Mučeničko papinstvo (29. VI. 67. – 29. VI. 1967.)


Tijara na Papinoj glavi vara. Ljudi, koji u njoj gledaju znak dominacije i gospodovanja, vrlo površno i naivno na nju gledaju. Nijesu ni naslutili ni osjetili, šta ona zapravo znači. A ne bi tako radili, da su zavirili u Evanđelje.

Kršćanstvo uopće ne priznaje kruna, koje bi simbolizirale samo vladarsku autokraciju i obijest života bez zakona i bez obveza. Svaka je kruna u kršćanstvu samo simbol velikih odgovornosti i pomnoženih, potenciranih, dužnosti. Zlatna je i puna dragog kamenja, samo da svojom težinom i veličinom ponizi i pritisne glavu, koja je nosi. Na takvu glavu sašle su brige za mnoge: ona postaje žrtva služenja. Zato je i mažu posvećenim uljem jakosti; zato i zazivaju na nju, molitvama Crkve, mudrost i blagoslove odozgor. Kruna je izvorno simbol auktoriteta, a u kršćanstvu auktoritet naglašuje uvijek više ono neosobno i opće, nego ono osobno i pojedinačno. Barem po svom objektu: i materijalnom i formalnom. Po subjektu je, dakako, auktoritet mnogo puta individualan. U monarhiji i hijerarhiji uvijek. Samo i tada je njegov subjekt, po svom temeljnom određenju, služnički i službenički.

Evanđelje je od toga, naprosto, napravilo princip. Univerzalan princip. Bez ograničenja i specifikacije. Krist u tom smislu definira svaki auktoritet, koji je nadahnut njegovim pogledima na život, a ne onima neznabožačkima. “Kraljevi neznabožački zasužnjuju narode i, koji imaju vlast nad njima, zovu se dobrotvori. A vi nemojte tako; nego najveći među vama neka bude kao najmanji, i poglavar kao sluga!” (Luk 22, 25. 28., Mat 20, 25-28.; Mark 10, 42-45.).

A što se, napose, tiče crkvenog auktoriteta, on je uvijek, kada pred nas izlazi u svojoj autentičnoj formi, ne samo služnički, nego i patnički, i mučenički. Ne može ni biti drukčije. Dionik je Kristova auktoriteta: otkupiteljskog i križnog. Vrijede stoga i za njega isti zakoni. Oni proglašeni na Posljednjoj večeri; oni primijenjeni na Kalvariji. “Nije Sin čovječji došao, da mu služe, nego da služi, i da život svoj dadne u otkup za mnoge!” (Mat 20, 28.). “A ja sam u vašoj sredini kao onaj, koji služi!” (Luk 22, 27.; Iv 13, 13—15.). I uz riziko smrtne osude, i na gubilištu, valja svjedočiti za istinu, koja ljude oslobađa i izvodi na svjetlo (Mat 26. 63-66.; Mark 14, 60-64.; Luk 22, 66-71.; Iv 8, 32.; 18, 37.). I glavom, i životom, valja od zablude i propasti zaštititi “prijatelje” i “ovce”, koje nam je Bog povjerio na čuvanje (Iv 10. 11.; 15, 13.; 17, 12.; 18, 8. 9. 19-23.).

A taj mučenički karakter crkvenog auktoriteta, već po samoj nutarnjoj logici stvari, kulminira, — mora kulminirati, — baš u svome najvišem predstavniku: — u papinstvu. Tu je on, kao mučenički, i izrijekom, od sama Isusa, definiran i prorečen. Neposredno, iza kako je, na Petra, konačno i svečano prenio vrhovnu pastirsku vlast u Crkvi, — nad svim svojim jaganjcima i ovcama (Iv 21, 15—17.), — ondje na žalu Genezaretskog jezera, kaže on Petru, kakav će, u praksi, biti taj njegov auktoritet i ta njegova velikopastirska “slava”. Mučenička. Smrt će mu donijeti. Ropsku, sramotnu, smrt na križu. To će mu biti životni put. To će biti kraj i kruna njegove karijere na zemlji. Tako će proslaviti sebe i Boga. “Reče mu: Pasi ovce moje! Zaista, zaista ti kažem: Kad si bio mlađi, opasivao si se, i hodio si, kuda si htio; a kad ostariš, raširit ćeš ruke svoje, i drugi će te opasati i odvesti, kuda ti nećeš. A ovo reče, da pokaže, kakvom će smrću proslaviti Boga. I kazavši ovo reče mu: Hajde za mnom!” (Iv 21, 18. 19.). Istom će smrću, — prvi papa, — umrijeti kao i njegov Gospodin. Istom će poreznom jedinicom obojica platiti svoju slavu: “Uzmi ga, te im podaj za mene i za sebe!” (Mat 17, 26.).

