Martin
Sveti Martin, biskup grada Toursa u Francuskoj u 4. st., jedan je od najomiljenijih svetaca u Europi. Kao petnaestogodišnjak bio je unovačen u rimsku vojsku. Iako još nije bio kršten, posvetio se dobrim djelima. Jednoga zimskoga dana bilo je osobito hladno, tako da su mnogi siromasi umirali od hladnoće. Martin je imao samo oružje i vojnički plašt. Na vratima grada Amiensa susreo je nekog neodjevenog siromaha. Martin je mačem razrezao svoj plašt na pola i polovicu dao siromahu dok se drugom polovicom sâm zaogrnuo. Sljedeće noći, dok je spavao, vidio je Krista zaogrnutog polovicom svojega plašta kako govori: „Martin, koji je još katekumen, zaogrnuo me ovim plaštem.“ Martin se krstio u osamnaestoj godini, posvetio se monaškom životu, te je kasnije bio izabran za biskupa grada Toursa.
Iz ove zgode naglašavamo dvoje. Prvo, kada je vidio promrzlog siromaha, Martin je odmah djelovao. Nije odgađao. Rimljani vele: „Dvostruko daje tko brzo daje.“ Važno je ne odgađati. Trebao bih posjetiti djeda i baku. Možda za vrijeme zimskih praznika? Ne. Već ovoga vikenda! Veli apostol Pavao: „Dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri.“ Odgađanje postupno vodi do potpunog zanemarivanja.
Drugo, Matin je bio realan. Podijelio je svoj plašt napola. Tako je spasio siromaha, ali i sebe. Treba bližnjega ljubiti kao sama sebe. Mnogo je načina da bližnjemu pomognemo, a da pri tome sebe ne zanemarimo. Lako je činiti dobro. Pogledajmo. Ono što nam danas osobito nedostaje jest ljudska blizina, jest pažnja, jest uvažavanje, jest sućut, jest ljubav. Čovjek je čovjeku najveći i najljepši dar. A besplatan je. Uvijek pri ruci. Zato, na spomen svetoga Martina, ostavimo po strani vino i opijanje. Budimo bližnji, činimo dobro ljudima koje susrećemo, a osobito svojim ukućanima. Kada? Danas.
