Misne popijevke
Svetopisamska je izreka: “Očevi jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi”. U tome bismo smislu mogli govoriti o misnim popijevkama-parafrazama, što se i danas vidi u božićnom vremenu. Evo u čemu je poteškoća uvjetovana povijesnim razvitkom. Sve do posljednje liturgijske reforme liturgija je bila na latinskom, a razumijevala se tako da svećenik (samo on!) treba izgovoriti na latinskom sve dijelove mise, često tiho. Kako je došlo do toga? Budući da po župama nije postojala shola cantorum, niti je bilo mnoštvo službenika (đakona, subđakona, akolita, lektora i inih klerika) kao u katedralnoj liturgiji, uskoro se u ranom srednjem vijeku javila praksa da svećenik (kao jedini zaređeni službenik) treba sam izmoliti sve misne dijelove. To je jedan od razloga zašto su se uopće i pojavili misali: u tim je knjigama bilo sve što se molilo i pjevalo u misi. Dakle, po župama redovito nije bilo shole cantorum koja bi mogla latinski i koralno pjevati određene dijelove mise. Kako onda da puk uopće pjeva na misi? Rješenje je bilo jednostavno i uopće nije kršilo liturgijske propise. Svećenik bi u sebi tiho molio Kyrie, Gloria, Sanctus, Agnus Dei a pjevači bi pjevali parafrazu tih dijelova.[1] Uzmimo npr. iz starog Kantuala pjesmu “O silni jaki Bože”. Prve dvije kiticu znamo. Sljedeća je kitica parafraza za “Slava Bogu na visini”: “Vijek slava na visini!” – Nebeski pjeva zbor, “vijek slava na nizini!” sad kliče svaki stvor, itd. Nakon toga je slijedila parafraza Vjerovanja: U tebe vjerujemo, nebeski Oče blag… Konačno se parafrazira “Svet”: Presveti, jaki Bože, svet od vjekova si!… Za stare rubriciste, dakle, sve je bilo u redu: misa je odrecitirana latinski, a za njih nije bitno što ljudi pjevaju, samo neka budu pobožni.
A onda je došao sabor i liturgijska reforma koja naglašava da svi trebamo sudjelovati u bogoslužju. Prema tome, sada navedene dijelove trebaju recitirati ili pjevati svi. Zato važeća pjesmarica Pjevajte Gospodu pjesmu novu u br. 227 donosi spomenutu popijevku O silni, jaki Bože, ali bez gore navedenih kitica. Naravno, danas puk pjeva i Gospodine i Slava i Svet i Jaganjče Božji. Međutim, “zubi nam trnu” u božićnom vremenu. Pogledajmo: eminentno božićni himan Slava Bogu na visini u božićnom se vremenu najmanje pjeva, jer u najvećem broju slučajeva ljudi pjevaju Svim na zemlji mir veselje. Velim, do 1969. to nije bio problem: svećenik je u sebi izmolio cijeli himan latinski, a nakon toga se pridružio puku koji je iz sveg glasa pjevao Svim na zemlji. Ista je stvar bila s popijevkom Kyrie eleison, Isus se rodi ili Vjerujem u Boga, Oca svemoćnoga. I što sada? Svi se slažu da su božićne popijevke biser naše crkvene glazbe te da ih vjernici izuzetno rado pjevaju. Što učiniti? Liturgičarima je stvar posve jasna bez ikakve diskusije: parafraze su zabranjene. Valja pjevati Gospodine i Slava i Svet i Jaganjče Božji onako kako to stoji u misalu tijekom cijele liturgijske godine. A što ćemo s tradicijom duljom od 200 godina?
Osobno ne bih bio toliko radikalan. Pogledajmo: ideal je da vjernici sudjeluju u bogoslužju srcem i dušom. Zar nam se ne čini da to ljudi čine upravo tako, pa i s ganućem dok pjevaju božićne parafraze? Vele latinci Summum ius – summa iniuria.[2] Isus veli da nije čovjek radi subote… Parafraze misnih dijelova u drugim dijelovima liturgijske godine bez poteškoća su izbačene. Ako su se parafraze (mimo liturgijskih propisa) zadržale u božićnom vremenu, za to svakako ima nekih razloga.[3]
Trebamo puk poučavati ispravnom sudjelovanju u bogoslužju. Međutim, koji puta nije dobro odviše žuriti, da ne bismo “s prljavom vodom bacili i dijete”, tj. radosno i oduševljeno sudjelovanje i pjevanje vjernika na božićnim misama.
[1] Slično sam doživio na misi zahvalnici na Staru godinu. Dok su pjevači pjevali prepjev himna Tebe Boga hvalimo, stari je svećenik u sebi tiho molio izvorni tekst toga himna onako kako stoji u Časoslovu.
[2] Za one koji misle da je latinski pretežak, evo slobodnijeg prijevoda: Zakon proveden do krajnosti – najveće je bezakonje.
[3] Ako nam je baš do prepirke, nema li u našem bogoslužju i puno drugih nelogičnosti, koje nam baš i ne smetaju? Na primjer, mi službeno u Crkvi nismo ustrojili postavljene čitače i akolite, nego imamo osobe koje vrše službu čitača, te ministrante i izvanredne djelitelje pričesti koji vrše službu akolita. Nadalje, što smo učinili da Časoslov naroda Božjega doista bude molitva naroda Božjega? Gdje vjernici mole časoslov? Za početak smo za četiri sveska Časoslova stavili cijenu koju rijetko koji laik može platiti. Zbog toga smo bili prisiljeni izdati u Zadru “skraćeni” časoslov i tako opet podijeliti klerike, koji si mogu priuštiti “pravi” Časoslov i laike koji uzimaju prilagođenu verziju. Tko je u tome smislu podigao svoj pravedni glas?
