Liturgijske službe: sadašnje stanje i perspektive


1. Povijesni osvrt


a) Novozavjetna svjedočanstva


Pavao spominje tri službe u Crkvi. Veli: „Neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje“ (1 Kor 12,28). Apostoli su bili oni koji su poput Pavla naviještali evanđelje od grada do grada, kao putujući misionari. Proroci su bili voditelji mjesnih Crkava, oni koji su predsjedavali liturgijom i propovijedali. Od njih su se birali apostoli-misionari, npr.

Dj 13,1-3: U antiohijskoj je Crkvi bilo proroka i učitelja: Barnaba, Šimun zvani Niger, Lucije Cirenac, Manahen, suothranjenik Heroda četverovlasnika, i Savao. Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: „De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao.“ Onda su postili, molili, položili na njih ruke i otpustili ih.

Učitelji su bili pridruženi prorocima i preuzimali su sustavnu pouku. Pavao spominje još: poslužitelje (1 Kor 3,6; Kol 4,17), nadglednike (Fil 1,1) i suradnike (npr. Rim 16,3.9.20.21). Međutim, u 1 Kor,12,28-30 spominje Pavao i druge darove koji su vjernici imali, pa su vjerojatno imali i takav status (službu?) u zajednici: „Onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače?“ (usp. još Rim 12,6-8). Prema 1 Kor 12,20-30 određene su službe u Crkvi bile karizmatske, tako da je Pavao morao čak uvoditi reda, kao npr. u slučaju onih koji su govorili u jezicima.

U Prvoj poslanici Timoteju službe su u određenoj mjeri institucionalizirane. Spominju se: nadglednik (episkopos) to jest biskup (1 Tim 3,1-6), zatim starješine-prezbiteri (1 Tim 5,17-24) i đakoni (1 Tim 3,8-12). U istoj poslanici susrećemo i red udovica s posve određenom ulogom u Crkvi (vjerojatno karitativnom). U red udovica mogle su ući samo one koje su bile besprijekorna života te starije od 60 godina (1 Tim 5,3-15. Usp. još: Dj 9,39.41). No, s druge strane, jasno se veli da žena ne smije (javno) poučavati u Crkvi (1 Tim 2,12).


b) Daljnji razvoj


Kao što je bilo govora u prethodnim člancima, osim svetoga reda episkopata, prezbiterata i đakonata, u Crkvi su se počele ustaljivati i druge službe, koje su kasnije postale nižim redovima.

Vratar. Prva je među njima služba vratara, koja se javlja već od 3. st.[1] Kao što je bilo rečeno, vratari su pazili da na euharistijsku službu ne uđu pogani. Jednako su tako regulirali ulazak i izlazak katekumena i pokornika, jer su oni mogli biti samo na prvome dijelu euharistijskog slavlja – službi riječi. Od 4. st. ova je služba u praksi posve nestala te je postala nižim redom, odnosno tek stupnjem prema svetom redu prezbiterata.

Čitač – lektor spominje se već oko 150. godine u Justinovoj apologiji,[2] Tu službu spominju još Tertulijan i Ciprijan a Hipolit Rimski svjedoči da lektora biskup postavlja u službu.[3] Sveti Polion iz Cibala (Vinkovaca) će početkom 4. stoljeća s ponosom posvjedočiti da je predstojnik čitača, što znači da je ta služba bila jasno ustrojena.[4] Međutim, već od 6. st. čitanja preuzimaju subđakoni, a lektori prelaze u schola cantorum. Poput ostijarijata (službe vratara) i lektorat je u praksi nestao: postao je niži red i stupanj do prezbiterskog ređenja.

Egzorcist. Apostoli su u svojoj službi također izgonili zloduhe. Međutim, u 3. st. Pseudo-Klement svjedoči da je i među vjernicima bilo onih koji su imali karizmu izgoniti zloduhe.[5] Valja uzeti u obzir da su egzorcisti (laici ili klerici) zapravo polagali ruke samo na katekumene, kako to svjedoči Apostolska predaja Hipolita Rimskoga.[6] Već 417., za pape Inocenta I., tražilo se posebno odobrenje da bi netko mogao zaklinjati opsjednute od nečistih duhova. Kad se katekumenat praktički ugasio, izvorni je egzorcistat nestao i postao niži red i stupanj do prezbiterskog ređenja.

