Petak, 27 studenoga

Mjera ljubavi prema bližnjemu – razmišljanje uz 30. nedjelju kroz godinu (A)


Čitanja: Izl 22, 20-26; Ps 18, 2-4.47.51ab; 1Sol 1, 5c-10; Mt 22, 34-40


Kolikogod nam današnje Evanđelje djeluje jasnim i očitim, ipak bi površni čitatelj moga krivo tumačiti i izvući sasvim neprimjerene zaključke iz njega. Pogotovo ako se usredotočimo na drugu zapovijed koju Gospodin ovdje nalaže, vidimo da reče: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga, a zanemarimo cjelovitu pouku koju nam daje u ovih nekoliko rečenica. Netko bi iz ove zapovijedi mogao izvući sasvim sebične zaključke, te tumačiti da ga je Gospodin ovlastio da se pobrine najprije za sebe, pa da tek onda misli na druge. Isto tako ovo bi moglo značiti da je Gospodin nama prepustio da mi procijenimo što je to prava ljubav, što je to što mi želimo ili ne želimo ljubiti, te kao što procijenimo za sebe, da tako činimo i prema drugima.  Upravo na takva tumačenja navodi nas individualizam današnjega svijeta koji ne samo da nam daje za pravo da sami odlučujemo što ćemo i kako ljubiti, nego nas na to potiče. I ako bismo k tome svome tumačenju dali Gospodinovo pokriće, imamo onda savršenu kombinaciju da činimo kako se nama sviđa, to jest da ljubimo kako mi procijenimo.

No u ovom odlomku Isus ipak ne prepušta nama na volju da odlučimo koga ljubiti kao bližnjega, niti kako ljubiti onoga tko je pored nas kao naš bližnji. Isto tako, time što nam je rekao da ljubimo bližnjega kao sebe samoga, nije nam prepustio na volju da sebe ljubimo kako nam se prohtije, niti nam je zapovjedio da se najprije pobrinemo za sebe, pa tek onda svoga bližnjega. Jer ovdje nije riječ tek o nekoj kronologiji niti nam Isus prepušta da naša ljudska ljubav bude mjera ljubavi prema sebi samome, pa time niti prema bližnjemu. Tako važnu stvar Bog nije mogao prepustiti ljudskoj proizvoljnosti, jer smo mi slabi i grešni ljudi u stanju sve izokrenuti, a nadasve ljubav izopačiti pretvarajući je u posesivno sebeljublje umjesto da je živimo kao velikodušno sebedarje. Štoviše, spremni smo svoje navike i strasti, požude i grijehe proglasiti ljubavlju. Jednako tako svome bližnjemu bismo bili kadri reći: ‘Pričekaj dok se najprije pobrinem za sama sebe, pa ću onda i tebi pomoći.’ A kako nikada nema kraja tom zbrinjavanju i osiguravanju sama sebe, tako ne bi niti bilo početka našoj skrbi za bližnjega.

Upravo zato Gospodin nije prepustio ovu zapovijed našoj proizvoljnosti. Njoj prethodi zapovijed o potpunoj ljubavi prema Bogu, koja osvjetljava kakva mora biti i ljubav prema čovjeku. Bez prethodne spoznaje i prihvaćanja ljubavi Božje, nemoguće je ispravno ljubiti čovjeka onom autentičnom ljubavlju koja ga ljubi u njemu samome i koja teži prema njegovu vječnome dobru. Zato su ove dvije zapovijedi neophodno u paru. Jer ljubiti Boga, a ne prevesti tu ljubav u ljubav prema čovjeku, bila bi samo lijepa teorija ili apstrakcija, dok ljubav prema čovjeku, ne vodeći računa o Božjoj ljubavi bila bi puki prizemljeni humanizam, pa i onda kad ta ljubav ne bi zastranila. Ljubav prema čovjeku, bez Božje ljubavi, bili bi bez solidnog temelja i uporišta, što bi onda prijetilo da je pretvori u nezdravu ili iskrivljenu ljubav. U tom slučaju čovjek bi sam od sebe, pristrano i proizvoljno, postavio sebe kao kriterij ljubavi prema bližnjemu, te bi sam odlučivao o tome što je prava ljubav, što je ispravno, a što krivo. No to je prevažno pitanje da bi bilo prepušteno pojedinačnoj ljudskoj procjeni ili ograničenom ljudskom iskustvu. I kao što nama Isus nije prepustio da mi odlučujemo o tome tko je moj bližnji kojega trebam ljubiti, već nam je zapovjedio i ljubav prema neprijateljima, tako je i u ovom slučaju on onaj koji je mjera prave ljubavi, te nam nalaže ljubiti ne našom ljudskom ljubavlju, već ljubavlju kojom je on nas poučio kako ljubiti i Boga i čovjeka.

Zato kao što ni Gospodin nije pretpostavio sebe i neku sebičnu ljubav ljubavi prema bližnjemu, već je pokazao da ljubiti bližnjega kao sebe samoga znači dati život za njega i skrbiti oko njegova spasenja, tako i nas poziva da ne ljubimo bližnjega tek nakon što se pobrinemo za sebe, već da u istom činu ljubavi prema Bogu uključimo i sebe i bližnjega. I kao što sebi u ljubavi želimo najveće dobro spasenja, tako isto i svome bližnjemu, ne u kronološkom odmaku, već istim intenzitetom želimo spoznaju pravoga Boga i vječno spasenje. Dopustimo stoga svome Učitelju da nas pouči ovoj pravoj ljubavi prema Bogu iz koje izvire ljubav prema bližnjemu, pri čemu ćemo otkriti da onda kad smo Bogu uzvratili na ljubav, tada smo istinski uzljubili sebe, te sebi omogućili da ispravno djelujemo za svoga bližnjega. To je činio i on, božanski Učitelj, koji je tako ljubio Oca i izvršavao njegovu volju do mjere da je sebe predao za nas i naše spasenje. Neka nam po tome zapovijed ljubavi ne bude samo odredba na papiru koju nam je Bog zapovjedio, već neka nam bude živi primjer samoga Gospodina koji nam je on ostavio. Slijedimo taj primjer, jer samo tako se do kraja ispunjamo njegovom ljubavi i najcjelovitije radimo na spasenju svoga bližnjega.