Motuproprij “Spiritus Domini” – značenje i perspektiva
Papa Franjo objavio je 10. siječnja 2021. Apostolsko pismo u obliku motuproprija „Spiritus Domini“ u kojim se omogućuje i ženama da budu postavljene u službu lektora ili akolita.[1] Za bolje razumijevanje ove odluke, dobro je prethodno pogledati povijest ovih službi.
1. Povijest
Lektorat. Od samih početaka u Crkvi se ustrojila služba čitača, kako o tome svjedoči još Justinova Apologija iz 150. godine, a kasnije još Tertulijan i Ciprijan, dok Hipolit Rimski u Apostolskoj predaji (početak 3. st.) izrijekom spominje da lektora biskup postavlja u službu, ali bez polaganja ruku.[2] Međutim, već od 6. st., subđakoni preuzimaju čitanja, tako da služba lektora praktički nestaje, a mladići koji su prije bili lektori, prelaze u schola cantorum. Od tog vremena lektorat je uvršten u niže redove, ali isključivo kao prijelazni stupanj do prezbiterskog ređenja.
Akolitat. U počecima je samo đakon u bogoslužju pomagao biskupu ili svećeniku. Kasnije, kako je bogoslužje postajalo sve svečanije, uveden je subđakonat i akolitat (grčki akolouthos, latinski sequens – pratitelj).[3] Tako već sredinom 3. st. papa Kornelije spominje da u Rimu ima 7 đakona, 7 subđakona i 42 akolita. Služba je akolita od samih početaka bila vezana uz euharistiju. Čini se da je njihova prvotna uloga bila ta da komadić hostije posvećene u papinskoj misi nose u titularne crkve gdje bi ih onda svećenik za vrijeme mise stavljao u kalež kao znak euharistijskog jedinstva s rimskim biskupom. U srednjem vijeku u misi za vrijeme lomljenja kruha akoliti bi primali posvećene hostije u lanene vrećice koje su onda nosili biskupima i svećenicima koji su ih lomili da bi mogli pričestiti vjernike. Akoliti su također primali darove vjernika, nosili su sveto ulje, imali posebnu ulogu kod krštenja, čak su u papinskoj liturgiji krštavali u Vazmenom bdjenju ako je bilo puno djece za krštenje. Dok su drugi niži redovi (službe) gubili na važnosti, akoliti su se dulje vremena održali, jer je postojala stalna potreba da netko poslužuje za vrijeme mise. Kada više nije bilo ni zaređenih akolita, njihovu su službu preuzimali drugi klerici, da bi njihovo mjesto na župama gdje nije bilo klerika zauzimali laici, redovito dječaci – ministranti. Tridentski sabor je bio odredio da se barem u stolnim crkvama uspostavi stalna služba akolita, ali se to nije provelo. Tako je i akolitat ostao tek niži red koji je netko primao na putu prema svećeništvu.
2. Odredbe dokumenta Ministeria quaedam iz 1972.
Lektorat i akolitat su u prijesaborskom uređenju bili niži redovi (uz ostijarijat i egzorcistat). Apostolskim pismom Ministeria quaedam iz 1972. godine Pavao VI. određuje da se dokinu četiri niža reda, a da se uvedu službe lektora i akolita, pri čemu se „ove službe mogu povjeriti kršćanskim laicima tako da one više nisu pridržane samo kandidatima za sveti red“.[4] U br. VII. se nadalje veli: „Prema časnoj predaji Crkve, ustanova čitača i akolita pridržana je za muškarce“. Ova je odredba bila pretočena u Zakonik kanonskog prava iz 1983.
Kan. 230 § 1. Laici muškarci, koji imaju dob i vrline određene odlukom biskupske konferencije, mogu se za stalno po propisanom bogoslužnom obredu uzeti u službu čitača i akolita; ipak, to podjeljivanje služba ne daje im pravo na crkveno uzdržavanje ili plaću.
§ 2. Laici mogu na temelju privremene odredbe vršiti službu čitača u bogoslužnim činima; isto tako, svi laici mogu obavljati službe tumača, pjevača i druge prema pravnoj odredbi.
