Masoretski tekst [video]

---

Da nije masoreta i njihova teksta, vjerojatno danas ne bismo pouzdano znali što je pisalo u Starom zavjetu.^[1] Hebrejski jezik, između ostalog, specifičan je po tome što se zapisivao bez samoglasnika. Primjerice, umjesto da se ime Mojsija napiše ‘m’, ‘o’, ‘j’, ‘s’, ‘i’, ‘j’, ‘e’, zapisivali su se samo suglasnici: ’m’, ‘j’, ‘s’, ‘j’. Onaj koji je čitao tekst, naišao bi samo na te suglasnike, ali ne i na samoglasnike ‘o’, ‘i’, ‘e’. Kako je onda mogao znati treba li reći Mojsije ili Majsijo ili Mujasije?

Da se treba pročitati ‘Mojsije’, a ne nekako drugačije čitatelj je znao na temelju usmene tradicije. Pravilno se čitanje prenosilo s koljena na koljeno, ali nije bilo vidljivo na papiru. Naravno, kod poznatih riječi ili imena kao što je to Mojsije, problema načelno nije bilo. No, kod nekih riječi koje su manje poznate ili kod riječi koje imaju vrlo slične suglasnike, dolazilo je do poteškoća u čitanju. Naravno, poteškoće u čitanju teksta stvaraju poteškoće u razumijevanju teksta, a krivo razumjeti sveti tekst može biti vrlo opasno.

Riješiti taj problem nije jednostavno baš zato što se radi o svetom tekstu pa ga ne možete tek tako mijenjati. Zapravo, ne smijete ga uopće mijenjati. Ujedno, morate dodati samoglasnike i naglaske (akcentuaciju) koji će na prihvatljiv način usmjeriti razumijevanje teksta. Nije svejedno gdje stavite samoglasnik ili naglasak riječi. Kosa i kosa, ovisno o naglasku imaju sasvim različito značenje. Ne treba nas stoga čuditi da je bilo raznih pokušaja da se uvedu ovi ili oni znakovi za samoglasnike i naglaske.

Tek početkom 7. st. nakon Krista dio je židovskih učenjaka počeo raditi na sretnom rješenju: samoglasnike će pisati sitnim oznakama ispod suglasnika tj. između redova svetoga teksta. Na taj način, sveti tekst ostaje nepromijenjen, a čitatelj ipak može vidjeti samoglasnike.

Ti židovski učenjaci koji su osmislili takav sustav pisanja samoglasnika zvali su se: masoreti. To doslovno znači: čuvari tradicije. Oni su težili tome da sačuvaju tradicionalan način čitanja teksta. Dakle, u skladu s rabinskim tradicionalnim čitanjem neke riječi, masoreti su ispod te riječi dodavali odgovarajuće samoglasnike. Naravno, nisu oni te znakove isisali iz malog prsta, već su nastavili proces koji je trajao već stoljećima. Vodili su se izrekom: “Predaja (masora) je ograda oko Zakona”. Drugim riječima, zadatak je očuvati tradicionalni hebrejski tekst, a u isto vrijeme i njegovu tradicionalnu interpretaciju.

No, masoreti su otišli i korak dalje. Naime, bili su svjesni da je u prepisivanju Hebrejske biblije došlo do određenih grešaka pa se Biblija čitana u jednoj sinagogi razlikovala od Biblije čitane u drugoj sinagogi. Stoga su odlučili skupiti što više primjeraka Biblije. Temeljem usporedbe i analize tih primjeraka odlučili su što je vjerojatno pisalo u originalu. Naravno, tu odluku nije uvijek bilo lako donijeti i čitav proces i debate su trajale nekoliko stoljeća.

Stoga ne čudi da su masoreti otišli još korak dalje pa su uz biblijski tekst koji je bio na glavnini stranice, koristili i margine i fusnote. Na rubove stranica dodavali su detaljne bilješke o pisanim (pravopisnim) varijantama, statističke podatke o učestalosti pojedinih riječi pa čak i upute o mogućem drugačijem čitanju. Ove se bilješke nazivaju Masorah Parva (“mala Masorah”).

Uz ovu manju zbirku bilješki, masoreti su također sastavili popise cijelih odlomaka iz biblijskog teksta koji se razlikuju, na primjer, karakterističnom pravopisnom varijantom, određenim nizom riječi ili drugom posebnošću. Ove se bilješke nazivaju Masorah Magna (“velika Masora”). Nalaze se na vrhu i dnu stranica.

Zbog toga koliko su stručno i ozbiljno pristupili tom poslu prepisivanja svetoga teksta, zapisivanja samoglasnika te vođenja dodataka na marginama i fusnotama nije niti čudo da su njihovi prijepisi Hebrejske Biblije ubrzo prepoznati kao bolji i vrjedniji od ostalih. Dapače, njihova je inačica Hebrejske Biblije postala autoritativna tj. sveta za židovski narod. Tako su njihovi prijepisi Biblije, da bi se razlikovali od ostalih, postali poznati kao Masoretski tekst.

Najstariji primjerak čitavog  masoretskog teksta je Codex Leningradensis. Naravno, postoje i drugi, ne toliko stari ili ne toliko cjeloviti primjerci masoretskog teksta te se i oni međusobno razlikuju, posebice u segmentu dodatnih bilješki na marginama i fusnotama. Postoje i razlike unutar samog tekst do kojih je došlo i zbog toga što su se, zbog povijesnih razloga, jedni masoreti našli u Tiberiji, dok su drugi bili u Babiloniji. No, te razlike nama ovdje nisu toliko bitne. Bitno je to da je masoretsko zapisivanje tekstualnih varijanti na margine i fusnote nešto što slijede i suvremeni bibličari u izradi kritičkih izdanja Starog zavjeta.

Sve u svemu, masoreti, danas toliko nepoznati većini kršćana, zapravo su spasili Stari zavjet od zaborava ili teških iskrivljavanja.^[2] 

---

Korištena literatura:

• R. Law, The Historical – Critical Method. A Guide for the Perplexed, 2012.
• Schäfer, F. Voss, Textual Research on the Bible. An Introduction to the Scholarly Editions of the German Bible Society, 2008.
• Starić (ur.), Enciklopedijski teološki rječnik, 2009.

---

^[1] Čitavo naše izlaganje sastoji se od parafraze ili izravnog prevođenja literature koja je navedena na kraju teksta.

^[2] Ovime ne želimo reći da su ostali rukopisi bezvrijedni. O vrijednosti ostalih prijepisa Biblije svjedoče i Kumranski spisi. Neki od rukopisa se više slažu s onim što nalazimo u Septuaginti, a što nije beznačajno.