Akoliti se postavljaju za pomoć prezbiteru i đakonu i spominju se već u 2. i 3. st. Oni su nosili svećenicima u titulima komadić hostije posvećene na papinoj misi. Kasnije su u ophodu pred papom nosili svijeće,[7] prigodom krizme nosili bi sveto ulje, a kasnije su postali uglavnom poslužitelji kod mise. Uskoro više nije bilo stalnih akolita pa su njihovu službu preuzimali drugi klerici, a na župama su tu službu počeli obnašati dječaci – ministranti. Niži red, odnosno služba akolitata postala je tek prijelaznim stupnjem do svećeništva.

Kao što je vidljivo, sve navedene službe su u počecima imale svoju striktnu ulogu i po sebi su bile stalne. Međutim tijekom daljnjeg razvoja te su službe postale tek prijelaznim stupnjem do prezbiterata. U obredu podjeljivanja nižih redova govorilo se o njihovoj službi, međutim to se u praksi nije ostvarivalo.[8] Sve su njihove uloge preuzeli svećenici uz pomoć ministranata.


2. Današnje ustrojstvo


a) Postavljene službe i službe „privremenim odabirom“


U apostolskom pismu Ministeria quaedam iz 1972. godine Pavao VI. određuje da se dokinu četiri niža reda, a da se uvedu službe lektora i akolite.[9] Određeno je da se ove se službe kao trajne mogu podjeljivati i laicima, ne nužno onima koji teže đakonatu ili prezbiteratu. Nadalje, u br. VII. precizira se: „Prema časnoj predaji Crkve, ustanova čitača i akolita pridržana je za muškarce.“

U praksi se ipak vrlo rijetko događa da laici budu postavljeni u ove dvije službe. Nije mi poznato da je itko osim kandidata za svećeništvo na području Đakovačko-osječke nadbiskupije postavljen u službu lektora ili akolite. Vjerojatno župnicima predstavlja poteškoću predložiti nekoga za tu službu, jer su u tome slučaju isključene žene koje u velikoj mjeri vrše službu čitača ili službu izvanrednog djelitelja pričesti. Osim toga, ne postoji neki program ili naputak na razini nadbiskupije, koji bi određivao tko bi mogao biti uveden u tu službu, te kakvu bi pripravu trebao proći. Naša biskupijska sinoda govori da bi se trebao u tome smislu stvoriti neki sustav, ali ne donosi konkretne odredbe.[10]

Čini mi se da je pokoncilska Crkva u ovoj stvari pošla u dva različita smjera od kojih je svaki na svoj način nedostatan i nedorečen. Prvo, uvedene su dvije (postavljene) službe otvorene laicima (lektorat i akolitat) koje u praksi nisu zaživjele ili jedva da su zaživjele. S druge strane, dopušteno je da neki laici „privremenim odabirom“ vrše službu čitača ili pak akolita kao izvanredni djelitelji pričesti. Što to znači? Nije isto biti (postavljeni) čitač i tek vršiti službu čitača, jer je ovo drugo – bar načelno – privremeno, ad hoc ili kako se to veli „privremenim odabirom“ (temporanea deputatione). Jednako tako, biti (postavljeni) akolit koji po svojoj službi, kada se god ukaže potreba, može svećeniku pomoći dijeliti pričest nije isto što i biti izvanredni djelitelj pričesti, dakle, službenik ad hoc, uzet „privremenim odabirom“ (na što upućuje i sam termin izvanredni). Evo primjera: pretpostavimo da je neki naš vjeroučitelj završio gimnaziju u Njemačkoj a kod nas studij teologije. Jasno je da on savršeno govori njemački. Ukoliko u školi nastavnik njemačkog ode na bolovanje, taj ga vjeroučitelj može, naravno, izvrsno zamijeniti u nastavi. Međutim, za naše ministarstvo on bi bio tek „nestručna zamjena“, bez obzira što on vjerojatno bolje govori njemački od spomenutog nastavnika. Naš vjeroučitelj nije profesor njemačkog. Tako je i s našim laicima koji čitaju čitanja na misi, ali nisu čitači, odnosno s onim laicima koji vrše službu akolite (kao ministranti i izvanredni djelitelji pričesti), ali nisu akoliti. Nažalost, sve se više u liturgiju uvode ad hoc službe odnosno one „privremenim odabirom“. To je započelo još prije sabora. Tako zadnje prijesaborsko izdanje, ono iz 1962., veli da u pjevanim misama poslanicu može pjevati poslužitelj, „ministrans“, ne spominjući lektora. Valja jasno reći: nije svojstveno katoličkoj liturgiji da „privremeni“ službenici de facto postanu stalni.[11] U tradiciji Crkve toga nikada nije bilo. U počecima su, kao što smo vidjeli, svaku službu vršili kvalificirani (zaređeni ili postavljeni) službenici.