§ 3. Gdje bi potreba Crkve to savjetovala, ako nema službenika, mogu i laici, iako nisu čitači ili akoliti, preuzeti neke njihove službe, naime, obavljati službu riječi, predvoditi u bogoslužnim molitvama, krstiti i dijeliti svetu pričest prema pravnim propisima.
Ovdje treba istaknuti sljedeće. Laici spomenuti u § 1 bivaju trajno postavljeni u službu lektora i čitača i to su, prema odredbi Pavla VI. i spomenutog paragrafa Zakonika iz 1983., mogli biti samo muškarci. U paragrafima 2 i 3 istog kanona veli se da laici (muškarci i žene) na temelju privremene odredbe mogu vršiti službe lektora i akolita, pa čak i krstiti te dijeliti svetu pričest.
I što se u praksi dogodilo na temelju ova tri paragrafa? Čini mi se da je pokoncilska Crkva u ovoj stvari pošla u dvama različitim smjerovima od kojih je svaki na svoj način nedostatan i nedorečen. Prvo, uvedene su dvije (postavljene) službe otvorene laicima (lektorat i akolitat) koje u praksi nisu zaživjele. Naime, jedva da su u nas negdje laici postavljeni u službu lektora ili čitača. S druge strane, dopušteno je da neki laici „na temelju privremene odredbe“ vrše službu čitača ili pak akolita kao izvanredni djelitelji pričesti. U misijskim krajevima tako katehete koji puta dobiju ovlast predvoditi službu riječi, dijeliti pričest, krštavati, prisustvovati vjenčanjima i slično. U nas odabrani laici, muškarci ili žene, čitaju čitanja u bogoslužju, ali mogu dobiti i mandat da vrše službu izvanrednih djelitelja pričesti. Ovdje je stvar pravno posve jasna. Vjernici spomenuti u § 1 postavljeni su službenici (lektori i akoliti), dok oni spomenuti u paragrafima 2 i 3 tek vrše službu lektora ili akolita. Nije isto biti (postavljeni) čitač i tek vršiti službu čitača, jer je ovo drugo – bar načelno – privremeno, ad hoc ili, kako se to veli, „na temelju privremene odredbe“. Jednako tako, biti (postavljeni) akolit koji po svojoj službi, kada se god ukaže potreba, može svećeniku pomoći dijeliti pričest, nije isto što i biti izvanredni djelitelj pričesti, dakle, službenik ad hoc, uzet „na temelju privremene odredbe“. Pravno govoreći, laici koji čitaju čitanja na misi, nisu čitači. Jednako tako laici koji vrše službu akolita (kao ministranti i izvanredni djelitelji pričesti) nisu akoliti. Tako imamo situaciju da je (postavljena) služba lektora i danas de facto tek stupanj na putu prema svećeništvu, dok u isto vrijeme na temelju privremene odredbe laici čitaju u crkvi, iako većina njih uopće nije u toj službi privremeno. Valja ipak priznati sljedeće: još prije Pavla VI. u Crkvi se ustalila praksa da netko tek vrši službu koja po sebi njemu ne pripada. Tako, još od Tridentskog sabora, dječaci ministranti kao poslužitelji oltara vrše službu klerika[5] ili akolita. Jednako tako bilo je uvijek laika koji su čitali poslanicu. Tako zadnje prijesaborsko izdanje misala 1962. godine, veli da u pjevanim misama poslanicu može pjevati poslužitelj „ministrans“, ne spominjući lektora.[6]
3. Odredbe motuproprija „Spiritus Domini“
