Magdalena

 


Neki čitatelji sugeriraju da se pobliže promotri naš vid neusklađenosti Matejeva (28,1-10) i Ivanova (20,1-11) prikaza Marije Magdalene, vjesnice Kristova uskrsnuća. Bez obzira na to može li se riješiti na poželjan način, korisno je ipak u ovoj uskrsnoj osmini razmišljati i o Magdaleninu odnosu prema Kristu Uskrslomu i Kristovu odnosu prema njoj. Pogledajmo evanđeoski „životopis“ Magdalenin.

Magdala bijaše mjesto na obali Genezaretskoga jezera u Galileji, možda od nekoliko stotina žitelja. Iz toga naselja potječe Marija, nazvana Magdalena. Sve su prilike da je kao djevojka provodila slobodan život prije obraćenja.[1] Možda je više držala do svoje bujne kose negoli do svoga dobra glasa. Ipak evanđelisti ne donose vijesti da je bila javna grješnica.  

Susret s Isusom. Sveti Luka piše za Isusa:

»Zatim zareda obilaziti gradom i selom propovijedajući i navješćujući evanđelje o kraljevstvu Božjemu. Bila su s njim dvanaestorica i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti: Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; zatim Ivana, žena Herodova upravitelja Huze; Suzana i mnoge druge. One su im posluživale od svojih dobara« (Lk 8,1-4).

Sveti pisac ne propušta spomenuti da je Isus iz nje svojedobno „izagnao sedam đavola“. Ako je imala toliko napasnika u sebi, kako onda nije živjela neurednim životom? Ne opisuje evanđelist sam čin izgona demona iz njezine duše. Tako se i sv. Marko sjetio tek nakon Isusova uskrsnuća da je Isus nju nekoć oslobodio od strašne sile zvane „sedam zloduha“ (Mk 16,9). Očito se ta priča za njom stalno vukla kao neka zapamtljiva senzacija. I kada je to trebalo iznijeti na vidjelo, pisci se nisu ustručavali objaviti. Kada su oni to pisali, možda je ona bila već pokojna.

Pretpostavljamo da je Isus nekom zgodom naišao kroz genezaretsku Magdalu i izvukao jadnu ženu iz vraškoga ropstva. U Marijinu dvorištu ogranu Mlado Sunce s visine. Samo dvije riječi slučajna Putnika-Prolaznika: „Šalom, Mirjam!“ prostrijeliše joj dušu. „Odlazi, nečisti zloduše, iz ove Božje duše!“ tako naredi Gospodin, ne pitajući đavla ni za ime, ni za broj, ne ulazeći s njime ni u kakav razgovor. Apage, Satanas – Odlazi, sotono!  

Nekoliko jecaja i grčevitih savijanja i žena se stade smirivati. Podiže oči prema nepoznatu Dolazniku.

„Ustani, ženo!“ oglasi se ponovo onaj isti sigurni i blagi glas. „Oslobođena si od sotonske sile. Budi zdrava i ne igraj se više s vragom paklenim!“ Isus nije nikada opsjednute pitao, žele li se osloboditi đavolske snage, nego ih je ozdravljao izgoneći đavle iz ljudskih duša i odgoneći ih što dalje. On je bio neumoljiv i nemilosrdan prema đavlu i njegovu sjaju, a milosrdan prema pogođenim osobama, čineći vrhunsko „djelo ljubavi“, opus caritatis, kako taj čin naziva crkvena knjiga o egzorcizmu.[2] On je zato i došao na svijet da pobijedi đavolsku moć.

Diže se ona, stade na noge. Udahnu Mir. Nastade Utiha velika u duševnom moru njezinu. Zahvalno ponudi uzvišenu Gostu što imađaše najvrjednije u kući. Okrenu leđa grijehu, a usmjeri lice k njemu. I isprazni žena svoj život od svih životnih ispraznosti i isprazni kuću svoju i prodade što imade i pođe za njim da mu služi čista srca, i da ga sluša vedra duha. Isus je primi u svoje društvo da ga prati kao što ga slijeđahu Marija, Majka njegova, Saloma, Suzana, Ivana i tolike tisuće i milijuni vjernica, redovnica, revnosnica već dvije tisuće godina.

