Malovjerni, zašto si posumnjao?

Gospodin je Isus učinio velebno čudo na obali Tiberijadskoga mora ili Genezaretskoga jezera nahranivši mnoštvo od 5000 muškaraca, i to Božjim blagoslovom nad pet kruhova i dvije ribe. To su čudo opisala sva četvorica evanđelista. Isus je primijetio da ga oduševljeni muškarci kane pograbiti i postaviti za kralja, tj. nagovještaj njegove presvete Euharistije, najuzvišenijega dara njegova Tijela i Krvi pretvoriti u revoluciju s Isusom na čelu da ognjem i mačem osvajaju bezbožan svijet. Kako bi se uklonio njihovim očima i mogućem nasilju, Isus je smislio uspješan plan. Upravo to čitamo u početku odlomka Matejeva Evanđelja 19. nedjelje kroz godinu A.

»I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam« (Mt 14,22-23).

Taj se plan sastojaše u tome što oštro zapovjedi – Evanđelje veli: „prisili ih“ – da učenici uđu u lađu, prevezu se na suprotnu stranu Galilejskoga mora, on otpusti mnoštvo, povuče se u goru na molitvu da porazgovori s Ocem nebeskim. U zoru poduzima novu čudesnu akciju.

Isus hodi po vodi

»Lađa se već mnogo stadija bila otisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ‘Utvara!’ I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: ‘Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!’« (Mt 14,24-27).

Ribari-apostoli na lađi, a protivan vjetar baca ih kamo oni ne bi željeli. Najednom – „Utvara“! Phantasma! Što se ni u fantaziji ne može zamisliti. Ne zna se što im je teže: ili što ih vjetar šiba kamo oni ne će ili što im se učini kao „sablast“ koja se prema njima kroz valove približava. A rani jutarnji sati – četvrta noćna straža. Zaprepašteni neobičnom pojavom apostoli kriknuše u jedan glas. Isus u hipu pred njih stade i božanski ih ohrabri: „Ja sam! Ne bojte se!“ Isus i svojom nazočnošću i svojom riječju unosi mir u prestrašeni apostolski zbor, zapravo u njihova srca. Apostoli se pribraše i smiriše, svi osim Petra.

I Petar hoće po vodi

»Petar prihvati i reče: ‘Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!’ A on mu reče: ‘Dođi!’ I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: ‘Gospodine, spasi me!’ Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: ‘Malovjerni, zašto si posumnjao?’« (Mt 14,28-31).

A Petar, da rasprši sumnju bijaše li to Isus ili utvara, bez velika razmišljanja zamoli Učitelja da mu omogući da pođe k Njemu, i to hodeći po vodi kao i Isus. Malo preuzetan zahtjev u toj crnoj olujnoj noći, ako ne i kušnja hoće li Isus učiniti senzacionalno čudo, i to na Petru na njegovo neozbiljno traženje. Isus mu dopusti da se uvjeri kako je malovjeran, ako ne i nevjeran. Siđe s lađe, idući nekoliko koraka po vodi, odvrati misao i pogled od Isusa: Petar spazi vjetar koji još uvijek bjesni, pretrne i počne tonuti. Na iznenađenje i sebe sama i svojih kolega apostola. Možda je Toma onako više u sebi: „Hoćeš li hoditi po vodi?“ Iz ovoga događaja malo poučaka i za Petra i za nas.

Prvo, nepromišljen. Ako se itko snalazio na moru, na jezeru, na vodi, to je bio Šimun Petar. On je rođen kraj mora, u luci Betsaidi. Pliva od dječačke dobi od plićaka do pučine Galilejskoga mora, i natrag. Leđno, prsno, pokretima ručnih ili nožnih „peraja“. Leži na površini vode. Vještak mora. Samo mu je još nedostajala hidrostatika kako hodati po vodi. Kako promijeniti ili uskladiti težište tijela i težište neistisnute vode. Nije to doduše nikada ni pokušavao, jer to ljudima po naravi nije dano. I taj Petar stručnjak, koji se bolje snalazi na vodi nego na pijesku, najednom vrisne i počne propadati u more. I to pred Isusom. A on htjede svima pokazati da može čak hodati po vodi. To da Petrova punica potone, ne bi nitko jedne progovorio u tome kraju, samo bi je dostojno pokopali na groblju. Ali da zet Petar potone, majstor s mora, bila bi to prvorazredna senzacija. Sva bi Galileja bubala dan-noć. Doista, nema ništa čudnije nego kada morski maratonac – potone. Petar spazi vjetar! Tu smo!

