Muka Isusova po Ivanu

Blaženi Ivan iz Fiesola (Beato Angelico), Krist okrunjen dračom, oko 1450., detalj, tempera i zlato na drvu, u Livornu

Uvod

Isus je završio svoju oproštajnu večeru sa svojim učenicima molitvom upućenom Ocu. Osvrće se na svoje poslanje i svoje djelo. Proslavio je Oca, objavio svijetu njegovo ime, moli da Otac njega, utjelovljenoga Sina, proslavi slavom koju je imao kod njega prije postanka svijeta, moli za svoje učenike koje mu je On povjerio, da ih čuva od zloga, da budu jedno i da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima (Iv 17,26).

To rekavši, zaputi se Isus sa svojim učenicima na drugu stranu potoka Cedrona. Ondje bijaše vrt u koji uđe Isus i njegovi učenici (18,1).

U vrtu započinje Isusova muka po Ivanu i odvija se na pet mjesta:
1. Započinje u vrtu (18,1-12),
2. nastavlja se u dvoru bivšega Velikoga svećenika Ane (18,13),
3. zatim u dvoru rimskoga upravitelja Poncija Pilata (18,28),Ž
4. pa na Golgoti (19,17)
5. i završava ukopom u vrtu (19,41).

1. Prizor u vrtu (18,1-11)

Crkveni su Oci u vrtu vidjeli aluziju na vrt u raju zemaljskom gdje je Adamovim grijehom započela povijest zla u svijetu, a ovdje započinje povijest spasenja. U prvom vrtu suprotstavljanje između Adama i zmije (simbol Sotone), u drugom vrtu između novoga Adama (Isusa) i predstavnika Sotone (Jude i njegovih); kontrast između svjetla i tame, između dobra i zla! Ivan Judu drukčije prikazuje nego sinoptici. Dok sinoptici o njemu govore kao o jednom od Dvanaestorice, Ivan ga naziva dvaput izdajicom (18,2.5) ističući da je uslijed toga personifikacija sotone, moć tame. Već u 6. poglavlju, u euharistijskom govoru Juda je obilježen kao đavao:

Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao (6,70-71).

To se ponavlja i na Posljednjoj večeri:

Za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda… Nakon zalogaja uđe u nj Sotona… On dakle uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć (13,27-30).

Kronološki podatci u Ivanovu evanđelju nikada nisu čista kronologija, oni u sebi kriju simboličko značenje. U ovom slučaju noć je simbolika duhovnoga stanja u kojem se Juda nalazi. Onaj koji iziđe, bijaše noć, on sâm, reče Augustin.[1]

Isus je drukčije prikazan nego kod sinoptika. On je sve prije nego skršen čovjek, bjegunac, osuđenik. Naprotiv, on vlada situacijom, preuzima inicijativu, istupa pred svoje protivnike, dvaput ih pita koga traže, i svaki put na njegovu riječ Ja sam padaju na zemlju. Taj Ja sam izričaj je kojom je Bog Mojsiju objavio svoje ime. Tom izjavom Isus objavljuje svoje božanstvo pred kojim protivnici padaju. Božanskim autoritetom naređuje da puste njegove učenike da odu. Ne zapovijeda tu zapovjednik rimskih vojnika nego Isus. Ivan ne poznaju Isusovu agoniju u vrtu. Prizor završava zabranom porabe sile i dragovoljnim prihvaćanjem čaše koju mu pruža Otac: Djeni mač u korice! zapovijeda Isus Šimunu Petru.

Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem? (18,11).

Budući da završava na taj način, ne može se govoriti o Isusovu uhićenju – o tome govori slijedeći redak kojim započinje muka – nego o suprotstavljanju dviju skupina: s jedne strane Isus i njegovi učenici, koji se triput spominju u prva dva retka, s druge strane Juda i njegovi koji predstavljaju moć zla i tame.

Prvi razgovor između Isusa i njegovih protivnika (18,4-6)

U dijalogu s protivnicima najvažnije su Isusove riječi: Ja sam. Te riječi imaju kod Ivana dvostruko značenje: formula identifikacije: Ja sam onaj koga vi tražite i drugo: starozavjetna formula kojom se izriče božanska moć, veličina, svetost, transcendencija (Iz 43,10). To je ime za Boga, maiestas divina. Isus služeći se tom formulom želi objaviti nešto od svoje uzvišenosti, od svoga božanstva što se vidi i iz reakcije protivnika: ustuknuše i padoše na zemlju. Prema tome razgovor s protivnicima objavljuje Isusovu božansku moć, slobodu i dragovoljno predanje kao i zbunjenost i nemoć protivnika.

