Nagrđuje li se put istine neučinkovitom istragom
U ovom se članku, nasuprot tvrdnji Riječke nadbiskupije od 15. svibnja 2023. kako „nije moguće stavljati u istu kategoriju pedofiliju i homoseksualizam“, ističe da je Naputak Zbora Svetoga oficija Crimen sollicitationis o načinu postupanja u slučajevima poticanja od 9. lipnja 1922., koji je uređivao sankcioniranje pedofilije, i dalje na snazi u odnosu na sodomstvo i bestijalnost kleričkih prijestupnika.
Zaštita maloljetnika ostat će izolirano i nevjerodostojno nastojanje ako pristup nedoličnomu spolnomu ponašanju klerika ne bude sveobuhvatan, preventivan i ako crkvena zajednica ne bude mjesto nulte snošljivosti za svaki oblik nasilja i kleričkoga bludničenja. To je interes svih bogobojaznih biskupa, svećenika i vjernika kao i pravo Crkve i svih žrtava putenoga svetogrđa. Koliko god bio malen udio seksualnih prijestupnika među klericima, oni su sramota duhovničkoga staleža, mučan teret svim časnim radnicima u vinogradu Božjem i donose zao glas Crkvi i vjerodostojnosti evanđelja.
Sodomstvo klerika prema crkvenom pravu
Sukladno prethodnoj vjekovnoj stezi za zaređene duhovnike (đakone, svećenike i biskupe, svjetovne i redovničke) kanon 2359. paragraf 2. Zakonika kanonskoga prava iz 1917. određivao je:
Ako počine prijestup [delictum] protiv šeste Božje zapovijedi s maloljetnima ispod dobi od šesnaest godina, ili skrive preljub [adulterium], silovanje [stuprum], bludnost sa životinjom [bestialitatem], bludnost s osobom istoga spola [sodomiam], svodništvo [lenocinium], rodoskvrnuće [incestum] s rodbinom [consanguineis] ili svojtom [affinibus, tazbinom] u prvom koljenu, imaju se udariti obustavom [suspendantur], proglasiti beščasnima [infames],[1] ima im se oduzeti svaka služba [quolibet officio], nadarbina [beneficio], dostojanstvo [dignitate], zadaća [munere], ako to imaju, a u težim slučajevima neka ih se svrgne [deponantur, neka ih se liši duhovništva].[2]
Prema kanonskom pravu sodomstvo, uranizam, homoseksualizam ili spolno općenje s osobom istoga spola jest zločin i u Crkvi se ne može tretirati kao privolni odnos odraslih. On je grješno kršenje protiv naravi, šeste Božje zapovijedi, niza izričitih odredaba Svetoga Pisma,[3] a kod zaređenih katolika i protiv obećanja celibata. Tiče se ćudoređa i prava. Pri tom homoseksualno djelovanje klerika nije „samo“ kršenje celibata, nego je kršenje čistoće na koju su pozvani svi vjernici (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2337–2359) i uzdržljivosti na koju su se svi klerici obvezali (kanon 277. § 1.).[4]
Stari kanon 2359. nije bio izmišljotina s početka XX. stoljeća nego trajno shvaćanje Crkve. Njega je vrsno izrazio papa Benedikt XIV. kad je u konstituciji Sacramentum poenitentiae od 1. lipnja 1741., „koja će vrijediti za vjekovita vremena“ (§ 4.), odredio:
§ 1. […] nalažemo svima istražiteljima krivovjerne zloće te mjesnim biskupima svih kraljevstava, pokrajina, gradova, država i mjesta po cijelome kršćanskom svijetu da u svojim biskupijama pomno i bez ikakva ljudska obzira istraže i postupe protiv svih i pojedinih svećenika, kako svjetovnih tako i redovničkih ma kako bili izuzeti i izravno podvrgnuti Apostolskoj Stolici, pripadali oni kojemu god redu, ustanovi, družbi i zboru i imali oni kakvo god dostojanstvo i odličje odnosno bilo kakvu povlasticu i ovlast, koji bi pokušali kojega pokornika, bio on koja god osoba, navađati […] na nečasne i bludne stvari, ili ga na to poticati, bilo riječima, bilo znacima, bilo kretnjama, bilo doticajem, bilo pismom, koje će ili odmah ili poslije pročitati, ili bi se drsko usudili s njim imati nedopuštene i nečasne razgovore ili raspravljanja; te da protiv onih za koje se utvrdi da su se ogriješili takvim grdnim prijestupcima nastupe strogo, prema kakvoći i prilikama zlodjela, primjerenim kaznama, prema spomenutoj konstituciji prethodnika Našega Grgura [XV. od 30. kolovoza 1622.], za koju hoćemo da bude na ovom mjestu umetnuta od riječi do riječi. A kako toliko nepravedan i za Crkvu Božju uvrjedljiv prijestup zbog pomanjkanja dokaza ne bi ostao nekažnjen uz to dopuštamo i, ako treba ponovo podjeljujemo ovlaštenje, koje je već i onako bilo dano u spomenutoj konstituciji, da se postupak može provesti i s pojedinačnim svjedocima, pod uvjetom da se slažu preuzetnosti, naznake i druga dokazna pomagala.
