Misije u krizi
Nije ona scena sa 116. sjednice II. vatikanskog koncila, kad je papa Pavao VI. skinuo s glave svoju dragocjenu tijaru, – dar svojih negdašnjih biskupljana u Milanu, — pa je poklonio za karitativne i socijalne potrebe misija, bila klimaks, kulminaciona točka, saborske rasprave o misijskom problemu, iako je, nema sumnje, bila najdominantnija i najdramatičnija po svojoj simbolici i efektu. Klimaks, kulminacionu točku, — praktičnu kulminacionu točku, — doživjela je koncilska rasprava o misijskom problemu u rezultatu glasovanja o predloženoj saborskoj shemi. Ogromnom većinom saborski su je oci odbili. Nije ih zadovoljila. Nije odgovorila očekivanjima katoličkog svijeta. Nije misijski problem zahvatila u svoj njegovoj širini i dalekosežnosti. Nije dala misijskom poletu dovoljno zamaha. Nije konkretizirala zadataka, koje valja, odmah, rješavati, ako nećemo da opet upadnemo u staru našu pasivnost i letargiju u ovom po afirmaciju i budućnost Kraljevstva Božjega na zemlji od sviju najpresudnijem pitanju. Sabor je zatražio pomno proučene i jasno formulirane planove za misijsko djelovanje Crkve. Pledirao je, odlučno, za posve konkretne i određene mjere; za do kraja razrađen strategijski plan.
Crkveni ljudi, — oni najrevniji i najdalekovidniji, — ne daju, da im itko više zatiskuje oči pred teškom misijskom zbiljom i pred očitim, da ne kažemo fatalnim, neuspjesima Crkve u misijama. Oni više vjeruju govoru činjenica i brojeva, nego jeftinim lijepim frazama i naivnom samouljuljavanju u iluzije.
A u svijetlu brojeva i činjenica katolički je svijet totalno propao na misijskom ispitu. Treba samo konferirati, sravniti, statističke podatke o porastu pučanstva i o populacionim kretanjima, s jedne strane u kršćanskom, a s druge u misijskom, „poganskom”, svijetu. Škare se neprestano razmiču na štetu onoga kršćanskoga. Sve veći postaje nerazmjer između onih, koji vjeruju u Krista, i onih, koji u njega ne vjeruju. Postotak se kršćana u ukupnoj svjetskoj populaciji neprestano smanjuje. A morao bi rasti, kad bi misije uspijevale. Čim on opada, vidi se, da one, ne samo stagniraju, nego i nazaduju. Apsolutne brojke, pa makar na prvi pogled i velike, ne znače ništa, ako one relativne konstantno padaju na niže. Svijet, kao cjelina, unatoč konverzijama, sve više otpada od Krista, a ne prilazi mu; ne vraća mu se. Kršćanstvo ima na nj sve manje upliva. Kristove se stvarne vladarske kompetencije sve više sužuju. Možda ne prostorno, geografski, ali u svijetu ljudskih duša. A taj svijet duša Krista i Crkvu u prvom redu interesira. Ovce Krist traži, ne pašnjake: duše, a ne teritorije i, prazne, granice na mapama. Dokle god su prilike takve. Crkva i kršćanstvo sve više iščezavaju sa pozornice svijeta: postaju sve više manjina u čovječanstvu. Ispred njega drugi govore s više prava, — barem onoga, što ga ljudi priznaju, nego Crkva.
Čitali smo, baš ovih dana, neke auktoritativne misijske statistike. A statistike su, kao uvijek, tvrdoglavi i okrutni svjedoci protiv onih, koji gube: ovaj put protiv nas. Ni punih 40.000 svećenika ne otpada na čitav misijski svijet: na, barem, milijardu i dvjesto milijuna samih „pogana”. Manje, nego što ima svećenika u samim Sjedinjenim Američkim Državama, na svega 40 milijuna katolika (54.000). A priliv novih misionara, iz starog kršćanskog svijeta, upravo je bijedan. Usto, mjesto da napreduje, on nazaduje: i u apsolutnim brojkama. Najviši je bio pred desetak godina: u dvije godine, od g. 1951. do g. 1953., otišlo je bilo ,,u misije” 850 svećenika. Zadnjih je godina taj broj više nego dvostruko manji: između g. 1959. i 1961. otišao je ,,u misije” samo 331 svećenik. Raste, istina, broj domaćega svećenstva u misijama, u Aziji je njegov broj porastao od 2.472 u g. 1949. na 6.984 danas, — ali i on, prema potrebama, spuževim korakom.
