Ljubav ide kroz želudac!
U korizmenom vremenu mnogi se odričemo raznih oblika ponašanja, a najčešće se odričemo neke hrane, jer postom želimo umrtviti svoje tijelo i odreći se uživanja. Dok postimo i odričemo se slasnih zalogaja misli nam ipak lete prema hrani i napasti nas privlače da se dobro najedemo. Pokušavamo se ipak oduprijeti i izdržati u odricanju. Mislimo da ćemo upravo odricanjem od hrane pokazati svoju veću ljubav prema Bogu. No u središtu naše pozornosti tijekom korizme ne bi trebalo biti odricanje od hrane. Upravo suprotno. Korizma nas poziva propitati svoje stavove prema hrani koju blagujemo i onome što jedemo.
Hrana – izraz Božje ljubavi
Velika je veza između hrane i ljubavi. Ovo nije samo narodna poslovica nego i velika teološka istina. Već na samim početcima biblijski tekstovi govore o hrani (usp. Post 1,29-30). Svijet je stvoren tako da svako biće za održanje svoga života mora jesti. Mudrac Sirah primijetio je da je teško shvatiti čudesnost međusobne ovisnosti živih bića jednih o drugima i o Bogu (usp. Sir 43, 32-33). Vrijedno je imati na pameti da se hrana i piće ne pojavljuju sami od sebe, već su plod sudjelovanja mnogih elemenata od kojih je samo jedan u nizu čovjek. Shvaćajući krhkost ovisnosti vlastitog života o hrani i životvornu povezanost sa životom i smrti drugih bića čovjek blaguje hranu u zahvalnosti Bogu i svim živim bićima čiji životi podržavaju njegov osobni život i život njegove obitelji. Kad god sjednemo za stol i jedemo mi ispovijedamo Božje životvorno darivanje ljubavi prema nama i našu međusobnu ljubav. Blagovanje hrane očituje svetost i poniznost. Hrana je neoboriv dokaz da smo ovisni o Božjim darovima i zakonima koje je udahnuo u stvoreni svijet. Jedenje nas podsjeća da smo dio milošću prožetog svijeta, vrijednog pažnje, brige i slavlja. Zato je pristup stolu, zajedničkom blagovanju i teološko razmišljanje o hrani očitovano kroz blagoslovnu molitvu prije jela, u suvremenom svijetu tim više važna praksa svakog vjernika. Hranom se uspostavlja zajedništvo koje potvrđuje da su sva živa bića u stalnoj i dubokoj međusobnoj ovisnosti jedna o drugima i o Bogu koji na taj način svima daje život. Po hrani i piću stupamo u jedinstvo, ne samo s prirodom i stvorenjima, nego i u intimno jedinstvo sa Stvoriteljem koji je u njih udahnuo svrhu i razlog postojanja, blagoslovio ih i dao im moć prenošenja i prosljeđivanja životne snage. Stoga se u našemu odnosu prema hrani i piću definira i naš odnos sa Stvoriteljem, izvorom i uzdržavateljem života svih živih bića.
Hrana – izraz ljubavi bića oko nas
Hrana je bila i jest uvijek više od materije, a piće uvijek više od tekućine koja se jedenjem i pijenjem unosi u ljudsko tijelo. Uzimanjem hrane i unošenjem pića kroz vlastita usta čovjek u svoju nutrinu doslovno unosi biljke, životinje i tekućine koje mu se nalaze na dohvat ruke. Hranom i pićem čovjek stupa u intimni kontakt sa svojim okolišem. Jedenje i pijenje predstavlja čin dodirivanja čovjeka sa životima bića oko sebe. Činom jedenja i pijenja mi sami sebe uključujemo u organsku cjelinu života. Cjelokupna stvarnost postaje dio našeg života. Ostvaruje se uzajamno kozmičko zajedništvo koje kulminira kad u sebe unosimo hranu i piće. Dok fizički stavljamo hranu u usta, kroz naše usne, kroz naš želudac, kroz naše tijelo ulazimo u najintimniji dodir našeg bića s drugim bićima. Time se događa najizvrsnije zajedništvo s okruženjem svoga postojanja, s cjelovitošću svijeta Božjih stvorenja i sa samim Stvoriteljem. U činu jedenja i pijenja očituje se istina o čovjeku, o njegovu tijelu i duhu, o njegovoj povezanosti i zajedništvu, o njegovoj cjelovitoj duhovnoj i tjelesnoj uključenosti i ovisnosti o svijetu u kojemu živi. Veza između nas i našeg okoliša intimna je i životvorna, primjećuje papa Franjo u enciklici Laudato si’, „mi smo dio prirode, uključeni smo u nju i tako smo u stalnoj interakciji s njom“ (LS 139). Gutanjem hrane i pića naše tijelo upija raznolike mirise, okuse, teksturu hrane i pića, a metabolizmom kalorije, vitamine, proteine i ostale hranjive tvari koje postaju sastavni dio nas samih, krv naše krvi, kosti naših kostiju, meso našega mesa. Ono što ljudi jedu i piju, s kime jedu i piju i na koji to način čine određuje i označava njihov položaj u zajednici, njihovu ulogu u društvu, njihov međusobni odnos i njihov odnos prema Bogu.
Hrana – konkretna ljubav kroz želudac
Stoga, hrana i piće nisu slučajnost, neke bezvrijedne tvari, nego konkretni izraz Božje domaćinske ljubavi u svijetu (usp. Ps 145,15; 147, 8-9). U hrani i piću se ponajviše očituje vazmeno otajstvo prijelaza iz smrti u život, slavljenje otajstva spasenja i otkupljenja koje nam je Bog podario mukom, smrću i uskrsnućem svoga sina Isusa Krista. Svjesno uzimanje hrane i pića može nas dovesti do dubljeg shvaćanja razloga životvornog događanja spasenja koje se obnavlja i događa svaki put kad blagujemo, jedemo i pijemo. Hrana, teološki gledano, nije svodiva na neživu materiju, nego je živi stvor kojim Bog svijetu život daje. Prijezir činjenice da hrana proizlazi od Boga životvorca i stvoritelja, te da se u njoj krije život dovodi nas u opasnost da i sami sebe proglasimo neživom materijom. Hrana i piće nisu samo materija koja puni naš želudac. Prezremo li vrijednost hrane i pića i svedemo li je na mrtvu tvar preziremo i samoga Stvoritelja koji na konkretan način po hrani i piću izlijeva svoj životvorni blagoslov i pokazuje nam svoju ljubav. Svaki je obiteljski susret oko stola svojevrsno euharistijsko slavlje, slavlje smrti i uskrsnuća, u kojem se sa zahvalnošću blaguju Božji darovi i ostvaruje životno zajedništvo Stvoritelja i Spasitelja ljudi i svih stvorenja.
