Liturgijski spomen svete Anastazije
Liturgijski spomen svete Anastazije po prvi puta je uvršten u Vlastiti misal Đakovačke i srijemske biskupije tek 1967. (latinski), odnosne 1968. (hrvatski)[1] i to za dan 3. siječnja, da bi u Vlastitom misalu iz 1990. spomen bio uvršten na dan 15. siječnja. Rimska je crkva posebno častila sv. Anastaziju i to na sam dan Božića, 25. prosinca. To je bilo tako sve do posljednje reforme iz 1970. Njezino ime se nalazi u Rimskom kanonu i u rimskim litanijama Svih svetih. Sv. Anastazije povezuje drevnu sirmijsku Crkvu, Carigrad, Rim i Zadar, da bi dio njezinih relikvija 1976. ponovno počinuo u drevnom Sirmijumu – Srijemskoj Mitrovici.
1. Biografski podaci
Naš Vlastiti časoslov o sv. Anastaziji sažeto izvješćuje:
Mučena u Sirmiju na Božić 304. godine. Pripadala Sirmijskoj crkvi. Relikvije prenesene 457. u Carigrad, a 807. u Zadar. Godine 1976. jedan dio relikvija pohranjen u Srijemskoj Mitrovici. Središte njezinog štovanja u Rimu je bazilika na Palatinu. Spominje se u Rimskom kanonu.[2]
Nisu sačuvana Acta o njezinoj smrti, nego mnoštvo legendi, ali njezino mučeništvo i kult nisu upitni. Relikvije su iz Carigrada stigle u Zadar kao zahvala carskog dvora Zadru za vjernost bizantskoj vlasti.[3] U Zadru je poznata kao Stošija, u Slavoniji kao Staža, u Srijemu Stajka.[4] U Rimu se, kako rekosmo, njezino mučeništvo slavilo 25. prosinca. Uz svetu je Anastaziju povezana i jutarnja božićna misa, zvana “zornica”.[5] Papa je u početku imao na Božić misu ponoćku i danju misu. Međutim, sredinom 6. st. odlazio bi slaviti ranu jutarnju misu u baziliku sv. Anastazije na Palatinu u blizini koje je bila palača bizantskih upravitelja. Papa je, naime, slavio tu jutarnju misu da bi počastio bizantske legate (koju su sv. Anastaziju častili kao carigradsku mučenicu).[6] Tako je u Rimskom misalu sve do 1970. na misi zornici nakon božićne zborne, darovne i popričesne molitve dodavane i zborna, darovna i popričesna molitva o sv. Anastaziji!
2. Misne molitve
Kad se u našem Propriju iz 1967. po prvi puta pojavljuje spomen sv. Anastazije, on se, umjesto 25. prosinca. slavi 3. siječnja, a umjesto molitava iz Rimskog misala donose se posve nove, kako je naznačeno u arhivskoj građi: “Missa S. Anastasie p. 3. novas continet orationes proprias”.[7] Naš važeći Proprij uz ove novosastavljene molitve predlaže još druge, od kojih je zborna također nova, a darovna i popričesna su preuzete iz Misala Pija V. (koji je bio na snazi do 1970.).
a) Zborna
Bože, ti si svoju vlaženu mučenicu Anastaziju odlikovao plemenitošću kršćanskog života i palmom mučeništva. Podaj milostivo, da i mi slijedeći njezin primjer, pristupamo k tebi.
Kao što spomenusmo, ova je molitva sastavljena za Vlastiti misal iz 1967. Molitva ne prejudicira način mučeništva, jer acta o njezinu mučeništvu ne postoje. Naglašava se povezanost kršćanskog života i mučeništva, odnosno, da dosljedno kršćansko življenje daje snagu i za mučeništvo. Vjernici od Boga traže upravo takvu dosljednost.
Naš Vlastiti misal donosi na izbor i drugu zbornu molitvu:
Svemogući vječni Bože, svoju si mučenicu, blaženu Anastaziju okrunio slavnom pobjedom dok je u plamenu tebi pjevala; podaj nam, da se po njezinu zagovoru, tako ražarimo ognjem ljubavi na zemlji, da zaslužimo vječno tebi pjevati hvale na nebu.
Ova se zborna ne nalazi u rimskoj tradiciji, nego je sastavljena baš za svetu Anastaziju.[8] Molitva je očito nadahnuta legendom da je ona bila mučena ognjem.[9] Plamen kojim je mučena sv. Anastazija postaje slikom plamena ljubavi kojom bi vjernici željeli gorjeti za Boga na zemlji, da bi u nebesima mogli trajno pjevati hvale Bogu.
b) Darovna
Primi, molimo, Gospodine, žrtvu koju ti prinosimo. Kao što si zasluge blažene Anastazije upotpunio prolijevanjem njezine krvi, tako i naš život natopi rosom svoje milosti.
