Marijina zemlja (priča)
Predvečerje Velike Gospe. Vrbici u nedogled. U nemirnim vodama utopilo se nebo. Sparina. Oživjeli nasipi djecom i odraslima. Na obzoru, kao u nebo propeta, zavjetna kapelica. Dijelom je ukopana u bunker, a s prednje strane, polukružnim zidom, grli pridošle kao majka raširenih kamenih ruku.
Neobična izgleda više liči na modernu skulpturu nego zavjetno svetište. Kao u nekom čudnom mozaiku, izmjenjuju se opeka, drveni kvadrati, stakleni ulomci s vitraja, kamene ploče i crijep. Danas je dan posvete. “Bože moj, na što liči!”, reče jedna žena. “Neobična je, ali velika u svojoj ljepoti”, doda druga.” To je bio Markov zavjet i održao ga je”, reče baka i prekrsti se. “Građena je od materijala iz svih Gospinih svetišta u Hrvatskoj.”
Stajao je pred kapelicom oslonjen na štaku. S praznom desnom nogavicom poigravao se vjetar zaostao u vrbiku od jučerašnjeg nevremena. Pridošli prijatelji, stari ratnici, pa uznemireni, izmjenjuju sjećanja oživljujući mirise dima i krvi. Uvijek i iznova ko nemirna voda poteče priča, oživi bojište, otvore se stare rane.
Pred bitku bi poljubili križić s krunice oko vrata i zalegli u zaklon. Neprijatelj je opet i iznova želio prijeći na obalu. Nad bojištem tišina, a ratnici zaokupljeni svojim strahom. Pogledi im se nisu susretali. Počelo pred zoru. Osulo se nebo svjetlećim mecima, dok su granate orale plodnu slavonsku crnicu. Vraćali su istom mjerom. Nakon bitke Marka su pronašli polumrtva prikovana za grede bunkera. Desna mu noga u krvi. Nitko nije shvatio otkud mu tolika snaga da sam sebi podveže nadkoljenicu i ne iskrvari. “Gospa me spasila”, odgovarao bi. Našli su mu medaljon među zubima, izgrižen. “Da ne zaspim i da izdržim dok me ne nađete.”
Zavjetovao se da će tu podići kapelicu Gospi na čast. Sad gleda ganut i ponosan. Nije čuo pozdrave, radosne povike pridošlih. Sjećanje je bilo jače. Kao u nekom čudnom filmu izmjenjivali se događaji od nekad i sada.
“Nisi fratar”, prekori ga žena, “da održavaš zavjet. Odlučio si u nevolji, ali sada ga nisi u stanju ostvariti!”
“Jesam!”, reče. “Ne pitaš kako je nama dok ti obilaziš svetišta i prikupljaš grede, cigle, ulomke?” “Na vas nisam zaboravio, molitvom vas oživljavam.” Noću se budio znojan i uznemiren, neprestano ponavljajući dijelove žalosne krunice. Tješila ga je kao i nekad na dravskoj obali i sama s vidljivim posljedicama rata.
Počeo je od srušena svetišta u Aljmašu. “U ovim nagorjelim gredama, u ovim napuklim crjepovima, prepečenoj zemlji u cigli…”, nabrajao je ozaren nekom unutarnjom vatrom, “vidi se duša vjernička utkana u molitve i zavjete, šum Dunava u daljini, modro nebo nad ravnicom, noću, s vjetrom u razvalini, pjesma ratara i branitelja…”
Obilazio je bistričko svetište u napasti da izbije nekoliko opeka iz zida. “Ne bi se srušilo, a moje bi bilo posvećeno.” Darovali su mu nekoliko zavjetnih ploča, opeka i odljev crne Gospe.
Hodočastio je na Trsat. Njegovi su daleki korijeni s Jadrana. Ponio je kamenje iz zida u vrtu. “Kad bi znalo govoriti, progovorilo bi, propjevalo stoljetnom pjesmom i molitvom.”
Podno kipa izlizane ploče iz kamenih predvorja sinjskog svetišta, Poišana, uglačane nogama hodočasnika, natopljene znojem pokornika koji su klečeći obilazili čudotvorne slike. U cvijetnjaku, uokolo svetišta, zemlja iz Šumanovaca, Ilače, Molvi, Voćina, Pleternice i Trškoga Vrha. “Sunce je u ovoj Hrvatskoj zemlji hraniteljici i vjetar i kiša, oblačno nebo i suze matera naših na križnim putovima sinova svojih”, objašnjavao je prisutnima.
Kradomice je uzeo kamene ulomke iz Veprica, svetišta Gospe Lurdske kraj Makarske, iz Prasvetišta Gospe do Otoka kraj Solina, prizivajući zaljubljenika u starine, pokojnog don Franu da ga pred Bogom opravda. “U njima je zgusnuta povijest u kamenu, vjera kraljice Jelene i odanost naroda i hrvatskih vladara Bogu, Crkvi i Bogorodici .”
Građevina je prednjim djelom ličila na pralik “Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta.” Vrata od redenika i granata s dvije topovske čahure prepune cvijeća.
“Ovdje je u svaki kamen, svaku opeku, svako drvo utkana molitva, uzdah i stoljetna vjera hrvatskog naroda i njegova borba za “krst časni i slobodu zlatnu”.
“Gradio si je bez dozvole, mogu ti je srušiti”, rekoše.
“Dok sam gradio ovu, u sebi sam sagradio veću, Bogu na slavu i Gospi na čast, a nju ne mogu srušiti”, zaključi. “Gospa ima lice tvoje mame”, primijeti jedna žena. “Istina, Marija ima lice žene, svake žene, a ova i oči moje pokojne matere”, odgovori. Suza mu zaiskri u oku.
Napokon došao župnik. Gledao je netremice u kapelu izraslu iz patnje, vjere i ljudskog stradanja. “Marija je puno značila naraštajima prije nas”, započe. “Ostala je i danas znak neuništive nade u beznađu, most do neba, posrednica milosti, zagovornica i utjeha!” Prije posvete Marko skide krunicu s nagriženom medaljom, a sin je objesi Gospi oko vrata. U mnogim se očima nazirale suze. Kći započe: “Zdravo Djevo, kraljice Hrvata”, a prisutni prihvatiše i pjesma krene širinom dravske obale, od srca do srca, od Gospe do neba.
