Liturgijski spomen sv. Urzicina
Spomen ovog mučenika iz rimskih vremena prvi puta je uvršten u Vlastiti misal Đakovačke i Srijemske biskupije 1967./1968. i to na dan 13. kolovoza. U sada važećem Vlastitom misalu iz 1990. njegov se spomen slavi 13. kolovoza.
1. Biografski podaci
Vlastiti časoslov vrlo kratko donosi osnovne biografske podatke:
Ilir Urzicin, časnik u Maksimilijanovoj vojsci. Pogubljen kao kršćanin. Štovan u Raveni i Carigradu, kamo su mu relikvije dospjele 470. godine.
Prethodni časoslov[1] donosi opširniji opis njegova mučeništva: da je bio bičevan, šiban i na koncu razapet, a kao drugu mogućnost navodi da je ubijen mačem u Sirmijumu. Iako je njegovo štovanje bilo rašireno samo u Carigradu i Raveni, očito je uvršten u naš Vlastiti misal (razmjerno kasno) jer je sigurno da je bio iz ovih krajeva (Ilir).
2. Misne molitve
U nacrtu Vlastitog misala iz 1967./1968. stoji da bi molitve za ovaj spomen bile novosastavljene.[2] Međutim ta tvrdnja nije točna. Kao što smo rekli, od misnih molitava ovoga spomendana, samo je popričesna originalna.[3] U tome smislu Nacrt za Vlastiti časoslov spominje samo da je “Lectio III noviter confecta” (rukom dodano), a ne ponavlja se kriva tvrdnja da bi i molitva bila novosastavljena.[4]
a) Zborna[5]
Podaj, molimo, svemogući Bože, da mi, koji slavimo svečanost blaženoga Urzicina, mučenika tvojega, njegovim zagovorom ojačamo u ljubavi tvojega imena.
Ova je molitva preuzeta iz prethodnog (predsaborskog) misala iz mise In virtute (za mučenika koji nije bio papa). Ova jednostavna molitva želi staviti vjernike pod zaštitu zagovora svetoga Urzicina, da bi porasli u ljubavi prema Božjem imenu. Jer, očito je, svetac se odlučuje za mučeništvo upravo iz ljubavi prema Bogu, prema onoj Isusovoj:
“Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13).
b) Darovna
Posveti, Gospodine, darove tebi prikazane i njima umilostivljen pogledaj na nas po zagovoru blaženoga Urzicina, svojega mučenika.
I ta je molitva preuzeta iz prethodnog (predsaborskog) misala iz mise Sacerdos Dei (druga misa za papu mučenika). Sadržaj je prilično “starozavjetni”: vjernici mole da Bog, prihvati misne darove “umilostivljen” (placatus), naravno, po zagovoru ovog mučenika.
c) Popričesna
Nasićene nebeskim darom nas u svojoj istini utvrdi, da uzmognemo izbjeći privlačnosti svijeta; po primjeru blaženoga Urzicina, kojemu su pogani dobročinstva uzvratili nezahvalnošću.
Ovo je novosastavljena molitva. Urzicin je lojalno služio rimskom carstvu i caru kao časnik. Međutim, za dobrotu i vjernost u službi, pogani su mu uzvratili nezahvalnošću, zadojeni mržnjom prema Kristovu evanđelju. Zato vjernici mole da ih Bog učvrsti u istini i učini postojanima prema zamamnostima ovoga svijeta, da bi onda uzmogli biti vjerni onda kad im ovaj svijet uzvrati nezahvalnošću. Ne možemo se oteti dojmu da je ova molitva sastavljena u ona vremena jednoumlja, kada je Crkva bila proganjana i kada je trebalo one čvrstine i odvažnosti kakvu su pokazivali ranokršćanski mučenici.
