Misa: priprava darova
Pripravu darova mnogi i dalje nazivaju „prikazanje“, kako je to bilo u prethodnom misalu. Kako je došlo do promjene naziva? Ima li u tome nekog dubljeg razloga? Recimo odmah da je ova promjena teološki utemeljena i uopće nije nevažna. Naime, pojam „prikazanje“ ide uz žrtvovanje, a to je vezano tek uz euharistijsku molitvu. Vidjet ćemo kako se u počecima stvarno radilo tek o pripravi darova, tako da se obnovljena liturgija i u ovom primjeru vraća na izvore.
1. Povijest
U Novom zavjetu nema podrobnijeg opisa euharistijskog slavlja. Za prve se kršćane jezgrovito veli da „bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“ (Dj 2,42,) pri čemu se ne zna kako se odvijalo to lomljenje kruha (usp. također i Dj 20,11). Vjerojatno se domaćin skrbio za kruh i vino koje je trebalo za euharistiju. Međutim, uz euharistijsko se slavlje još od apostolskih vremena povezuju i drugi darovi. Pavao je odredio da vjernici prikupljaju darove za siromahe (posebno za zajednicu u Jeruzalemu, gdje je onih godina zbog suše gotovo zavladala glad). Ti su se darovi nosili na euharistijske sastanke nedjeljom, što Pavao smatra važnim izrazom kršćanskog bratstva:
1 Kor 16,1-3: Glede sabiranja za svete, i vi činite kako odredih Crkvama galacijskim. Svakoga prvoga dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja što uzmogne, da se ne sabire istom kada dođem. A kada dođem, poslat ću s preporučnicom one koje odaberete da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem.
I u Justinovoj Prvoj apologiji, spisu iz 2. st., gdje se po prvi puta iznosi struktura euharistijskog slavlja, opisano je ovo dvostruko donošenje darova: za samu euharistiju i za potrebe siromaha:
A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima. Imućni i koji hoće, daju što hoće. A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i on se stara za siročad i udovice i jadnike koji trpe s bolesti ili drugih uzroka, pa i za utamničenike i nadošle strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.[1]
Dakle, nakon molitve vjernika jednostavno se donese kruh, vino i voda a odmah nakon toga predstojnik govori euharistijsku molitvu („upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše, a narod odobravajući klikne: Amen.“). Dakle, sredinom 2. st. nije postojao obred „prikazanja“, nego su se darovi jednostavno donijeli. Što se tiče darova za siromahe, u Rimu su ih u počecima vjernici predavali nakon službe riječi a službenik bi ih uzimao i stavljao na oltar. Kasnije su vjernici donosili samo ono što je bilo potrebno za euharistiju: kruh i vino. Za njih je, naime, bilo važno da oni sami donesu misne darove kao izraz njihove duhovne žrtve u kojoj sami sebe – sjedinjene s Kristom – prinose Bogu, prema onom Pavlovu poticaju: „Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ (Rim 12,1). Međutim, kada su se vjernici počeli sve manje pričešćivati, njihovo je donošenje darova izgubilo na važnosti. Tako se ovaj obred priprave darova posvema klerikalizirao. Kako je u misi svećenik sve činio a puk tek pobožno „slušao“, tako je svećenik sam pripravljao darove i onda ih „prikazivao“. Još kasnije su te prikazne molitve postale nešto kao „mali kanon“, jer im se pridavao žrtveni karakter, što je teološki dvojbeno. Tako se po starom obredu (važećem do 1969.) antifona prije priprave darova nazivala „ofertorij“ (prikazna pjesma), a sama priprava darova, kako je već bilo rečeno, „prikazanje“[2]. Svećenik bi pri tome molio:
„Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neokaljanu žrtvu… Primi, sveto Trojstvo, ovaj prinos što ti ga prikazujemo na spomen muke, uskrsnuća i uzašašća Gospodina našega Isusa Krista…“
Naravno, nije bilo teološki ispravno govoriti o neokaljanoj žrtvi prije euharistijske molitve.
2. Priprava darova u istočnoj liturgiji
U istočnoj se liturgiji priprava darova naziva služba pretposvećenih darova ili proskomidija, što se u hrvatskom prijevodu još naziva i „prikazanje“,[3] a u srpskom „predloženje“.[4] S jedne strane, u samim molitvenim tekstovima službe pretposvećenih darova govori se o žrtvovanju i o žrtvi. Međutim, s druge strane, u istočnoj se liturgiji proskomidija slavi izvan samog euharistijskog slavlja (tj. liturgije sv. Ivana Zlatoustog ili Bazilija Velikog), pa se samim time nužno smatra manje važnom iako se govori o „žrtvovanju“. Osim toga proskomidija se redovito obavlja bez puka, a kod svečane biskupske liturgije redovito jedan svećenik obavi proskomidiju, da bi episkop nakon toga započeo samu liturgiju. Tako u istočnoj liturgiji nakon službe riječi i ispovijesti vjere slijedi odmah euharistijska molitva, jer su darovi prethodno već pripravljeni.