Teološko značenje: Što je ovdje prikazano u narativnom obliku izreći će Ivan u svojoj Prvoj poslanici teološkim pojmovima: Krist se pojavi da razori djela đavolska (1Iv 3,5-8). Ovdje se radi o konačnoj borbi između dobra i zla, o velikom sukobu dviju sila eshatološkoga dualizma, o sukobu i pobjedi Sina Božjega nad knezom ovoga svijeta. U toj borbi i pobjedi Isus nije pasivna žrtva; on se predaje slobodno i svjesno.

Drugi razgovor odnosi se na učenike i na Petra (18,7-11)

Isus od vojnika traži da puste njegove učenike da odu, da se ne bi izgubio nijedan od onih koje mu je Otac dao. Učenici još nisu dorasli za mučeništvo. Petru naređuje da djene mač u korice; zlo se ne pobjeđuje silom. Isus slobodno ide u svoju smrt. Prizor u vrtu uvod je u muku koja započinje 12. retkom: Tada četa, zapovjednik i židovski sluge uhvatiše Isusa te ga svezaše. Odvedoše ga najprije Ani. Za Isusom su išli Šimun Petar i drugi učenik. Pridružimo se s njim i pratimo što se sve događa u dvorištu Velikoga svećenika Ane.

2. U dvoru bivšega Velikoga svećenika Ane – Petar se odriče Isusa (18,12-27)

Proces ispitivanja uokviren je trostrukom Petrovom zatajom. Dok Ana Isusa ispituje o njegovim učenicima i njegovu nauku, Šimun Petar se odriče Isusa. Netom je sluškinja vratarica pustila Petra u dvorište Velikoga svećenika, upita ga:

Da nisi i ti od učenika toga čovjeka? On odvrati: Nisam! Ouk eimi – kontrast – Isusovu Ego eimi (18,17).

U Markovoj verziji Petar odgovara: Niti znam niti razumijem što govoriš (Mk 14,68). U prizoru pred Anom odigrava se posljednji susret Isusa sa židovskim narodom u osobi njihova Velikoga svećenika i posljednja potvrda da je njegovo objaviteljsko poslanje za Izrael završeno. Ana ispituje Isusa o njegovim učenicima i nauci. Isus u svom odgovoru ističe dvije stvari: da nije ništa govorio (lalein) u tajnosti, nego javno čitavom svijetu (univerzalizam!) i da je naučavao (didaskein) u sinagogi i u hramu gdje se svi Židovi okupljaju, dakle na službenim mjestima javnoga bogoštovlja. Izraelu Isus nema šta više reći. To se vidi i iz njegova protupitanja prema tome:

Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni, eto znaju što sam govorio (18,21).

Na te Isusove riječi drznu se sluga Velikoga svećenika i pljusnu Isusa rekavši: Tako li odgovaraš velikom svećeniku? Pljuska nije gesta kojom se nanosi bol, nego prije svega izraz prijezira i mržnje. Sluga predstavlja sve one koji su odbili Isusovu objavu svijetu. Na Isusov odgovor sluzi: Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš? zašutjeli su i Ana i sluga. Isusova riječ je posljednja. Ana ga svezana posla Kajfi, Velikom svećeniku one godine (18,24). Za razliku od sinoptika Ivan ne donosi ni riječi o onome što se događalo kod Kajfe.[2]

Dok se je to odvijalo u dvoru Velikoga svećenika, Petar je stajao vani sa slugama i grijao se. Rekoše mu: Da nisi i ti od njegovih učenika? On zanijeka istim riječima kao i pred sluškinjom: Nisam. Nato će rođak onoga kome je Petar odsjekao uho: Nisam li te ja vidio u vrtu s njime? I Petar opet zanijeka, a pijetao odmah zapjeva (18,25-27).