Činjenica je da onaj Gerazenac, s druge strane Genezareta, iz kojega Isus bijaše istjerao „legiju“ đavola, moljaše Isusa da bude uza nj, ali mu Isus ne dopusti (Mk 5,18-19).

Magdalena, nesigurna u sebe, a sigurna pod vodstvom Gospodina koji se jedini ukazuje kao Put, Istina i Život, koji pobjeđuje svu silu đavolsku, ne samo njih sedam, nego legiju za legijom! Sav pakao dršće pred njim. Ona se dade voditi od toga Putnika i služiti mu iz svojih dobara. Marijin susret s Isusom izazva temeljito obraćenje u njoj. Štoviše trajno, nepovratno i nepovrativo. Ona odluči poći za njim, poput apostola, spremna na sve ljudske neizvjesnosti i oštrine putovanja, čak i na razne seoske priče. Ona se nije stidjela Isusa. Stidjela se sebe same, na Isusa kao Spasitelja bila ponosna preko svake mjere. Ona bijaše u društvu onih žena koje su Isusu i njegovim učenicima služile iz svoga imanja, sve prodale i stavile se u izravnu službu Kristova kraljevstva. Isus je primio službu tih plemenitih žena. Primio je njihovo služenje, ljubav, darežljivu požrtvovnost kao što danas redovnice, vjeroučiteljice, misionarke služe u Crkvi: u pastoralu, u vjeropouci, u caritasu, u bolnicama, u školskim centrima.

Marija Magdalena prati Isusa i na njegovu posljednjem putovanju u Jeruzalem.

Vjerna. Magdalena ispod Isusova križa, izbliza ili izdaleka, nije bitno, stoji i pokazuje vjernost do kraja. I u najtežim trenutcima života. Kada se učenici razbježaše, osta ona sa ženama prateći Isusa do posljednjeg mu uzdaha. „Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena…“ (Mk 15,40-41).

Primicala se križu, zajedno s drugim gospođama, osobito s Gospom, Majkom Isusovom. Njezina je ljubav svladala sve poteškoće. Zanimljivo je da sva četiri evanđelista donose podatak da je Magdalena nazočna na Kalvariji, makar stajala „izdaleka“ odnosno „podalje“ od Isusova križa, što nisu složni ni u slučaju Blažene Djevice Marije. Magdalena je nazočna i Isusovu pokopu (Mt 27,55-56; Mk 15,40-47; Lk 23,49-56; Iv 19,25-42).

Mironositeljica. Nju, veliku vjernicu, sva četvorica evanđelista nalaze i kod grobnice Ukopanoga i Uskrsloga. Sva četvorica također opisuju kako je Magdalena na uskrsno jutro prva na grob došla s miomirisima pomazati Isusa, što žene ne bijahu učinile u petak navečer, jer bijaše nastupila neradna subota. Žene putom razgovarahu: Tko će nam otkotrljati kamen koji su ljudi jedva navalili na grob? I zapečatili? Kada dođoše, ustanoviše da je kamen već odvaljen, grob prazan, zavoji složeni.

Sada se počinju uočavati poveće razlike u četvorice evanđelista:

Neujednačen broj istih žena na grobu:

Ni dva od četiri evanđeoska popisa ne navode doslovno isti broj žena koje dođoše na grob:

Ivan 20,1: Prvog dana […] dođe Marija Magdalena na grob… – Dakle ona sama.

Matej 28,1: dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. – Dvije Marije.

Marko 16,1: Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisâ… – Tri, treća je Saloma.

Luka 24,1: A bijahu to: Marija Magdalena, Ivana, i Marija Jakovljeva. – Tri, treća je Ivana.  

U sve četiri izvješća Magdalena je na prvom mjestu.