Papa Franjo je motuproprijem Spiritus Domini“ od 10. siječnja 2021. promijenio odredbu kanona 230 § 1 i to tako da je samo izbacio riječ „muškarci“. Tako početak spomenutog paragrafa sada glasi: „Laici, koji imaju dob i vrline određene…“, čime se postavljene službe lektora i akolita sada odnose i na žene. Papa to ovako obrazlaže: budući da se ove službe temelje na krsnom svećeništvu, nakon doktrinarnog proučavanja vidljivo je da ništa ne priječi da se u ovu službu mogu postaviti vjernici oba spola. U pismu prefektu Kongregacije za nauk vjere kardinalu Luisu Ladariji Ferreru od 10. siječnja 2021. papa Franjo jasno razlikuje ove službe od službi koje se temelje na sakramentu svetoga reda, te ponavlja kako Crkva „nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama“ (usp. Sv. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Ordinatio sacerdotalis, 22. svibnja 1994.).[7] Međutim, kada su u pitanju liturgijske službe koje nisu vezane uz sveti red, papa navodi zaključke sinode o Amazoniji da je za Crkvu „hitno da se službe unapređuju i dodjeljuju muškarcima i ženama… Crkvu krštenih muškaraca i žena moramo konsolidirati promicanjem službe i, prije svega, svijesti o dostojanstvu krštenja“ (Završni dokument, br. 95). Papa podsjeća da je još na Sinodi o Božjoj riječi iz 2008. bilo je prijedloga da se u službe lektorata i akolitata mogu postaviti i žene. Na koncu papa zaključuje: „Zadatak biskupskih konferencija bit će utvrditi odgovarajuće kriterije za razlučivanje i formaciju kandidata za službe čitača ili akolitata, ili drugih službi za koje smatraju da ih treba uspostaviti, u skladu s onim što je već predviđeno u motupropriju Ministeria quaedam, uz odobrenje Svete Stolice i prema potrebama evangelizacije na njihovom teritoriju.“ To je u skladu s važećim Zakonikom:
Kan. 231 § 1. Laici koji se trajno ili privremeno odrede za posebno služenje Crkve obvezani su steći prikladan odgoj i znanje koji se traže za propisno vršenje njihove službe da bi tu službu obavljali savjesno, požrtvovno i marljivo.
4. Moguća provedba
Kao što je bilo rečeno, u nas u praksi laici nisu postavljani u službe lektorata i akolitata, iako – hrabro! – u zaključku Druge biskupijske sinode Đakovačke i Srijemske iz 2008. stoji:
„Projekt volonterskih i honoriranih suradničkih službi vjernika laika u biskupijskoj zajednici. Potrebno je izraditi biskupijski sustav volonterskih i honoriranih suradničkih službi vjernika laika, odrediti razinu početne i trajne teološke formacije te donijeti biskupijske propise za obavljanje tih službi, za službeno postavljanje u neku od službi za koje je predviđen liturgijski obred…“[8]
Po sebi se to – po dosadašnjim uredbama – moglo lako provesti. U našoj nadbiskupiji imamo puno vjeroučitelja (muškaraca). Oni su stručni (magistri teologije!) a u isto su vrijeme i prikladni (imaju biskupov mandat za poučavanje u vjeri u sklopu školskog vjeronauka i župske kateheze!). Pa ipak, nitko od njih nije bio postavljen u službu lektora ili akolita (osim onih koji su kao kandidati za svećeništvo postavljeni u tu službu, pa su kasnije nastavili studij kao laici). Što se tiče drugih mogućih kandidata za službe lektora i akolita, trebalo bi jasno definirati okolnosti i potrebe pojedine župe, te uvjeti koje netko (osim naših vjeroučitelja i vjeroučiteljica) treba ispuniti da bi preuzeo tu trajnu službu, upravo onako kako stoji u zaključku naše sinode još prije trinaest godina. Podsjetimo: to se ne može rješavati samo na razini naše nadbiskupije. Kan. 230 § 1. jasno kaže: „Laici, koji imaju dob i vrline određene odlukom biskupske konferencije…“ Nije mi poznato da postoji takva odluka naše biskupske konferencije. U svakom slučaju, čini mi se, bilo bi dobro imati na umu nekoliko temeljnih pitanja prema kojima se valja odrediti.
