Petak, 14 svibnja

Misa: poljubac mira

Pavao na koncu svojih poslanica redovito veli svojim vjernicima da jedni druge pozdrave „svetim cjelovom“ (usp. Rim 16,16; 1 Kor 16,20; 2 Kor 13,12; 1 Sol 5,26; kao i 1 Pt 5,14). U kasnijim stoljećima – sve do danas – u liturgiji se govori o „cjelovu mira“. Zbog čega je to u bogoslužju toliko važno? Dat ćemo kratki prikaz značenja cjelova (poljupca) mira u Novom zavjetu, zatim u drevnom bogoslužju, te u današnjoj liturgiji gdje uz cjelov mira poznajemo i znak mira.


Osculum pacis


1. Poljubac mira u Novom zavjetu


Kakvo je značenje poljubac imao u starome svijetu? Latinski ima tri riječi za poljubac: osculum izražava sinovsko poštovanje, roditeljsku ljubav, ljubav među članovima iste obitelji, ali je i izraz poštovanja prema nečemu svetome. Basium izražava bračnu ljubav supružnika, dok bi savium izražavao požudu prema bludnici.

I kada je bio u pitanju osculum radilo se o poljupcu usta na usta, kako je na Istoku običaj.[1] U našoj je kulturu poljubac u usta („francuski“), pogotovo zahvaljujući holivudskim filmovima, vezan isključivo uz ljubavnički odnos muškarca i žene. U Starom je zavjetu poljubac bio znak obiteljskog zajedništva, ali se poljupcem izražavalo i poštovanje prema nekoj svetoj stvari.

Naravno, u Novom je zavjetu uvijek u pitanju osculum kada se govori o odnosu među vjernicima. Zašto Pavao toliko naglašava osculum sanctum (grčki philȇma)? Prisjetimo se. Prva je kršćanska zajednica bila u sebi veoma raznolika. Bilo je Židova i pogana, robova i slobodnih, bogatih i siromašnih, visoko školovanih i neukih. Bilo je, naravno, i muškaraca i žena. Svi se oni, po sebi, ne bi mogli naći u istoj zajednici. Npr. obraćeni Židovi (judeokršćani) su i dalje pazili na čista i nečista jela, što je Grcima bilo nepoznato. Nadalje, ondašnje društvo je itekako razlikovalo robove od slobodnih. Konačno, grčka je kultura ondašnjeg vremena žene posvema isključivala iz društvenoga života. Rekli bismo da je ondašnje društvo bilo višestruko raslojeno. I svi su se oni odjednom našli u jednoj kršćanskoj zajednici. Međutim, po sakramentu krsta si oni – iako po sebi različiti – postaju jednakopravni, postaju udovi jednoga Tijela – Crkve čija je glava Krist:

Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. (1 Kor 12,12-13)

Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! (Gal 3,27-28)

Budući da su jedno tijelo, jedna Kristova obitelj, kršćani se trebaju i ponašati kao članovi jedne obitelji, a očit znak toga zajedništva jest poljubac. Po krstu su svi oni postali sveti, zato se u poslanicama govori o svetom poljupcu.


2. Osculum pacis – povijesni razvitak


U prvoj kršćanskoj zajednici njegovao se poljubac mira u sklopu bogoslužja. U počecima je to bio poljubac na koncu službe riječi, kako je i danas u istočnoj liturgiji.[2] Tako Justin (sredina 2. st.) veli: „Nakon što završimo molitve pozdravimo se međusobno poljupcem.“[3] Jednako tako u Apostolskoj predaji (početak 3. st.) stoji da novokrštenici nakon zajedničke molitve izmjenjuju poljubac mira.[4] Na Zapadu se ovaj poljubac kasnije pomiče iza Očenaša, tj. prije pričesti.

Osim u liturgiji kršćani su i inače izmjenjivali prigodice „sveti cjelov“. Osobito je dirljiv cjelov kršćana iz Kartage neposredno prije mučeništva:

Dignu se i dođu na mjesto gdje je narod zahtijevao. Prije toga poljubiše jedni druge da završe mučeništvo svečanim poljupcem mira.[5]

Međutim, uskoro se pojavio problem „davanja povoda klevetama“, kada izmjenjuju „sveti poljubac“ žene i muškarci na liturgijskim sastancima. Upravo će to za Tertulijana biti razlog protiv mješovitih ženidaba. Kako će se osjećati muž poganin, pita se Tertulijan,  kada njegova žena ode npr. na Vazmeno bdjenje i k tome izmjenjujem poljubac mira sa svim vjernicima bez razlike.

