Medicinski potpomognuta oplodnja i učenje Katoličke Crkve
Uvod
Problem neplodnosti sve je češći u suvremenom svijetu. Smatra se da je oko 15-20 % osoba neplodno. Pri tome, prema nekim istraživanjima, oko 1/3 otpada na ženinu neplodnost, 1/3 na muškarčevu neplodnost, a 1/3 se odnosi na slučajeve kada su oboje neplodni. Prema uvriježenoj medicinskoj terminologiji, neplodnima se smatraju one osobe koje nakon godinu dana redovitih spolnih odnosa ipak ne uspiju začeti dijete. Radi veće sigurnosti, ponekad će se ta granica pomaknuti i na dvije godine, a ako ni tada ne dođe do začeća, onda se s velikim uvjerenjem drži da je osoba neplodna.
Uzroci neplodnosti su različiti. Često su oni izvanjskoga karaktera i za njih nitko ne snosi moralnu odgovornost. Ipak, događa se da je neplodnost posljedica korištenja nekih nemoralnih tehnika i sredstava. U tom svjetlu možemo istaknuti neke od uzroka neplodnosti: prirođeni nerazvijeni, oštećeni ili bolesni spolni organi, stečene spolne bolesti, infekcije i upale, odgađanje rađanja, pušenje, debljina, neuredan život, korištenje spirala, kontraceptiva i abortiva, raniji namjerni pobačaji, zagađenje okoliša, psihoemotivni uzroci itd.
Neplodni bračni parovi i druge osobe koje su pogođene neplodnošću imaju nekoliko mogućnosti: mogu usvojiti dijete, mogu pokušati doći do željenoga djeteta putem prirodnih metoda, a mogu i otići na postupak medicinski potpomognute oplodnje (umjetne oplodnje). Katolička Crkva u potpunosti opravdava bračnim drugovima nastojanje oko usvajanje djece i korištenje prirodnih metoda liječenja neplodnosti, ali kad je u pitanju postupak medicinski potpomognute oplodnje u uskom smislu riječi, onda to nipošto ne preporučuje. Ovdje ćemo vidjeti zašto.
Najprije ćemo nešto općenito reći o postupku medicinski potpomognute oplodnje, da bismo jasnije uočili zašto Crkva ne odobrava taj postupak.
Općenito o medicinski potpomognutoj oplodnji
Kada govorimo o medicinski potpomognutoj oplodnji, onda mislimo na sve kliničke i laboratorijske tehnike kojima se nastoji otkloniti neplodnost. U tom smislu postoje dvije temeljne vrste medicinski potpomognute oplodnje, a to su unutartjelesna i izvantjelesna. Unutartjelesna umjetna oplodnja naziva se in vivo, a i ona se dijeli na dva postupka.
Prvi postupak podrazumijeva takav zahvat u kojem liječnik različitim instrumentima i metodama pripomaže da – unutar ženina tijela – dođe do susreta muške i ženske spolne stanice, odnosno do oplodnje. Naime, kojiput postoje neke relativno male anomalije zbog kojih se na prirodan način ne mogu susresti spermij i jajašce, odnosno ne može doći do oplodnje, pa je takav liječnički zahvat, jer mu je svrha pomoć, a istodobno nikomu ne šteti, sasvim moralno prihvatljiv. Naravno, pod uvjetom da su i sve druge okolnosti moralno prihvatljive.
Drugi postupak se odnosi na unošenje muškog sjemena u ženske spolne organe, a naziva se inseminacija. Liječnik u tom postupku pripremljeno muško sjeme unosi kroz taknu savitljivu cjevčicu u ženinu maternicu. S obzirom da tu, za razliku od prethodno objašnjenog postupka, uopće ne dolazi do spolnog čina (unitivnog vida, vida sjedinjenja), nego se postupak provodi “tehnički”, Crkva na njega gleda sasvim drukčije i označava ga moralno nedopuštenim.
Još više je moralno upitan postupak izvantjelesne umjetne oplodnje, koji se naziva i in vitro. Postoji niz različitih tehnika kako se takva oplodnja može provesti, ali su najčešće tri. Prva podrazumijeva situaciju kada se u petrijevu zdjelicu stavi određena hranidbena podloga te u nju puste jajašca i spremiji da slobodno plutaju i da se na takav način međusobno spoje (IVF). Druga također podrazumijeva da se oplodnja zbiva u petrijevoj zdjelici, ali ne na takav prirodan način, nego se spermiji izravno iglom unose u jezgru jajašca i tako ga oplođuju (ICSI). U oba će slučaja trebati pričekati nekoliko dana da se tako oplođene jajne stanice osnaže te će se potom unijeti u ženinu maternicu. Treći postupak se odnosi na unošenje odmrznutih zametaka u ženino tijelo (FET).
