“Maleni” u Crkvi
Ne znam, jesmo li se ikada, i mi svećenici, dovoljno živo udubli u smisao one onako zanosno i svečano intonirane Isusove deklaracije o izrazito povlaštenom mjestu „malenih” u Kraljevstvu Božjem, što su nam je zabilježili u Evanđelju sv. Matej i sv. Luka: obojica doslovce istim riječima. Izrekao ju je Gospodin neposredno prije, nego što će čovječanstvu obećati svoje Otkupljenje i objaviti mu veliku, paradoksalnu, tajnu svoga Srca i najintimniji, ali i najautentičniji smisao svoje nove, evanđeoske, blagovijesti; prije nego što će nas, — sve ljude, — apostrofirati: „Dođite k meni svi — i učite se od mene, — i naći ćete pokoj dušama svojim!” (Mat 11, 28—30.). Njima ju je, malima, Isus u prvom redu i namijenio i predao u svojinu, u baštinu: tu svoju, evanđeosku, životnu mudrost. „Hvalim ti, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razumnih, a objavio malenima. Jest, Oče, to je bila tvoja volja, — quoniam sic fuit placitum ante te!“ (Mat 11, 25—26.; Luk 10, 21.). A ne znam, ni jesmo li dovoljno svjesni, da smo tom Gospodinovom deklaracijom o malenima i mi svećenici, — učitelji zakona, — dobili normativnu lekciju i direktivu. A jesmo. Sveti Luka je neposredno veže uz Isusov pozdrav i opomenu sedamdeset i dvojici učenika, kad su se vratili sa svog prvog apostolskog poslanja (Luk 10, 17—24.). Bili su, učenici, u onaj čas puni svoje nove, staleške, samosvijesti i ponosa: učiteljskog i apostolskog. Hvale se Isusu: »Gospodine, i đavli nam se pokoravaju u tvoje ime!« (Luk 10, 17.). Samo, Isusu se, izgleda, nije mnogo svidjela ta njihova učiteljska samosvijesit. On drukčije rezonira. »Ne radujte se tomu, što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte, što su vaša imena zapisana na nebesima!« (Luk 10, 20.). On i dalje ostaje uz »male«.
Malene, djecu, — duhovnu djecu, — Evanđelje očito favorizuje. »Pustite k meni malene! — Njihovo je kraljevstvo nebesko!« (Mat 19, 14.; Mark 10, 14.). Maleni su, eto, Kristu prvi; oni su mu najbliže; oni su mu najdraži. Do njihova svjedočanstva najviše drži, najspontanije ga i najpunije usvaja. »Zar nijeste nikada čitali: Iz usta djece i nejačadi, što sišu, pripravio si sebi hvalu?« (Mat 21, 16.). Velikoj djeci, — malih duša i malih pameti, — pastirima, najprije se i najljepše objavljuje (Luk 2, 8—20.). I, ako je tko, u židovskom narodu, primio njegovu poruku, bili su to opet mali. »Je li u njega povjerovao tko od starješina ili farizeja, nego ova prokleta svjetina, koja ne poznaje zakona!« (Iv 7, 48. 49.). A mali, mase, bili su i oni, koji su, u velikom svijetu »naroda«, prvi i najviše polazili za njim. »Ta gledajte, braćo, koji su od vas pozvani: da nema mnogo mudrih po tijelu, ni mnogo silnih, ni mnogo plemenitih!« (1. Kor 1, 26.).
Mali, eto, nalaze Bega lakše od velikih, pa gotovo. I bolje ga razumiju. On im se radije objavljuje. Voli unići u čovjeka kroz srce, nego kroz pamet, kroz dobrotu, nego kroz inteligenciju; intuicijom, nego umovanjem. To je religiozno-psihološki aksiom; to je fenomen u historiji kršćanstva.
Badava, možemo mi to teološki objašnjavati, kako hoćemo: činjenica stoji. Robovi, seljaci, ribari, žene, nevina djeca, prostodušni redovnici, rođeni su baštiniti. Evanđelja, najbolji su njegovi, praktični, ideolozi i interpreti, njegove najvjernije i najgorljivije pristaše i svjedoci. Malim je ljudima, koji i sami nemaju ništa od svijeta, najbliži siromašni i ponizni Krist. Oni najspremnije prihvaćaju njegovu nauku. I najdublje je doživljuju, ako su je jedanput primili. Najjači je u njima instinkt vjere. Najviše je štuju. Najbolje je čuvaju. Najodlučnije ju brane. Najosjetljiviji su za božanska nadahnuća; i za specifičnosti kršćanske objave. I za pravdu, i za dobre običaje, i za kršćansko milosrđe, i za pokoru, i za ispovijed, i za celibat, i za djevičanstvo i za štovanje svetaca, i za kult Gospin. Uče kršćanstvo više iz Evanđelja i sa lika Kristova, nego iz knjiga i dogmatičkih udžbenika.