U našem su životu često protivni vjetrovi. Loše okolnosti, teške napasti, nikako se odlučiti, rad, kušnja, muka, bezuspješnost, neprijateljstva, protivštine našim planovima. A i naša nepromišljenost. U takvim se momentima Isus približava k nama kroz oluju i bljesak, preko vode, odakle uopće ne očekuješ ništa drugo osim – utvare, utopije. A on ide da te spasi. Mi, da se uvjerimo da je on, zamolimo ga da pođemo k njemu, da nas primi, da nam pomogne. Tek smo ga zamolili i prema njemu pošli, tek se zaredili, zavjetovali, a spazimo protivan vjetar, kušnju, životni test. Ne gledamo na Isusa, na elementarnu vjeru u Boga, nego na elementarnu nepogodu! To da župljanin padne, hajde i nekako. Ali kada nesmotren župnik padne, ili profesor teologije ili rektor bogoslovije ili duhovnik sjemenišnoga zavoda, jekne cijela metropolija!

Drugo, malovjeran. Isus je oštro ukorio Petra: Malovjerni, zašto si posumnjao? (Mt 14,33). Isus je mogao Petra oživiti da se udušio u jezeru, a kamoli da mu ne pomogne dok još mlatara u vodi. Uzme ga za ono malo kose, izvuče na lađu i položi na leđa. Što je? Zašto si počeo tonuti? Zašto si izgubio ravnotežu u glavi? Težište u vjeri? Isus pružio ruku kada je Petar mislio da je sve propalo. Ne sumnjaj, sine Jonin! Sin je Božji i Čovječji s tobom u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28,28).

Bilo je to 1984. godine. Jedna oveća skupina svećenika, koja je slavila 25. obljetnicu misništva, pošla iz Rima na tjedno hodočašće u Svetu zemlju. Voditelj i tumač bijaše prof. biblijske egzegeze Salvatore Garofalo (1911.-1998.), nekoć rektor Papinskoga misijskoga sveučilišta Urbanijane. Čovjek vješt, pun biblijskih podataka, ugodan, duhovit. Vozimo se brodicom preko Genezaretskoga jezera. Negdje na sredini zamoli kormilara da se zaustavi. I tu nam egzegeta pročita ovaj Matejev odlomak o Petrovu potonuću i zaključi: Jedini prigovor koji je Isus češće upućivao učenicima svojim jest samo ta njihova malovjernost. Sve im je drugo mogao progledati kroz prste, a tu nije propuštao. I uvijek ih je u tome oštro ošinuo ne samo pogledom, nego i riječju! Jer, s njihovom malovjernošću nije ništa mogao pomoći ni njima ni s pomoću njih drugima!

– Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? (Mt 6,30).
– Što ste plašljivi, malovjerni?! (Mt 8,26), čudit će se drugi put isto tako na moru.
– Što ste zamišljeni, malovjerni, da kruha nemate? (Mt 16,8).
– Zbog vaše malovjernosti, ne mogoste istjerati zloduha (Mt 17,20).

U svim našim potonućima, duhovnim i tjelesnim, kopnenim i vodenim, Isus je kadar pružiti ruku i spasiti nas. Iz svake pozicije. Kadar nas je spasiti i kada nam se čini da je nespasivo. Vjeruješ li ovo? Samo se hoće malo vjere, koliko je makovo zrno.

Emocionalan. Petar djeluje na prvu i više emocionalno i srcem, negoli hladnom glavom i promišljeno. Zato nerijetko i padne, i pred Isusom, i pred apostolima. Ali on je svaki put voljan zamoliti Isusa za pomoć: Gospodine, spasi me! I u Cezareji Petar se nakon prijekora pokori Učitelju te ga Gospodin pozva za svjedoka na Tabor. I u Kajfinu dvoru, nakon zatajenja, na Isusov pogled, Petar „gorko zaplaka“. I svaki se put uspostavi kontakt kao da nije ništa ni bilo.

I što su naši toliki krivi koraci, nepromišljeni sudovi, nerazborite riječi, ali i tolike iskrene ispovijedi, kajanja i opet nam Krist euharistijski dolazi da nas spasi. Uostalom on i jest jedini Spasitelj.

»Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: ‘Uistinu, ti si Sin Božji!’« (Mt 14,32-33).

Jutarnja lekcija. Isus je pokazao da nema te crne noći ni teške nevolje ni opasnosti kada nije u blizini da nam pritekne u pomoć. I svim apostolima i posebno Petru. I svima nama koji se iskustvom možemo uvjeriti da nas može i vjetar odnijeti, i noć progutati, i da izvan Isusa spasa nema. I da smo dužni duboko mu se pokloniti i zahvaliti. On je uistinu Sin Božji!