Meditacija uz 27. nedjelju kroz godinu (A)
MOJ JE DRAGI IMAO VINOGRAD
Sjećam se iz osnovne škole kako su nam učitelji strpljivo uvijek iznova ponavljali ono što smo teže shvaćali. Tako smo više od pola godine samo ponavljali i ponavljali tablicu množenja. I naučili. Čini mi se da i Bog upravo tako postupa s ljudima: osobito teške “nastavne jedinice” o svojoj ljubavi Bog uporno ponavlja kroz najrazličitije usporedbe. I evo danas jedne od njih. Vinograd. Nekima možda ne baš tako bliska slika. Ili možda ipak.
Pripovijedao mi je moj otac kako je sadio vinograd. I u Slavoniji je to velik posao. Potrebno je zemljište “regulirati”, to jest osobito duboko prekopati (“izaršoviti”), pa tek onda saditi. Kako li je to tek na kamenitu tlu! Čovjek mora i željeznim šiljkom u kamenu tražiti procjep do ono malo plodne zemlje. A što reći kada je u pitanju obrada vinograda? Koliko posla! Treba okopati, zagrnuti, povezati, obrezivati, čistiti, prskati, brati… I sve to stručno i znalački, jer se nepromišljenom obradom sve može upropastiti.
Eto, s toliko brižnosti Bog postupa prema svom narodu. U prvom čitanju prorok govori kako je Bog sve učinio dobro kod sadnje i obrade vinograda, a vinograd ipak izrodio vinjagu. U ovoj je prispodobi vinograd narod Božji. Bog je za nj sve učinio: izveo ga iz egipatskog ropstva, doveo ga u obećanu zemlju, priznao ga svojim posebno izabranim narodom, a taj isti narod ne daje nikakva dobra ploda. Slično govori i Isus. Bog je vinograd – svoje Kraljevstvo – povjerio svome narodu koji nije znao cijeniti ono što mu je povjereno. Pobio je Božje poslanike, pa i samog Sina Božjega ubio. Stigla ih je strašna kazna. Što reći? Prijeti li se Bog i nama zbog naše nevjere? Je li izgubio strpljivost? Je li nas odredio za vječnu propast? Što nam Pismo želi reći dvostrukom usporedbom s vinogradom?
Kao prvo želi istaknuti silnu Božju brigu za čovjeka. Prisjetimo se kako Sveto pismo Prikazuje Boga kako stvara čovjeka kao što lončar strpljivo i s ljubavlju stvara svoje posude na lončarskom kolu. Nadalje se kaže kako je Bog svoj narod “na orlovskim rukama nosio”, kako ih je izbavljao “mišicom jakom i rukom ispruženom”. Svome je narodu tepao da je “crvić” i “ličinka”; uspoređivao je svoju ljubav prema narodu s ljubavlju zaručnika prema svojoj zaručnici. I sada uspoređuje sebe s gospodarom vinograda, a svoj narod s vinogradom. S puno ljubavi Bog prilazi svome narodu, s puno strpljive ljubavi. Doista, dragi prijatelji, je li svatko od nas svjestan koliku silnu, neizmjerno veliku ljubav Bog iskazuje svakome pojedinom od nas? O ljubavi Gospodnjoj ne možemo nikad dovoljno hvale iskazati.
Drugo, Božja nas riječ želi potaknuti na mudrost i na zahvalnost. Mudrost, da doista razumijemo, shvatimo i prihvatimo tu divnu Božju stvarnost: da smo ljubljena i njegovana djeca Božja. Zahvalnost, da onda doista nastojimo i živjeti u skladu s tim divnim Božjim odabranjem. Uvijek iznova nam pada na pamet poklik pape Leona Velikog: “Kršćanine, spoznaj svoje dostojanstvo!”
Dao Bog da svaki od nas spozna i prihvati da nam je Bog ljubljeni otac koji nam daruje najvrednije što ima – svojega Sina, te da mu onda cijelim svojim životom budemo na hvalu i slavu – sada i u vječnosti.
