Utorak, 18 siječnja

Liturgijski blagoslov bolesnika

1


Čemu se utječu vjernici kada imaju bolesnika u svojoj obitelji? Prikazat će misu za zdravlje. U težim će slučajevima pozvati svećenika da podijeli bolesničko pomazanje, odnosno pobrinut će se da se bolesnik redovito krijepi euharistijom i – koliko je potrebno – sakramentom pomirenja. Nadalje, vjernici će moliti za svoje bolesnike i molitvi se s njima često sjedinjuju njihovi poznanici i prijatelji. Zaputit će se koji puta do kojeg “razvikanog” karizmatskog svećenika. Međutim, Crkva je oduvijek u svom bogoslužju nudila nešto na što i svećenici koji puta zaborave. Naime, uz sve ovo navedeno Crkva nudi obred blagoslova bolesnika. Naravno, taj blagoslov nije alternativa sakramentalne brige za bolesnike, nego njezina nadopuna. Pogledajmo što o tome veli važeći Obrednik.[1]


1. Uvodne napomene


Uvodne napomene se pozivanju na napomene iz Reda bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne[2]. Tamo se naglašava općenita skrb za bolesnike. Nadalje, svećenik i ostali kojima je povjerena briga za bolesnike trebaju hrabriti bolesnike i poučavati ih o značenju ljudske bolesti u otajstvu spasenja: dionici smo Kristovih patnja da bismo bili i dionicima njegove proslave. Bolesnike treba poticati na molitvu i s njima moliti te ih, ukoliko je potrebno, poticati da prime sakramente pomirenja, pomazanja i euharistije. Svećenik će pri pohodu bolesnika, osim dijeljenja rečenih sakramenata, upriličiti i zajedničku molitvu ili službu riječi koju će zaključiti blagoslovom. Obrednik blagoslova napominje da je služitelj blagoslova svećenik i đakon, a ako je služitelj laik, on primjenjuje posebne obrasce. Prema tome, naglašava se važnost i vrijednost blagoslova koji se ucjepljuju u onu ljudsku, sakramentalnu i vjerničku skrb za bolesnike. Nadalje, kao što je slučaj sa svim blagoslovima sadržanim u ovom Redu, afirmira se i uloga nezaređenog službenika.


2. Red slavlja


Donosi se prvo red blagoslova za odrasle. Započinje se uvodnim pozdravom (s posebnom inačicom za služitelja laika). Nakon uvoda (za koji se nudi obrazac) pristupa se službi riječi. Obrednik predlaže nekoliko čitanja, ali napominje da se čitanja mogu preuzeti i iz Reda bolesničkog pomazanja ili pak iz Lekcionara zavjetnih misa (naravno, ništa ne priječi da služitelj uzme i neka druga svetopisamska čitanja). Zatim se pjeva (ili čita) psalam (nažalost Obrednik daje samo naznake, ali ne i tekst). Slijede prošnje, s tim da su kao alternativa ponuđene i prošnje iz Reda bolesničkog pomazanja (br. 240-241). Na koncu se predlaže jedna od četiri blagoslovne molitva. Prva je s polaganjem ruku, druga bez polaganja ruku. Druge su dvije molitve predviđene za služitelja laika. Završni blagoslov (indikativni) predviđen je za zaređenog službenika, a onaj deprekatorni za služitelja laika.

Obrednik predviđa i blagoslov bolesne djece: služba se riječi prilagodi djeci, a donosi se posebne prošnje za djecu te jedna blagoslovna molitva za zaređenog službenika i jedna za služitelja laika.

Konačno se predlaže i kraći obred koji se sastoji od kratkog pozdrava, kratkog svetopisamskog čitanja (po dva retka) te zaključne molitve. Na samom koncu se u najkraćem obrascu donosi samo jedna blagoslovna molitva.


3. Slavitelj


Kada je slavitelj u pitanju, naglašavamo dva načela koja vrijede za svako slavlje blagoslova sadržano u ovom obredniku. Prvo, laici “snagom općeg svećeništva u koje su promaknuti po krštenju i potvrdi” mogu slaviti neke blagoslovine. U isto vrijeme, međutim valja imati na pameti i drugo načelo koje veli da u takvim slavljima laik uvijek daje prednost đakonu, đakon svećeniku a svećenik biskupu.

Drugo, Obrednik donosi posebne obrasce za zaređene službenike a posebne za služitelje laike. Nadalje, zaređeni službenik polaže ruke na bolesnike, a nezaređeni službenik to ne čini, nego umjesto toga stavlja palcem znak križa na čelu bolesnika. Važno je ovo imati pred očima. Nadalje, kod završnog blagoslivljanja (i uvodnog pozdrava) zaređeni službenik uzima indikativnu formulu, a nezaređeni deprekatornu. To je pravilo. Crkva, naime, naglašava posebnu ulogu svećenika ili đakona. Stoga je i krivo i preuzetno i neodgovorno i nekorektno da nezaređeni službenik sebi prisvaja ono što pripada samo zaređenom službeniku: polaganje ruku i indikativna formula blagoslivljanja. Silna potreba nekih laika da polažu ruke na bolesnike graniče s religioznom histerijom i to pred očima nekih svećenika. To treba jasno reći.


