Mrtvac


Trenutak kad se prihvati kukavičluk. Spoznaja kako nemam hrabrosti. Kako bih to sakrio, upirem prstom u druge. Javno nabrajam njihove grijehe. S krovova vičem o njihovim slabostima. Neugodno je znanje o vlastitoj dvoličnosti. O tome kako se na kraju život sveo na komfor. I lagodnost. I kako između lagodnosti i ozbiljne odluke izabirem lagodan život.

Ništa me više ne veže uz tebe. Nema više duhovnog izvora. Život se sveo na spavanje, hranjenje i posjedovanje. Tako živjeti je nepodnošljivo, ali nekim čudom sam ušutkao savjest. Svejedno mi. Ipak riječi Pisma me ne pošteđuju. Niti sam vruć niti sam hladan i jer sam ni jedno ni drugo, ispljunut ćeš me. Ja sam pronašao način kako bih te izbjegao. Površno uživanje u životu bez ozbiljnog napora. Sve je u meni zakržljalo i počelo se sušiti. Od potpune pustinje samo je teži osjećaj kako se čovjek pretvara u pustinju i tu ništa ne može više učiniti. Kao kad imaš još nekoliko kapi vode i znaš da drugih nećeš više dobiti. To je nekoliko posljednjih.

Pitaš me što čovjeku vrijedi ako sve stekne, a životu svome naudi? Pomislio sam kako govoriš o fizičkom životu. I fizičkoj smrti. Ima li nešto gore od nje? Možda i ima. Dugovječno životarenje životom koji nema usmjerenja i koji je izgubio svoj cilj. Naudio sam svom životu. Naudio ozbiljno. Ne izgledam tako. U tom je neobičnost mog izgubljenog života. Očima drugih se čini kako sam dobio sve. I imam sve.

Iznutra sam beživotan. Kad sam shvatio da sam pred tobom obična kukavica koji nema hrabrosti usprotiviti ti se u lice i biti hladan prema tebi, nisam se osjećao zabrinutim. Ja sam svjesno odlučio svoj kukavičluk gurnuti u stranu i objeručke zgrabiti ono što će mi pomoći da zaboravim kako sam čovjek bez hrabrosti. Prihvatio sam lagodnost. Komforan život. Onaj život kroz koji se ne moram boriti i truditi, život u kojem su mučenici koji su za tebe trpjeli i trpe za mene budale.

Ja nemam nimalo volje za strpljenje i snage za trpljenje. Pismo me dobro izvagalo na tezulji i našlo me prelaganim, ili kako će mi reći na jednom drugom mjestu, postao sam mlak. Moja mlakost je život bez otpora, jedan fini i ugodni stoicizam bez strasti i želje za bilo čim. Jedna fina kameleonska vanjština prilagodljiva i prihvatljiva svakom tko joj se obraća. Borbenost i žar su odavno usahnuli i presušili. Moj entuzijazam za tebe je emotivna reakcija koja se mijenja već prema tome kako se osjećam u danom trenutku. Danas bih položio život za tebe, a već sutra sam ravnodušan.

Spoznaja vlastitog kukavičluka pred tobom i onim što od mene zahtijevaš porodila je u meni ravnodušnost. Nisi mi jednom rekao budi hrabar i ostavi me, ako ne možeš sa mnom napusti me, jer ako nisi sa mnom protiv mene si, i ako sa mnom ne skupljaš, onda rasipaš. Ali, meni je užasno teško napustiti već ustaljene navike lagodnog i ugode. Ja sam se navikao živjeti ovako kako živim. Pristojni i kulturni gotovan kojemu je središte on sam. Nerado i nimalo lako prihvaćam bilo kakve promjene koje od mene tražiš ti ili drugi.

Od onih zrna iz Pisma koja padaju na različito tlo, ne mogu pronaći sebe. Jer kod mene se ne radi o tlu na koje padam, nego o meni kao zrnu koje u sebi nema snage da donese plod i rod. Nije problem u tlu, ali ovakvi poput mene svu krivnju svaljuju na tlo. Nije dovoljno suho ili vlažno, nije dovoljno toplo ili hladno, nije dovoljno ovo ili ono. Nema veze je li to tlo Crkva, zajednica, župa, institucija, samostan.

Kukavica poput mene koji se skriva iza komfora neobveznog života pati od nekoliko bolesti. Prva među njima ravnodušnost. Onda za njom slijedi prigovaranje kako je tlo neprikladno i loše. Onda slijedi prebacivanje odgovornosti na sve druge. I tako redom. Mnoštvo duhovnih bolesti od koje prije ili kasnije obolimo svi mi koji niti imamo radosti biti vrući niti hrabrosti biti hladni, nego negdje u nekoj sivoj zoni duhovne bijede i siromaštva postajemo i bivamo mlaki. Ljudske mješine napunjene samo potrebama i željama tijela mrtva i umrtvljena duha i uma.

Nemam volje ni za što. I sve mi je teško. Tek u ovom stanju života počinjem shvaćati tu rečenicu Pisma: Što mi koristi ako sve steknem, a životu svom naudim. I stekao sam ako ne sve, onda skoro sve ili jako puno. Iznutra sam prazan. Jadan je to život. Život bez borbe i život bez napora. Ja sam mrtvo puhalo i ništa više. Gori sam i od onoga biti mlak.

Jednom sam čuo govoriti nekoga kako postoji duhovna smrt. Misleći kako govori o vječnom životu ismijao sam njegove riječi nazivajući ih tlapnjama. Ali, on je mislio na duhovnu smrt još za tjelesnog života. Prazno bivstvovanje bez samog sebe, bez duha i bez vlastite nutrine. Odvojenost od tebe koji si bio sadržaj i značenje egzistencije.

Kad čovjek postane mlak, on postaje sluga mrtvog Boga, a građevine u kojima se Bogu moli postaju Božje grobnice. Ali, to je iluzija koja bi trebala poslužiti kao opravdanje. Pokušaj bijega. Bog je mrtav i zbog njegove smrti i ja sam umro. Ali, što ako sam ja mrtav, a Bog je živ i građevine u kojima se Bogu moli nisu grobnice, nego prostori uskrsnuća?

Možda je na kraju i sav taj iluzorni govor o mrtvom Bogu bio ništa drugo do žalopojka mrtvog čovjeka nad samim sobom, nad životom iz kojega je Bog potpuno isključen i odbačen? Čovjek je naricao misleći kako sahranjuje Boga, a zapravo je sahranio samog sebe. Otkriće koje mi je u nasljeđe ostavio moj kukavičluk i manjak hrabrosti pred tobom je ideja kako je Bog ipak mrtav i kako ga nema.

Ali, i da je mrtav i da ga nema kako bi to izliječilo moju ravnodušnost i gotovanski način življenja i shvaćanja života? Nije u pitanju Bog, u pitanju je moja nezainteresiranost za sam život i njegovo življenje. I čovjeku poput mene nema druge svrhe pod nebom nego da živi, pije i kruh svoj jede. Bez tebe i to je ispraznost.