Ponedjeljak, 24 siječnja

Mise s djecom

Direktorij o misama s djecom, izdan od Kongregacije za bogoštovlje prije više od 30 godina danas je važan više nego prije.[1] Naime, sada kada su nam mogućnosti rada s djecom ipak proširene, bit će potrebo vratiti se na ovaj dokument, toliko otvoren, ali i trijezan. Može se zasigurno reći da je euharistijsko bogoslužje s djecom, kako ga predstavlja ovaj dokument, najdalje odmakao u liturgijskoj reformi: ima puno prostora za improvizaciju koja se treba temeljiti na dobrom liturgijskom duhu pojedinaca. Direktorij govori o mjestu djece u bogoslužju u tri poglavlja. Prvo razlaže potrebu da se djeca već od najnježnije dobi upravljaju prema euharistijskom slavlju. U drugom dijelu daje pobliže naputke kako uključiti djecu u redovno nedjeljno euharistijsko slavlje. Treći je dio najopširniji i u njemu se daju pobliži naputci kako urediti misu s djecom u kojoj sudjeluju i neki odrasli.


misa s djecom


1. Rukovođenje djece prema euharistijskom slavlju


Budući da je euharistijsko slavlje središte cjelokupnog života kršćanske zajednice od velike će važnosti onda biti uvođenje djece u euharistijsko slavlje već od njihove najranije dobi. U tome je smislu obitelj nezaobilazna: u svom će domu djeca usvajati kršćanske vrjednote, učit će moliti te će se, primjereno svojoj dobi, postupno privikavati sudjelovati u misi.[2] Ukoliko su roditelji slabije poučeni u vjeri ili su općenito manje kršćanski zauzeti, onda će u tome smislu više doći do izražaja uloga kumova, rodbine i na određeni način i župske zajednice. Boravak u vrtiću može također imati pozitivan utjecaj da djeca usvoje osjećaj za sveto i uspostave svoj djetinji odnos prema Bogu i prema kršćanskim vrjednotama. Kasnije će, u školskoj dobi, školski vjeronauk i župska kateheza imati važnu ulogu, da se djeca usmjeravaju prema nedjeljnoj euharistiji. Sve će ovo biti izuzetno važno, jer se u ovoj dobi usađuje u srce ono što ostaje za čitav život.


2. Mise za odrasle u kojima sudjeluju djeca


Naglašavamo da nedjeljna euharistija treba biti za cijelu župsku zajednicu i stoga neće biti dobro organizirati „staleške“ mise nedjeljom, kako se to u svoje vrijeme rado uvodilo. Međutim, ipak valja imati na umu da nedjeljom zajedno s odraslima ima mnogo djece. To valja imati na umu i tu djecu na zgodan način uključiti u slavlje. Direktorij daje više poticaja u tome smislu. Kao prvo, za malenu djecu koja jednostavno ne bi mogla sudjelovati u misi može se upriličiti zajedničko čuvanje djece u župskim prostorijama. Onda bi te „župske pomoćnice“, kako ih Direktorij naziva dovele djecu na koncu mise da prime blagoslov.

Kao drugu mogućnost Direktorij spominje da se – u isto vrijeme kad se u crkvi slavi bogoslužje riječi – u nekoj dvorani u blizini Crkve slavi odvojeno bogoslužje riječi. To bi bogoslužje riječi, primjereno dječjem uzrastu, mogao imati neki drugi svećenik ili prikladan laik, a onda bi se djeca pridružila ostalim vjernicima za pripravu darova. Doista, u nekim većim župskim centrima, uz pripravljene i spremne laike ovo bi se moglo sasvim lijepo urediti.

U svakom slučaju, potiče Direktorij, tijekom svakog nedjeljnog bogoslužja valja imati na umu da u njemu sudjeluju i djeca. Svećenik će zato zgodno uputiti koju riječ djeci, potaknuti ih na pažnju, povjeriti im kakvu službu (npr. da donose darove). U liturgiji će se nastojati stvoriti takvo ozračje da bogoslužje bude i za djecu na radost i na duhovnu korist.

Konačno, na misama u kojima sudjeluje veći broj djece bit će uputno homiliju prilagoditi djeci, s tim da se i odrasli ne zanemare. U nekim rjeđim slučajevima, uz biskupovo dopuštenje, svećenik će moći iskoristiti neke elemente iz misa s djecom predloženim niže, u trećem dijelu.


