Možda

Možda


Ovih nekoliko dana sam proveo u Zagrebu. Iskoristio sam svaki trenutak da budem sa svojima koje povremeno vidim, da im ugodim, pokažem da ih volim. Susreo sam stare prijatelje, čuo priče o njihovim brakovima, radostima, djeci, karijeri i budućnosti.

Nisam zaboravio da sam svećenik. Večernje mise u katedrali bile su logičan završetak. Susret s članovima Serra kluba za promicanje duhovnih zvanja koji vodi obitelj Prossoli obogatio je moj dan. Uostalom, ja sam kapelan toga kluba. Klub je inače prisutan i u drugim gradovima.

Kod nas nije toliko poznat jer nije djelo onih koji vode biskupije pa onda nema neku vrijednost. Nažalost.

Unatoč svemu, iznenadio sam se nakon razgovora s onima koje sam upoznao. Moje izostavljam. Svi su oni pričali o sebi, svojima, a nitko o vjeri, Bogu, Misi i svemu što katolike čini posebnima, vjernicima nade u ovom ljudskom beznađu. Sve su sigurnost stavili na neka životna mjesta, a Boga nisu spominjali.

Neki čak ne prihvaćaju svoj život kao pripremu za vječnost. Sve im smeta u Crkvi, a da nisu sigurni koliko je to objeda, koliko istina. Svojim svećenicima i onima koji Crkvu vode ističu samo mane, ono ljudsko što svaki od nas nosi.

Dobivam dojam da žive od onoga što mogu popiti, pojesti, imati.

Upotrebljavaju riječ možda i time odgovaraju na pitanje smrti i smisla života.

Sve im je možda: i probuditi se iz nevjere, vjerovati u Isusa, ako je i on, možda, istina.

Dobivam dojam da im je sve važnije, da traže opravdanje svoje mlake (ne)vjere u drugima pa unatoč svemu gaje nadu da će se možda probuditi pred Bogom, na kojega nisu ponekad računali.

Sumnja razara. Pokušao sam im vratiti nadu onom čuvenom koju reče jedan svetac: “Ako na kraju života spoznam da je sve bilo uzaludno i da ničega nema, neću se ljutiti, jer je čitav život bilo bolje živjeti u nadi nego u beznađu!“