Neujednačen broj istih vjesnika na grobu:

Ni dva od četiri evanđeoska popisa ne navode identične vjesnike na grobu:

Marko 16,5: … ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna. – Čovjek.

Lk 24,4: … gle, dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše do njih. – Dva čovjeka.

Matej 28,2: anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. – Anđeo.

Ivan 20,12: … dva anđela u bjelini sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo. – Dva anđela.

Ovo je znak da ove evanđeoske tradicije nisu toliko držale do pojedinih sporednih momenata i elemenata u prikazu uskrsnuća koliko do Isusa Krista, Protagonista istog Uskrsnuća. Ni Crkvu prvotnu ni kroz svu povijest nisu smetale takve auktorske vlastitosti. Niti se ona osvrtala na ovakve neusklađenosti koje su isticali bezbožni i bezvjerski pisci. Mirno je ostavila da takva „krucijalna“ pitanja rješavaju bibličari. A odredila da se Matejevo izvješće čita na Misi bdjenja, a Ivanovo na pučkoj Misi uskrsnoj!

Prestrašene. Poslovica kaže da su u strahu velike oči, da višestruko vide. Izričito se strah pretpostavlja ili spominje više puta i u žena i u učenika.

Mk 16,5: I ušavši u grob […] preplaše se.

Lk 24,5: Zastrašene, obore lica k zemlji…

Mt 28,8: One otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše…

Iv 20,19: … a učenici u strahu od Židova zatvorili vrata…

Ipak nema dvojbe da su žene bile ne toliko prestrašene koliko preradosne. I anđeli stalno unose smirenje: Ne bojte se! Osobito to čini uskrsli Gospodin.

Neujednačenost u ukazanjima. Evo nas kod prikaza neusklađenosti ukazanja, koji su mogući zato što nema opisa Isusovih susreta s pojedinim osobama iz minute u minutu ili iz sata u sat:[3]

Prema Ivanu 20,1: „Prvoga dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut.“ Ne spominje se anđeo. Odmah joj dođe na pamet da je Isusa netko odnio, možda ga lopovi ukrali.

Iv 20,2: »Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku [Ivanu], kojega je Isus ljubio, pa im reče: ‘Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše’.« Ovdje je Magdalena sama na grobu, sama na vlastit poticaj ide javiti Petru i Ivanu.

Ivan 20,3: Dvojica se učenika uputiše i dođoše na grob. Slijedi ih Magdalena. Ivan brži nego Petar, ali Petar ulazi prvi. Proučavaju grob i ustanovljuju da se ne radi o krađi i otimačini. Ivan povjerova u uskrsnuće. Dok Petar i Ivan promatrahu grob, Magdalena stajaše kod groba i plakaše. Kada se oni okrenuše da se vrate u grad, ne kazujući Magdaleni rezultate svoje prouke, ona sama od sebe zaviri u grob, primijeti dva anđela koji je upitaše zašto plače. Ona im odgovori ono što je od početka mislila:

Iv 20,13-18: »Uzeše Gospodina moga, i ne znam gdje ga staviše.« Uto se obazre i vidje „Vrtlara“ koji je također upita: »Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?« Ona, ne prepoznavši Isusa po glasu, reče mu: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio, i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: „Marijo“. Ona ga tada prepozna i odvrati: „Rabbuni – Učitelju“. Isus joj reče: »Ne zadržavaj se sa mnom!« [Noli me tangere]. Ode, dakle, Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina, i on mi je to rekao’.« Ovo je sada Magdalenin posjet svim apostolima. Ivan je  svjedok, očevidac, sudionik, prikazivač događaja iz prve ruke.

Prema Mateju: Dvije Marije, Magdalena i druga Marija, dolaze na grob rano ujutro, još za mraka. Kamen je s groba odvaljen. Vide anđela koji im kaže da je Raspeti uskrsnuo i anđeo ih šalje da to kažu njegovim učenicima. Dvije Marije idu u grad učenicima javiti poruku s groba. Samo dvije Marije, prema Mateju.

