»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

“Međugorska ljubav”


Uvod


Sveto Pismo nas uči kako je ljubav velikodušna, dobrostiva, kako nije nepristojna, ni razdražljiva, kako ne pamti zlo i ne raduje se nepravdi, već sve podnosi i svemu se nada (1 Kor 13, 1-13), te nas poziva da kao pravi Kristovi nasljedovatelji svakodnevno umiremo sebi i nastojimo se suobličavati svome Otkupitelju. Na drugom nas opet mjestu Sveto Pismo potiče da ljubimo svoje neprijatelje, da dobro činimo svojim mrziteljima, da blagoslivljamo one koji nas proklinju i molimo za one koji nas zlostavljaju (usp. Lk 6, 27-28). Takav poziv nije tek mrtvo slovo na papiru niti nedostižan ideal, nego sasvim prirodan put prihvaćanja volje Božje i ispunjenje Kristovih riječi da će i nas mrziti kao što su mrzili Njega i da će nas progoniti kao što su progonili Njega (usp. Iv 15, 18-21).

Naime, valja nam svima ponizno priznati da nitko od nas ljudi nema, u punom smislu riječi, pravo na dobar glas, jer smo grešni i puni ružnih nagnuća, odnosno svojim smo postupcima svakako zaslužili da nas drugi pogrđuju, ako i ne baš u toj stvari koju nam stavljaju na teret, onda svakako u nekoj drugoj. Lijepo je to prepoznao i srcem prihvatio starozavjetni kralj David kad je dopustio da ga tamo neki Šimej psuje i na njega se nabacuje kamenjem, prihvaćajući to kao Božju volju i moguću opomenu (usp. 2 Sam 16, 5-12). I mi smo na isti način pozvani prepoznati i srcem prihvatiti kada se na nas psovkom i kamenjem nabacuju današnji Šimeji.

No, još više, uzor su nam apostoli koji su, nakon što su ih židovske vođe dali išibati jer su naviještali Evanđelje, otišli ispred Vijeća radosni što su bili dostojni podnijeti pogrde za Ime (usp. Dj 5, 41). Doista, i najveća strahota pogrde ništa je u usporedbi s činjenicom da nam je naviještena istinska riječ Božja i da smo ju zato dužni sačuvati u njezinoj neokrnjenosti. Upravo poradi takve vjere i poradi takvog pouzdanja mnogi su i danas diljem svijeta spremni podnijeti ne samo pogrde za Ime Božje, nego i poput svoga Učitelja, ako treba, predati i život. Zato onaj vjernik koji je duboko uvjeren u istinitost Božje Objave ne odstupa ni za milimetar od onoga što mu je predano naviještanjem, a ako zbog toga bude progonjen, razumjet će to kao posebnu čast što se našao dostojan svjedočiti za Krista.


Međugorski fenomen i zadahnutost mržnjom


Upravo na takav način i mi razumijevamo pogrde koje se sručuju na sve one koji prokazuju nelogičnosti i nebuloze koje su se nagomilale kroz skoro 40 godina postojanja međugorskog fenomena, jer nam je nemoguće razumjeti da bi Blažena Djevica Marija, ponizna službenica Gospodnja i jedina Kraljica Mira, unosila i najmanji nemir u srca svojih istinskih štovatelja, a pogotovo nam je nemoguće razumom prihvatiti da bi ta mržnja mogla doći do razine zadahnutosti, kako ju češće možemo primijetiti kod štovatelja Gospe Međugorske.

Već je u tom smislu odavno poznato mučeništvo mostarsko-duvanjskih biskupa: pokojnoga Pavla Žanića i aktualnoga Ratka Perića, kao i njihovih suradnika, jer neumorno brane Majku Božju od lažne Gospe Međugorske, a valjda nema ružne riječi i valjda nema psovke kojima ih zbog takvog pravovjerja nisu počastili štovatelji Kraljice Mira. Štoviše, ni klevete takvima nisu strane. Slično prolaze i svi drugi koji dovode u pitanje autentičnost Međugorja, a mržnja koja se pri tome slijeva iz duhovne riznice ljubavi sljedbenika međugorske Gospe doslovno ledi krv u žilama.