Dakle, ustaljeno je učenje katoličke vjere i odredba kanonskoga prava da su homoseksualne radnje od strane klerika, kakve god druge ćudoredne ili duhovne prijestupe oni predstavljali, zločini protiv crkvenoga poretka.
Za razliku od sadašnjega crkvenoga zakonodavstva, kanon 2357. paragraf 1. Pijevo-Benediktova zakonika predviđao je kažnjavanje i vjernika laika koji su bili krivi za gnusne zločine protiv šeste Božje zapovijedi počinjene s maloljetnicima, silovanja, bludnosti s osobama istoga spola, rodoskvrnuća i svodništva. Bili su ozloglašeni (proglašeni beščasnima), a mjesni biskup mogao ih je kazniti i drugim kaznama.
Nadalje, stari kanon 2363. kažnjavao je unaprijed izrečenim izopćenjem svakoga tko je lažno prijavio klerika zbog zločinstva zavođenja na bludnost, a odrješenje od toga izopćenja bilo je pridržano Apostolskoj Stolici uz prethodno ispravljanje nepravde, jer od toga izopćenja „ni u kojem slučaju ne može biti odriješen, dok nije lažnu prijavu u punom obliku opozvao i dok nije naknadio, koliko može, štetu, ako je od toga nastala, a ima mu se povrh toga naložiti teška i dugotrajna pokora“. Ta je odredba bila iznimno važna zbog toga što je oštro kažnjavala onoga koji bi se koristio takvom optužbom kako bi lažno optužio nekoga klerika, što se i danas nerijetko događa. Taj je kanon jasno odvraćao od potvore, za razliku od kanona 1390. paragrafa 1. koji od 1983. lažnomu prijavitelju namjenjuje znatno blažu kaznu – uskratu bogoslužja.[5] Kanon 2363. samo je ponovio što je davno prije kodificirao papa Benedikt XIV. kad je u konstituciji Sacramentum poenitentiae od 1. lipnja 1741. odredio:
§ 3. A budući da se nađe i takvih nevaljalih ljudi, koji vođeni bilo mržnjom, bilo srdžbom, bilo drugim kojim nedostojnim razlogom, bilo poticani od drugih zlim savjetima ili obećanjima ili laskanjima ili prijetnjama ili bilo kojim načinom, da zaboravivši na strašni sud Božji i prezrevši ugled Crkve, lažno okrivljuju pred crkvenim sudcima zbog navođenja i nedužne svećenike: da se dakle tako zločinačka drskost i tako strahovito zlodjelo suzbije strahom pred veličinom kazne, neka svaka takva osoba, koja se okaljala takovom gnusobom, pa je nedužne svećenike ili sama ovako bezbožno oklevetala, ili zlikovački provela, da to drugi učine, bude zauvijek lišena nade, da može dobiti odrješenje od bilo kojega svećenika, imao on koju god ovlast, vlast i dostojanstvo, osim na kraju života i u času smrti, nego jedino od Nas i od Naših Nasljednika, jer je pridržavamo Sebi i rečenim Nasljednicima.
Homoseksualni lobiji u Crkvi zaslužni su što je filigranski precizna i od zla odvraćajuća odredba kanona 2359. iz 1917. godine 1983. razvodnjena u kanon 1395. novoga Zakonika kanonskoga prava, kakav je bio na snazi od 27. studenoga 1983. do 7. prosinca 2021., te je izričita i dugotrajna kriminalizacija sodomističkih čina od strane klerika zamagljena ili izgubljena:
§ 1. Klerik priležnik [concubinarius], osim slučaja o kojem je riječ u kanonu 1394., i klerik koji ustraje u drugom izvanjskom grijehu protiv šeste Božje zapovijedi uz sablazan, neka se kazni obustavom [suspensione], kojoj se, ako u prijestupu ustraje nakon opomene, mogu postupno dodati druge kazne, sve do otpusta iz duhovničkoga staleža.