Prema Marku Petar se stao kleti i proklinjati: Ne znam čovjeka toga o kom govorite (14,71). Tu svoju tvrdnju Petar potkrjepljuje proklinjanjem (anathematizein) i zaklinjanjem (omnynai). Proklinjanje je, piše Anto Popović u svom komentaru Isusove muke po Marku, suprotno blagoslivljanju. Blagoslivljanje povezuje čovjeka s Bogom, a proklinjanje ga odvaja. Glagol proklinjati obično je u prijelaznom obliku i ima objekt u akuzativu, a može nekada biti i bez objekta. Ukoliko bi se shvatio u prijelaznom obliku, onda bi Isus bio objekt Petrova proklinjanja, Petar bi se, proklinjući Isusa, zaklinjao da ga ne pozna. To je bila praksa u vrijeme progona kršćana. Popović tvrdi da glagol proklinjati ovdje nije upotrijebljen u prijelaznom obliku niti ima objekt, te zaključuje:

Vrlo je vjerojatno da se glagol odnosi na samoga Petra i nazočne. Petar proklinje samoga sebe, tj. želi biti odijeljen od Boga, u slučaju da ne govori istinu, odnosno ako je, na bilo koji način, povezan s ‘čovjekom tim’. Petar ovo proklinjanje proteže i na nazočne, tj. traži da i oni budu odijeljeni od Boga, ako i dalje ostanu pri svojoj tvrdnji i optužbi da je on povezan s Isusom.[3]

Uz proklinjanje stoji i glagol zaklinjati (omnynai) kojim Petar Boga poziva za svjedoka da istinu govori, da ne pozna čovjeka toga – ton anthropon touton. Pokazna zamjenica taj, odnosno ovaj nakon imenice čovjek, izriče prijezir i obezvrjeđivanje, a ispred imenice poštovanje i priznanje. U Markovu evanđelju susrećemo oba oblika, u negativnom obliku, ovdje u Petrovoj tvrdnji: Ne poznam čovjeka toga, u pozitivnom pak u vjeroispovijesti rimskoga satnika pod križem: Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji! (15,39).

Petar je strašno duboko pao, nije mogao dublje. Prekinuo je pod zakletvom sve veze s Isusom i sa Zajednicom. Dok je on to još govorio, piše Luka, obazre se Isus, i upre pogled u Petra, a Petar se spomenu riječi Gospodinove, kako mu ono reče:

Prije nego se danas pijetao oglasi, zatajit ćeš me tri puta. I iziđe te gorko zaplaka (Lk 22,61-62).

Milosrdni Isusov pogled i gorke suze opraše Petrov grijeh. Vjerski proces protiv Isusa završio je osudom na smrt. Kako nisu imali ius gladii, predali su ga Pilatu kao zločinca.

3. U dvoru rimskoga upravitelja Poncija Pilata

Proces pred Pilatom središnja je tema u strukturi cijele muke. Odvija se od ranoga jutra (18,28) do podne (19,14) u sedam prizora na izmjenice van i unutar Pilatova dvora. Prikaz je koncentrično građen, u središtu je krunjenje trnovom krunom, uokvireno s tri prizora prije i tri prizora nakon toga. Upadljivo je Pilatovo hodanje amo-tamo, izraz njegove neodlučnosti!

Središnji događaj cijeloga procesa je krunjenje koje nije lokalizirano. Prema logici strukture moralo se dogoditi unutra, ali Ivan to – po svoj prilici namjerno – prešućuje, jer taj događaj za njega ima javno, univerzalno značenje, isto kao i samo raspeće s natpisom: Kralj židovski na tri jezika: hebrejskom, grčkom (kulturnom) i latinskom (administrativnom). U oba slučaja radi se o univerzalnom proglašenju Kristova kraljevstva, u prvom diskretno prešućujući mjesto krunjenja, a u drugom izrično natpisom na tri jezika.

Prikazujući Isusov proces pred Pilatom Ivan se, prema nekima, poslužio shemom ustoličenja istočnjačkih kraljeva:
1. Proglašenje kralja (Ti si dakle kralj?… Ja sam kralj:18,33-38)
2. Ustoličenje kralja (krunjenje, grimiz, izrugivanje: 19,1-3)
3. Predstavljanje kralja (Evo kralj vaš!: 19,14)
4. Aklamacija (Ukloni! Ukloni! Raspni ga!: 19,15).

Pilat i Židovi: prvi razgovor – Pitanje tužbe (18,28-32)

Isus je doveden od Kajfe rano ujutro (18,28) kao zločinac (18,30) u dvor rimskoga upravitelja Poncija Pilata. Što se je s Isusom događalo pred Kajfom, Ivan ne spominje. Njega zanimaju događaji pred Pilatom koji se odvijaju od ranoga jutra (18,28) do šeste ure, tj. do podne (19,14). Vremenski podatak ima kod Ivana, kao obično, teološko značenje. Bilo je rano ujutro, obrnuta je formulacija od one u Judinu slučaju A bijaše noć (13,30). Kao što za Judu noć označuje njegovu sudbinu, tako rano ujutro najavljuje Isusov dan pobjede i proslave, na što nas upućuje drugi vremenski podatak bilo je oko šeste ure. To vrijeme je, prema židovskoj predaji, početak liturgijskoga slavlja Pashe.

