Međunarodni dan pravde, pogled iz Den Haaga

Promišljanje uz Međunarodni dan pravde, koji se obilježava 17. srpnja.



Slušam danas vijesti i smijem se. To je inače neobična reakcija jer kad slušam vijesti najčešće budem ljuta ili tužna ili jadna ili razočarana ili…, ali danas sam se smijala. Nije to bio glasan smijeh, to je bila ona vrsta osmijeha koji vam zatitra na licu i nije ga moguće sakriti. Pravi znalci u čitanju mimike lica otkrili bi ga isti čas.

Osmijeh je to kada se potvrdi ono što već znate. Kada izuzetak potvrdi pravilo. Kada moja majka kaže: Stigla cica na kolica. Kada se čekalo i dočekalo. Kada se dogodilo nešto što se trebalo dogoditi odavno, ali zbog ljudske gluposti trebalo je čekati kako bi se ostvarilo u svoj svojoj punini i to ne više tajno nego javno. Taj osmijeh. Stigla cica na kolica.

Ovih dana premišljam o pravdi. Stojim ispred zgrade Međunarodnog suda u Den Haagu i gledam oko sebe. Gledam i pokušavam vidjeti ispod površine. Iza zidova ove raskošne plače. Ispod uglađenosti i sjaja onih koji u njoj rade. Ispod plavih odijela i bijelih košulja onih koji u nju ulaze i iz nje izlaze. Unutar torbi koje se nadimaju od debljine papira i spisa što su u njima. Ispod svega što je prolazno i usputno, tek šminka i fasada sudova i ljudi koji kroje pravdu. Šokirana sam onim što vidim: Palača pravde a u njoj pravde nema!

Nije li Dante u svom Paklu napisao: Ostavite svu nadu, vi koji ulazite…, eh, upravo tako pomislih i ja ovih dana: Zaboravite svu pravdu vi koji je tražite u ljudskim sudovima!

Nema pravde! Pogledam li među glazbenike, kako je ono završio Mozart? Danas cijeli Salzburg i pola Beča živi od njegova djela. Pogledam li među slikare, koliko je slika prodao Van Gogh? Šetao je ovim Den Haagom i bio ovdje namještenik. Nije ni čudo što je pobjegao odavde. Skončao je razočaran. Danas u Amsterdamu muzej koji nosi njegovo ime ima skupu ulaznicu. Pogledam li među svece, koliko je pravednosti bilo u životu p. Pia? Koliko je trpio zbog ljudske ‘pravde’? Kasnije ga papa Ivan Pavao II. proglasio svecem i uzorom. Uostalom, pogled mi je svratiti na Učitelja. Kako je završio Krist? Koliko je to pravedno? Ta prošao je zemljom čineći dobro. Nema pravde ako ju očekujete od ljudi!

Pa ipak, tu i tamo, dogodi se trenutak svjetla koji baca raskošno svjetlo. Dogodi se pravda. Kažu spora je, ali dostižna. Čini mi se kako je za istjerivanje pravde neobično važna uporna volja skupine građana ili pojedinca kako bi natjerali sudove i zakon da javno priznaju ono što je pravedno. Sami od sebe to neće učiniti. Nipošto.

Sažetak današnje vijesti očituje su u ovoj rečenici: „Država Nizozemska odgovorna je za smrt više od 300 muškaraca i mladića u Srebrenici 1995., presuda je nizozemskog suda donesena u srijedu u kojoj se ističe i da su ih nizozemske Plave kacige bile dužne zaštititi.“ Iza ove presude stoje brojne suze, muka i patnja pred kojom je najbolje šutjeti. Nije ova presuda donesena dobrovoljno. Upornost preživjelih, rodbine bila je tolika da se nije moglo sakriti, prekriti, prešutjeti, zataškati.

Potrebno je tražiti pravdu. Ali ne na izborima. Neki su dobili izbore obećavajući neku novu pravednost. Ima li stare i nove pravednosti? Kakva je to njihova, a kakva naša pravednost?

Za pravdu se treba boriti, zahtijevati ju i tražiti. Uporno i bez odustajanja. U tome ni kršćani ne bi smjeli biti manje uporni od ‘sinova svijeta’.

Kada biramo onoga koji vodi našu parnicu, kršćani ipak, imaju još jedno vrlo važno saznanje: Gospodinu je mudro povjeriti svoju parnicu (usp. Ps 35, 23).

Biramo li dobrog i uglednog odvjetnika? Hrvati i tu imaju iskušanu odvjetnicu. Hrvati su oduvijek štovali Blaženu Djevicu Mariju i u teškim vremenima i nevoljama molili joj se za pomoć. Pouzdali se u njezin nebeski zagovor časteći je iz zahvalnosti kao kraljicu Hrvata. Zazivali su je kroz povijest i Fidelissima Advocata Croatiae (Najvjernija Odvjetnica Hrvata).

Stoga, dok tražimo i zahtijevamo pravdu od ljudskih sudova, povjerimo svoju parnicu Onome koji brine za pravdu i pravednost osobito u ime potlačenih i obespravljenih. Zatražimo pomoć najvjernije odvjetnice Hrvata. Ponosno i uporno do pravde ako ne na ovom svijetu, a onda na drugom.

Doista je dobro imati Gospodina na svojoj strani, ali je i važno angažirati dobrog odvjetnika – a ovdje u Den Haagu ih je veliko mnoštvo – koji će i na zemaljskim sudovima ustrajno promicati pravdu i brinuti se da njezin sjaj ne izblijedi među narodima.