Nijedan od tih postupaka, medicinski gledano, ne jamči uspješnost, u smislu da će doista doći do rođenja djeteta. Štoviše, ukupno gledano, uspješnost svih tehnika koje se primjenjuju iznosi tek oko 15-25%. To će ovisiti o mnogim faktorima, a među najznačajnije mogu se uvrstiti ovi: kvaliteta spolnih stanica, kvaliteta zametaka, prihvaćanje tijela, visina ženinih godina, težina neplodnosti itd.
S obzirom na nekakve povijesne važne događaje vezane uz postupak potpomognute umjetne oplodnje, može se navesti da su se prvi ozbiljniji pokušaji zbili 1961. god., kada je oplođeno više zametaka, ali su uspjeli preživjeti tek nekoliko tjedana. Daljnje godine su donijele intenzivne pokuse pa je konačno prvo dijete iz takvog postupka rođeno 1978. god. Kod nas je pak prvo dijete postupkom medicinski potpomognute oplodnje rođeno pet godina kasnije, tj. 1983. god.
Homologna i heterologna umjetna oplodnja
Osim navedenoga važno je razlikovati homolognu od heterologne umjetne oplodnje. Homologna umjetna oplodnja je takav postupak u kojem se i muško sjeme i ženska jajašca uzimaju od bračnih ili izvanbračnih drugova, dok je heterologna umjetna oplodnja postupak u kojem su jedno od toga dvoga, ili oboje, od neke treće osobe, odnosno od donatora. Crkva moralno nedozvoljenim označava i jedan i drugi postupak, s tim da ovaj drugi drži još neprihvatljivijim, s obzirom da se otvaraju vrata nizu nemoralnih čina, kao što su npr. kupoprodaja, majka surogat, naručivanje djeteta po željama naručitelja, mogućnost narudžbe od strane istospolnih parova, stvaranje neprirodnih rodbinskih odnosa itd.
No, i homologna umjetna oplodnja sa sobom vuče niz negativnih okolnosti zbog kojih ni ona nije moralno prihvatljiva. Naime, općenito gledano, postupak medicinski potpomognute oplodnje (umjetne oplodnje u užem smislu riječi) sa sobom donosi mnoge moralne dileme. Postavlja se tako pitanje ima li netko pravo na dijete ili se naprotiv treba na prvo mjesto staviti dobrobit budućega djeteta, a ne osobna želja za potomstvom? Postavlja se nadalje pitanje kakvo je uopće značenje bračnog čina i sjedinjenja u ljubavi, ako se dijete može začeti i izvan toga okvira, u okolnostima u kojima tehnika preuzima glavnu riječ? Nije ništa manje upitan ni način na koji se češće prikuplja muško sjeme, odnosno dodatno stavlja moralnu težinu na masturbaciju kao čin spolnoga sebeljublja, te još k tome i na novčano nagrađivanje osoba koje će na takav način “donirati” spermu i od toga se financijski velikim dijelom uzdržavati. Nadalje, postavlja se pitanje koliko je postupak umjetne oplodnje zdravstveno prihvatljiv za pacijente, posebno za žene koje prolaze ozbiljne hormonalne tretmane, a još više koliko se on može negativno odraziti na zdravlje budućega djeteta? Sve veći broj djece s posebnim potrebama prati trend rasta broja medicinski potpomognute oplodnje i zato takva pitanja ne treba ignorirati.
Još veću moralnu dvojbu izaziva pitanje koje se odnosi na postupanje s viškom zametaka. Naime, redovito se u postupku umjetne oplodnje u petrijevoj zdjelici uzgoje desetak, pa i deseci zametaka, od kojih se izabiru samo oni najkvalitetniji i unose u ženu, dok se ostali bacaju, zamrzavaju ili se na njima vrše pokusi. S obzirom da Crkva uči da život počinje začećem takvo postupanje sa zamecima za Crkvu je jednako pobačaju. Uz to, u onim postupcima umjetne oplodnje u kojima je riječ o unošenju odmrznutih zametaka u ženino tijelo svakako se nameće pitanje postoji li opasnost od oštećenja zametaka prilikom odmrzavanja, što još dodatno izaziva pitanje postoji li izravna veza između nekih bolesti i postupka takve umjetne oplodnje.