Smiješno je to i žalosno u isto vrijeme. Smiješno, jer prema učenju Crkve nitko ne mora vjerovati ni u priznata privatna ukazanja, a kamoli u ovakva dvojbena kao što je Međugorje, a žalosno jer se takva jedna obična privatna objava želi nametnuti Crkvi kao apsolutna, odnosno kao ona preko koje čak i jedina istinska Objava – u Sinu Božjem – dobiva svoje tumačenje i odobrenje.

Ne treba pri tome sumnjati da mnogi u tome pronalaze svoju računicu. Vrlo često i najprizemniju. Najčešće najobičniju materijalnu. I pri tome te svoje ekonomske interese hrane potpirivanjem naivne svjetine, budeći i njegujući u njoj najružnija nagnuća, koja se najviše očituju upravo u navedenom agresivnom lamatanju jezikom, psovkama i klevetama.

Želimo reći da takva zadahnutost mržnjom, jednaka onoj kojom je sveti Pavao prije svoga obraćenja progonio kršćane (usp. Dj 9, 1-2), a koja je gotovo sastavni dio međugorske pobožnosti, ne može biti od Boga. Ljubav je, da ponovimo, velikodušna, dobrostiva, nije nepristojna, nije razdražljiva, ne pamti zlo, svemu se nada, sve podnosi…, ali međugorska ljubav takva nije. 


Ogrnutost Kristovom ljubavlju


No, svakako treba imati na umu još jedno. Iako nam Djela apostolska pokazuju kako je sveti Pavao prije obraćenja sav zadahnut mržnjom progonio kršćane, ipak je baš njega Gospodin pozvao i učinio najjačim svojim oruđem. Jednako tako, iako su mnogi štovatelji Gospe Međugorske zadahnuti mržnjom prema svima onima koji ne vjeruju u ukazanja, ipak i to Gospodin može okrenuti na dobro, a već i sama činjenica kako mnogi traže istinske puteve Božje Objave, daleko od međugorskih upitnosti, veliko je dobro.

Osim toga, ne treba zanemariti ni važnost ni vrijednost Šimeja naših dana, jer nas potiču na premišljanje vlastite vjere i u tom su nam svjetlu možda poslani od Boga kao istinski korektivi koji nas bruse u osobnim neurednostima i potiču na iskrenu poniznost kojom smo pozvani u strpljivosti i ljubavi radosno prihvatiti sve pogrde. 

Ili, s druge strane, valja nam stalno imati na pameti i riječi svetoga Petra, kojima gotovo opravdava Židove govoreći im da su ubili Krista iz neznanja (usp. Dj 3, 17), tj. vjerujući kako čine dobro. I međugorski su štovatelji na isti način uvjereni kako čine dobro i kako obrušavajući se na svoje neistomišljenike zapravo samo štite Kraljicu Mira. Stoga nam je svima potrebna mudrost da bismo se vježbali u dobrohotnosti i trudili se razumjeti drugu stranu. Još više, svima nam je potrebna Božja milost koja će nas ogrnuti Kristovom ljubavlju, a ukloniti iz nas svaki zadah mržnje. 

Drugim riječima, držimo da je neizmjerno važno ostati vjeran pravovjerju i istinskoj Božjoj Objavi, tj. nužno je nastaviti upozoravati na međugorske nesuvislosti i njihove gorke plodove, ali je isto tako i važno nastojati strpljivo razumjeti zašto Šimeji Kraljice Mira psuju i bacaju kamenje na sve one koji radije pronalaze uzor u samozatajnoj i poniznoj Blaženoj Djevici Mariji, nego u, kako to reče papa Franjo, poštarici koja se ukazuje po narudžbi.