Prvi prizor odigrava se vani pred upraviteljevim dvorom. Židovi ne ulaze unutra iz religioznih motiva da se ne bi okaljali i onesposobili za proslavu Pashe. Stoga Pilat izlazi vani i pita ih: kakvu tužbu iznose protiv Isusa. U svom odgovoru skrivaju pravi razlog (bogohulstvo!) i tvrde kad ne bi bio zločinac da ga ne bi doveli k njemu. Dovodeći ga k Pilatu odaju da su ga sami već na smrt osudili, ali po zakonu to ne mogu izvršiti, dok im upravitelj ne odobri. Pilat to zna i koristi priliku da ih ponizi tražeći od njih da ga sude po svome zakonu. U priznanju da nemaju na to pravo, krije se njihova odluka da ga se razapne, jer ukoliko ga rimska vlast osudi na smrt, dolazi u obzir samo križ. Time će se ispuniti Isusova riječ da će umrijeti takvom smrću:

A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi. To reče da označi kakvom će smrću umrijeti (12,32s; usp. Iv 3,14; 8,28; 12,32.34; 18,32).

Isusovim ‘uzdignućem’, a ne smrću završit će taj proces.

Pilat i Isus: razgovor o Isusovu kraljevstvu (18,33-38)

Drugi prizor odvija se unutra u upraviteljevu dvoru gdje dolazi do prvoga susreta i prvoga razgovora između Pilata i Isusa. Židovi su ostali vani, tj. izvan onoga što se unutra događa. Njima nije upućena više riječ objave, jer Isusovi odgovori Pilatu su riječi objave, priznanje i svjedočanstvo. Sluteći da su Židovi htjeli Isusa optužiti kao lažnoga Mesiju, Pilat ga pita je li on židovski kralj. Time je dodirnuta glavna tema čitavoga procesa: Isus kralj židovski. Pod tim pojmom Pilat, Židovi i Isus ne misle isto. Za Pilata je to političko pitanje i on želi biti na čistu je li Isus kralj ili nije; uz cara nema i ne smije biti nikakvoga drugoga kralja. Židovi pod tim pojmom očekuju obećanoga Mesiju, sina Davidova koji će ih osloboditi o tuđe vlasti.

Isus je za vrijeme svoga zemaljskoga života bio jako suzdržan prema tom oslovu. Kad su ga Galilejci, nakon što je s pet ječmenih kruhova nahranio pet tisuća ljudi, htjeli zakraljiti, povukao se u goru posve sâm (Iv 6,14-15). Kad su ga drugi priznavali kraljem, odnosno Mesijom, taj naziv je uvijek osvjetljivao i nadopunjavao njemu svojstvenim naslovom Sin Čovječji. Isus će u svom odgovoru Pilatu priznati da je kralj: Ti kažeš: ja sam kralj (18,37). Tim odgovorom Isus se svečano proglasio kraljem. To je vrhunac cijeloga procesa. Isus tumači narav svoga kraljevstva. On nije kralj ni u rimskom ni u židovskom smislu. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, tj. nije političke naravi, ne oslanja na zakone moći, sile, i vlasti ovoga svijeta. Dvaput ističe taj negativni vid svoga kraljevstva. Misao političkoga kraljevstva Isus je radikalno odbio već na početku svoga javnoga djelovanja (Lk 4,5-6; Iv 6,15).

Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama. Naprotiv, tko hoće da bude među vama najveći, neka vam bude poslužitelj… (Mk 10,42sl.)

Nakon što je Isus pokazao što njegovo kraljevstvo nije, u drugom dijelu odgovora pokazuje što ono jest: to je kraljevstvo istine. Isus se zato rodio i došao na ovaj svijet da svjedoči za istinu. Istina u apokaliptici i mudrosnoj literaturi nije ništa drugo nego objava Božjega plana spasenja. Istina je da Bog tako ljubi svijet da je Sina svoga predao… Isus je pun milosti i istine, ističe Ivan u svom Proslovu dva puta (Iv 1,14-17). Ivan se služi stilskim oblikom hendiadys, kojim se jedna stvar izriče s dvije riječi, a naglasak je na drugoj riječi. Prema tome ovdje je riječ o istini, tj. o definitivnoj Božjoj objavi ljudima. Isus je sveukupna Božja objava i koji su od istine slušaju njegov glas. Otvoriti se istini, znači unići u Isusovo kraljevstvo, kraljevstvo istine, pravde i mira.