Problem tzv. majke-surogat, odnosno žene koja za neku drugu ženu nosi trudnoću, otvara dodatna moralna pitanja. Vrlo je često tako riječ o običnom kupoprodajnom ugovoru, a nerijetko i o grubom iskorištavanju dostojanstva žena koje se na nošenje djeteta za nekoga drugoga češće odlučuju zbog teških osobnih i obiteljskih materijalnih prilika. Emocionalno vezivanje majke-surogat uz dijete koje se nosi ispod vlastitoga srca, a što nije rijetkost, predstavlja još jednu dramu koju izaziva takav postupak medicinski potpomognute oplodnje.
Ništa manje moralnu dvojbu ne izazivaju ni višeplodne trudnoće, odnosno trudnoće koje su rezultat unošenja velikoga broja zametaka u ženu. Poznato je da su već blizanačke trudnoće visoko rizične i za trudnicu i za djecu, pa je razumno pitati se kolike su te opasnosti kad su u pitanju trudnice koje nose npr. petorke, šestorke, sedmorke, osmorke… Uz to pitanje ide i problematika uklanjanja viška djece, a koja je također gotovo redovito vezana uz višeplodne trudnoće koje su rezultat medicinski potpomognute oplodnje. Naime, u takvim višeplodnim trudnoćama često se pušta da djeca u majčinoj utrobi rastu do vremena visoke trudnoće, a onda se ona koja pokazuju oštećenja ili koja se jednostavno ne žele uklanjaju izravnim ubijanjem injekcijom u srce. Uz sve navedeno nije ni manje moralno dvojbeno što su postupkom umjetne oplodnje otvorene donedavno nezamislive rodbinske veze, kao kad je npr. unuka starija od svoga djeda-strica, jer je on bio zamrznut 30 godina.
Sve to pokazuje da je medicinski potpomognuta oplodnja, ma koliko god joj mnogi ljudi pristupali iz dobre nakane, opterećena mnogim moralnim bremenima i da može izazvati nesagledivo ozbiljne posljedice ne samo za obitelji, nego i za cjelokupno društvo.
Umjetna oplodnja i profit
Osim navedenoga, važno je istaknuti da mnogi od medicinski potpomognute oplodnje stvaraju dobru poslovnu priliku, odnosno postoji cijeli sustav koji potiče promiskuitet kod populacije, kako bi iz toga određene interesne skupine izvukle materijalnu i drugu dobit. Naime, u mnogim su zemljama u snažnoj sprezi različiti sektori, poput farmacije, tehnologije, medicine, politike i obrazovanja, a koji promicanjem spolne nećudorednosti i nuđenjem različitih usluga bitno pridonose povećanju neplodnosti. Tako promicanje i prodaja kontraceptiva i abortiva, kao i provođenje različitih postupaka koji nisu u službi života, posljedično vode do sve većeg broja neplodnih osoba, a kojima se potom medicinski potpomognuta oplodnja nudi kao pravo i jedino djelotvorno rješenje.
Medicinski potpomognuta oplodnja u Republici Hrvatskoj
U Hrvatskoj je ovo pitanje regulirano Zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji iz 2012. god. On je za sada, u odnosu na mnoge druge zakone o istoj tematici u svijetu, relativno konzervativan, što znači da sprječava mnoge zloporabe koje su u nekim drugim zemljama uobičajene. Ipak, u mnogim je stavkama i vrlo liberalan, a ujedno i oprečan moralnom nauku Crkve.
Prema njemu, dozvoljena je i homologna i heterologna umjetna oplodnja, a također je dozvoljena i umjetna oplodnja neudane i poslovno sposobne žene. Određuje da se medicinski potpomognuta oplodnja vrši tek nakon što se utvrdi da je dotadašnje liječenje neplodnosti bezuspješno i bezizgledno, a izvan toga okvira samo u slučaju da se izbjegne prenošenje teških nasljednih bolesti. Zakonski se izjednačuju prava bračnih i izvanbračnih drugova. Zakon određuje da se najviše može oploditi 12 jajnih stanica, a u ženu unijeti najviše 2 zametaka, osim u težim i ponovljenim slučajevima, kada je dozvoljeno unijeti 3 zametka. Ostali se zameci zamrzavaju i besplatno čuvaju 5 godina, a onda se ili čuvaju uz plaćanje ili se ustupaju drugim parovima. I višak jajnih stanica se zamrzava i čuva pet godina na teret Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje, a onda se uništava. Pravo na besplatni postupak medicinski potpomognute oplodnje ima neplodna žena do 42. godine starosti, a u određenim okolnostima i starija.
S obzirom na darivatelja u postupku heterologne umjetne oplodnje, on ne može ostati nepoznat, a uz to ne može prodati, nego samo darovati spolne stanice, tkivo ili zametak. Roditelji su dužni djetetu do njegove 18. godine života reći na koji je način začet, a ono po stjecanju punoljetnosti ima pravo na uvid u upisnik o začeću sa svim podacima o svom biološkom podrijetlu.