3. Mise s djecom u kojima sudjeluje i poneki stariji


a) Općenito


Prvo i osnovno pravilo: ovakva euharistijska slavlja mogu se prigodice upriličiti preko tjedna, nipošto nedjeljom! Valja njegovati jedinstvo nedjeljne euharistijske zajednice! I inače se ne bi smjele organizirati nikakve nedjeljne mise za neku posebnu skupinu vjernika! Smisao misa s djecom u kojoj sudjeluje poneki stariji je prvenstveno u tome da se djeca uvedu u redovnu nedjeljnu misu. To onda znači da će koji puta biti uputno preko tjedna upriličiti euharistiju s djecom, npr. za određeni razred ili određenu skupinu djece u sklopu vjeronauka ili župske kateheze. Tako onda svaki razred može doći na red do dva puta tijekom školske godine.[3] Koji puta na logoravanju, izletu, hodočašću to može biti prigoda da djeca osobnije dožive euharistiju, sudjeluju u pripravi i u samom slavlju, što sve može biti nezaboravno duhovno iskustvo. Za ovakvo slavlje Direktorij daje podrobnije upute.

Dužnosti. Treba poraditi na tome da djeca što više i sa što više razumijevanja sudjeluju u slavlju. Potrebna je nazočnost i nekih odraslih iz praktičnih razloga, ali i zato da se naglasi eklezijalnost slavlja. Ukoliko se to pokaže prikladnijim, moguće je da netko od odraslih uputi koju riječ djeci nakon evanđelja. I ovdje je potrebno njegovati raznolikost službi. Bit će osobito korisno na zgodan način tijekom slavlja tumačiti značaj pojedinog dijela mise. 

Mjesto i vrijeme. Najbolje da se slavlje upriliči u crkvi, a u izuzetnim slučajevima na nekom prikladnom mjestu. Naravno, koji put će umjesto mise biti korisnije imati zajedničku molitvu ili službu riječi. Ako je skupina djece prevelika, bolje ih je podijeliti i imati bogoslužje u različite dane u tjednu.

Priprema će biti od velikog značenja. Kakva priprema, takvo slavlje. Ovdje naravno mogu pokazati Božje darove i sposobnosti koje posjeduju vjeroučitelji, zauzeti laici, oduševljeni svećenici. U ovakvom se slavlju (i u njegovoj pripravi) tek može očitovati da smo jedno Tijelo Kristovo, Crkva urešena najrazličitijim duhovnim darovima.

Pjevanje je od velike važnosti. Prikladnije je da zazive (osobito iz euharistijske molitve) djeca pjevaju nego recitiraju. Umjesto Slave ili Vjerovanja, Svet ili Jaganjče Božji mogu se uzeti prikladne pučke pjesme. Dopuštena je veća sloboda u izboru glazbenih instrumenata. Ipak, treba dati prednost pjevanju pred instrumentalnom glazbom.

Kretnje. Za djecu je pokret veoma važan. Stoga će biti korisne ulazne procesije, procesije s darovima, s Evanđeljem, itd.

Vizualni elementi, kao što je poznato, na djecu snažno djeluju. To može biti npr. klanjanje križu, procesija s vazmenom svijećom, naglašavanje liturgijske boje, upotreba dječjih crteža, radovi iz plastelina i sl.

Šutnja. Ako se pravilno pripravi i protumači, djeca će osjetiti smisao i blagodat liturgijske šutnje. Važno u djeci njegovati i ovaj molitveni način.


b) Uređenje mise s djecom


U svim je dijelovima mise potrebno imati razboritosti i sposobnosti izostaviti ono što opterećuje, izabrati ono što je prikladno, uočiti ono što najviše izgrađuje pazeći u isto vrijeme na dostojanstvo euharistije. Zato, ako se kaže da se nešto može izostaviti, onda nije smisao ove mise da bude sasvim „okljaštrena“ nego bi se ova shema više mogla usporediti s „libretom“ jedne opere za koju tek treba pronaći pravu glazbu. pojednostavljeno rečeno, Direktorij naglašava nekoliko elemenata koji obvezno moraju biti zastupljeni. Od biblijskih čitanja obvezno mora biti barem evanđelje, euharistijsku molitvu treba uzeti iz Misala (što podrazumijeva, naravno, i tri euharistijske molitve za mise s djecom) a ne improvizirati. U euharistijskom slavlju treba svakako biti zastupljena Molitva Gospodnja i pričest. Ostalo se može urediti već prema prigodi, potrebama, umješnosti onih koji priređuju slavlje. 

Početni obred treba biti jednostavan: potreban je nekakav uvod koji treba završiti zbornom molitvom.

Čitanje Božje riječi i tumačenje. Prema sudu Biskupske konferencije može se skratiti broj čitanja, ali treba uvijek biti berem evanđelje. Ako je potrebno mogu se uzeti prikladna čitanja iz Lekcionara za djecu. Ne smije se parafrazirati tekst, nego ipak treba navijestiti Božju riječ kakva već jest (Bog govori svome narodu!). Dopušteno je ipak uzeti neki jednostavniji, djeci prilagođeniji prijevod.[4] Jednako tako, pokaže li se prikladniji, mogu se uzeti i druga čitanja, umjesto onih koja su predviđena toga dana. Naravno, čitati se može po ulogama, i sl. Homilija je veoma važna, a često će puta biti u dijalogu.