§ 2. Klerik koji drukčije skrivi protiv šeste Božje zapovijedi, ako je naime prijestup počinjen silom [vi] ili prijetnjama [minis] ili javno [publice] ili s maloljetnikom u dobi ispod šesnaest godina [minore infra aetatem sedecim annorum], neka se kazni pravednim kaznama, ne isključivši otpust iz duhovničkoga staleža, ako slučaj to zahtijeva.
Od 8. prosinca 2021. na snazi je reformirani kanon 1395., koji nije ispravio taj propust:
§ 1. Klerik priležnik, osim slučaja o kojem je riječ u kanonu 1394., i klerik koji ustraje u drugom izvanjskom grijehu protiv šeste Božje zapovijedi uz sablazan, neka se kazni obustavom, kojoj se, ako u prijestupu ustraje nakon opomene, mogu postupno dodati druge kazne, sve do otpusta iz duhovničkoga staleža.
§ 2. Klerik koji drukčije skrivi protiv šeste Božje zapovijedi, ako je naime prijestup počinjen javno, neka se kazni pravednim kaznama, ne isključivši otpust iz duhovničkoga staleža, ako slučaj to zahtijeva.
§ 3. Istom kaznom o kojoj je riječ u § 2. neka se kazni klerik koji silom, prijetnjama ili zlorabom svoga ugleda [abusu suae auctoritatis] prisili koga na izvođenje spolnih čina ili podvrgavanje njima.
Pri toj je promjeni paragraf 1. ostao isti, 2. je skraćen, a 3. je dodan. Iz kanona je izbačena okolnost da je žrtva maloljetna, a uvedena je zloraba ovlasti. Na taj je način dijelom riješen problem što neprilično seksualno ponašanje klerika s privolnom odraslom osobom (starijom od 18 godina) općenito nije bio zločin prema kodificiranom Zakoniku kanonskoga prava od godine 1983. do 2021., nego su mnogi, sa stajališta građanskoga prava sporazumni, spolni odnosi bili dekriminalizirani: homoseksualne radnje s punoljetnom osobom, preljub koji bi prema svojoj ženi počinio oženjeni trajni đakon, „jednonoćna veza“ župnika s članicom župnoga vijeća ili crkvenoga zbora i drugo teško grješno i ozbiljno sablažnjavajuće ponašanje. To je bio ozbiljan propust u postojećem zakoniku jer je riječ o obeščašćivanju Bogu posvećene osobe i izvoru užasne sablazni i, bez obzira na druge štete koje iz toga slijede, kanonski je ostavljalo neriješenim puteno svetogrđe kao teški oblik grijeha nevjere, o čemu Katekizam Katoličke Crkve uči:
2120. Svetogrđe [Sacrilegium] je obeščašćivanje [profanandis] sveotootajstava i drugih bogoslužnih čina kao i osoba, predmeta i mjesta Bogu posvećenih ili nedostojno postupanje s njima. Svetogrđe je težak grijeh osobito kad je počinjeno protiv Euharistije, jer nam u tom svetootajstvu sámo Kristovo tijelo biva bivstveno [substantialiter] nazočno [praesens].
2139. Iskušavanje Boga riječima ili djelima, svetogrđe i simonija jesu grijesi nevjere [peccata irreligionis], zabranjeni prvom zapovijedi.
Ostaje problem relativizacije i zakonodavčeva nedostatka razlučivanja različitih stanja (stupnjevanja), na koje se crkvene smjernice upinju u brojnim drugim slučajevima,[6] jer aktualni Zakonik kanonskoga prava od 2021. ne razlikuje spolni odnos sa samim sobom, djetetom, maloljetnom osobom, osobom istoga spola ili životinjom i pokušanu ženidbu, nego ih sve izjednačuje, za razliku od Zakonika iz 1917. A pritom uopće ne predviđa mogućnost da se kazni klerika za spolno općenje s odraslom osobom s obostranom privolom, kod kojega nije bilo prisile, prijetnje ili zlorabe ovlasti (argument iz kanona 1395. § 3.) ili dok ono ne postane javno (kanon 1395. § 2.).
