Utorak, 26 listopada

Misal Pavla VI. i Misal Pija V. Novo i staro u bogoslužju Crkve [knjiga]

Knjiga se u PDF formatu može preuzeti klikom na sliku.


U liturgijskom kalendaru 30. travnja spomendan je sv. Pija V., pape, a nepunih mjesec dana kasnije, 29. svibnja, spomendan je sv. Pavla VI., pape. Sv. Pio V. odobrio je nakon Tridentskog sabora Rimski misal 1570., a točno četiri stotine godina kasnije, to jest 1970., sv. Pavao VI. je nakon zaključenja Drugoga vatikanskog sabora odobrio novi Rimski misal. Stoga se u literaturi Rimski misal iz 1570. redovito naziva Misal Pija V. (ili Tridentski misal), a onaj iz 1970. Misal Pavla VI. Obojicu ovih papa Crkva naziva svetima i slavi njihov liturgijski spomendan. Pa ipak, gledajući današnju praksu u Crkvi kao i teološke rasprave koje se vode, može se steći dojam da su ova dvojica papa, odnosno ova dva misala međusobno suprotstavljeni i nepomirljivi te da se međusobno isključuju. Protivno tome, papa Benedikt XVI., kao što ćemo kasnije vidjeti, pomirljivo govori da je Misal Pavla VI. redoviti izričaj (ordinaria expressio) pravila molitve, a Misal Pija V. izvanredni izričaj istoga pravila molitve (legis orandi).

Zašto se uopće pristupilo reformi Rimskog misala i drugih liturgijskih knjiga? Drugi vatikanski sabor odredio je da se liturgijske knjige imaju preurediti tako da se kršćanski nauk i predaja usklade s potrebama današnjega vremena: „Neka obnavljanju pojedinih dijelova liturgije uvijek prethodi brižljivo teološko, povijesno i pastoralno proučavanje“ (SC 23). Koliko se u tome uspjelo? Je li novi Misal objektivno prikladniji, primjereniji i kvalitetniji? To nije lako prosuditi, jer stvaranje takva suda osim objektivnih, uključuje i mnoge subjektivne elemente koje valja poštovati. Dopustite u tome smislu jedan primjer. Usporedimo li stari VW model automobila zvan „Buba“ s njegovim nasljednikom, najnovijim tipom VW Golfa, lako ćemo uvidjeti da je Golf prema objektivnim kriterijima bolji automobil i to zbog svoje sigurnosti, ekonomičnosti i udobnosti. Međutim, ima ljudi kojima je unatoč svemu tome VW Buba jednostavno više prirasla srcu. Očito, da bi se čovjek nečemu priklonio, nisu dovoljni samo objektivni razlozi.

U svakom slučaju, polazište za raspravu o ova dva misala svakako je poznavanje povijesti, odnosno liturgijske predaje, jer je upravo drevna predaja važan element za prosuđivanje pitanja vjere (legis credendi) i bogoštovlja (legis orandi). Primjerice, sasvim je legitimno i razumljivo da netko smatra kako je pričest na jezik prikladnija i primjerenija te da u vjernika potiče strahopoštovanje i duboku pobožnost, dok bi pričest na ruku značila određeno obezvređivanje tako uzvišenoga otajstva. Međutim, argument za to ne može biti liturgijska tradicija. Naime, u toj raspravi valja znati da se pričest na jezik u Crkvi pojavila tek u 10. stoljeću. Prema tome, pričest na ruku nipošto nije novotarija Drugoga vatikanskog sabora. S druge strane, u ovome i u sličnim primjerima nije lako govoriti koji bi obred bio priličniji, bolji ili korisniji za vjernike, jer je to interdisciplinarno pitanje.

Ne ulazeći podrobnije u razloge zašto je određenom broju vjernika i dalje draže misno slavlje po starom obredu (de gustibus non est disputandum!), moja je nakana da u ovoj knjizi – sine ira et studio – jednostavno pokažem povijesni razvoj pojedinih dijelova mise, te pozadinu i teološko-liturgijsko-pastoralne razloge za reformu Rimskog misala nakon Drugoga vatikanskog sabora. Upravo zbog toga u ovom sam se radu prvenstveno služio liturgijskim vrelima, počevši od crkvenih otaca preko prvih liturgijskih knjiga od 6. do 12. st. pa sve do misalā od 15. st. do danas. Pokušat ću prikazati oba misala, onaj Pija V. (prvo je izdanje iz 1570., a posljednje iz 1962.) i tri izdanja važećeg Misala Pavla VI.: 1970., 1970. i najnovije, treće, tipsko izdanje iz 2002. (ponovljeno izdanje je iz 2008.). Napomenimo da je važeći hrvatski prijevod iz 1980. priređen prema drugom izdanju iz 1975.

U prvom ćemo dijelu prikazati pretpovijest Misala Pija V. i Misala Pavla VI., a onda ćemo, u drugom dijelu, uspoređivati ta dva misala na osnovu prethodnih napomena, uvodnih obreda, misnih molitava, službe čitanja, obreda priprave darova, euharistijskih molitava, obreda pričesti. Jednako će tako biti važno dotaknuti pitanje sudjelovanja vjernika u misnom slavlju, kao i pitanje narodnog jezika.

U tome smislu ova knjiga može poslužiti kao osnova za raspravu o prikladnosti i primjerenosti jednog ili drugog misala. Na koncu, iskreno se nadam da će i ovo djelo pridonijeti međusobnom razumijevanju i uvažavanju onih koje se priklanjaju jednom ili drugom misalu.

Ova je knjiga nastala na osnovu dotjeranih članaka koje sam u četrnaest nastavaka objavljivao u „Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije“ od listopada 2019. do prosinca 2020. pod naslovom: Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002.