Pilat i Židovi – Baraba (18,38-40)

Treći prizor odigrava se vani. Iz razgovora s Isusom Pilat je mogao spoznati da on nije politički buntovnik niti je kao takav opasan za rimsku vlast. Izlazi van pred Židove i svjedoči: Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice (18,39). To će još dvaput potvrditi (19,4.6) kušajući ga praksom pomilovanja o blagdanu Pashe osloboditi i ne sluteći da se time uvlači u bezizlaznu situaciju. Koga se ponudi kao kandidata za pomilovanje, po sebi je već osuđen, tvrdi papa Benedikt XVI.[4] Na pitanje hoće li da im pusti kralja židovskoga (18,39) odgovoriše jednodušno: Ne toga, nego Barabu, a Ivan dodaje: A Baraba bijaše razbojnik. Isus će umrijeti za Barabu i namjesto Barabe. I ovdje se krije soteriološka misao zamjenske, proegzistentne Isusove smrti. Isus umire za Barabu. Svi smo mi Baraba.

Krunjenje trnovom krunom (19,1-3)

Četvrti prizor, po logici strukture morao bi se dogoditi unutra, međutim, zbog univerzalnoga značenje toga događaja, Ivan ga ostavlja otvorenim. Prizor je koncentrično građen. U središtu je krunjenje Isusa za židovskoga kralja. Ovdje se radi o tzv. ivanovskoj ironiji, koja izriče ono što ne vide ni vojnici, ni Pilat, ni Židovi. Oči vjere otkrivaju da Isus ovdje svojom mukom osniva i učvršćuje svoje univerzalno kraljevstvo. Što je, dakle, za vojnike izrugivanje to je za Ivana izraz kraljevskoga poštovanja. Kao što se na križu radi o svečanom proglašenju svim ljudima da je Isus Kralj židovski, tako se i ovdje u ruganju: Zdravo, kralju židovski! (19,3) radi o kraljevskom pozdravu, o početku kraljevskoga ustoličenja.

Pilat i Židovi: Ecce homo (19,4-7)

Peti prizor: Predstavljanje kralja i aklamacija (19,6) odvija se vani. Pilat izvodi Isusa van sa znakovima njegova kraljevskoga dostojanstva, okrunjena trnovom krunom, zaogrnuta grimiznim plaštem, i predstavlja ga Židovima, ističući po drugi put njegovu nevinost, Evo vam ga izvodim da znate ne nalazim na njemu nikakve krivice (19,5) i predstavlja im ga: Ecce homo – evo čovjeka. Aluzija na Sina Čovječjega iz Danielove vizije (Dan 7)! Naslov kojim se Isus služio, kad je o sebi govorio, uzvišeniji nego naziv kralj (19,4-5). Kad ga ugledaše glavari svećenički i sluge, aklamirajući povikaše: Raspni, raspni! (19,6). Pilat ponovo, po treći put, inzistira na njegovoj nevinosti, a Židovi na njegovoj smrti, jer se pravio Sinom Božjim (19,7). Krivnja Židova, kako ju Ivan prikazuje, biva sve veća i veća: odbacili su Kralja židovskoga, Mesiju (18,40), odbacili su Čovjeka, Sina Čovječjega (19,6), odbacili su Sina Božjega (19,7).

Pilat i Isus: Pilatova vlast (19,8-12)

Šesti prizor odigrava se unutra. Čuvši da se Isus pravio Sinom Božjim, Pilat se ustraši. Proces, započet na političkom planu, ubrzo je uzdignut na teološku razinu o kojoj Pilat ništa ne zna. Sin Božji? Uznemiren pita Isusa odakle je. Pitanje odakle često susrećemo u Ivanovu evanđelju, napose kad se radi o božanskom Isusovu porijeklu (7,27-29; 8,14). Isus mu ne daje odgovor. Pilat se poziva na svoju vlast, a Isus mu daje do znanja da mu je vlast dana odozgor. Pilat je u susretu s Isusom osjećao neku vrstu praznovjernoga straha, primjećuje papa Benedikt XVI. i, bojeći se nečega božanskoga u njemu, nastojao ga pustiti. Židovi mu zaprijetiše carem: Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru (19,12). Praznovjernom se strahu pridruži strah za karijeru, koji pogazi pravdu.