Zato se u kanonskopravnoj literaturi upozorava:
Kleričko seksualno ponašanje s odraslim osobama koje pristanu na to nije primjereno obuzdano u modernom kanonskom pravu.[7]
O brisanju kazni za klerika zlostavljača i za homoseksualno aktivnoga klerika iz Zakonika kanonskoga prava kardinal Gerhard Müller godine 2018. rekao je:
Bila je to katastrofalna pogrješka. Spolni kontakti između osoba istoga spola potpuno i izravno proturječe smislu i svrsi spolnosti kakva je utemeljena u stvaranju. Oni su izraz neuredne želje i nagona, isto kao što su i znak slomljena odnosa između čovjeka i njegova Stvoritelja od čovjekova pada. Svećenik u celibatu i oženjeni svećenik u istočnom obredu moraju biti uzori za stado i također moraju davati primjer da otkupljenje obuhvaća i tijelo i tjelesne strasti. Ne divlju požudu za ispunjenjem, nego tjelesno i duhovno sebedarje, u agapeu, osobi suprotnoga spola, u smislu i svrsi spolnosti.
No, i nakon ukidanja Pijevo-Benediktova Zakonika kanonskoga prava (godine 1983.) u odnosu na sodomstvo od strane klerika na snazi je ostao Naputak Zbora Svetoga oficija Crimen sollicitationis o načinu postupanja u slučajevima poticanja od 9. lipnja 1922. koji je potpisao sluga Božji kardinal Rafael Merry del Val i odobrio papa Pio XI.[8] Naputku je godine 1962. dodano 17 obrazaca, potpisao ga je kardinal Alfredo Ottaviani i odobrio sv. Ivan XXIII. 16. ožujka 1962.; tiskan je u 2.000 primjeraka za podjelu biskupima koji su se u jesen te godine okupili na Drugom vatikanskom saboru, iako glavnina naklade nije raspačana. U njemu stoji:
Naslov peti. Najgadniji zločin [de crimine pessimo][9]
71. Pojam najgadniji zločin ovdje znači koji god razvratni vanjski čin [quodcumque obscoenum factum externum],[10] teško grješan [graviter peccaminosum], koji je počinio ili pokušao učiniti klerik na bilo koji način s osobom vlastitoga spola.
72. Ono što je do sada određeno o zločinu poticanja [de crimine sollicitationis] vrijedi i ovdje, mijenjajući samo ono što je po naravi stvari nužno preinačiti za najgadniji zločin ako se dogodi da neki klerik (od čega da Bog sačuva) bude optužen zbog toga pred mjesnim ordinarijem, izuzevši dužnost prijavljivanja određenu po samom crkvenom pravu, osim ako je sâm [najgadniji zločin] počinjen povezano i sa zločinom poticanja [nagovaranja na blud] u svetootajstvenoj ispovijedi. Pri određivanju kazni protiv takovrsnih počinitelja, osim gore navedenoga, treba uzeti u obzir i kanon 2359. paragraf 2.
73. U svrhu kaznenih učinaka s najgadnijim zločinom izjednačuje se koji god razvratni vanjski čin, teško grješan, koji je počinio ili pokušao klerik na bilo koji način s nedoraslima [cum impuberibus][11] bilo kojega spola ili s otupjelim životinjama [cum brutis animantibus][12] (bestijalnost [bestialitas]).[13]
74. Protiv klerika okrivljenih za te zločine, ako su redovnici izuzeti [od vlasti mjesnoga biskupa] i ako ujedno nisu počinili kazneno djelo poticanja, mogu postupati i redovnički poglavari u skladu sa svetim kanonima i vlastitim uredbama, bilo u upravnom bilo u sudbenom postupku. Oni ipak moraju izrečenu kaznu i upravnu odluku u težim slučajevima priopćiti Vrhovnom zboru Svetoga oficija. Poglavari neizuzetoga redovnika mogu postupati samo u upravnom postupku. U slučaju izgona okrivljenika iz redovništva, izgon ne će imati učinak dok ga ne odobri Sveti oficij.[14]
Kanonsko pravo ne može jasnije reći da je homoseksualno djelovanje svećenika zločin protiv Božjega zakona. Štoviše, te odredbe preuzimaju kanonsko pravo koje je u prvoj polovici XVIII. stoljeća postavio papa Benedikt XIV., a koji se opet oslanja na starije kanonsko pravo i koji je osigurao da njegove odredbe ne ostanu mrtvo slovo na papiru, nego da budu obvezna literatura i uvjet za polaganje ispovjedničkoga ispita:
Nalažemo da svi mjesni biskupi, kako sadašnji tako i oni, koji će to s vremenom biti, vode brigu o tom da svi svećenici, koji imaju biti odobreni prigodom ispita za ispovjednike, pozorno pročitaju i poslije točno obdržavaju i gore spomenutu konstituciju Grgurovu i ovu Našu, te da ih u Gospodinu opomenu i pozovu, da svetu službu, koja je povjerena njihovoj vjernosti, obavljaju najvećom nevinošću srca, čistoćom duševnosti, čestitošću prosudbe te da se zaista pokažu kao službenici Kristovi i djelitelji Božjih otajstava. (konstitucija Sacramentum poenitentiae, § 6.)