b) Liturgijske službe žena


Kroz legislativu liturgijskih službi žena možemo vidjeti općenito kako su ustrojene liturgijske službe laika. Naime, ono što je, kao novina, određeno za žene, odnosi se na sve laike, jer noviji dokumenti kažu da christifideles ili fideles valja shvatiti kršćanski vjernici bez razlike spola. Evo faktografije.

U samim počecima, nakon liturgijske reforme, nije se ostavljalo prostora za službu žena kod oltara. U Instrukciji za pravilno provođenje konstitucije o svetoj liturgiji Liturgicae instaurationes od 5. rujna 1970. u br. 7 kaže se:

Prema liturgijskim normama predanih Crkvi zabranjuje se ženama (djevojkama, udanim ženama, redovnicama) posluživati svećeniku za oltarom u crkvama, katedralama, samostanima, zavodima i ženskim institutima.

Ženama međutim dolikuje prema ovim normama:

a) navijestiti čitanja, osim evanđelja (…) Biskupske konferencije mogu odrediti prikladno mjesto odakle žene mogu naviještati Božju riječ;

b) navijestiti nakane molitve vjernika;

c) bogoslužni skup moderirati pjevanjem ili orguljama ili drugim dopuštenim instrumentom

d) čitati poticaje (didaskalije) koje vjernicima pomažu da bolje razumiju obred

e) prikupljati darove…[12]

Smatralo se, očito, neprikladnim da žena bude uz svećenika za oltarom. Začuđuje, međutim, tadašnja odredbe da žene nisu smjele čitati na ambonu, nego na nekom prikladnom mjestu. Danas, naravno, uviđamo da je kod naviještanja naglasak na naviještenoj riječi, a ne na čitaču. Prema tome, sama narav Božje riječi zahtijeva da se ona navješćuje s jednog od „dva stola“, to jest stola riječi, a to je ambon, bez obzira radilo se o odlomku iz poslanice ili iz evanđelja.

Stvari su se dalje razvijale. U instrukciji Immensae caritatis Kongregacije za bogoštovlje od 29. siječnja 1973. dopušta se ženama da budu izvanredni djelitelji pričesti.[13] Neobično je, međutim, da poslije toga, instrukcija Inaestimabile donum Kongregacije za sakramente i bogoštovlje od 3. travnja 1980. u br. 18 kaže: „Ženama nije dopušteno preuzeti službu akolite ili poslužitelja kod oltara“.[14] Dakle, prema toj odredbi, žene ne mogu biti ni „ministrantice“, a mogu biti izvanredni djelitelji pričesti!

Neke su promjene došle s novim Zakonikom kanonskog prava iz godine 1983. Tako kan. 906 kaže: 

Neka svećenik ne slavi euharistijsku žrtvu bez sudjelovanja barem jednog vjernika, osim ako ima opravdanih razloga.

Budući da se izraz fidelis upotrebljava bez obzira na spol, trebalo je čekati izjavu predsjednika komisije za interpretaciju Zakonika, nadbiskupa Castilla Lare od 14. veljače 1983. da razriješi svaku sumnju:

Što se tiče razlikovanja muškaraca i žena na crkvenom području, s izuzetkom reda i institucionalnih službi, nema razlike između muškaraca i drugoga spola.[15]

Glede mogućnosti da žene poslužuju kod oltara Kongregacija za nauk vjere uputila je 15. ožujka 1994. Okružnicu predsjednicima biskupskih konferencija u kojoj daje autentično tumačenje nekih kanona Zakonika kanonskoga prava (Prot. n. 2482/93). Okružnicu je potpisao prefekt, kardinal Antonio Maria Javierre Ortas:

Dužnost mi je priopćiti predsjednicima biskupskih konferencija autentično tumačenje kanona 230 § 2 Zakonika kanonskog prava kako je objavljeno u Acta Apostolicae Sedis. Kao što znate u kanonu 230 § 2 stoji: Laici mogu na temelju privremene odredbe (ex temporanea deputatione) vršiti službu čitača u bogoslužnim činima…

§ 3: Gdje bi potreba Crkve to savjetovala, ako nema službenika, mogu i laici, iako nisu čitači ili akoliti, preuzeti neke njihove službe, naime, obavljati službu riječi, predvoditi u bogoslužnim molitvama, krstiti i dijeliti svetu pričest prema pravnim propisima. 

Na svom sastanku od 30. lipnja 1992. Papinsko vijeće za autentično tumačenje zakonika razmotrilo je sljedeću nejasnoću (dubium): Mogu li se među liturgijske čine koje prema kan. 230 § 2 mogu vršiti laici, muževi i žene, ubrojiti i služba oltara (servitium ad altare)? Odgovor je bio: Da, prema instrukcijama koje će dati Apostolska Stolica.

Na audijenciji 11. srpnja 1992. udijeljenoj Vincenzu Gragiolu, predsjednik Papinskog vijeća za autentično tumačenje Zakonika papa Ivan Pavao II potvrdio je tu odluku i odredio da bude proglašena.

Izvješćujući rečenu Biskupsku konferenciju, kako nadalje osjećam dužnost precizirati neke aspekte kanona 230 § 2 i dati autentično tumačenje: 

1) Kan. 230 § 2 ima permisivni, a ne zapovjedni karakter: Laici… mogu. Prema tome, dopuštenje koje se daje u tome smislu od nekih biskupa, ni u najmanjoj se mjeri ne može uzeto kao obvezatno za druge biskupe. Spada, naime, na svakog pojedinog biskupa u njegovoj biskupiji, nakon što čuje mišljenje biskupske konferencije, dati razborit sud što činiti za redovit razvoj liturgijskog života u vlastitoj biskupiji.

2) Sveta Stolica poštuje odluke koje su, za određene regije, neki biskupi donijeli, na temelju onoga što je predviđenu u kan. 230. § 2; ali u isto vrijeme ista Sveta Stolica podsjeća da će biti veoma korisno slijediti časnu predaju službe oltaru od strane dječaka. Kao što je poznato, to je dovelo do utješnog buđenja svećeničkih zvanja. Ostaje dakle uvijek obveza da se i ubuduće zadrže takve grupe ministranata (dječaka).

3) Ako u nekoj biskupiji, na temelju kan. 230 § 2 biskup bude dopustio da zbog posebnih razloga službu oltara vrše i žene, to treba valjano protumačiti vjernicima u svjetlu citirane odredbe podsjećajući da ova norma već ima široku primjenu u činjenici da žene puno puta vrše službu čitača u bogoslužju te da mogu biti pozvane da dijele svetu pričest kao izvanredni djelitelji euharistije i vršiti druge službe predviđene kanonu 230 u § 3.

4) Treba zatim biti jasno da se rečene liturgijske službe laika vrše ex temporanea deputatione (na temelju privremene odredbe) prema sudu biskupa bez ikakvog prava da ih se vrši od strane laika, bili oni muškarci ili žene.[16]

Kao što se vidi, ovo pismo iz 1994. mijenja odredbe sadržane u instrukciji Inaestimabile donum iz 1980.


3. Perspektiva


a) Imenovanje stalnih službenika za službe koje već postoje?