I ova je molitva novosastavljena 1967. Mučeništvo nije bitni dio kršćanskog života. Međutim, Bog daje da neki velikani svetost vlastitog života “okrune”, “zaokruže” i mučeništvom. Kod Anastazije je upravo to bio slučaj: ona je sveto živjela, a mučeništvo je samo potvrdilo ono što je ona u sebi već nosila: svetost života. Mi kršćani, sa svoje strane, molimo da nas Bog ispuni svojom milošću, da bismo tako veliku sveticu mogli nasljedovati.[10]
Misal donosi kao mogućnost i drugu darovnu molitvu, koja je inače preuzeta iz božićne zornice o sv. Anastaziji. Po sebi je općenita i ne donosi ništa što bi bilo posebno baš za sv. Anastaziju.[11]
c) Popričesna
Nas, nahranjene tvojim Tijelom i Krvlju, na putu spasenja neprestano upravljaj opomenama Crkve; kao što si nekoć po svetom Ireneju vodio blaženu Anastaziju.
Ova molitva nalazi još jedno utemeljenje Anastazijine svetosti: Bog je po svetom biskupu Ireneju poučavao i vodio Anastaziju da postigne svetost. Molitva ističe kako je i u današnje vrijeme važna uloga Crkve u odgoju i vodstvu vjernika do svetosti. Sve se događa u Crkvi i po Crkvi! Spomenimo još jednu zanimljivost. Molitva je upravljena Kristu (“tvojim Tijelom i Krvlju”). Zato je u Vlastitom misalu iz 1968. završetak molitve (logično) bio “Koji živiš…”, dok u važećem Propriju (nelogično) završetak glasi “Po Kristu…”
Slično kao i u slučaju darovne molitve i ovdje se kao alternativa nudi popričesna iz božićne zornice Misala Pija V. I u ovom slučaju molitva je preopćenita.[12]
3. Čitanja
Nažalost u važećem Vlastitom misalu ne donose se vlastita čitanja, nego se upućuje na čitanja iz zajedničkog slavlje mučenika. Stoga ćemo navesti i komentirati čitanja koja donosi prethodni Vlastiti misal iz 1967./68.
a) Čitanje (Sir 51,1-8.12)[13]
Slavit ću te, Gospodaru, Kralju, i hvalit ću te, Bože, Spasitelju moj. Zahvaljujem imenu tvojem, jer ti si bio zaštitnik i pomoćnik moj i spasio si tijelo moje od propasti, od zamke prijevarna jezika, od usana što laži kuju i pred onima što su okolo mene bio si zaštitnik i pomoćnik moj. Po velikom milosrđu i imenu svom izbavio si me od ujeda onih koji bi me proždrli, iz ruku onih koji mi o glavi rade, od mnogih kušnja koje pretrpjeh, od gušenja u vatri koja me okružila, iz središta ognja koji nisam potpalio, iz duboke utrobe Podzemlja, od nečista jezika i lažljive riječi, od potvore nepravedna jezika pred kraljem. Duša moja bijaše blizu smrti i život moj na pragu Podzemlja. Okruživahu me sa svih strana i nije bilo nikoga da mi pomogne; pogledom sam pomoć ljudi tražio, ali uzalud. Tad se sjetih milosrđa tvojeg, o Gospode, i djela tvojih još odiskona, kako izbavljaš one koji te strpljivo čekaju i spasavaš ih iz ruku neprijateljskih. I stoga ću te hvaliti i slaviti i blagoslivljati ime Gospodnje.
Očito je čitanje bilo izabrano zbog aluzije na vatru kojom pravednik biva mučen, jer je tako, prema predaji, bila mučena i Anastazija. Međutim, poruka je dvostruka. Prvo, iako je okružen mržnjom, pravednik je snažan jer je Bog uz njega. U ovom čitanju, nadalje, pravednik ipak pobjeđuje. U slučaju sv. Anastazije ona je pobjednica, iako je bila mučena do smrti. Naime, mučenička je smrt zapravo pobjeda: pobjeda Božje ljubavi nad mržnjom i pobjeda potpunog i pravog života u koji mučenica ulazi.
b) Evanđelje (Mt 13,44-52)
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: “Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Jeste li sve ovo razumjeli?” Odgovore mu: “Jesmo.” A on će im: “Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.”
Kada se prispodoba o blagu skrivenu na njivi stavi u kontekst spomena nekog mučenika, onda se time daje čvrst temelj ispravnom razumijevanju mučeništva. Naime, mučeništvo nije samo sebi svrhom, niti bi mučenici bili mrzitelji ili poreziratelji ovozemnog života. Oni jednostavno vjernost Bogu smatraju najvećim blagom za koje se isplati sve žrtvovati. Upravo je tako postupao i Isus. Zahvaljivao je svome Ocu za kruh svagdanji, proviđao ljudima za njihove potrebe (umnažanje kruha, pretvaranje vode u vino). Isus je sudjelovao i u gozbi i u svadbenoj svečanosti. Međutim, kada je trebalo vjernost i poslušnost svome Ocu potvrditi žrtvom vlastitog života, nije se ustezao. Prema tome, sveci i mučenici su ljubitelji ovoga života jer je sve Božji dar, ali u isto vrijeme Božje kraljevstvo stavljaju na prvo mjesto svojih stremljenja i svojih želja.