Nijesmo, eto, očito, još riješili misijskog problema. Nijesmo još ni na putu da ga riješimo. Ni teoretski, ni praktično. Nemamo još ni perspektiva. Potpuno smo zatajili. Nemamo uopće misijskog duha ni misijske svijesti. Protestanti su daleko pred nama: i u aktivitelu i u požrtvovnosti. Ni za nutarnje misije, ni za domaći apostolat, ne radimo, kako bi trebalo, a kamo li za onaj široki, svesvjetski. U Americi su nedavno, u režiji „Catholic Digest“-a, napravili anketu: od svih kršćanskih konfesija i sekti katolici su u širenju svojih vjerskih ideja ostali zadnji: sa 17 posto. Iza prezbiterijanaca (52), baptista (50), episkopalaca (45), metodista (38), luteranaca (28), kongregacionista (19). Da i ne govorimo o maloj mormonskoj sekti („svetaca posljednjega dana“), koja je u 1963. godini osvojila u Americi isto toliko konvertita (120 000), koliko i dvadeset puta brojnija katolička Crkva (123.986). Još je američki katolicizam i u tom pogledu na katoličkoj strani najaktivniji. Kako bi istom izgledale statistike u Evropi!
Pred tim činjenicama morali bismo svi, — i vjernici, a mi svećenici pogotovu, — osjetiti ne samo stid, nego upravo paniku. Krist apodiktički od nas traži, da pokršćanimo svijet. Da ga barem kušamo pokršćaniti. Da mu propovijedamo. Šalje nas izrijekom k svima narodima: sve do kraja zemlje (Mat 8, 11.; 28, 19.; Mark 16, 15.; Luk 13, 29.; 24, 47.; Dj Ap 1, 8.). On uzdiše za ovcama iz drugoga ovčinjaka (Iv 10, 16.). Pokazuje na njive (Iv 4, 35.) i na, obilatu, žetvu: „Žetva je istina velika, ali poslenika je malo!“ (Mat 9, 37.; Luk 10, 2.). A danas više nema čekanja. Narodi, kojima nas Krist šalje, demonstrativno se i nestrpljivo javljaju na pozornici savremenoga svijeta: davno su već postali njegova većina; davat će, već sutra, pečat i ton i njegovoj kulturi i životu, i njegovoj budućnosti. S njima će, već sutra, biti povezana i sudbina kršćanstva, i afirmacija Kraljevstva Božjega. A oni se, danas, opredjeljuju: možda i za stoljeća. Za kršćanstvo ili za, novo, moderno, poganstvo. Staro poganstvo neopozivo je osuđeno na propast.
Nema, — to mora biti jasno svakomu od nas, — među problemima, što danas pritištu Crkvu, nijednoga ni važnijega ni urgentnijega od misijskog problema. Važniji je samo još problem nutarnjeg posvećenja Crkve: nadnaravno doživljavanje Boga u njoj. Ali i to je doživljavanje, po najdubljoj svojoj biti, povezano sa misionarskim zadatkom Crkve: ono, kao primjena otkupljenja, tendira istodobno i u dubljinu i u širinu. Posvećenje se u Crkvi i kroz Crkvu mora širiti u uvijek novim i prostranijim koncentričnim krugovima.
Providencijalno je stoga, da se je sabor ustavio na problemu misija i da se na njih hoće još jednom da vrati. To je jedna od intervencija Duha Svetoga na koncilu.
Crkva našega vremena mora imati posve i u detalje razrađen misijski plan. Bolje danas nego sutra. S improvizacijama se i eksperimentima dalje ne može. Valja ući u konkretnosti. Valja utvrditi dužnosti i obveze na sve strane. Valja podijeliti odgovornosti. Valja svakomu dodijeliti njegovu zadaću.
