Utorak, 15 lipnja

Moje luksuzno jutro u gradu Zagrebu


Nigdje nije napisano što čovjek treba smatrati luksuzom. Svaki čovjek to sam sebi određuje. Ja smatram da je luksuz ono nešto malo više iznad zadovoljenja mojih potreba. Kad su sve potrebe zadovoljene onda nastupa područje luksuza. A ja upravo uživam u tom nečemu „malo više“ – u svom luksuzu.

Sjedim u jednom malom zagrebačkom ugostiteljskom objektu. Rano je jutro. Još nigdje nikoga. Tek dvoje konobara, šalica toploga čaja, ugodna glazba i ja. Njih dvoje razgovaraju o sinoćnjoj gužvi i tipovima gostiju koji ih posjećuju, a ja grijem ruke na šalici čaja i gledam kroz dva ogromna prozora. Velike su to staklene stijene koje se očito ljeti otvaraju i dopuštaju ulaz i izlaz preko te novostvorene sada zatvorene terase. I tu negdje počinje moj luksuz. U ovo uobičajeno jutro ljudi se počinju buditi i kretati, a ja ih promatram…

Malo me toga može više zabaviti i oduševiti od promatranja ljudi. U ovom hladnom zagrebačkom jutru vidim muškarca koji u naručju nosi malo dijete. Dijete odjeveno u pinkavu, roza jaknicu, s cipelicama u sličnoj nijansi. Dijete naslonilo glavu muškarcu na rame. Promatram nježnost i povjerenje. Muškarac nježno pridržava rukom leđa djeteta i oprezno hoda po snježnoj stazi. Otvoreno i javno kroz ovaj grad njih dvoje pokazuju i pronose ljubav i brigu. Zamakoše iza ugla. Vjerojatno odoše u vrtić. Otac nosi svoju kćer!

Zatim mi u vidokrug uđoše njih dvoje. Starija gospoda, oslonjeni jedno na drugo. Pažljivo hodaju djelomično očišćenim nogostupom. Očišćen je tek po sredini za nesmetani prolazak samo jedne osobe. Ali njih dvoje uporno se stišću jedno uz drugo i uporno gaze po rubovima očišćenog prolaza. Lakše bi im bilo ići jedno iza drugog, no oni ne odustaju. Žele ići kroz svijet zajedno, jedno pored drugog.

Luksuz je promatrati ljude. Osobito je korisno promatrati ljude koji žive svoj život, nesvjesno i nenamjerno govore o sebi, svjedoče o svojim vrijednostima, o svojim uvjerenjima. To svjedočenje govori puno više i puno jače nego bilo kakvo tumačenje i govorenje, čak i više nego snimljena TV emisija.

Dok promatram ljude poželim zapisati svoje misli i osjećaje da ih ne bih zaboravila. Zatražim od konobarice list papira, a dobivam čitav jedan reklamni blok za bilješke. U zaglavlju je Vlada Republike Hrvatske i Ured za ravnopravnost spolova. Kako je život zanimljiv i kako ništa nije slučajno! Ovi ljudi jutros gromoglasno govore, više i jače no bilo koji Ured za ravnopravnost spolova. Gledam ljude i divim se tom nepisanom zakonu u ljudskim srcima. Mogu uredi i vlade i ustavni sudovi pričati i pisati što god hoće, ali ljudi sa svojim ponašanjem mogu ih vrlo jednostavno nadmašiti.

Jutro odmiče i prvi umirovljenici stižu za susjedni stol. Očito se dobro poznaju i često ovdje sastaju. I konobarica je znala što piju pa je samo pitala: Uobičajeno? Analiziraju sinoćnji TV program, nekakav dokumentarac i vijesti. Sjećaju se nekih govora političara od prije deset ili petnaest godina. Vrlo kritički se osvrću na novogovor aktualnih političara. Sjećaju se kako su ti isti političari govorili drukčije prije nego što su postali „vlast“. Imaju svoje mišljenje, svoje argumente i nikakve vijesti ih neće tako lako razuvjeriti. Slušaju starci vijesti, propuštaju svoje filtere životnog iskustva. Naglo, kako su počeli, naglo i prestali razgovor o politici. Obojica vade papiriće iz džepa. Naočale na nos i čitaju napisano: kupus, mrkva i sol. Ninska sol. Baš Ninska! Drugi ima na papiriću: toalet papir, poriluk i žilete za brijanje, krumpir i Vegetu. Komentiraju popis onoga drugoga. Savjetuju jedan drugoga kako kupiti najbolji poriluk. Dobri savjeti. Ovi starci se ne ustručavaju razgovarati o svojim popisima za kupovinu. Govore smireno i odmjereno. S više osmjeha nego dok su govorili o sinoćnjim vijestima. Plaćaju svoju kavu i odlaze. Rukuju se na izlazu i još nešto komentiraju.

I meni je vrijeme odavde krenuti. Obveze čekaju. Jutros sam si priuštila luksuz promatranja i slušanja ljudi. Ljudi koje jutros vidjeh, sretoh i čuh, vraćaju vjeru u ljudski rod, u ovaj narod… Nahranili su mi dušu povjerenjem i optimizmom.

Ma tko što rekao u medijima, ma koliko širili loše i lažne vijesti, ma koliko manipulirali i obmanjivali, ljudi su ipak dobra bića. Duboko u sebi znaju što je ispravno, što je potrebno, što je istina. Duboko u sebi znaju što žele i što im je važno u životu. Ima nade za sve nas!

Gospođo, hvala za notes! Uzimam listove koje sam ispisala, ostatak vraćam! Hvala za čaj! Danas će biti lijepi dan, uživajte u njemu!