4. Praktična pitanja


Ako pustimo po strani ove polemičke prijepore vidjet ćemo da u redu blagoslova bolesnika ima i drugih ozbiljnih praktičnih poteškoća.

Prisutnost ovog blagoslova. Sami svećenici jedva da znaju da postoji ovaj obred. Zadržavaju se na sakramentalnoj skrbi za bolesnike. Ako opravdano možemo reći da župnik osim sakramentalne skrbi za bolesnike jedva može naći vremena i za blagoslov bolesnika, onda ipak valja primijetiti da koji puta svećenik ipak samo pohodi bolesnike (one koji su mu bliži, bilo kao poznanici, bilo kao osobe privrženije crkvi). Eto, upravo u tim slučajevima mogao bi imati ovo kratko i znakovito bogoslužje: blagoslov bolesnika. Uz našu ljudsku blizinu i sućut dopustimo Bogu da on bude djelatan svojom snagom upravo po ovom bogoslužju Crkve. Kako to pastoralni teolozi vole reći, ovo može biti nova i posebna pastoralna šansa ili kairos.

Pitanje opreme Obrednika. Opet se osjećamo nemoćnima pred našim liturgijskim knjigama. Ovaj Obrednik ne donosi dva psalma (hvalospjeva) nego samo njihove biblijske skraćenice. Što da radi služitelj? Da ponese i Sveto pismo, pa da onda kao po tipkama glasovira “napreskokce” preskače po recima? Evo kako npr. stoji za prvi psalam (hvalospjev): Iz 38,10.11.12a-d.16. Tu se valja snaći ili prethodno to ispisati na posebnom papiru, pazeći pri tome da ime “Jahve” zamijeni s “Gospodin”. Drugo, još važnije pitanje: zar mi zbilja mislimo da će naši laici imati kod kuće ovaj obrednik (380 kuna) plus Bibliju (200 kuna) da bi mogli “snagom općeg svećeništva u koje su promaknuti po krštenju i potvrdi” slaviti red blagoslova bolesnika? Ponovno napominjem velik nedostatak naše bogoslužne prakse: vjernici nemaju kvalitetan liturgijski priručnik, molitvenik ili pjesmaricu ili kako god bismo to htjeli nazvati. Drugi narodi (njemačko govorno područje) izdali su pjesmaricu i u nju uvrstili sve sakramentalne i nesakramentalne obrede, pa i neke pobožnosti koliko i ukoliko se tiče laika. Taj liturgijski priručnik je malog formata, razmjerno jeftin i mogu ga sebi priuštiti svi koji to žele.

Mi na hrvatskom govornom području praktički branimo laicima da se na način kako je to Crkva predvidjela koriste svojim pravom da u nekim slučajevima predvode bogoslužje (u ovom slučaju blagoslov bolesnika).

I što se onda događa? Ono što se u povijesti liturgije uvijek događalo: kad vjernici nemaju pristupa zdravoj liturgiji, onda se okreću surogatima. U povijesti je to ovako izgledalo: kad vjernici nisu mogli sudjelovati u klerikaliziranoj i nerazumljivoj latinskoj liturgiji, oni su se okretali surogatima: različitim pobožnostima koje su koji puta išle rubom praznovjerja. A danas? Kad nemaju (ili ne žele imati) pristupa zdravoj liturgiji Crkve, vjernici se utječu praznovjerju (bioenergija, astrologija) i liturgijskim zloporabama (polaganje ruku, “počivanja”, religiozna autosugestija sve do masovne histerije). Alarmantno je da se ovo drugo redovito javlja pred očima svećenika koji bi po sebi trebali biti i kvalificirani teolozi i kvalificirani (zaređeni) službenici.

Zaključimo. Bit će dobro da svećenik, u skladu s vremenom kojim raspolaže, ne zaboravi imati bogoslužje blagoslova bolesnika. U ustanovama za skrb za starije i nemoćne ovo može biti veoma lijepo i korisno. Kada dođe u prijateljski posjet, neka ne zaboravi i ovaj vid skrbi Crkve za bolesnike. U većim župama moglo bi se poučiti i neke laike (npr. one koji nose pričest bolesnicima) da imaju i službu blagoslova bolesnika i pripraviti im red blagoslova prema Obredniku. U tome smislu valja poučavati vjernike da se uz redovitu medicinsku skrb brinu i za ljudsku blizinu bolesnicima i za sakramentalnu skrb o njima, ali i za blizinu u molitvi pa i u ovom posebnom bogoslužju za bolesne i nemoćne. Ne trebamo praviti zapreke Božjoj milosti! Konačno – sve je moguće! – možda se naša HBK odluči prirediti i pastoralna izdanja blagoslova koja bi doista bila i prikladna i praktična za svećenike i laike, da ovo liturgijsko blago ne bude zakopano, kao što je učinio onaj zli i lijeni sluga koji je talent zakopao u zemlju.


[1] Rimski obrednik… Blagoslovi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2007., br. 290-320.

[2] Rimski obrednik… Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973., br. 42-45.