Pilat i Židovi: Evo kralj vaš (19,13-16)

Proces dosiže svoj vrhunac u sedmom prizoru koji se odigrava vani. Od straha za političku karijeru Pilat izvede Isusa i posadi ga na sudačku stolicu. Taj prizor za Ivana ima teološku težinu. Da naglasi svečanost trenutka, Ivan ističe četiri detalja: dva s obzirom na mjesto, dva s obzirom na vrijeme. Mjesto je sudačka stolica, Litostrotos (hebrejski Gabata = Pločnik) s kojega upravitelj obično donosi sudačke odluke, a vrijeme je priprava za Pashu, oko šeste ure. Nije Pilat sjeo na sudačku stolicu da donese presudu, nego je Isusa posadio na sudačku stolicu. Time je Isusa indirektno proglasio sucem. I drugo, nije Pilat Isusa osudio, nego ga proglasio židovskim kraljem: Evo kralj vaš! (19,14). Dvije su stvari jako važne: proglašenje Isusova kraljevskoga mesijanstva i Isusove sudačke službe (Ivanovo čitanje teksta na dvije razine!).

Židovi povikaše na to: Ukloni! Ukloni! Raspni ga! Kralj židovski, predstavljen svomu narodu, biva sasvim odbačen. Onaj koji je na povijesnom planu osuđen, stoji na teološkom planu kao sudac. Oni koji sude u stvari su osuđeni. Ivanovska ironija!

4. Događaji na Golgoti (19,16-37)

Događaji na Golgoti predstavljaju vrhunac čitave muke i, uz uvod i zaključak, mogu se promatrati u pet prizora:
1. Natpis na križu (19,19-22)
2. Donja haljina u komadu (19,23-24)
3. Marijino duhovno majčinstvo (19,25-27)
4. Isusova žeđ i smrt (19,28-30)
5. Krv i voda iz probodena boka (19,31-37).

Uvod (19,16-18)

Pilat, prema Ivanu, nije Isusa osudio nego ga je predao Židovima: Predade da se razapne (19,16). Time Ivan želi reći da za sve ono što će se od toga časa s Isusom događati snose Židovi. Isus noseći svoj križ, povlašteno sredstva spasa, znak svoje pobjede i gospodstva, simbol svoga kraljevskoga dostojanstva, iziđe na mjesto Golgota gdje ga razapeše između dvojice (prema sinopticima razbojnika).

Natpis na križu (19,19-22)

Pilat je dao napisati natpis postaviti ga na Isusov križ, a bilo je napisano: Isus Nazarećanin, kralj židovski. Natpis na križu sinoptici spominju kratko i usput: Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: Kralj židovski (Mk 15,26). Ivan posvećuje natpisu četiri retka ističući:
1. da ga je Pilat napisao (egrapsen),
2. da su ga mogli čitati mnogi Židovi,
3. da je bilo napisano na hebrejskom, latinskom i grčkom jeziku,
4. da su Židovi prosvjedovali protiv takvoga natpisa i
5. da je Pilat odgovorio: Što sam napisao, napisao sam (gegrafa).

Pilat je tekst napisao i cijelom svijetu proglasio da je Isus kralj. Svi su mogli čitati; posljednja ponuda spasenja svima.

Isusove haljine

Sinoptici spominju haljine kratko: Kad ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši za njih kocku – tko će što uzeti (Mk 15,24). Ivan o haljinama govori opširnije i pridaje im veću vrijednost. Razlikuje haljine i donju haljinu (odjeća-tunika). Veću pozornost posvećuje donjoj haljini, jer je bila nešivena, otkana u komadu odozgor dolje (19,23). U toj haljini neki komentatori, pa i Benedikt XVI., oslanjajući se na Josipa Flavija, koji u Židovskim starinama spominje da je haljina Velikoga svećenika bila otkana u komadu, vide aluziju na Isusovo velikosvećeničko dostojanstvo. Međutim, tvrde drugi, Isusovo svećeništvo nije predmet Ivanove teologije. Drugi opet u njoj vide jedinstvo Crkve, što je ispravnije. Ne derimo je (me shisomen – shizo – shizma = razdor). Termin dolazi češće u Ivanovu evanđelju i to uvijek kad se radi o podvojenosti i razdoru u narodu (Iv 7,43; 9,16; 10,19. U Bibliji podijeljena haljina simbolizira podjelu kraljevstva, odnosno naroda. O tome 1Kr 11,29-31:

Prorok Ahija ogrnut novim plaštem, uze ga i razdrije ga na 12 komada i reče Jeroboamu: ‘Uzmi sebi 10 komada jer ovako govori GOSPODIN, Bog Izraelov: ‘Evo ću istrgnuti kraljevstvo iz ruke Salomonove i dat ću tebi deset plemena’.