Mt 28,9: »Kad eto im Isusa ususret! Reče im: ‘Zdravo!’ One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone«.

Ali budući da je Magdalena na vlastitu inicijativu otišla s groba i javila Petru i Ivanu, neki proučavatelji, da usklade ukazanja, ovim dvjema Matejevim Marijama priključuju još dvije žene koje su inače došle na grob: Markovu „Salomu“ (16,1) i Lukinu „Ivanu“ (24,1). Tim ženama anđeo govori da pođu javiti učenicima da je Isus uskrsnuo i da idu u Galileju. Ali to nije usklađenje nego odstupanje od evanđeoskoga Matejeva teksta. Poštenije je ostaviti tekstove kakvi jesu, nego navlačiti ih na svoje mjere i usklađenja. Mi ne znamo koliko je stvarno bilo uključeno žena, pogotovo kada evanđelist kaže: „i mnoge druge“ (Mk 15,41). Koliko ih je pohodilo Isusov grob? Koliko je bilo pohoda apostolima u gradu? Koliko je bilo dolazaka na grob? Koliko je bilo ljudskih akcija između Isusovih ukazanja?

Istaknimo i ovo: ne znamo točno što se događalo s Magdalenom. Ona od Velikoga četvrtka navečer kroz cijelu noć na Veliki Petak, pogotovo pod križem, sve do pokopa pa kroz Veliku subotu dok nije u Nedjeljno jutro došla na grob, možda nije uopće oka stisnula ni zalogaja prezalogajila: izmorena, snena, gladna, žedna, puna zahvalne i istinske ljubavi prema Isusu, a onda spoznaja da se s Isusom dogodilo ono s „krađom“! Kako se nije onesvijestila?

Nju i sva četvorica evanđelista prate do prvih ukazanja Isusovih. Novi Zavjet više ne spominje Magdalenu. U liturgiju je ušla vrlo rano. Ne ulazimo ovdje u temu je li ova Marija identična s Marijom, Lazarovom i Martinom sestrom, kao što neki drže.   

Zaključak. Prve, dakle, osobe kojima se Isus ukazao bile su žene koje su ga istinski voljele i koje su mu ostale vjerne i preko groba. Pa to je ta ljubav, koja je jača i od smrti! Njihova istinska i iskrena ljubav navela je Isusa da se ukaže prije njima negoli službeno „Petru, i Dvanaestorici…“ (1 Kor 15,5), iako ih nije bilo dvanaest nego samo jedanaest… jer je onaj jedan izdao. Isus je sa svom ozbiljnošću tretirao odnos i ljubav žena pratiteljica, sugovornica, i njihovo svjedočanstvo stavljajući njihove sposobnosti i djelo u službu kraljevstva Božjega.

Ako je tada itko doživio da je mir srca – srce mira, to je bila vjerna Magdalena. Isus joj je pomogao da se oslobodi zavodnika đavolskoga i nju je učinio dostojnom ne samo da ga prati na njegovu zemaljskom putu, nego joj dade povlasticu da ga prva ugleda uskrsloga i da je učini velikom misionarkom svoje uskrsne Blagovijesti.

Budući da je postala prvom navjestiteljicom Gospodinova uskrsnuća, kako joj možemo ne čestitati i ne zamoliti je da pomogne i nama koji hodimo ranjenim nogama po ovoj zemaljskoj i zmijskoj travi poigravajući se u zamkama grijeha sa sedam demona, tj. sedam glavnih grijeha? Da smjelo idemo za uskrslim Gospodinom prema njegovu i našemu nebeskom Jeruzalemu!


[1] O. Koch, „Maria di Magdala“, u: Le grandi figure del Nuovo Testamento, Brescia, 1995., str. 72-74.

[2] Vidi De exorcismis et supplicationibus quibusdam, Vatikan, 1990.; Egzorcizmi i druge prošnje, Zagreb, 2009., br. 13.

[3] W. Barclay, Crucified and Crowned, London, 81981., str. 137-170.