Dakle, zbog težine zaštićenoga dobra i ozbiljnosti prijestupa Naputak iz 1922. godine uključio je sodomstvo, pedofiliju, napastovanje maloljetnika i spolno općenje sa životinjama koje počini ili pokuša duhovnik u najstrože procesuiranje prema posebnim odredbama za zločine protiv sakramenta ispovijedi. Naputak pri tom ne podrazumijeva da su ti zločini počinjeni tijekom svetootajstva pomirenja kao zločini poticanja ili nagovaranja na grijeh u ispovjedaonici, nego ih samo obuhvaća istom vrstom postupanja. Stoga taj Naputak sadržava poglavlje posvećeno još jednomu kanonskomu zločinu: crimen pessimum, koji se bavio homoseksualnim ponašanjem duhovnika. Njime se određuje da se posebni postupci za kažnjavanje zločina poticanja primjenjuju i na predmete kleričkoga sodomstva, s potrebnim prilagodbama zbog naravi slučaja. Norme koje se odnose na crimen pessimum proširene su i na odvratan zločin spolnoga zlostavljanja djece i na snošaj sa životinjama.
Norme naputaka iz 1922. i 1962. uspostavljene su kao obvezni postupci za procesuiranje slučajeva četiri odvojena i različita kanonska zločina:
a) navođenje na spolni odnos u svetootajstvu ispovijedi,
b) sodomstvo ili homoseksualni spolni odnos,
c) spolno zlostavljanje maloljetnika,
d) bestijalnost ili spolni odnos sa životinjom.
Sv. Ivan Pavao II. donio je 30. travnja 2001. motuproprij Sacramentorum sanctitatis tutela kojim su proglašene Norme o težim prijestupima pridržanima Zboru za učenje vjere. Druge, revidirane Norme o težim prijestupima odobrio je Benedikt XVI. 25. svibnja 2010.,[15] a treće papa Franjo 11. listopada 2021. Njima je razrađeno postupanje u odnosu na gornje pod a) i c),[16] a ništa novo nije određeno u odnosu na b) i d). Formalno Naputak iz 1922. nije stavljen izvan snage, prema tome u odnosu na sodomstvo i bestijalnost kleričkih prijestupnika on je i dalje na snazi. Što priječi da ga se primjenjuje?
Prljavština i ljaga
Na Križnom putu u rimskom Koloseju 25. ožujka 2005. čitane su riječi kardinala Josepha Ratzingera:
Koliko često slavimo samo sebe, a da nismo ni svjesni da je On tu! Koliko se često njegova Riječ izvrće i zlorabi! Kako je malo vjere u toliko teorija, koliko praznih riječi! Koliko je samo prljavštine u Crkvi, pa i među onima koji bi Mu u svećeništvu trebali pripadati potpuno! Koliko oholosti, koliko samodostatnosti! Kako malo poštujemo svetootajstvo pomirenja u kojem nas On čeka da nas izbavi od naših padova! Sve je to prisutno u Njegovoj muci. Izdaja učenika, nedostojno primanje Njegova Tijela i Krvi svakako je najveća Otkupiteljeva bol, ona koja probada Njegovo srce. (Deveta postaja)
Pet godina kasnije papa Benedikt XVI. u razgovoru s Peterom Seewaldom rekao je:
Da, velika je kriza, to moramo reći. Bilo je to uznemirujuće za sve nas. Odjednom toliko prljavštine. Bilo je to doista gotovo poput kratera vulkana iz kojega je iznenada izašao golemi oblak prljavštine, zamračivši i zaprljavši sve, tako da se prije svega svećeništvo odjednom učinilo mjestom srama i svaki je svećenik bio pod sumnjom da je i on takav… Počevši od sredine 1960-ih kazneno kanonsko pravo jednostavno se više nije primjenjivalo. Prevladavalo je uvjerenje da Crkva ne smije biti Crkva prava, nego Crkva ljubavi; da ne smije kažnjavati. Time se utrnula svijest kako kažnjavanje može biti čin ljubavi. (Svjetlo svijeta, 2010.).