Zakon zabranjuje zamjensko majčinstvo, odabir spola, miješanje spolnih stanica, trgovanje spolnim stanicama, tkivima i zamecima, kloniranje, omogućavanje izvantjelesnog razvoja zametka nakon šest dana, oplodnju ženske spolne stanice stanicom neke druge vrste, unošenje ljudskog zametka u životinju, unošenje životinjskog zametka u ženu, stvaranje ljudskih zametaka u svrhu znanstvenoga istraživanja itd.
Medicinski potpomognuta oplodnja i učenje Katoličke Crkve
Za tumačenje odnosa Crkve prema medicinski potpomognutoj oplodnji posebno su značajni naputci Kongregacije za nauk vjere Donum vitae (1987.) i Dignitas personae (2008.), te Katekizam Katoličke Crkve (br. 2373-2379). Kao što je već više puta bilo rečeno, Katolička Crkva umjetnu oplodnju, točnije postupak inseminacije in vivo i postupak izvantjelesne oplodnje, bilo da je riječ o homolognoj ili heterolognoj medicinski potpomognutoj oplodnji, drži moralno neprihvatljivom i grešnom. Pri tome najveći problem leži u činjenici što se uništavaju svi oni zameci koji su višak, jer je to drugo ime za pobačaj. No, i ostali načini postupanja sa zamecima, bilo da je riječ o onima koji se unose u ženu, bilo da je riječ o onima koji se zamrzavaju, daruju, ustupaju u znanstvene svrhe itd., nisu moralno prihvatljivi, jer se ne vodi računa o nepovredivosti njihova dostojanstva, nego su u svojim pravima podređeni željama drugih.
Uz to, posebnu problematiku čine odvojenost unitivnog i prokreativnog vida. Unitivni vid podrazumijeva važnost spolnog sjedinjenja muža i žene, a koje treba biti izraz njihove međusobne ljubavi. Prokreativni vid pak podrazumijeva sposobnost rađanja, odnosno plodnost i mogućnost sustvaranja novoga života. Ta dva vida ne smiju biti odvojena, niti ih smiju zamijeniti tehnika i tehnologija, jer je riječ o prirodnom načinu nastanka ljudskih bića na način kako je to Bog zamislio i odredio.
Uz to, Crkva umjetnu oplodnju označava moralno nedopustivom i iz razloga mnogih i mnogostrukih zloporaba koje su gore navedene. Današnja zakonodavstva mnogih zemalja pokazuju da je regulacija toga pitanja sve liberalnija i da je riječ o izazivanju mnogostrukih i različitih problema koji bitno utječu na cjelokupno društvo. U tom svjetlu možemo očekivati i da će naš zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji u dogledno vrijeme biti nadopunjen novim paragrafima koji će sve više nalikovati onima za koje još uvijek držimo da su neetični, a pronalazimo ih u nekim zemljama diljem svijeta. Posebno se to odnosi na zamršenost i složenost obiteljskih odnosa, odnosno na neusklađenost pravnog i biološkog podrijetla osoba začetih u postupku umjetne oplodnje.
Nije zanemariva ni činjenica da postupak umjetne oplodnje donosi povećanu mogućnost da se rode djeca s nekim fizičkim i psihičkim poteškoćama, kao i da invanzivniji postupci unutar medicinski potpomognute oplodnje mogu utjecati i na zdravlje žene koja se podvrgava tretmanu.
Naručivanje spola i izgleda djeteta, kupoprodaja i slični čini koji ne vode računa o vrijednosti djetetova života, nego se vode egoističnim kriterijima onih koji dijete kupuju, prodaju i proizvode, po sebi pokazuju svu opasnost koja može proizići iz nepriznavanja apsolutne nepovredivosti svakoga zametka i zato je sasvim razumljivo zašto Crkva postupak medicinski potpomognute oplodnje drži moralno nedopustivim i grešnim.
Uz temu “Medicinski potpomognuta oplodnja”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 3. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:
- Umjetna oplodnja – prezentacija
- Medicinski potpomognuta oplodnja – PPT/video
- Medicinski potpomognuta oplodnja – izvadak iz radne bilježnice
- Katekizam Katoličke Crkve o umjetnoj oplodnji
- Dignitas personae (2. dio)
- O umjetnoj oplodnji (izvadak iz knjige “Pravo na rođenje u učenju Crkve”)
- O umjetnoj oplodnji (emisija “In Familia Dei”)
- Zbor za nauk vjere, Donum vitae
