tako nećemo u godini “A” pjevati Bachovu Muku po Mateju na Cvjetnicu. Ta se prekrasna i nenadmašna djela trebaju slušati na koncertima.[3]

Zar zbor ne bi smio nikada ništa polifono zapjevati? Naravno da može. Npr. zbor polifono pjeva psalam, narod antifonu. Nadalje, meni se osobno čini da ne moramo uvijek sve ove odredbe posvema restriktivno tumačiti. Ako zbor, na primjer, na Uskrs, nakon što se puk “napjevao”, zapjeva Händlov Aleluja, vjerujem da ni najstroži liturgičar to neće zamjeriti. Poteškoća je i problem u tome što ima nekih misa i nekih crkava gdje puk nikada ništa ne pjeva, nego zbor koncertira, svećenik misi, a puk pobožno sluša, baš kako je to bilo i prije stotinu godina. Zbor treba pomagati vjernicima da pjevanjem sudjeluju u bogoslužju, treba razvijati liturgijsko pjevanje (dakle, uz sudjelovanje svih). Poneki polifoni komad koji zbor otpjeva na misi može poslužiti i kao pozivnica da poslije mise ili u neki drugi zgodni sat vjernici mogu uživati u božićnom ili uskrsnom koncertu svoga pjevačkog zbora.

Jer, ako pjevači svoje pjevanje shvate kao nastup, vjernici će se osjećati kao slušatelji i gledatelji, kao konzumenti onoga što čine pjevači, svećenik i poslužitelji. A to nije liturgija.

Da bismo pravilno shvatili ulogu i mjesto pjevanja u bogoslužju, treba pogledati na naše izvore utemeljene na Svetom pismu i najranijoj tradiciji Crkve. Tako će nam biti bogoslužje ono što ono i jest: zajedničko slavlje svih vjernika gdje se pod predsjedanjem zaređenog službenika ostvaruje Kristovo vazmeno otajstvo po kojem smo spašeni i po kojem se spašavamo.


[1] Rimski misal prerađen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugoga vatikanskog, objavljen vlašću Pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004. (= OURM)

[2] Evo zanimljive usporedbe: u počecima su svi sudjelovali u bogoslužju i pjevali hvalospjeve, baš kao što je to donedavno bilo u seoskim svadbama. Cijelo je susjedstvo sudjelovalo u pripravi svadbe, svatko je imao neku službu ili ulogu, kad je glazba svirala, svi su sudjelovali pjesmom i plesom. Danas je sve profesionalizirano. Organizaciju večere preuzme neki restoran sa svojim kuharima i konobarima, sviraju svirači uz jako ozvučenje, pa se uzvanici osjećaju više kao konzumenti, a ne toliko kao sudionici…

[3] Baš kao što različite pozdravne govore, čestitanja, podjele diploma, uručivanja čekova na velike iznose za izgradnju crkve, igrokaze i skazanja nećemo upriličiti za vrijeme bogoslužja, nego na nekoj posebnoj prigodi kao što je svečani prijem, svečana akademija, domjenak, dobrotvorni koncert i slično.