3. Priprava darova u važećem redu mise
Novi red ne govori više o prikazanju, nego jednostavno o pripravi darova (OURM, 73). Opća uredba, osim toga, ističe važnost sudjelovanja puka u slavlju s naglaskom na prinošenje samih sebe:
Vjernici u euharistijskome slavlju tvore sveti puk, stečeni narod, kraljevsko svećenstvo, da daju hvalu Bogu te mu ne samo po svećenikovim rukama nego i zajedno s njime prinose neokaljanu žrtvu te uče prinositi i sami sebe. Neka nastoje to očitovati dubokim osjećajem vjere i ljubavlju prema braći koja sudjeluju u istome slavlju. (OURM 95).
Dostojanstvo vjernika, njihovo sudjelovanje i njihova duhovna žrtva trebaju se očitovati i u samom obredu. Zato Opća uredba veli:
OURM 73: Na početku euharistijske liturgije na oltar se donosu darovi koji će postati Tijelo i Krv Kristova. Najprije se pripravi oltar ili Gospodnji stol, koji je središte čitave euharistijske liturgije, a na nj se stave tjelesnik, ubrus, misal i kalež, ako se on ne pripravi na stoliću. Zatim se donesu prinosi. Hvalevrijedno je da kruh i vino donose vjernici te da ih svećenik ili đakon na prikladnu mjestu prihvate i donesu k oltaru. Premda vjernici više ne darivaju kao nekoć od svojega kruh i vino određene za liturgiju, ipak obred njihova donošenja zadržava snagu i duhovno značenje. Primaju se također novac i drugi darovi što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe za potrebe siromaha ili Crkve te se stave na prikladno mjesto, ali ne na euharistijski stol.
Tako se dva dijela euharistijskog slavlja nadopunjuju. Vjernici donose misne darove kao izraz svoje duhovne žrtve, a svećenik ih „prikazuje“ u euharistijskoj molitvi. Oba su elementa važna i međusobno ravnopravna.
Nove molitve za pripravu darova sastavljene su prema starim židovskim molitvama hvale i ranokršćanskim zahvalnicama: zahvaljuje se Bogu za darove kruha i vina i ti se Božji darovi opet Bogu uzvraćaju.
4. Praktične opaske
Sudjelovanje puka. Važno je da se u donošenju darova i na izvanjski način naglasi sudjelovanje vjernika, a taj obred dopušta puno mogućnosti. U svakoj bi se nedjeljnoj misi mogla upriličiti procesija s misnim darovima. Nadalje, kada se u nekim svečanim zgodama, kao što je nedjelja zahvalnica, u ophodu donosu simbolični darovi (npr. plodovi zemlje), to nije izraz folklora, nego može izricati samu bît vjerničkog sudjelovanja u euharistiji. Donoseći darove mi za njih Bogu zahvaljujemo i molimo ga da i mi sami – svetošću vlastitoga kršćanskoga života – postanemo dostojan žrtveni dar. Dar koji donosimo predstavlja nas, našu duhovnu žrtvu koja se poglavito sastoji u tome da Bogu prinosimo svetost vlastitoga života vršeći volju Božju.
Priprava oltara. Na početku mise na oltaru – ili u njegovoj neposrednoj blizini – trebaju biti svijeće i križ te – ako je takva zgoda – i cvijeće. Kod priprave darova se onda sve ostalo treba donijeti na oltar: knjiga, sveto posuđe, vino, voda hostije. Zato bi – barem u nedjeljnoj misi – bilo prikladno sve to u ophodu donijeti na oltar. Nakon pričesti, pretekle se posvećene hostije spreme u svetohranište, a sve se ostalo posuđe (i misna knjiga) s oltara odnese na prikladan stolić. Čišćenje posuđa može biti i na tom pokrajnjem stoliću. Tako u trenutku popričesne molitve oltar je „pospremljen“: ostaju na njemu – ili u njegovoj neposrednoj blizini – samo: križ, svijeće i – eventualno – cvijeće.
Prigodne molitve kod procesije s darovima. U procesiji s prigodnim i simboličnim darovima redovito se govore i neke molitve sastavljene za svaki doneseni dar, na što puk odgovara ovakvim ili sličnim retkom: „Primi i nas sve, duhom ponizne i srcem skrušene!“ Postavlja se sljedeće pitanje: Budući da su te molitve – s odgovorom puka – veoma slične molitvi vjernika, ne bi li se onda molitva vjernika mogla ispustiti? Odgovor je načelno jasan. Molitva vjernika (sveopća molitva) dio je službe riječi, a molitveni zazivi prigodom donošenja simboličnih darova pripadaju drugom dijelu mise – euharistijskoj liturgiji. Prema tome, jedno ne zamjenjuje drugo. Međutim, onima kojima je to de facto ponavljanje možemo udovoljiti na ovaj način. Opća uredba (br. 69) o sveopćoj molitvi veli: „Poželjno je da se ta molitva moli redovito u misama s narodom…“ Ako je poželjno, pravno govoreći, nije obvezatno. To onda znači, ako netko u misi s narodom ispusti molitvu vjernika, a ima molitve uz donošenje darova, nije prekršio nikakav propis. Služeći se pravnim rječnikom, takav bi moga reći da nije „umjesto“ molitve vjernika uzeo spomenute molitvene zazive, nego da je jednostavno molitvu vjernika ispustio…
[1] Prva Apologija, 66-67 Časoslov, 2, str. 510-511.
[2] Usp. D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 271
[3] Usp. Bizantsko-hrvatski liturgikon, Zagreb, 1999., str. 48-55.
[4] Usp.: Službenik, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 2013., str. 71-88