3. Čitanja
Nažalost, i kod ovoga spomendana današnji Vlastiti misal ne donosi vlastita čitanja, nego upućuje na čitanja iz zajedničkog slavlja. Donosimo stoga vlastita čitanja prema Vlastitom misalu iz 1968.
a) Prvo čitanje (Mud 10,10-14)
Mudrost je pravednika vodila pravim stazama; pokazala mu Božje kraljevstvo i podarila mu znanje o svetinjama; uspjehom okrunila napore njegove i umnožila plodove truda njegova. Kad su ga pritijesnili lakomci, pomogla ga je i obdarila bogatstvom, sačuvala ga od neprijatelja i zaštitila ga od zasjeda, darovala mu pobjedu u žestokom boju da spozna kako je bogobojaznost od svega jača. Ona nije ostavila prodanog pravednika, nego ga je čuvala od grijeha. S njime je u tamnicu sišla te ga ni u okovima nije zapustila dok mu nije donijela žezlo kraljevsko i vlast nad onima koji ga tlačiše i nagnala u laž one koji ga kaljahu, a njemu dala slavu vječnu.
Biblijski tekst ovdje govori o Jakovu koji je bježao pred srdžbom svoga brata Ezava. Iako je bio prognanik i bijednik, Bog ga je čuvao i pratio i dao mu da se vrati svome domu s obitelji koji je stekao i s blagom koje je namaknuo. Očito je, dakle, da zloća grešnika ne mogu poljuljati pravednika u onome što je temeljno – u njegovoj vjernosti prema Bogu. U slučaju svetoga Urzicina poruka je jasna: zloba njegovih neprijatelja nije ga uništila čak ni tada kada je bio ubijen zbog Boga i Krista. Oni koji Krista radi umru, živjet će i kraljevati zajedno s njime, kako to veli sv. Pavao: “Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati” (2 Tim 2,11-12).
b) Evanđelje (Mt 10,34-42)
U ono vrijeme reče Isus: “Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.”
Iz ovog evanđelja dvoje se na osobit način odnosi na Urzicina i svakog mučenika. Prvo, Kristov učenik treba računati s time da će se među ljudima dogoditi razdor zbog Krista. Treba biti spreman da vlastiti ukućani ustanu na vjernika zbog imena Isusova. Drugo, uza sve dužno poštovanje prema obitelji, društvu, pa i vlastitom životu, vjernost Kristu treba stajati na prvom mjestu, baš kao što je i sam Krist poslušnost prema svome Ocu stavio kao apsolutni prioritet: bio je poslušan sve do smrti, smrti na križu. Prisjetimo se da je mučenik zapravo svjedok. A to treba biti svaki kršćanin. Zato je to poziv za svakoga od nas.
4. Zaključak
Kršćani od svojih svetaca ne žele činiti “kult ličnosti”. Sveci, naime, odražavaju Božju silu i snagu koja u njima djeluje, oni su utjelovljena proslava Božje vjernosti i ljubavi. Zato kršćani u prvom redu slave Boga zbog svojih mučenika. Nadalje, sveci su nam uzori u vjeri. Ako su oni – ljudi kao i mi – i po cijenu vlastitog života ustrajali u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, onda je to zacijelo i nama moguće, jer u nama djeluje ista Božja milosti. Konačno, sveci su nam i zagovornici, oni su naši nebeski prijatelji, braća i sestre u vjeri. Oni su nam i putokaz kako živjeti u vjernosti prema Bogu. Ne trebamo se zavaravati: u svakom vremenu ima i poteškoća i nevolja i u svakom vremenu kršćanin može i treba biti mučenik, odnosno živi i utjelovljeni svjedok Kristova spasenja. K tome, naša je radost još veća, kada na ovome našemu tlu nalazimo tragove takvih velikana i svetaca.
[1] Officia propria Dioecesis diacovensis seu Bosniensis et Sirmiensis, Đakovo, 1967., 31.
[2] Missa S. Ursicini p. 13 novas habet orationes proprias. Vidi: Misae propriae dioecesis Diacovensis, str. 33-34, Arhiv biskupskog ordinarijata u Đakovu, br. 1300/1965.
[3] Vrlo je lako moguće da su priređivači imali nakanu sastaviti novu molitvu i za ovaj spomendan (kao što su to učinili za sve ostale svece koji su do tada imali molitve iz zajedničkog slavlja) ali da su, jednostavno previdjeli sastaviti zbornu i darovnu. Ili su možda, zbog nedostatnih bibliografskih podataka “ostali bez inspiracije”?
[4] Officia propria Dioecesis Diacovensis seu Bosniensis et Sirmiensis, Đakovo, 1967., 30a
[5] Molitve navodimo prema Vlastitom misalu iz 1968. Sadašnji Vlastiti misal donosi tek neke “kozmetičke” korekcije.