Papa Franjo je objavio 15. srpnja 2021. apostolsko pismo u obliku motuproprija Traditionis custodes (Čuvari tradicije). Ovdje donosimo prijevod toga pisma.
Apostolsko pismo u obliku motuproprija Čuvari tradicije (Traditionis custodes), o upotrebi liturgijskih knjiga koje su prethodile reformi Drugog vatikanskog sabora
Čuvari tradicije, biskupi, u zajedništvu s Rimskim biskupom, vidljivo su počelo i temelj jedinstva u svojim partikularnim Crkvama. Vođeni Duhom Svetim, po naviještanju Evanđelja i slavljenju Euharistije, oni upravljaju partikularnim Crkvama koje su im povjerene.
Za promicanje sloge i jedinstva Crkve, očinskom brižljivošću prema onima koji u nekim krajevima pristaju uz liturgijske oblike koji su prethodili obnovi što ju je odredio II. Vatikanski sabor, časni naši prethodnici sveti Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. dopustili su i podijelili ovlast upotrebe Rimskog misala što ga je izdao sveti Ivan XXIII. godine 1962. Na taj su način očitovali svoju volju „da učine laganim crkveno zajedništvo onih katoličkih vjernika koji se osjećaju vezanim uz neke ranije liturgijske oblike“, a ne uz druge.
Slijedeći nakanu časnog našeg prethodnika Benedikta XVI. da potakne biskupe na služenje apostolskim pismom danim na vlastitu pobudu „Summorum Pontificum“, nakon što je prošlo trogodište od njegovog proglašenja, Kongregacija za nauk vjere je izvršila brižljivo savjetovanje s biskupima godine 2020., čije ishode je, prema iskustvu dozrelom ovih prošlih godina, veoma brižno razmotrila.
Stoga sada, izvidjevši mišljenja izražena od episkopata i čuvši sud Kongregacije za nauk vjere, želimo, ovim apostolskim pismom, sve više i više u ustrajnom traženju crkvenog zajedništva nastaviti. Zbog toga nam se činilo potrebnim odrediti ovo što slijedi:
Čl. 1. Liturgijske knjige koje su proglasili svete pape Pavao VI. i Ivan Pavao II., prema odredbama II. vatikanskog sabora, jedini su izraz „zakona moljenja“ Rimskog obreda.
Čl. 2. Dijecezanski biskup, ravnatelj svega liturgijskog života u partikularnoj Crkvi koja mu je povjerena, promicatelj i čuvar, treba u svojoj biskupiji uređivati liturgijska slavlja. Na njega stoga spada da u biskupiji podjeljuje, prema dopuštenju Apostolske Stolice, ovlast upotrebe Rimskog misala izdanog godine 1962.
Čl. 3. Biskup, u biskupijama u kojima još jedna ili više skupina slave prema Misalu koji prethodi obnovi godine 1970:
§ 1. treba utvrditi da te skupine ne isključuju autoritet i zakonitu narav liturgijske obnove, odredaba II vatikanskog sabora i učiteljstva Vrhovnih svećenika;
§ 2. neka odredi jedno ili više mjesta gdje se vjernici, koji pristaju uz te skupine, mogu skupljati da slave Euharistiju (ne pak u župskim crkvama niti podižući nove osobne župe);
§ 3. neka izabere, u određenom mjestu, dana kada se dopuštaju euharistijska slavlja prema Rimskom misalu proglašenom od svetog Ivana XXIII. godine 1962. U tim slavljima čitanja se proglašavaju na narodnom jeziku, upotrebljavajući prijevode Svetog pisma odobrene od svake biskupske konferencije za liturgijsku upotrebu;
§ 4. neka označi prezbitera koji, kao biskupov delegat, ima zadaću slavljenja i vođenja pastoralne brige za te skupine vjernika. Prezbiter stoga za tu zadaću neka bude prikladan, vješt glede upotrebe Rimskog misala koji je prethodio obnovi godine 1970., koji poznaje latinski jezik da može potpuno razumjeti rubrike i liturgijske tekstove, pokretan živom pastoralnom ljubavlju i osjećajem crkvenog zajedništva. Nužno je naime da svećenik koji prihvaća službu ima na srcu ne samo dolično liturgijskom slavljenje, nego također pastoralnu i duhovnu brigu za vjernike;
§ 5. u personalnim župama kanonski podignutim za te vjernike, neka se prikladno ispita stvarna korist glede njihova duhovnog porasta i razmisli da li ih treba zadržati ili ne;
§ 6. njihova je briga da spriječe da se nove skupine ne uspostavljaju.
Čl. 4. Prezbiteri zaređeni poslije proglašenja ovog apostolskog pisma danog motu proprio, koji žele slaviti prema Rimskom misalu izdanom 1962. godine, trebaju poslati formalnu zamolbu dijecezanskom biskupu, koji će, prije dopuštenja zamoliti dopuštenje Apostolske Stolice.
Čl. 5. Prezbiteri koji već slave prema Rimskom misalu izdanom godine 1962., od dijecezanskog biskupa će zamoliti da mogu tu ovlast zadržati.
Čl. 6. Ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života podignute u ono vrijeme od Papinske komisije „Ecclesia Dei“, prolaze pod jurisdikciju Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života.
Čl. 7. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata i Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, koje po svojim kompetencijama, vrše autoritet Svete Stolice, nadzirat će obdržavanje ovih uredaba.
Čl. 8. Odredbe, uredbe, dopuštenja i ranija ponašanja, koja nisu sukladna propisima ovog apostolskog pisma danog motu proprio dokidaju se.
Sve pak što mi ovi apostolskim pismom danim motu proprio određujemo, naređujemo da sve to ostaje čvrsto i postojano, bez obzira na išta protivno, dostojno također posebnog spominjanja, i naređujemo da se spomenuto pismo proglasi izdavanjem u dnevnim novinama L’Ossservatore Romano, dobivajući snagu istoga dana, i potom neka se izda u Acta Apostolicae Sedis službenom komentaru Svete Stolice.
Dano u Rimu, u Lateranu, dana 16. mjeseca srpnja, na spomendan Blažene Djevice Marije Brda Karmela, godine 2021., našeg pontifikata osme.
FRANJO PP.