Misa: sjediti, stajati ili klečati poslije pričesti?
U prijesaborskoj je liturgiji bilo jasno. Vjernici su primali pričest klečeći, odlazili na svoja mjesta i klečeći izmolili svoju zahvalu (ionako nisu mogli aktivno pratiti ono što svećenik govori za oltarom). Danas smo koji puta u nedoumici kako poučiti prvopričesnike i vjeroučenike, što savjetovati ostalima: treba li vjernik nakon pričesti u misi otići na svoje mjesto i ostati u zahvali klečeći, sjedeći ili pak stojeći (jer nemaju svi sjedeća mjesta)? Neki ostanu stojeći ili sjedeći sve dok svećenik ne pohrani euharistiju u svetohranište, pa tek onda sjednu. Što bi bilo pravilno ili bar hvalevrijedno?[1]
Da podsjetimo: Opća uredba rimskog misala u broju 43 veli:
Neka vjernici stoje od početka ulazne pjesme ili dok svećenik pristupa k oltaru, sve do – uključivo zborne molitve; na pjevanje Aleluja prije evanđelja; dok se naviješta evanđelje; dok bivaju ispovijed vjere i sveopća molitva te od poziva Molite braćo prije molitve nad prinosima do završetka mise, osim onoga o čemu će se dalje govoriti.
A neka sjede za vrijeme čitanjâ prije evanđelja i za vrijeme pripjevnoga psalma; kod homilije i dok se pripravljaju darovi za prinošenje; i još ako je zgodno za vrijeme svete šutnje poslije pričesti.
Neka pak kleče pri posvećenju, osim ako to nije moguće zbog zdravstvenoga razloga ili zbog tijesna prostora, velikoga broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga. Oni pak koji ne kleče pri posvećenju, duboko se naklone kada svećenik poklekne nakon posvećenja.
Ipak, zadaća je konferencije biskupâ da kretnje i držanje tijela, opisane u Redu mise u skladu s pravnim propisima prilagodi duhu i razložnim predajama pojedinih narodâ. Valjat će ipak pripaziti na to da odgovaraju smislu i naravi svakoga dijela obreda. Gdje je običaj da narod ostane klečati od završetka poklika Svet do završetka euharistijske molitve te prije pričesti, dok svećenik govori Evo Jaganjca Božjeg, pohvalno je to zadržati.
Da bi se postigla ujednačenost u kretnjama i držanju tijela u jednome te istome slavlju, neka se vjernici pouče napomenama koje, prema onome što se određuje u Misalu, iznosi đakon ili služitelj laik ili svećenik.
Zanimljivo je da su neki američki liturgičari i biskupi razumjeli da je zabranjeno sjediti ili klečati nakon što se primi pričest. Zbog toga je predsjednik Liturgijske komisije Biskupske konferencije Sjedinjenih Država kardinal Francis George 26. svibnja 2003. od Svete Stolice zatražio autentično tumačenje sljedeće dvojbe: „U mnogim su mjestima vjernici navikli kleknuti na svome mjestu nakon što prime pričest pod misom. Zabranjuju li odredbe Trećeg tipskog izdanja rimskog misala ovu praksu?“
Prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Francis Arinze odgovara već 5. lipnja iste godine da je odgovor negativan i to obrazlaže: „Razlog je taj da se prema odredbama Opće uredbe Rimskog misala u br. 43., s jedne strane, želi uspostaviti određena ujednačenost stava tijela koju ima zajednica vjernika za vrijeme različitih dijelova slavljenja svete mise, ali s druge strane, ne želi se rigidno zabraniti pojedinim pričesnicima da kleknu ili sjednu kad se vrate na svoje mjesto, nakon što su primili pričest.“
Što reći? Odredbe nisu stroge i ne žele vjernike uvjetovati niti ograničavati. Prema tome, vjernici slobodno mogu poslije pričesti stajati, klečati ili sjediti – ovisno o vlastitom osjećaju ili pak o mogućnosti prostora (npr. nedostatak sjedećih mjesta). Ono što je, naravno, važno jest da doista ostanu sabrani i u molitvi poslije pričesti. Još u jednom trebamo ostaviti vjernicima slobodu. Neki će pjevanje euharistijskih pjesama razumjeti kao svoju zahvalnu molitvu, dok će drugi radije u svome srcu iskazivati hvalu Bogu. Valja, dakle, ostaviti slobodu vjernicima u onome što mogu i smiju sami birati.
[1] Portal „Zenit – svijet viđen iz Rima“ (www.Zenit.org) donosi neka pitanja iz liturgije i daje odgovore. Prenosimo i interpretiramo neka od njih.