Zato već spomenuta Apostolska predaja određuje: „Vjernici neka pak pozdrave (poljupcem): muškarci muškarce a žene žene“ (br. 18). Slično i Constitutiones apostolorum iz 4. st. određuje: „Klerici neka zagrle biskupa, muževi laici neka zagrle muževe a žene neka jednako učine ženama.“[6]

Nadalje, crkveni oci naglašavaju da poljubac treba biti svet. Zato je uvijek vezan uz molitvu. Tako Atenagora veli da griješi onaj koji se poljubi i drugi puta, jer bi to činio iz zadovoljstva Klement Aleksandrijski to ovako sažima:

Ako smo pozvani u Božje kraljevstvo, živimo dostojno kraljevstva ljubeći Boga i bližnjega. Ljubav se pak ne rasuđuje po cjelovu, nego po dobrohotnosti. Oni koji kod sastanka u crkvama samo šumore poljupcem, unutra ne posjeduju ljubav kao takvu. Raskalašeno je služenje poljupcem to ispunilo sramotnim naslućivanjem i ocrnjivanjem. Poljubac je pak trebao biti otajstven. Apostol je cjelov nazvao „svetim“. Tu duša pokazuje dobrostivost kroz čista i zatvorena usta čime se nadasve obznanjuje pitom način postupanja.[7]

Slično i Augustin:

Poslije [molitve Gospodnje] se rekne „Mir s vama“. Tada se kršćani cjeluju svetim poljupcem. To je znamen mira. Što naznačuju usne, neka je u savjesti. Ovo želim reći: kako ti se usne primiču usnama tvoga brata, neka ti se srce jednako ne udaljuje od njegova srca.[8]

I sv. Benedikt u svojoj Reguli pazi da poljubac (gostu koji dolazi u samostan) bude čist i izraz prave bratske ljubavi.

Čim je gost najavljen, neka mu starješina i braća iziđu u susret i iskažu mu svu ljubaznost; najprije se zajedno pomole, a onda mu pruže mir. Taj se cjelov mira ne daje prije molitve, da se izbjegnu đavolske prijevare.[9]

Međutim, uskoro na Zapadu u bogoslužju poljubac mira ostaje samo među klericima, a laici bivaju isključeni. Otkuda ovaj prekid? Ideja je po sebi razumljiva. Tko nije bio u miru s Crkvom, nije pristupao pričesti, pa onda niti prethodno nije izmjenjivao poljubac mira. Tako 80. kanon Teodora iz Canterburyja (8. st.): „Qui non communicant, nec accedant ad pacem neque ad osculum in ecclesia.“[10] Uskoro, vjerojatno pod utjecajem franjevaca, među klericima se u liturgiji poljubac zamjenjuje zagrljajem. U puku poljubac mira posvema nestaje zbog rijetke pričesti vjernika, ali iz bojazni zbog sablazni, jer u crkvama žene nisu bile posvema odijeljene od muškaraca. Javlja se još jedna zanimljivost. Glavni celebrant bi poljubio pliticu gdje je bila hostija, a nakon toga druge svećenike i đakone, da bi se naglasilo da mir proizlazi od Krista. Kasnije, kada više nije bilo cjelova mira među vjernicima, javlja se pločica (instrumentum pacis, osculatorium) koju bi celebrant poljubio (na sličan način kao i pliticu s hostijom) i onda proslijedio da poljube i ostali vjernici. Bilo bi to na neki način posredno davanje cjelova mira. Naravno, ljudi su to uskoro shvatili tako da pločica kao takva ima neku sakralnu vrijednost.

Sve do reforme 2. Vatikanskog sabora, svećenik je nakon Očenaša poljubio pliticu, a nakon „Mir Gospodnji bio vazda s vama“ davao mir đakonu (ili svećenicima koji su asistirali kao đakoni). Mir se davao – kao i danas u svečanim liturgijama – zagrljajem s obje strane lica (što bi rekli istočnjaci „u ramena“). Ako nije bilo đakona, mir se nije


3. Poljubac i znak mira u današnjem bogoslužju


a) Poljubac


Današnja liturgija propisuje davanje poljupca u ovim slučajevima:

  • Celebrant i koncelebranti ljube oltar na početku mise, a na koncu mise samo celebrant.[12]
  • Đakon ili svećenik poljubi evanđelistar nakon što navijesti evanđelje.[13]
  • Biskup dvojici suslavitelja i đakonu daje poljubac mira nakon što u misi đakon kaže: „Pružite mir jedni drugima!“.[14]
  • Na Veliki petak biskup se klanja križu tako da ga poljubi, dok se za sve ostale veli da se poklone križu prema mjesnom običaju.[15]
  • U obredu ređenja biskupa, prezbitera i đakona reditelj dade cjelov mira novozaređenom,[16] kao i u obredu posvete opata.[17]

Kada je u pitanju poljubac među osobama, uvijek je u pitanju zapravo zagrljaj s obje strane obraza (kao u prijesaborskoj liturgiji).


b) Znak mira


Na mjestu gdje je prije za vjernike bio osculum pacis (poljubac mira) danas je signum pacis (znak mira).

Obnovljeni misal predviđa prvo svećenikovu molitvu za mir, nakon čega on svima poželi mir: 

OURM 82: Slijedi obred mira kojim Crkva moli mir i jedinstvo za samu sebe i za cijelu ljudsku obitelj, a vjernici međusobno izražavaju crkveno zajedništvo i uzajamnu ljubav, prije negoli se pričeste Sakramentom. Što se tiče znaka pružanja mira, neka način odrede konferencije biskupâ prema duhu i običajima pojedinih naroda. Prikladno je ipak da svatko pruži mir na jednostavan način samo onima koji su mu blizu.