U odgovoru ateistu Piergiorgiju Odifreddiju od 20. kolovoza 2013. Benedikt XVI. piše:
„IV. […] Nikad nisam pokušavao prikrivati te stvari. To što sila zla prodire čak do te točke unutarnjega života vjere za nas je patnja koju, s jedne strane, moramo podnijeti, dok s druge strane moramo učiniti sve što je moguće da se takvi slučajevi nikada više ne ponove. Nije razlog za utjehu ni podatak da, prema istraživanjima sociologa, postotak svećenika krivaca za te zločine nije veći od onih koji se nalaze u drugim sličnim profesijama. U svakom slučaju, ovo devijantno ponašanje ne treba razmetljivo predstavljati kao prljavštinu kakva postoji samo u katoličanstvu.
U ogledu Crkva i sablazan spolnih zlostavljanja u jesen 2018. Benedikt XVI. raščlanjuje pozadinu:
Neovisno o [seksualnoj revoluciji] istodobno se dogodio slom katoličkoga ćudorednoga bogoslovlja, koji je Crkvu učinio neobranjivom nasuprot zbivanjima u društvu. […] Prevladala je teza da se ćudorednost može odrediti samo svrhama ljudskoga djelovanja. Stara rečenica „cilj opravdava sredstvo“ doduše nije potvrđena u tom grubom obliku, ali je njezin način razmišljanja postao odlučujući. Tako više ništa nije moglo biti dobro kao takvo, niti je što moglo biti uvijek zlo, nego je vrjednovanje [moglo biti] samo relativno. Ne postoji više [apsolutno] dobro, nego samo ono što je u nekoj mjeri, ovisno o trenutku i o okolnostima, bolje. […]
U šezdesetim godinama [XX. stoljeća] proces raspada kršćanskoga poimanja doživio je radikalnost kakva prije nije postojala. Ta rastvorba moralnoga učiteljskoga ugleda Crkve nužno se morala odraziti i na njezine različne životne prostore. […] U raznim bogoslovijama nastale su homoseksualne družine, koje su više ili manje otvoreno djelovale i u njima primjetno promijenile ozračje. […]
Zapravo bitno je vidjeti da takvim prijestupima klerici u konačnici oštećuju vjeru: takva su djela moguća samo ondje gdje vjera više ne određuje čovjekovo djelovanje. […] U konačnici razlog je u odsutnosti Boga. […] Prije svega sami ponovo moramo naučiti prepoznavati Boga kao temelj svojega života, a ne ostavljati Ga postrance kao nekakav nestvaran govornički ukras, praznu riječ.
Prljavština o kojoj je govorio Bavarac blažene uspomene ne odnosi se na svećeništvo ni na svećenstvo u cjelini, nego na neprilično seksualno ponašanje pojedinih klerika ili skupina takvih klerika, i to ne samo na zlostavljanje maloljetnika, nego i na svako drugo puteno svetogrđe Bogu posvećenih službenika: razaranje tuđega braka, obljubu djevojke, bludništvo, rodoskvrnuće, kao i na protunaravne čine: oskrvnjivanja mladića i zadovoljavanje pohote sa životinjama.
Kardinal Franjo Šeper kao predstojnik Svetoga zbora za učenje vjere potpisao je, a papa Pavao VI. 29. prosinca 1975. odobrio Izjavu Persona humana o nekim pitanjima spolne etike u kojoj se ističe:
8. U naše doba, protivno trajnoj nauci Učiteljstva i ćudorednomu osjećaju kršćanskoga puka, neki su – slijedeći naznake psihološke naravi – počeli blago prosuđivati, dapače i potpuno opravdavati homoseksualne odnose nekih osoba. […] Prema objektivnom ćudorednom poretku homoseksualna združivanja su čini lišeni nužne i bitne usmjerenosti. U Svetom Pismu osuđuju se kao teške izopačenosti, dapače, prikazuju se kao kobna posljedica odbacivanja Boga.[17] To pak mišljenje božanskoga Pisma ne dopušta zaključiti da su svi oni koji pate od toga izobličenja zbog toga razloga već osobno krivi, nego svjedoči da su homoseksualni čini po svojoj unutarnjoj naravi neuredni i da se nikada ni na koji način ne mogu odobriti.
