Meditacija uz 3. nedjelju kroz godinu (C)

Meditacija uz 3. nedjelju kroz godinu (C)

Picture1


Vi ste tijelo Kristovo


Neki dan kod zubara po tko zna koji put popravljam isti zub. Stvarno ne izgleda sjajno. Toliko puta „krpan“ i dotjerivan. Sada je od silnih popravaka nešto manji. I zubar me tješi: „Na ovome mjestu nikad nećete imati bolji zub.“ Jasno je: i razmjerno loš moj zub jest bolji od najboljeg umjetnog. I zato se za nj zdušno borimo, moj zubar i ja. Tako je to s ljudskim organizmom. Moj zub i ja jedno smo tijelo. Isto tako može biti s mojim oslabljenim očima, s mojim udovima koje muči kostobolja. To je moje tijelo i ja ga njegujem. Što je slabije, to mu više pažnje posvećujem.

Eto jednostavne, biblijske slike sadržane već na prvim stranicama Biblije: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo.“ To i Isus ponavlja. Muž i žena su jedno tijelo. Poslanica Efežanima to nadalje tumači govoreći kako nitko ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje (makar mu tijelo ne bilo ni najljepše ni najatletskije građeno). Slikom bračnog zajedništva služe se proroci da pokažu odnos između Boga i njegova naroda. Tom istom slikom služi se danas i Pavao da pokaže kako živi i djeluje Kristova Crkva. Jedno smo tijelo. Veoma je važno da razumijemo i prihvatimo taj nauk. Evo što veli Pavao.

„Kao što je tijelo jedno, te ima mnogo udova, a svi udovi tijela, iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist.“ Mi smo Kršćani povezani s Kristom u jedno tijelo. Jedinstvo se očituje na dva načina: kao prvo, povezani smo s Kristom u jedno tijelo, a kao drugo, i mi smo međusobno životno povezani kao jedno tijelo. Onda je razumljiva i važna briga za svakog pojedinog. Ne može mi biti svejedno što se događa s mojom sestrom ili s mojim bratom u Kristu. Ne idimo odmah predaleko: moj je bližnji već po naravi stvari prvenstveno onaj s kim živim, a zatim svaki čovjek s kojim se sretnem. Jer, on i ja smo jedno tijelo. I ne mogu se spasiti sam. Samo u zajedništvu s ostalima. Nije čudo da ćemo na koncu biti upitani što smo učinili jednome od najmanjih.

„Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni.“ I ovo je važno. Jednim smo Duhom kršteni i prosvjetljeni, iste smo darove primili, u istom Duhu hodimo. Pa kako onda možemo biti ravnodušni jedni prema drugima? Duh Božji povezuje, a ne razjedinjuje. Osjetimo li da u sebi imamo duha netrpeljivosti, inata, duha svadljivosti i istjerivanja pravde, duha samodostatnosti i nadutosti, budimo sigurni da to nije Duh Isusa Krista.

„Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.“ To je to zajedništvo, ta ljubav koja se podrazumijeva. Tko tu govori o tome da netko od mojih bližnjih nužno zaslužuje pažnju, oproštenje, pomoć? Pomažem mu jednostavno jer smo on i ja dio jednoga tijela, štoviše, koliko je on „manje dostojan“ time mu više iskazujem pažnje.

„I neke postavi Bog u Crkvi. prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje…“ Ovo je treća, ne manje važna poruka. Kao što u tijelu različiti organi i udovi imaju različite uloge (a svi su važni, svi su dio tijela) tako i u živom tijelu Crkve svatko ima od Boga povjerenu ulogu. I niti se onaj s nekom nazovivelikom ulogom smije hvastati, niti se onaj s nazovineznatnom ulogom treba smatrati manje vrijednim. Svaki je dar od Boga i Božjeg Duha, i svatko je na svom mjestu bitan i nezamjenjiv. Neka nam samo Gospodin dade da radosno živimo svoj kršćanski poziv i donosimo plodove dobrih djela tamo gdje nas je Bog postavio.