Razdiranje haljine najavljuje podjelu kraljevstva. Isusova haljina simbolizira Crkvu. Njezina cjelovitost simbolizira jedinstvo Crkve. Haljine podijeljene na četiri dijela simboliziraju četiri strane svijeta – univerzalnost Crkve! Donja haljina nerazderana simbolizira jedinstvo Crkve – unatoč razlikama – jedinstvo svih četiriju strana svijeta po ljubavi (Augustin).

Evo ti Majke (19,25-27)

Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci:

‘Ženo! Evo ti sina!’ Zatim reče učeniku ‘Evo ti majke’. I od toga časa uze je učenik k sebi (19,26-27).

Divan prizor: Isus s križa gleda svoju majku i ljubljenoga učenika pokraj nje. Njoj povjerava njega za sina namjesto sebe, a njemu majku za majku namjesto njegove majke. U ljubljenom učeniku svi smo mi Mariji predani kao njezina djeca i ona nama kao naša majka. Marija pod križem postaje Majka Crkve.

Tekst nas podsjeća na Post 3,15 gdje se govori o Ženi i njezinu potomstvu kojoj Bog obećaje spasenje, ili još točnije na tekst Post 3,20 gdje Adam daje svojoj ženi ime i zadaću da bude majka živih. Isus – Novi Adam – daje Mariji sličnu zadaću u novom stvaranju, i to u času obnove i u vrtu u kojem počinje novi svijet. Već je Origen u Isusovim riječima vidio Marijino duhovno majčinstvo, u ljubljenom učeniku prima za svoju djecu sve Isusove učenike. To Marijino novo majčinstvo osvjetljuju Evine riječi:

Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin (Post 4,25).

Ovaj prizor, kao Ivanovo evanđelje općenito, treba čitati na dvije razine, na povijesnoj i na simboličko-teološkoj. Na povijesnoj, moralno-apologetskoj razini, čitali su ga crkveni Oci i brojni srednjovjekovni teolozi i u njemu vidjeli Isusovu sinovsku ljubav prema vlastitoj majci potvrđujući time njezino djevičanstvo nakon poroda, nije imala druge djece. Tu misao podržava i Benedikt XVI. ističući da je on jedini sin svoje majke, koja će nakon njegove smrti ostati sama na svijetu i daje joj namjesto sebe ljubljenoga učenika da se brine za nju. To je, dakle – ističe Papa – ponajprije posve ljudska gesta umirućega Otkupitelja. On ne ostavlja majku samu, predaje ju brizi njemu osobito bliska učenika. I tako je i učeniku darovan novi dom – majka koja se za nj brine i za koju se on brine.. Ljubljeni učenik, povlašteni svjedok Isusova časa, prima Mariju u svoju kuću – eis ta idia, to ne znači pod svoj krov, nego u svoj život, u svoju svojinu. Kao što je ljubljeni učenik Mariju usvojio za svoju majku i ona njega za svoga sina, tako smo i mi pozvani učiniti. Raspeti Isus stvara neraskidivu vezu između Majke i ljubljenoga učenika, između staroga Izraela i novoga Božjega naroda, kome je stari Izrael majka.

Isusova žeđ i smrt (19,28-30)

Nakon što je Isus predao učenika majci i Majku učeniku, svjestan da je sve dovršeno i da se ispuni Pismo reče: Žedan sam. Ne radi se ovdje samo o naravnoj žeđi, nego o žeđi da preda Duha i da u svima probud žeđ za sobom (Ivanovski nesporazum). Koji traži piti, obećaje da će dati piti žive vode, tj. Duha Svetoga (Iv 4,10). Onaj koji traži, daje. Sitio sitiri – Žedan sam da me se žeđa, piše Augustin. Exprimit desiderium nostri salutis – iskaza želju za našim spasenjem, reći će Sv. Bernard. U posljednji, veliki dan blagdana Isus stade i povika:

Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene. Kao što reče Pismo: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’ To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada dosita ne bijaše još došao Duh jer Isus još nije bio proslavljen (Iv 7,37-39).

Dovršeno je. To su posljednje Isusove riječi, izvršeno je djelo spasenja! To rekavši, prignu glavu i preda duh (19,30). Time je otvorena nova epoha povijesti spasenja, vrijeme Duha Svetoga i vrijeme Crkve.