Crkveni naučitelj, zaštitnik ispovjednika i ćudorednih teologa sv. Alfons Marija Liguori ističe:
U predmetu šeste Božje zapovijedi potrebno je primijeniti svu strogost, kolikogod je moguće. U tako se skliskoj stvari ne smije nikada i nikakav oprez smatrati suvišnim (Homo apostolicus).
Edward Neal Peters upozorava:
Nijedan dobar pravnik ne misli da kriminalizacija zloga djelovanja čini da ono nestane. Ali dekriminalizacija zloga djelovanja teško da ga čini manje lošim ili manje uobičajenim.[18]
Odgovornost biskupa u slučajevima spolnih zlostavljanja
Edward Neal Peters ističe:
Zbog više je razloga prikladno izdvojiti biskupe kao krivce u krizama nepriličnoga spolnoga ponašanja klera, bilo stoga što su optuženi za vlastito nedolično ponašanje (laicizirani nadbiskup bivši kardinal Theodore Edgar McCarrick tipičan je primjer te parodije) ili stoga što su optuženi da su propustili primjereno djelovati nasuprot nepriličnomu ponašanju drugih.
Ponajprije, biskupi imaju puninu svetoga Reda i stoga prijestupi koje oni počine ili dopuštaju još teže vrijeđaju crkveni poredak nego slični prijestupi koje počine osobe nižega položaja.[19]
Revidirani kanon 1326. paragraf 1. točka 3. Zakonika kanonskoga prava o tome određuje:
Kada je određena kazna za prijestup iz nemara sudac mora kazniti i teže nego što određuje zakon ili zapovijed onoga tko je predvidio događaj, a propustio je mjere opreza za njegovo izbjegavanje koje bi svaki brižljiv čovjek poduzeo.
Edward Neal Peters nastavlja:
Zatim, u društvu kao što je Crkva, društvu koje uvelike ovisi o dobrom primjeru kao sredstvu vođenja osoba prema Istini i Dobru, zloraba službenoga biskupskoga položaja lišava Crkvu i njezine vjernike ključnih dušobrižničkih dobrobiti koje pruža dobar primjer na visokoj dužnosti.
Kriza neprilična ponašanja duhovnika usredotočuje se najprije na zlostavljanje koje su počinili pojedini svećenici i đakoni, pa Crkva i svijet traže od biskupa da provedu crkvenu stegu protiv tih prijestupnika. Sljedeći val krize usredotočuje se na to da su neki biskupi sukrivci u krizi nepriličnoga ponašanja svećenstva, i to na dva načina. Neki su biskupi i sami optuženi za osobno spolno zlostavljanje, a u tom slučaju sve što je gore rečeno o klericima vrijedi i za njih. U novije vrijeme, međutim, većina pritužaba protiv biskupa odnosi se na njihove stvarne ili pretpostavljene propuste u nadziranju i kažnjavanju svoga klera u slučajevima sumnje na neprilično seksualno ponašanje i, još više, tvrdnje da su neki biskupi prikrivali ili zatvarali oči na loše ponašanje (bilo osobno i/ili nadzorno) među svojim svećenstvom.[20]
Dakle, u biti te se pritužbe svode na optužbe da su biskupi:
- zlorabili svoju službu kako bi osobno počinili zločine (što je samo po sebi kažnjivo dotle da uključuje i gubitak službe prema kanonu 1395.) i/ili
- krivnjom propustili izvršavati odgovornosti nadzora koje obvezuju sve biskupe (što je samo po sebi kažnjivo „pravednom kaznom, ne isključivši zavezu“ – tj. izopćenje, uskratu bogoslužja ili obustavu – prema kanonu 1389. u svjetlu kanona 128.[21] i 392.[22]).