Glede načina davanja znaka mira naša je Biskupska konferencija još 1969. odredila:

a) Kod pružanja mira među vjernicima zabranjuju se svi načini grljenja i ljubljenja.

b) Prepušta se razboritosti pojedinih biskupa da svaki u svojoj dijecezi dopusti, najprije u zatvorenim, a potom u otvorenim zajednicama neki od čednih načina u svrhu eksperimentiranja.[18]

Međutim, valja zapaziti sljedeće: u sva tri dosadašnja tipska izdanja misala (1970.; 1975. i 2002.) stoji da đakon ili svećenik pro oportunitate (ako je zgodno) pozove vjernike da pruže mir jedni drugima. Dakle, pravno govoreći, davanje mira za vjernike nije obvezatno.

Zapazimo još i ovo. Odredba veli da se mir pruži onima koji su blizu. Pružanje znaka jest simbol, izražaj onoga što čovjek u sebi nosi. Znak će se pretvoriti u svoju suprotnost budemo li teatralno nastojali pružiti mir svima u crkvi.

Koja je važnost ove geste? Znak mira je sastavni dio euharistijskog slavlja, jer je životno vezan s pričešću. Prema Kristovoj riječi ne može netko prinijeti dar (ovdje: uzeti udjela u žrtvi, pričestiti se) ako njegov brat ima nešto protiv njega. U tom smislu valja shvatiti i 1 Kor 11,22ss gdje se izraz nedostojno jesti i piti odnosi prvenstveno na one koji su povrijedili bratsku ljubav (u Pavlovo vrijeme to su bili neredi na agapama). Međutim, svakako je temeljni tekst iz Prve Korinćanima:

Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha. (1 Kor 10,16-17)

Dakle, upravo u euharistiji i po euharistiji vjernici postaju jedno. Zato je preduvjet međusobno prihvaćanje i međusobna ljubav, bez ikakvog oholog uzdizanja jednih iznad drugih. Prisjetimo se Isusovih riječi:

Mt 20,26-28: Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.

Mt 23, 8-12: Ne dajte se zvati „Rabbi“, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.

Dok slavimo obred mira dobro je imati to na pameti. Tako nas poučava Božja riječ ali i tradicija Crkve.


[1] Našoj kulturi izgleda posvema neprikladan poljubac na usta među osobama istog spola, pa tako izgleda veoma odbojna slika koja prikazuje kako ruski vođa Leonid Brežnjev ljubi u usta istočnonjemačkog vođu Ericha Honeckera 1979…

[2] Usp. Bizantsko-hrvatski litrurgikon, Zagreb, 1999., str. 77. To vrijedi za svećenike (ako ih je više). Usp. još Božanstvene liturgije, Beograd, 1978., str. 53.

[3] Prva Apologija, 65 u: Časoslov, 2, str. 510.

[4] Apostolska predaja, 21 prema: B. BOTTE, La tradition apostolique de saint Hippolyte. Essai de reconstitution, Münster i. W. 1963

[5] Časoslov 3, (spomen sv. Perpetue i Felicite), str. 1076.

[6] Constitutiones apostolorum, VIII, 11, 8-9, izdanje F. X. FUNK, svezak 1, str. 494. Usp. Robert CABIÉ, L’eucaristia u: A. G. MARTIMORT (prir.), La Chiesa in preghiera, 2, str. 142.

[7] KLEMENT ALEKSANDRIJSKI, Odgojitelj, 3,81 (preveo M. Mandac), Split, 2006., str. 486.

[8] SV. AUGUSTIN, Govori -1. Govor 227, (preveo M. MANDAC), Služba Božja, Makarska, 1990., str. 208.

[9] Pravilo sv. Benedikta, 53,3-5 , Ćokovac, 2008.2, str. 122.

[10] Prema: M. RIGHETTI, Manuale di storia Liturgica, 3. La messa, Ancora, Milano, 1966. (fototipsko izdanje 2005.), str. 487.

[11] Jednako tako nije se davao mir u misama za pokojne jer se nije govorilo „daruj nam mir“, nego „dona eis requiem (sempiternam)“.

[12] Usp. Rimski misal. Opća uredba iz trećeg tipskog izdanja, KS, Zagreb, 2004. ( = OURM), 49; 90; Missale Romanum. Ordo missae, n. 1, Typis Vaticanis 2002. (= OM), str. 503; 605; Biskupski ceremonijal, KS, Zagreb, 1987. (= BC),131; 170.

[13] Usp. OM, 16.

[14] Usp. BC 99.

[15] Usp. BC 322.

[16] Usp. BC br. 590;  538; 513.

[17] Usp. BC 688.

[18] To je odredila BKJ još 28. listopada 1969. Ta je odredba prenesena i u oba hrvatska izdanja Misala (Rimski misal. Red mise, KS, Zagreb, 1969., str. 6; Rimski misal, KS, Zagreb, 1980., str. 8). Zanimljivo je da je oblik grljenja među klericima zadržan., kao što smo vidjeli u BC 99.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u.