Utorak, 11 svibnja

Meditacija uz Uzvišenje svetog Križa

križ


Nije se kao plijena držao


Dođe dijete u ambulantu. Ugrizao ga pas, kućni ljubimac. Kako je to moguće? Pa s tim se psom dijete toliko puta igralo! Znalcima je odmah jasno: dijete je diralo psa dok je jeo. A ono divlje u psu uvijek brani svoj „plijen“. Zvijeri su najopasnije upravo kad im se dirne u plijen. To je njihova lovina, i to ne ispuštaju. Slično tako i čovjek zna žilavo braniti svoju stečevinu, nešto što je „krvavo zaradio“, u znoju lica svoga.

U drevnom himnu sačuvanom u današnjem čitanju iz poslanice Filipljanima vidimo posve drugačiji stav Krista, Božjeg Sina. U ovom himnu na neki se način razlaže sav Božji spasiteljski naum, sva mudrost Kristova spasenja i pravilo života njegovih sljedbenika. Na samom se početku veli: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom.“ Krist je pravi lik Božji, istinski Božji Sin, onaj od vječnosti, „istobitan s Ocem“, reći će kasniji teološki izričaj. Pokušajmo samo na trenutak zamisliti domete te tvrdnje: biti pravi lik, Božji, biti kao Bog. Što bi god drugo čovjek zamislio, „biti trajni lik Božji“ je neizmjerno veće, to je jedino što je veličina u sebi, to je ono apsolutno, nenadmašno, neizmjerno, nadspoznatljivo, to je sama Uzvišenost. To je ona Božja, Kristova „logika“. On gleda božanskim, milosnim očima, on obuhvaća svojim srcem punim ljubavi. Nije se grčevito držao svoga božanstva. Kao da ga je na čas „odložio“. Tumači Biblije ovo Isusovo „odlaganje božanske časti“ vide osobito u trenutku njegove kušnje u pustinji kad se čak se podvrgnuo đavolskom napastovanju.

„Nego sam sebe ’oplijeni’, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik“. Sin je Božji postao čovjekom, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo, veli Pavao u Poslanici Korinćanima. Naravno, na to ga nagoni njegova nespoznatljiva i nadspoznatljiva ljubav. Onaj tko ljubi, ne gleda na to što „gubi“. Što god čini za ljubljenoga, za njega je dobitak. Zato Isus ide do potpunog poniženja. U svojoj poslušnosti on ide do smrti.

„Poslušan do smrti, smrti na križu.“ Eto dokle ide Kristova poniznost, njegovo samopredanje: do onog najvišeg što čovjek na zemlji može učiniti – do poslušnosti sve do smrti, i to smrti na križu, koja je, kao što znamo, bila određena za najteže prijestupnike. Kristova je ljubav u poniznosti išla do kraja.

„Zato Bog njega preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom, da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno.“ Naravno da Bog ne dopušta da zlo pobijedi. Upravo zbog velike ljubavi koju je Isus pokazao, Bog ga uzvisuje u apsolutnom smislu iznad svega što postoji i što bi moglo postojati. Poniženje koje je Isus podnio zbog svoje ljubavi zalog je njegove potpune proslave u ljudskom tijelu. Božji Sin je oduvijek istobitan s Ocem, a po ovom služenju Utjelovljeni Božji Sin biva uzdignut u najveću moguću slavu. Eto kolika je čudesna moć ljubavi.

I što da mi kažemo? U povijesti Crkve postoji pomalo zločest izraz da netko drži svoje ovozemno dobro „manu mortua“, tj. čvrsto kao što mrtvac drži svojom zgrčenom šakom. Upravo tako se i mi držimo svojih ovozemnih položaja. Mi znademo držati do svoje časti. Puno više nego lav do svoga plijena. I što na koncu dobivamo od svega za što se tako grčevito borimo? „Svijet prolazi i slava njegova“. Naprotiv, „ako s Kristom umrijesmo, s njime ćemo i živjeti, ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati“ (2 Tim 2,11-12).