Po sebi bi se u nas lako mogli uvesti lektorat i akolitat kao stalne (postavljene) službe. U tome bi slučaju valjalo načiniti pravilnik, koji bi određivao kriterij izbora kandidata kao i formaciju koju bi trebali proći. Pitanje je ipak osjetljivo zbog toga, što bi iz tih (postavljenih) službi – prema važećim crkvenim odredbama – bile isključene žene, a one već godinama vrše službu čitača i izvanrednih djelitelja pričesti… Upravo zbog toga nije za očekivati da bi se na području neke biskupije ili biskupske konferencije proveo takav preustroj da čitači i akoliti (poslužitelji kod oltara i djelitelji pričesti) budu samo (postavljeni) muškarci.


b) Usmjeravanje djece (ministranata) prema liturgijskim službama


Budući da postavljene službe nisu zaživjele, moglo bi se pristupiti određenom ustroju ministrantske službe. U nekim su župama već ustrojeni određeni stupnjevi za djecu i mlade, ali i odrasle koji poslužuju kod oltara. I tu bi se – na razini naše nadbiskupije – mogao ponuditi model stupnjevanja ministrantske službe, koji bi se mogao modificirati prema osobinama i potrebama pojedine župe.


c) Uvesti nove službe, koje pontifikal i misal predviđaju


U važećem pontifikalu nalazimo i ovu odredbu:

Nema zapreke da osim zajedničkih službi u latinskoj Crkvi Biskupske konferencije zatraže od Svete Stolice i druge, za koje misle da bi ih u njihovu kraju bilo potrebno ili korisno ustanoviti. Tako npr. službe vratara, zaklinjača i katehista, kao i druge službe što bi ih trebalo povjeriti onima koji su se posvetili karitativnom radu, gdje ta služba nije povjerena đakonima.[17]

Opća uredba Rimskog misala navodi ove liturgijske službe: poslužitelj kod oltara koji zamjenjuje akolita, čitač, psalmist, pjevački zbor, zborovođa, sakristan, tumač, prikupljač darova, onaj koji dočekuje vjernike i raspoređuje mjesta te obredničar. Sve te službenike župnik ili upravitelj crkve može izabranim laicima povjeriti liturgijskim blagoslovom.[18] Napomenimo da je u tradiciji Crkve apsolutna novina da župnici ili upravitelji crkava stvaraju i uvode nove obrede. Po naravi stvari samo je biskup onaj koji ima uređivati bogoslužje u svojoj biskupiji! Prema tome, iako – načelno – župnik može liturgijskim činom – koji bi sam pripravio – uvesti vjernike u određene službe, bilo bi ipak puno uputnije da se na razini biskupije – u nepostojećem vlastitom obredniku! – priprave odgovarajući obredi uvođenja u spomenute službe uz popratni pravilnik, koji bi uređivao kome i pod kojim uvjetima se ove službe podijeliti.[19]

U svakom slučaju, glede ustrojavanja liturgijskih službi ima dosta otvorenih pitanja, ali se u isto vrijeme nazrijevaju i neka nova rješenja na razini opće i partikularne Crkve. Budući da se Crkva ostvaruje kao Crkva upravo po svetom bogoslužju, ova pitanja nipošto nisu sporedna. Što se tiče naše partikularne Crkve, liturgijske se službe i mogu i trebaju jasnije ustrojiti određenim pravilnicima i našim vlastitim obrednikom za čije izdavanje nedavno objavljeno apostolsko pismo Magnum principium daje puno više slobode.[20]


 

[1] Za povijesni pregled ovih službe, odnosno nižih redova usp. D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb 1937., str. 290-303; M. RIGHETTI, Storia liturgica, 4, Sacramenti, sacramentali, indici, Ancora, Milano, 1959 (edizione anastatica, 2005)., str. 375-384.

[2] Prva Apologija,67, u: Časoslov, 2, str. 510. Vidi još: JUSTIN, Apologije, Vebum, Split, 2012. str. 105.

[3] Usp. La Tradizione apostolica, br. 11 (prir. R. TATEO), Ed. Paoline, 1979. str. 73. Usp. kritičko izdanje: B. BOTTE, La tradition apostolique de saint Hippolyte. Essai de reconstitution, br. 11, Münster i. W. 1963.

[4] Usp. Vlastiti božanski časoslov Đakovačke i Srijemske biskupije, Biskupski ordinarijat, Đakovo, 1995., str. 25. Usp. još: Z. PAŽIN – K. VIŠATICKI, Vlastiti misal Đakovačke i Srijemske biskupije, Đakovo, 2013., str. 151.

[5] Usp. PSEUDEO-KLEMENT, Epistula de virginitate, I., 2 u: Patres apostolici, prir. F. X. Funk – F. Diekamp vol. Vol. 2, Tübingen, 1913. Citirano prema: M. RIGHETTI, Nav. dj., str. 381.