Predvodničke molitve. Misne molitve se mogu prilagoditi. Euharistijsku molitvu valja izgovarati razgovijetno i dostojanstveno.[5] Sve treba voditi k tome da se djeca potaknu da s poštovanjem prate velika otajstva koja se zbivaju na oltaru.

Obredi prije pričesti. Kad završi euharistijska molitva uvijek slijedi Očenaš, lomljenje kruha i poziv na pričest.

Pričest i obredi iza pričesti. Neka se pazi na dostojanstvo pričešćivanja. Na koncu mise bit će dobro kratko sažeti osnovnu poruku misnoga slavlja.


4. Zaključne napomene


Evo još jednog poticaja za življenu vjeru i liturgiju. Dok radimo s djecom, sebe izgrađujemo. Dok njima iznosimo beskrajno blago mudrosti i dobrote Božje, i sami se ispunjamo Božjom milošću. Liturgija je najautentičniji izraz Crkve. Po euharistiji je Crkva – Crkva, rekao bi Augustin. Življena kateheza se očituje u liturgiji. Život svoj, smisao našeg postojanja i rasta u Bogu nalazimo i slavimo u liturgiji. Crkva i jest Crkva po tome što slavi otajstva našega spasenja, inače bismo bili nepovezani skup pojedinaca koji slično vjeruju i povode se istim načelima. Zato će biti veoma važno da djeca već od najranije dobi osjete da su dio živog Kristova tijela, da su Bogu bliži i Bogu važni. Mogu se radovati i treba da se raduju slušajući Krista koji govori: „Ako ne postanete kao djeca ne možete ući u kraljevstvo Božje!“


[1] Izdala Sv. Kongregacija za obrede, 1. 11. 1973., hrvatsko izdanje: Glas Koncila, Zagreb (uredništvo Maloga koncila) prema prijevodu iz Službe Božje 1(1974)17-29. Izdanje Glasa koncila nema oznaku godine izdavanja, ali je to vrlo vjerojatno 1984., kako se dade zaključiti iz predgovora.

[2] Vjernici imaju posve oprečne stavove o pitanju treba li predškolsku djecu dovoditi na misu ili ne. Nekima malena djeca u crkvi smetaju ako se i samo malo oglase, dok drugi mirno dopuštaju svojoj djeci da urlaju za vrijeme cijelog bogoslužja. Iz iskustva znam da će uvijek biti bolje dovoditi djecu u crkvu. Neke majke dovedu koji puta preko tjedna dijete na misu da se malo privikne, kad je manje svijeta. Druge sa svojom djecom budu bliže izlaza, pa ako dijete i suviše plače ili želi pod svaku cijenu van, da ga mogu izvesti. Ispravno postupaju one majke koje puste dijete da se tu i tamo oglasi, ili malčice prošeta, ili se zabavi nekom igračkom. Čini mi se da je model jasan: onako kako „trpimo“ djecu na našim svečanim objedima, obiteljskim slavljima, jednako tako trebamo i u crkvi. Ružno je kad se neke bakice tijekom cijele mise prijete prstom tuđem djetetu. Ne može se očekivati da trogodišnje dijete bude mirno 45 minuta. Kao što majke vrlo dobro znaju, to bi samo bio znak da je dijete bolesno.

[3] Opet ono što uporno naglašavamo: koji put će biti puno uputnije preko tjedna upriličiti bogoslužje bez mise (time dajemo prednost nedjelji i naglašavamo nedjeljnu euharistiju). Ovi naputci vrijede za slučaj da se ipak odlučimo za misu. Tako uređenom misom se djecu može dovesti do boljeg razumijevanja pojednih dijelova i općenito smisla mise.

[4] Nažalost, tu smo mi „osakaćeni“. Postoji samo jedan službeni liturgijski prijevod Svetog pisma, a ne postoji nikakav odobreni jednostavniji prijevod iz kojeg bi se onda mogao načiniti Lekcionar za mise s djecom. Veliki narodi to imaju. Po mom osobnom sudu tome bi se smjelo doskočiti tako da iz našeg službenog prijevoda izbacimo aoriste i imperfekte, te koju težu riječ zamijenimo jednostavnijom. Ipak treba dati prednost biblijskom tekstu, pa ako nešto nije jasno, to se može protumačiti ili u uvodu u čitanje ili u homiliji.

[5] Kao što je poznato, postoje tri euharistijske molitve za mise s djecom, ali se hrvatsko izdanje već više godina ne može nabaviti. Može se kupiti i naći jedino u: Po Kristu i s Kristom. Mali misal. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995. Međutim, to je mali format i posve je neprikladan za oltar.