A nije takva bila samo sudbina prvoga pape, Petra, kojega je Neron propeo na Vatikanskom brežuljku 29. lipnja 67.: ni punih četrdeset godina poslije Propeća Gospodinova. Takva je bila i sudbina papinstva. I ono je uvijek bilo gonjeno, osuđivano, mučeno, propinjano. Svih ovih tisuću i devetsto godina iza toga prvoga papinskoga smaknuća. Više je nego značajno, — samo čovjek bez ikakve nadnaravne intuicije nazvat će to slučajem, — da kroz svih prvih tristo godina kršćanstva, — doklegod su trajala krvava progonstva kršćanstva u rimskom carstvu, — nijedan rimski biskup nije, — po svemu tako izgleda, — umro drukčije nego prije vremena: kao mučenik ili od posljedica mučenja. Ni na jednoj se drugoj biskupskoj stolici na svijetu nije to, — ni u približnoj mjeri; ni u ono doba, — ponovilo. A i kasnije su pape bile, šta puta, odvođene od imperatora ili njihovih satelita, — u lancima ili bez lanaca, — najprije u Carigrad, a poslije u Francusku — drugamo ih, doduše, nijesu odvodili, ali htjeli su ih i tamo, toliko puta, odvesti, — ili su umirale na bijegu: kao Grgur VII. u Salernu. No i kad nijesu bile fizički maltretirane i ubijane, bile su mržene i klevetane. Više manje sve i više manje uvijek. I one najbolje među njima. One najviše.

Pakao je na papinstvu i na papama iskaljivao svoj bijes i uvijek ih nanovo bez milosti rešetao kao pšenicu (Luk 22, 31.). A nije to činio badava. Pape su se identificirale sa Isusom i sa Kraljevstvom Božjim. Branile su istinu Evanđelja. Stajale su uz dobro. Tvrđe nego itko drugi na svijetu i u kršćanstvu. I s više uspjeha nego itko drugi. Bile su prve vođe; bile su glavni svjedoci. Baš kao i Petar, koji sebe izrijekom zove svjedokom Kristove Muke (1 Petr 5, 1.), a svoju službu svjedočenjem Gospodinu i Evanđelju (Dj. Ap. 2, 32.; 3, 15.; 5, 32.; 10, 39. 42.). Isusu su bile najbliže, — po službi, a mnoge od njih i po ljubavi, — “Šimune Jonin, ljubiš li me?” — “Gospodine, ti sve znaš, ti znaš, da te ljubim” (Iv 21, 17.), — pa su se s Isusom morale naći i na Križu. Pa su s Isusom podijelile i njegovu čudesnu, tajinstvenu, mučeničku čast, da budu “znak, protiv kojega će se govoriti” (Luk 2, 34.).

Nijesu ni pape naših dana od toga iznimka. Bilo ih je, i u ovo zadnje sto i pedeset godina, i koji su bili odvođeni u sužanjstvo, — Pijo VII., — i koji su bježali iz Rima, — Pijo IX., — i koji su bili, u velikom svijetu, bolno osamljeni, ali i u Crkvi, od mnogih, krivo gledani, — Pijo X. “De gentibus non est vir mecum”, morao je on jedanput reći, braneći ortodoksiju od modernizma i slobodu Crkve od državnih i carskih “veta”. No i kod onih drugih, kojima su se mnogi divili i koji su otišli u galeriju velikana i svjetske historije, uvijek se je sa “Hosanna” miješalo i “Crucifige”. Velikoga su Pija XII., sveca i mironošu, jednoga od najvećih papa svih vremena, oni izvana proglasili Hitlerovim saveznikom i ismijali njegovo Kristovo “namjesništvo”, dok su oni iznutra na njega režali i jedva čekali, da umre, pa da odmah o njemu zašute i da ga historijski “pokopaju” kao “reakcionara” i diktatora nad savjestima. A od Pavla VI. pred našim očima prave “Hamleta”, kunktatora, defetistu: — samo zato, jer neće da preda Crkve ni kršćanstva na volju Pilatima u njoj, koji viču: “Šta je istina?” (Iv 18, 38.). Napravili bi bili to i od dobrog Ivana XXIII., samo da je malo dulje poživio i, mjesto Pavla VI., potpisao akte II. vatikanskog koncila.