Molitva za misije mora biti prva između velikih, zajedničkih molitava Crkve. Interes za misije mora postati među katolicima osoban, svjestan, univerzalan. Misijski apostolat mora biti organiziran. Ozbiljno valja proučiti situaciju u misijama i onda nametnuti čitavoj Crkvi misijski danak: i u zvanjima, i u materijalnim sredstvima. Na način opće mobilizacije. Nikoga ne treba moliti: valja naređivati.
A glavnu riječ kog toga moraju imati biskupi i svećenici iz misija. Oni najbolje poznaju teren. Poznaju i potrebe. Imaju i iskustvo.
Debata na saboru pokazala je i odviše očito, da sudbina i budućnost misija nije u stranim misionarima, nego u odgoju i podizanju domaćih. Sve, što je strano, dira u ponos i samosvijest mladih, probuđenih, misijskih naroda, a pogotovu u ponos onih starih, nosioca tisućljetnih nacionalnih i kulturnih tradicija. Strani su misionari samo ekspedijens „pro interim“, pomoćne sile. Ali danas još uvijek prijeko potrebne pomoćne sile. Valja sve snage baciti na podgajanje domaćih misijskih zvanja. Ali valja im, generozno, staviti na raspolaganje i sve kapacitete staroga katolicizma. I osobne, i materijalne, i znanstvene, i organizacione, i propagandističke, i socijalne. S mrvicama se tu ne da ništa učiniti.
Za misije bi danas zapravo trebao jedan poseban crkveni sabor ,,ad hoc“: samo za njih. Da misije na njemu budu glavna tema. Da na njemu progovori misijska svijest i savjest čitave Crkve. Sve ostalo da budu za sada samo ,,eventualia“: samo pribiranje materijala za buduće diskusije i buduće odluke.
To se je shvaćanje, eto, spontano probilo i na koncilu. Makar, zasada, i indirektno, više u virtualnoj formi, bez specifične formulacije. Da ništa, sada valja poduzeti prve korake. Valja započeti na novi način. To je koncilska parola.
A mjerodavni nosilac toga novoga shvaćanja opet je Papa. Ne može drukčije ni biti: u katoličkoj Crkvi. Duhovska inspiracija i asistencija svezana je uz Petra, uz papinstvo, uz primat.
Ima nešto božanski simbolično u Papinoj gesti, da je osobno došao na početak saborskih rasprava o misijama. Pojavio se je pred Crkvom, da je sjeti njezine najveće dužnosti: da je povede, da joj dade impulz i direktivu. Da joj pokaže rukom na Gospodina, koji i njemu i njoj dovikuje: „Žetva je velika…!“ A njegov put u Bombay, — i ako apostolski skroman i posve u sjeni Kristovoj; ili baš zato, — bio je nešto kao ukrcavanje vojskovođe na lađu pred veliku ekspediciju. Kolumbo Crkve otišao je u novi svijet, u svijet budućnosti: u onaj misijski. Da se susretne sa njegovim najodličnijim predstavnicima. I najtipičnijim. Indijski je narod drugi po veličini među misijskim, ali i svjetskim, narodima. Za njim stoji pola milijarde duša. Za njim stoji jedna velika, spiritualistička i idealistička, kultura, puna strahopočitanja pred moralnim vrijednostima života, napajana kroz mnoge generacije idejama univerzalizma, tolerancije i mirotvorstva, koja već tisućljećima pruža ruke za Duhom i Istinom. Za Kristom: u našoj kršćanskoj interpretaciji. Ponovio se je opet sekularni prizor iz Troade. Pred novoga Pavla izišao je opet u viđenju: ovaj put ne Macedonac, Evropljanin, nego Indijac, Azijac, pripadnik najstarijeg i najvećeg kontinenta, da ga pozove k sebi: „Prijeđi (k nama), i pomozi nam!“ (Dj Ap 16, 6—10.). Novi je Pavao opet čuo, u hramu, nalog Gospodinov: „Festina et exi velociter…! Vade, quoniam ego in nationes longe mittam te!“ (Dj Ap 22, 18. 2i.).
Moramo se, — svi mi, svećenici, — dobro zamisliti u grandioznu veličinu ovoga časa i u sekularnu zadaću, što nam je on imperativno nameće. Aktivirati moramo misije. Odmah! Bez krzmanja! I mi! Novaca nemamo. Zvanja imamo. Kanalizirajmo ih u misije!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 1/1965., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 26-30. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