Puk je stoput u povijesti Crkve branio ortodoksiju i crkvenost i protiv velikaša, i protiv teologa. I u doba arijanizma, i u doba nestorijanizna, i u doba ikonoklasta i u doba reformacije, i u doba janzenizma, jozefinizma, racionalizma, modernizma. Uvijek. Na prijevaru i silom, iza duga i grčevita, stoljetnog, otpora, preveli su vjerničke mase na protestantizam, i u Engleskoj, i u Njemačkoj, i u nordijskim zemljama. Ali i protivno. Uz ono, na čemu bi prepoznao autentičnu signaturu Gospodinovu, vjerni ti puk odmah stao: pa i kad je to bilo novo; pa i kad je nailazio na opoziciju među velikima i školovanima. Objeručke je dočekivao nosioce prave reforme. Primio je odmah preporodne ideje sv. Franje; stao je odmah uz pobožnost k Srca Isusovu, i protiv janzenističkih teologa; prihvatio je s oduševljenjem definiciju Bezgrješnog Začeća, i unatoč kritici škola; nije ni jedan dan opstruirao papinskom primatu, kao toliki učenjaci i stručnjaci, i osim Döllingera; odmah je razumio i prigrlio euharistijsku obnovu svetoga pape Pija.
Crkva im to i priznaje: svojim malima i vjernima. I obazire se na njih. »Consensus fidelium« vrijedio je njoj uvijek kao jedan od glavnih kriterija pravovjerja i predaje. Puk, — onaj, razumije se, koji prakticira i koji voli Boga, — ima u Božjim stvarima dobar nos.
Zapravo mi nije tako teško teološki protumačiti tu pojavu: taj, pomalo karizmatički, privilegij »malih«. Odnos čovjeka prema Bogu i Boga prema čovjeku ima svoju posebnu, izrazito božansku, nadljudsku, logiku. Bog neće da pred čovjekom ostaje u sjeni. On je nepovjerljiv prema svakoj veličini koja nije on. I prema ljudskoj veličini. Veličini i pameti. Bog ne veli, da mu čovjek daje, a ni da ga dočekuje s pitanjima. A ljudi, kad su pametni, ne mogu biti bez toga. Traže i od Boga najprije sve moguće legitimacije i svjedodžbe. I sumnjičavo ih preturuju po rukama i provjeravaju. Nikada kraja njihovim ispitivanjima i sumnjama, njihovim rezervama, njihovoj skepsi i malovjernosti (Mat 6 30.; 8, 26.; 14, 31.; 16, 8.). Na sve se strane konzultiraju s ljudima, prije nego što će dati Bogu za pravo. Sude mu, pomalo, i postavljaju ultimatume, kao Toma (Iv 20. 24. 25 ). Ali Bog uvijek otklanja tu apoteozu ljudske pameti. On od ljudske pameti traži, da se najprije pred njim ponizi, prije nego što će postati sposobna da nađe i ugleda istinu. A pred pametarima se povlači. Prepušta ih njihovoj ljudskoj mudrosti i veličini, kad im je do nje toliko stalo. Ponizi ih: »Uništit ću mudrost mudrih i odbacit ću razum razumnih!« (Iz 29, 14.; 1 Kor 1, 19—31.; 3, 19.; 8, 1.; 15, 28.; Rim 3, 19.; 8, 7.; 16, 25—27.; 2 Kor 10, 4—6.; Posl 21, 30.). Neće da im se potpuno objavi. Nijesu toga zavrijedili. Ne čeznu dovoljno za njim. Premalo ljube istinu. Odviše do sebe drže; odviše su samosvijesni. A Bog je sam put do sebe. Samo se po Isusu on može upoznati i naći. Krist je jedini »Put i Istina i Život« (Iv 14, 6.). »Nitko ne dolazi k Ocu do kroz mene!« (Iv 14, 6.), bio je njegov jedini odgovor Tomi na njegova navaljivanja na posljednoj večeri: »Ne znamo, kamo ideš!“ (Iv 14, 5.), i na Filipovu preveliku intelektualnu radoznalost u božanskim stvarima: »Gospodine, pokaži nam Oca!« (Iv 14, 8.). »Filipe, koji vidi mene, vidi i Oca. Kako ti govoriš: pokaži nam Oca?« (Iv 14, 9.). Ljubav otvara oči za Boga bolje od studija i umovanja. Onima, koji ga ljube, Bog se jedino i objavljuje u punini. »A koji ljubi mene, ljubit će ga Otac moj, i ja ću ga ljubiti, i javit ću mu se!« (Iv 14, 21.). Čovjek, u kome je Duh Božji, duh svetosti i ljubavi, najlakše i najdirektnije ulazi u posjed istine (Iv 14, 23.; 16, 13.). On je »naučen od Boga« (Iv 6, 45.); učen u Bogu. Nije kršćanstvo intelektualistička religija, nego milosna i nadnaravna; čin vjere uvijek je i čin volje, jer je slobodan. A, eto, mali ljudi ga lako učine: njih ne priječi ponos, da se Bogu približe i da mu se odmah, bez zanovijetanja, poklone i obraduju, kad su ga ugledali.