Uvijek tijara, stvarno, samo zaklanja mučenički “vijenac od trnja” (Mat 27, 29.; Mark 15, 17.; Iv 19, 2. 5.) na glavi papinstva. Uvijek, — i u naše dane, — papinstvo ostaje mučeničko papinstvo i “znak, protiv kojega će se govoriti” (Luk 2, 34.). Ali zato ostaje i Kristovo, i Petrovo, papinstvo. Penje se na križ u isto vrijeme, dok pase jaganjce i ovce i dok ih brani od tatova i od najvećeg, sotonskog, tata, “ljudoubojice od početka” (Iv 8, 44.). U isto vrijeme, dok na svojim leđima nosi, kao jedan od onih giganata u proročkoj viziji (Job 9, 13.), Crkvu Božju i u njoj ključeve vezanja i odrješivanja (Mat 16, 18. 19.). U isto vrijeme, dok, u vjeri, utvrđuje braću svoju (Luk 22, 32.). I biskupsku. I svećeničku.

Žalost je i čitati, i slušati, što se sve i danas, — i u krilu Crkve; i među slugama svetišta, — govori i radi mimo Pape, a često i protiv Pape, i od Pape. Dovoljno je pročitati samo Papine izjave i apele uz proglašenje “godine vjere”, apostolskom ekshortacijom: “Petrum et Paulum apostolos” od 22. II. 1967. On je sav u znoju i na mukama; on je sav u obrani poklada “vjere” i svih “starih dogmi” Crkve protiv onih, koji neće “nikakva posrednika” i nikakve “discipline” između čovjeka i Duha Svetoga; protiv onih, koji uvode u teologiju “novosti pozajmljene od smionih, ali slijepih profanih filozofija”. U obrani principa crkvenosti, hijerarhijskog auktoriteta, primata, a protiv novog, falsifikovanog, “pokoncilskog mentaliteta”, koji mnogi hoće da “nametnu Božjemu narodu”. U obrani autentičnog i iskrenog kršćanstva; njegova integralnog morala i njegovih nadnaravnih životnih ideala.

Jest. I današnje je papinstvo mučeničko papinstvo. Ali baš zato nam je i drago. Kristovo je i Petrovo. Ono sa Jezera Genezaretskog. Ono od 29. lipnja g. 67. Sa svim svojim auktoritetom. I sa svim svojim obećanjima, karizmama i blagoslovima.

Stanimo, svom dušom, uz njega i uza sve, što ono propovijeda, uči, nalaže i preporučuje! Svi mi svećenici: biskupi, župnici, profesori, katehete, propovjednici, misionari, pisci, predavači, redovnici i klerici. Mi i sve naše katoličke obitelji, duhovne i svjetovne. Mi i čitav naš narod. Narod, kojemu je prva dika, što je uvijek, kroz sva stoljeća, bio katolički i papinski.

Papa Pavle VI.! Mi vjerujemo. Mi vjerujemo u božanstvo tvoga i našega Gospodina, i u njegov Križ, i u njegovu Euharistiju. Mi vjerujemo u sve članke rimskoga i apostolskoga Vjerovanja. U oproštenje grijeha, u uskrsnuće tijela, u život vječni. Mi vjerujemo u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. I u njezinu glavu na Petrovoj, rimskoj, biskupskoj stolici.

Papa Pavle VI.! S tobom smo: Kristovim namjesnikom i Petrovim nasljednikom na zemlji. Danas i do smrti!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 6/1967., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 160-164. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.