Očito je dakle da u nas nije prvenstveno pitanje pripuštanje žena u ove službe nego je temeljno pitanje hoćemo li i pod kojim uvjetima laike uopće postavljati u ove službe. Upravo zbog toga rekao bih da na osnovu ovog papinog motuproprija ni sad ne bi trebalo žuriti s njegovom provedbom.
a) Pitanja
Uvjeti za postavljanje. Ovdje nije glavno pitanje koliko će žena biti postavljeno u ove službe,[9] nego se radi o važnosti i potrebi ovakvog služenja u Crkvi koje bi onda trebalo biti jasno definirano. Već je rečeno da naši vjeroučitelji po sebi ispunjavaju sve uvjete za preuzimanje ovih službi. Međutim, koje bi uvjete trebali imati ostali laici, odnosno koji bi smisao i važnost imale te službe u župskoj zajednici i u bogoslužju? Treba jasno vidjeti koje su potrebe Crkve i koji bi vjernici laici te službe mogli preuzeti. I jedno i drugo valja na razini Biskupske konferencije dobro prostudirati i pretočiti u neke odredbe ili pravilnik.
Paralelizam postavljenih službi. Ako u svakoj župi određeni broj naših laika postavimo u službe lektora i akolita, što će biti s ostalim vjernicima koji godinama čitaju čitanja u bogoslužju? Hoćemo li onda imati u župi četvero „pravih“ čitača i još desetero onih koji tek vrše službu čitača, ali nisu postavljeni čitači?[10] Trebat će puno mudrosti i razboritosti da ne bi uvođenje postavljenih službi bilo povodom razdora u zajednici.
Trajnost službe. Valja uzeti u obzir da su to trajne službe. Slično kao i kod ređenja, valja razmisliti, može li taj kandidati biti trajno prikladan. To uopće nije lako razlučiti.
Postavljanje žena. Ako do sada nismo imali ni postavljenih muškaraca, treba li odmah započeti s postavljanjem žena? Mogao bi se steći dojam da i Crkva ide stopama modernog feminizma. Ili možda ne? S druge strane, valja se prisjetiti da su u povijesti službe žena bile cijenjene i uključene u strukture Crkve. Tako su postojale đakonise, žene koje su vršile đakonsku službu, kada je bilo manje prikladno da to čini đakon, na primjer kod krštenja žena.[11] Još je u apostolsko vrijeme bio poznat i priznat stalež udovica i djevica koje su imale posebnu (karitativnu) ulogu u Crkvi. Međutim, tada je bilo jasno određeno tko može stupiti u tu službu i u čemu se ta služba sastoji.
b) Perspektiva
Nove službe. Osim postavljenih službi lektora i akolita, važeći Pontifikal i Misal predviđaju mogućnost ustanovljavanja i drugih službi, kao što su vratar, zaklinjač i katehist,[12] zatim psalmist, zborovođa, sakristan, tumač, prikupljač darova, onaj koji dočekuje vjernike i raspoređuje mjesta te obredničar.[13] Glede ovih službi također bi se trebala očitovati Biskupska konferencija o potrebama naše domovinske Crkve te donijeti odredbe o tome tko može biti promaknut u spomenute službe te donijeti liturgijske obrasce bogoslužja primanja u određene službe.
Stupnjevanje. Po sebi bi bilo najkorektnije da sve službe u Crkvi obavljaju samo postavljeni službenici. Tako bi čitanja u bogoslužju preuzeli isključivo postavljeni čitači a za oltarom bi posluživali samo akoliti. U tome slučaju bi nestali naši čitači, ali bi se dokinula i ministrantska službe. Sigurno je da razvoj neće ići u tome smjeru. Zato bi možda bilo dobro – kao što je to u nekim župskim zajednicama djelomično slučaj – da se u službe ulazi stupnjevito. Tako bi mogla biti stupnjevana služba kod oltara, kao na primjer: ministrant početnik, stariji ministrant, suradnik, akolit. U tome bi slučaju mogle sasvim skladno djelovati i postavljene i nepostavljene službe, jer bi se za prijelaz u svaki sljedeći stupanj tržili određeni uvjeti, da bi na koncu netko došao do stupnja postavljenog akolita koji bi onda bio koordinator i voditelj ministrantske ili poslužiteljske skupine.