Krv i voda iz probodena boka (19,31-37)

Nakon Isusove smrti sv. pisac pravi jedan teološki osvrt kojim se vraća na početak svoga evanđelja i dokazuje da je Isus vazmeno janje Novoga saveza. Isus umire u vrijeme kad su se u Hramu klali vazmeni jaganjci. Time sv. pisac želi reći: Prošlo je vrijeme starozavjetnih vazmenih jaganjaca, Isus je novozavjetni vazmeni Jaganjac Božji. Tako ga je Ivan predstavio na početku svoga evanđelja (Inkluzija!).

Kao što se vazmenomu jaganjcu nisu smjele prelomiti kosti, tako i Isusu nisu prebili golijeni. Da tjelesa preko blagdana ne bi ostala visjeti na križu, Židovi zamoliše Pilata da im se prebiju golijeni da se ustanovi da su mrtvi i da se skinu.

Dođoše vojnici i prebiše golijeni jednom i drugom raspetome, a kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika probode bok i odmah potječe krv i voda (19,33).

U nekim latinskim rukopisima mjesto probode stoji riječ otvori bok. To je neke crkvene oce potaklo na simbolička tumačenja. Sv. Augustin u otvorenom boku vidi vrata iz kojih je izišla Crkva i njezini sakramenti, krštenje i euharistija, bez kojih nema pristupa pravome životu.

Sve se to dogodilo, piše sv. pisac, da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti i drugo Pismo: Gledat će onoga koga su proboli (19,36-37; usp. Zah 12,10). Tko su ti koji će gledati? Iz samoga se teksta ne vidi. Možda su Židovi koji su odgovorni za Isusovo uzdignuće na križ? Nije isključeno. Možda svi ljudi općenito ukoliko su krivi za Isusovu smrt, ili svi oni koji upravljaju svoje oči prema Raspetome. Svima njima bez razlike sv. pisac poručuje: Ovdje se ostvarilo ono što je u dijalogu s Nikodemom rečeno:

I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni (3,14-15).

Uprimo svoj pogled prema Raspetome i molimo za vjeru. Tko s vjerom bude gledao u otvoreni bok, bit će spašen.

Evo, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko zatvoriti ne može, poručuje nam Pobjednik smrti iz svoga kraljevstva (Otkr 3,8).

5. Ukop u vrtu (19,38-42)

Muka je započela u vrtu i završava u vrtu (Inkluzija!). Isusovi protivnici koji su postigli da završi na križu, žele postići da ga se s križa na vrijeme skine i pokopa. Unatoč žurbi Isus će biti svečano sahranjen za što su se pobrinuli njegovi anonimni učenici Josip iz Arimateje i Nikodem. Smrt Kristova djeluje! Zrno pšenično je palo u zemlju, umrlo i plodove donosi. Josip zamoli Pilata da smije skinuti Isusovo tijelo, a Nikodem donosi oko sto libara (oko 33 kg) smjese smirne i aloja, poviju Isusovo tijelo s miomirisima u povoje i polože ga u nov grob u koji još nitko nije bio položen. Isus je pokopan na kraljevski način, znak njegove pobjede. Ivan provlači temu Isusova kraljevstva sve do polaganja u grob. Izvještaj završava opaskom da je Isus raspet u vrtu, da je grob u vrtu i da se sve to dogodilo na dan Priprave za Pashu.

Prvoga dana u tjednu, rano ujutro na sam blagdan Pashe dogodit će se uskrsnuće i ukazanje u vrtu. Povijest spasenja započinje u vrtu i završava u vrtu.


[1] Sveti AUGUSTIN, Tumačenje Ivanova evanđelja, govor 62,6, Split: Verbum, 2020.

[2] Kajfa je nakon Lazarova uskrsnuća s Vijećem donio odluku da se Isusa pogubi: Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne (Iv 11,49-50). Ivan je te riječi protumačio kao proročanstvo da Isus ima umrijeti za narod i odmah dodao: ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno, a raspršeni sinovi nisu samo Židovi, nego sva djeca Abrahamova, novi Božji narod sastavljen od Židova i pogana. Tu je već zasjala tajna zastupništva, najdublji sadržaj Isusova poslanja.

[3] A. POPOVIĆ, Isusova muka i smrt prema Markovu evanđelju. Egzegetsko-teološki komentar, KS, Zagreb, 2009, 216.

[4] BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, II, 189.