A onda i srce je u pitanju. Nauka je Evanđelja, da čisto srce konaturalno Boga vidi i nalazi (Mat 5, 8.). A strast su i grijeh magla i dim, koji zamućuju oči duha i zasjenjuju duši sunce Istine. Ljudske strasti bježe od Boga, dok je čistoća srca najbolji provodnik i medij Božjega svjetla: »Tko čini istinu, ide k svjetlosti!« (Iv 3, 19—21.). A mali su ljudi obično čišće duše od velikih. I čišćih nakana. Imaju nešto od nevinosti djeteta; imaju nešto od čovjeka prije grijeha, koji je bio prirodno osjetljiv za sve božansko i Boga intuitivno nalazio.
U tom su smislu i sveci bili maleni. Svi: i oni školovani i učeni. Bili su ponizni i dobri. Zato i oni spadaju među povlaštene u Evanđelju. I oni su ljudi milosne intuicije i nadnaravnog instinkta. Ne varaju se lako u božanskim stvarima. Na njih je Isus, prije sviju drugih, mislio, kad je veličao mudrost malenih.
Stvar je to praktična. Danas, u doba babilonske konfuzije ideja i u katoličkom svijetu, praktičnija nego ikada. Moramo više ići u školu k povlaštenima u Evanđelju: k malenima; k vjernome puku; k svecima. I k svecima sa oltara, i k živim svecima među nama, gdje ih ima. Lakše ćemo se onda i sigurnije orijentirati na svaštarskom vašaru novosti, koje pred nama tako grlato izvikuju i reklamiraju: više oni nezvani, nego oni zvani. Bolje ćemo razaznavati Božja svjetla i Božje planove u metežu i tami, koja nas je pritisla. Pouzdanije ćemo razlikovati duhove (1 Iv 4, 1.).
Kad naši novotari postanu sveci, molitelji i pokornici, »mali« i »siromašni u duhu« (Mat 5, 3.), odmah ćemo ih se manje bojati: ne ćemo morati sumnjati o njihovim dobrim namjerama; — ni onda, kad su smioni i originalni. Prepoznat ćemo odmah u njima Duha istine, koji se objavljuje malenima. A zagledat ćemo se često i u kompas »pučke vjere«. Nećemo olako dirati u tradicije i simpatije »malenih«. Za njih vojuje presumpcija »povlaštenih«; iz njih progovara doživljeno, ovjerovljeno, nadnaravno i milosno kršćanstvo. Ima pokadšto u pokojem pučkom religioznom uzusu više božanske istine i živoga kršćanstva nego u mnogim svescima, originalne i pretenciozne, teološke spekulacije. Istina, na koncu, nije moderna. Istina je vječna. I — ona oduvijek živi u Crkvi: u njezinim vjernicima i svecima.
Papa se je Pavao VI., očito, priklonio više ovim malenima, — vjeri puka i svecima, — nego onima »kritičnima« i »učenima«, kad je, u duhovskom zanosu Petrovske karizme, i mimo koncilskih »perita« i teologa, proglasio našu Dragu Gospu »Majkom Crkve«. I u mnogočemu će se još on, a s njim i za njim i koncil, — mi se pouzdano nadamo, — prikloniti vjeri »malenih«: tradicijama i duhu svetaca.
Nije to bio, i ne će to biti, paradokson. To je bila, i to će biti, punovrijedna i zakonita logika velike i božanske Kristove riječi: »Hvalim ti, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razumnih, a objavio malenima!«
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 5/1965., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 41-45. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