Zaključimo. Motuproprij „Spiritus Domini“ novi je poticaj da u našoj Crkvi proučimo stvarne potrebe liturgijski službi te da ih ustrojimo tako da vjernici laici mogu vršiti svoje krsno poslanje na službu Crkvi. Kao što je u općoj Crkvi jedva zaživio trajni đakonat, tako se na razini opće i naše mjesne Crkve provelo malo ili ništa što još motuproprij „Ministeria quedam“ još 1972. određuje glede uvođenja laičkih službi lektorata i akolitata. Prema tome, trebali bismo prvo provesti ono što tamo stoji, da bismo onda mogli ići i korak dalje, to jest provoditi ono što stoji u najnovijem dokumentu „Spiritus Domini“, a što se tiče mogućnosti da i žene bude uvedene u spomenute službe. Pri svemu tome valja imati na umu da Bog po Duhu Crkvi daje različite darove, ali da je svaki dar na korist, to jest na služenje, a ne na hvastanje ili nadmetanje, kako veli Pavao: „Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist“ (1 kor 12,4-7).
[1] Za hrvatski prijevod usp. Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, 149 (2021.) br. 2, str.73.
[2] Za službu čitača usp. Z. PAŽIN, Lektorat, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 145 (2017.), br. 6, str. 67-68; Z. PAŽIN, Liturgijska sakramentologija, Đakovo, 2018., str. 254-256.
[3] Za akolitat usp. Z. PAŽIN, Akolitat, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, 145 (2017) br. 9, 50-51; Z. PAŽIN, Liturgijska sakramentologija, str. 260-263.
[4] Usp. Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, a proglašen vlašću pape Pavla VI. Službe u Crkvi, ređenja, posvete, zavjetovanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., 8-10. Tekst je dostupan također u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, 149 (2021) br. 1, str. 73-75.
[5] Tako u prethodnom Obredniku, kada se određuje način podjeljivanja bolesničkog pomazanja, stoji da svećenik „uzme sa sobom jednog klerika“. To je, naravno, bio ministrant. Logično je onda da se na talijanskom za ministranta kaže chierichetto, što je umanjenica od riječi klerik. Konačno, klasična ministrantska odjeće je crna suknja koja oponaša talar, bijela košuljica koja je zapravo roketa, te ovratnik koji oponaša kanoničku mocetu…
[6] Istini za volju, to po sebi i nije trebao biti velik problem, Naime, svećenik je bio dužan „odčitati“ sve na latinskom, a laik bi onda ponovno pročitao istu poslanicu na narodnom jeziku. Tako je forma bila sačuvana.
[7] Usp. https://ika.hkm.hr/novosti/pismo-pape-franje-kardinalu-ladariji-o-sluzbama-lektorata-i-akolitata/ (pristupljeno 1. 2. 2021.)
[8] Usp. Ti si Krist – za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Đakovo, 2008., br. 248-266, ovdje br. 251.
[9] Upravo su nakaradne i pravno besmislene neke društvene odredbe (i zakoni) o tzv. „pozitivnoj diskriminaciji“, prema kojoj u nekim službama jednostavno treba biti određen postotak žena. Pa se onda nekoj državnoj instituciji može kao prigovor navesti činjenica da je u njihovim službama premalo žena. A što da učini natječajna komisija, ako od dva kandidata za posao upravo žena ima manje bodova od muškarca? Znači li to da bi pri zapošljavanju trebalo kao prednost navesti ženski spol? Čovjek vrijedi koliko vrijedi i pred Bogom i pred ljudima, bio on muškarac ili žena i nitko na osnovu svoga spola ne bi trebao imati prednost u društvu.
[10] Konkretno, u župi Duha Svetoga u Čepinu ima 48 čitača (dvanaest muškaraca i 36 žena). Koliko njih postaviti u službu čitača? Po kojem kriteriju, a da se ne javi zavist i razdor u zajednici?
[11] U ono je vrijeme bilo krštenje uranjanjem, pri čemu krštenik nije imao odjeću.
[12] „Ministeria quedam“, 9
[13] Opća uredba iz trećeg tipskog izdanja, Zagreb, 2004 br. 100-107.