[6] Usp. La Tradizione apostolica, br. 19., str. 78.

[7] I danas u ceremonijama đakovačke katedrale naziva se akolitom onaj službenik koji nosi svijeću.

[8] Tako, npr. iako se u podjeljivanju egzorcistata govorilo da ređenici imaju pravo vršiti egzorcizam, dok je u isto vrijeme pozitivno zakonodavstvo tu vlast davalo isključivo svećenicima koji bi imali odgovarajući biskupov mandat, kao što je to i danas slučaj.

[9] Usp. Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. službe u Crkvi. Ređenja. Posvete. Zavjetovanja, KS, Zagreb, 1988., str. 8-10.

[10] Usp. Ti si Krist – za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Nadbiskupijski ordinarijat, Đakovo. 2008., br. 248-266, ovdje 251.

[11] Posve je to drugačije u liturgiji sinagoge. Ta je liturgija – načelno – laička, tako da svaki muškarac stariji od 11 godina – bar načelno – ima pravo i dužnost čitati i tumačiti Toru. Slično je i u reformiranim kršćanskim zajednicama gdje ne postoji sveti red. Tamo zajednica delegira jednoga između sebe (muškarca ili ženu) da u bogoslužju ima neku službu, ovisno o vlastitim sposobnostima.

[12] SVETI ZBOR ZA BOGOŠTOVLJE, Liturgicae instaurationes, AAS 62 (1970) 692-704. Ili: R. KACZYNSKI (prir.), Enchiridion documentorum instaurationis liturgicae, 1 (1963-1973), Marietti, Torino, 1976., str. 703-713., br. 2171-2186, ovdje str. 710, br. 2180.

[13] Usp. SVETI ZBOR ZA BOGOŠTOVLJE, Immensae caritatis, 1, IV, u: AAS 65 (1973) 157-164; ili: R. KACZYNSKI (prir.), Enchiridion documentorum instaurationis liturgicae, 1 (1963-1973), Marietti, Torino, 1976., str. 915-920, br. 2967-2982, ovdje str. 917, br. 2973.

[14] SACRA CONGREGATIO PRO SACRAMENTIS ET CULTU DIVINO, Instructio »Inestimabile donum« de quibusdam normis circa cultum mysterii eucharistici, 3 aprilis 1980. u: AAS 72 (1980.), 331-343. Dokument je dostupan na stanici: http://www.vatican.va/archive/aas/documents/AAS-72-1980-ocr.pdf (11. listopada 2017.). Naš je prijevod točan. U latinskom stoji acolythi seu ad altare ministrantis što Talijani jednostavno prevode „akolita (ministranata)“. Dokument je na talijanskom dostupan na ovoj mrežnoj stranici: http://www.cdl.diocesipa.it/PAGINE_NUOVO_SITO/Documenti/ Inaestimabile%20Donum.htm (11. listopada 2017.)

[15] Prema: P. JURA, Ordine sacro, na mrežnoj stranici: https://liturgia.diocesifrosinone.it/formazione/scuola-dei-ministeri/185-ordine-sacro.html (11. listopada 2017.); http://dimensionesperanza.it/aree/formazione-religiosa/liturgia/item/3209-il-sacramento-dell-ordine.html (11. listopada 2017.).

[16] Notitiae 30 [1994] str. 333-335; Enchiririon Vaticanum. Documenti ufficiali della Santa Sede, vol. 14, EDB Bologna, 1994, str. 305.-307.

[17] PAVAO VI, Apostolsko pismo motu proprio „Ministeria quedam“, u:Rimski pontifikal, KS Zagreb, 1988., str. 9.

[18] Usp. Opća uredba Rimskog misala, KS, Zagreb, 2004., br. 100-107.

[19] U međuvremenu se objavljuju liturgijski predlošci – pripravljeni u „kućnoj radinosti“ – primanja u ministrantsku službu. Slično se mogu naći i predlošci primanja među kandidate za prvu pričest ili za krizmu i druga slična bogoslužja. Sve bio to moglo naći mjesta u Vlastitom obredniku.

[20] Podsjetimo da naša sinoda određuje da se ima pripraviti naš vlastiti obrednik. Vidi: Ti si Krist – za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Nadbiskupski ordinarijat, Đakovo, 2008., br. 490.