Misa: molitva vjernika

Misa: molitva vjernika

Molitva vjernika


Drugi Vatikanski sabor određuje da se “u nedjelje i zapovjedane blagdane opet uvede zajednička molitva ili molitva vjernika” (SC 53) u skladu s apostolskim odredbama:

da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za krajeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti (1 Tm 2,1-2).


Povijest


Molitva vjernika je sastavni dio euharistije. Prvo izričito svjedočanstvo o molitvi vjernika unutar euharistijskog slavlja nalazimo oko 150. g. (u Prvoj Apologiji sv. Justina 65. i 67. poglavlje):

(Novokrštene) zatim dovodimo braći (tako se mi međusobno nazivamo) koja se nalaze sabrana u gorljivoj molitvi kako za nas same, tako i za prosvijetljene i za sve druge, ma gdje bili, da bismo, nakon što smo upoznali istinu postali postojani u dobrim djelima, obdržavali zapovijedi i tako postigli vječno spasenje. Kad završimo molitve, pozdravljamo jedan drugoga poljupcem mira. Zatim se predstojniku braće donosi kruh, voda i razblaženo vino (…)

Kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere. Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen.

Kao što vidimo iza čitanja i propovijedi vjernici mole. Njihova je molitva očito odgovor na Božju riječ. Jasna je razlika između ove molitve i molitve predstojnikove na koju vjernici odgovaraju s “Amen”.

U prvim vremenima nije bilo nekih čvrstih formulara za molitve vjernika. Najstariji zapisani formular je sveopća molitva Velikog petka (početak IV. st.), koja se jedina zadržala sve do danas. Početkom V. st. s Istoka u Rim dolazi novi oblik molitve vjernika – litanije. Ostatak toga je današnji “Gospodine, smiluj se”. Međutim, već sredinom VI. st. u zapadnoj se liturgiji molitva vjernika gubi.


Molitva vjernika u sadašnjem bogoslužju


Stoljećima je u Zapadnoj Crkvi jedina molitva vjernika bila sveopća  molitva Velikog petka. U svojim Općim uredbama novi misal obrazlaže potrebu ove molitve (br. 69):

U sveopćoj molitvi ili molitvi vjernika narod na neki način odgovara u vjeri prihvaćenoj Božjoj riječi i, vršeći službu svoga krsnoga svećeništva, Bogu prinosi molitve za spas svih ljudi. Poželjno je da se ta molitva moli redovito u misama s narodom, i to tako da se sastoji od prošnja za svetu Crkvu, za one koji su na vlasti, za one koji su pritisnuti raznim nevoljama te za sve ljude i za spasenje svega svijeta.

Zašto se ponovo daje tolika važnost molitvi vjernika? Ona ima dvostruko teološko opravdanje. Prvo, po njoj do izražaja dolazi svećenička uloga Božjeg naroda. Drugo, ova je molitva odgovor na Božju riječ. Tako nastaje toliko potrebna dinamika: Bog govori, sjeme njegove riječi nailazi na plodno tlo, ta riječ raste i rađa plodom – molitvom, da bi ta ista riječ našla odjeka u svakodnevnom životu. Ova je molitva pridržana samo krštenicima. Po njoj oni zražavaju pristanak na molitve i hvale koje će prezbiter izreći u euharistijskoj molitvi.

Kao zaključak službe riječi molitva se vjernika prvenstveno nadahnjuje čitanjima i propovijedi. Liturgijska komisija za provedbu Liturgijske konstitucije u Dokumentu o molitvi vjernika iz 1996. ovako sažima:

Ova je molitva plod djelovanja Božje riječi u duši vjernika: njom poučeni, potaknuti i obnovljeni, svi zajedno ustaju i uzdižu molitvu za potrebe čitave Crkve i svijeta.

Opća uredba u brojevima 45 i 46 pobliže određuje oblik molitve vjernika.

Uvod. To je poziv vjernicima na molitvu. Govori ga svećenik. On će uzeti u obzir osobitost liturgijskog vremena i određenog liturgijskog slavlja.

Zazivi. Po sebi bi ih trebao govoriti đakon, a ako njega nema, onda čitač. Zazivi trebaju biti eklezijalni, tj. obuhvatiti različite potrebe. Prema Općoj uredbi zazivi trebaju biti: a) Za potrebe opće Crkve (papa, biskup, misije, jedinstvo kršćana, duhovna zvanja, itd), b) za spasenje svega svijeta (za državnike i mir u svijetu, za napredak, za pomoć u poteškoćama); c) za one koji su pritisnuti bilo kojom teškoćom; d) za mjesnu zajednicu; e) prigodne molitve (kod potvrde, vjenčanja, sprovoda).

Zaključak. Govori ga svećenik. To je molitva koja “sabire” i zaključuje izrečene molitve.

Molitva vjernika bi trebala biti izraz žive zajednice koja “živi od svake riječi što izlazi iz Božjih usta”, koja molitveno živi i osjeća s čitavom Crkvom i svima koji su u potrebi. Svjestan da smo na ovom području svi ponešto manjkavi, postavljam svima nama nekoliko pitanja:

– Dogodi li nam se da bar koji puta godišnje za neke prigode sastavimo (ili damo sastaviti) molitvu vjernika?

– Uspijemo li katkad na gotove formulare (npr. iz “Listića” ili “Službe riječi”) dodati nešto što se tiče naše zajednice?

– Služimo li se uopće ponuđenim materijalima, ili se naša molitva vjernika svela samo na 2-3 formulara?

Neka ovo ne bude prijekor, nego poziv da uvijek iznova nastojimo oživjeti naša liturgijska slavlja, jer je i molitva vjernika, između ostalog, pokazatelj životnosti i proživljenosti našeg bogoslužja.