4. Zaključak
Posebnu draž imaju ovakvi spomendani i ovakvi sveci. Naime, o sv. Anastaziji sa sigurnošću znamo da je bila mučenica i da je njezino štovanje bilo snažno i rašireno. Ostalo možemo samo nagađati. Međutim, ono što je u očima ljudskim nejasno i mutno, sjajno je u Božjem svijetu. Slavna je prošlost slavljenja ovog spomena u Zapadnoj i Istočnoj crkvi. Dvostruko smo ponosni: i zbog Zadra i zbog Sirmija – Srijemske Mitrovice. I s pravom možemo očekivati da sve ove naše Crkve: srijemska zadarska, pa i na svoj način đakovačka, mogu s pouzdanjem graditi svoju budućnost na zaglavnom kamenu – Kristu i na temeljima ovako slavnih mučenika.
[1] Missae propriae dioecesis Diacovensis seu Bosniensis et Sirmiensis, Diacovae, 1967.; Vlastite mise Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije, Biskupski ordinarijat, Đakovo, 1968. (=VM 1968)
[2] Vlastiti božanski časoslov đakovačke i srijemske biskupije. dodatak Časoslovu rimskog obreda, Biskupski ordinarijat, Đakovo, 1995., 11.
[3] Učinio je to bizantski car Nicefor, u znak priznanja i nagrade zadarskom biskupu Donatu za postignuti mir između Karla Velikoga i Bizanta
[4] Usp. A. ŠULJAK, Sirmijsko-panonski mučenici. O 1700. obljetnici, u: VĐSB 132(2004)180-182, ovdje 181.
[5] Četiri su božićne mise, svaka sa svojim molitvenim obrascima i čitanjima: misa bdjenje (često popularno zvana “mala ponoćka”), misa ponoćka, misa zornica i danja misa.
[6] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, 2. L’anno liturgico, Ancora, Milano, 1969, 76.
[7] Misae propriae dioecesis Diacovensis, str. 33-34, Arhiv biskupskog ordinarijata u Đakovu, br. 1300/1965. I drugi spis isto tvrdi: ad 3. ian. Lectio III et oratio noviter confecta a nostro collaboratore liturgico: Vidi: Calendrium proprium dieocesi diacovensis, str. 2a, Arhiv biskupskog ordinarijata u Đakovu, br. 1300/1965.
[8] Ovu molitvu nalazimo u: Officia propria archidioecesis Iadertinae, Iaderae, 1916., str. 7: Omnipotens sempiterne Deus, qui beatam Anastasiam martyrrem tuam in flamnis tibi canentem glorioso coronasti triumpho, concede, nos eius intercessione caritatis igne ita incendi in terris, ut in coelis tuas laudes perpetuo canere mereamur. Istovjetan hrvatski tekst nalazimo u: Božanski časoslov. Liturgijski molitvenik za puk Božji. HILP, Zadar, 1999., st. 770. Mogli bismo reći da je ova molitva većim dijelom nadahnuta molitvom o sv. Eduardu (13. listopada) iz Misala Pija V.: Deus, qui beatum regem Eduadum Confessorem tuum, aeternitatis gloria coronasti fac nos, quaesumus; ut eium venerari in terris, ut cum eo regnare pussimus in caelis.
[9] Opisujući njeno mučeništvo jedan životopisac je zapisao: “Dok je plamen sažigao Stošijino tijelo, ona je u zanosu pjevala. Jači je bio plamen ljubavi prema Kristu od onoga koji je sažigao Stošijino tijelo.”
[10] J. Benković je 1972. predlagao da se ova molitva zamijeni jer ima sumnjivu vrijednost”. Naime u njoj se spominje “sanguis efusio”, a smatra se da je mučenica spaljena na lomači. On predlaže da se uzme darovna iz zajedničkog slavlja: Pro sancta muliere martyre (istovjetna kao i za sv. Perpetuu i Felicitu: Hodiernum, Domine, sacrificium laetanter offerimus, quo, beatae N. caelestem victoriam recensentes, et tua magnalia praedicamus, et nos acquisisse gaudemus suffragia gloriosa. Vidi: Misae propriae Dioecesis Diacovensis seu Bosniensis et Sirmiensis, Đakovo 1972. (neobjavljeni rukopis iz ostavštine Jakova Benkovića), str. X. Dodatak. Rukopis je pohranjen kod. prof. Luke Marijanovića.
[11] Primi, molimo, Gospodine, darove tebi na čast prinesene i podaj, da po zaslugama blažene Anastazije budu na pomoć našem spasenju.
[12] Gospodine, svoju si obitelj nasitio nebeskim darovima; molimo, krijepi nas po zagovoru one čiju svečanost slavimo.
[13] U Vlastitom misalu iz 1968 pogrešno piše da je čitanje iz Knjige mudrosti.