Međutim, važna doktrinarna načela ukorijenjena u božanskom ustanovljenju Crkve i kanonski suodnosnik tih načela – prema kojemu u kaznenom postupku biskupu ima pravo suditi samo rimski prvosvećenik (kanon 1405. § 1. točka 3.), a zbog težih prijestupa protiv vjere, ćudoređa i slavljenja svetootajstava Dikasterij za učenje vjere (čl. 1. § 2. Normi iz 2021.) – moraju se prepoznati i poštovati kako bi kanonsko pravo doista upravljalo biskupima, osobito u pogledu zločina i nemara koje počine. U svakom slučaju različiti oblici biskupskoga supočiniteljstva u nepriličnom seksualnom ponašanju svećenika zahtijevaju vrlo pozornu i vrlo brzu doktrinalnu i kanonsku pozornost.
Bogoslovija u Rijeci kao mjesto sablazni
Godine 2003. sv. Ivan Pavao II. na pet je dana i četiri noći bio doselio u Rijeku. Ona mu je bila boravište i na taj način središte kršćanskoga svijeta o svetkovini Duha Svetoga te godine, od 5. do 9. lipnja. Papa je stanovao u Bogoslovnom sjemeništu u Rijeci, koje mu je bilo rezidencija. Iz njega je odlazio hodočastiti Gospi Trsatskoj i diljem Hrvatske: u Osijek, Đakovo, Dubrovnik i Zadar. Opće je poznato da se sv. Ivan Pavao II. u taj treći pohod Hrvatskoj više pozvao sam, nego su ga zvali hrvatski biskupi i državne vlasti. To je bio njegov najemotivniji pohod Hrvatskoj, čije je stanovnike, njihovu vjeru i ljubav nosio u srcu i molitvama. Sjemenište u kojem je boravio potkraj iste godine dobilo je njegovo ime, ali onda je, da se potvrdi zagorska poslovica: „Svaka hiža ima križa“, popustila predanost uzvišenoj zadaći koju ima bogoslovno sjemenište i koje ju je obavljalo od godine 1947. do 1955. (kad je u montiranom procesu jedan Udbin doušnik prokazao petoricu odgojitelja i kolega koji su osuđeni na ukupno 14,5 godina zatvora i kad je bogoslovija bila zatvorena, a njezina zgrada oduzeta Crkvi) i opet od godine 1966. na ovamo.
Dnevni su listovi u jesen 2011. objavili: Iz riječkog Bogoslovnog sjemeništa Ivan Pavao II. izbačeno šest sjemeništaraca (Večernji list, 15. XI. 2011.), Iz sjemeništa izbacili buduće svećenike, otkrili da su gay (24 sata, 15. XI. 2011.), Skandal u riječkom sjemeništu: Bogoslov otkrio šest gay kolega pa ih sve istjerali (Jutarnji list, 16. XI. 2011.), Razotkriveni u e-mail dopisivanju: izbačeni iz sjemeništa zbog homoseksualnih sklonosti (Slobodna Dalmacija, 16. XI. 2011.). Je li se Crkva u Rijeci suočila s orgijama koje su se barem godine 2011. zbivale u njezinoj Bogosloviji? Je li okajala tu prežalosnu pojavu?
Teško da su se orgije u riječkoj bogosloviji 2011. mogle zbiti same od sebe, bez „lažnih učitelja, onih koji će prokrijumčariti pogubna krivovjerja, zanijekati Gospodina koji ih otkupi, i navući na se brzu propast“ (Druga Petrova 2, 1). Ostvarila se prijetnja iz Druge Petrove 2, 2: „I mnogi će se povesti za njihovim razvratnostima. Zbog njih će se kuditi put istine.“ U crkvenim medijima nije moguće naći vijest da je i tko utvrđen odgovornim što je dopustio ili nije spriječio orgije ili da se organiziralo kakvu javnu pokoru za to beščašće.
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu u veljači 2020. donio je odluku o prestanku upisa i završetku izvođenja filozofsko-teološkoga studija na područnom studiju Teologije u Rijeci. I Bogoslovno sjemenište Ivana Pavla II. u Rijeci sada je u postupku gašenja.
Medijski napisi o družini iz riječke bogoslovije
Dana 4. svibnja 2023. na portalu udruge David objavljen je anonimni članak Riječki nadbiskup Mate Uzinić omogućitelj ili branitelj zlostavljanja u Crkvi u Hrvatskoj? u čijem su potpisu „župljani i građani Crikvenice“, a u kojem se iznose teške optužbe na račun trojice susljednih župnika u Crikvenici i objavljuje pismo otca bivšega bogoslova.
Ured nadbiskupa Uzinića zatražio je 8. svibnja 2023. od toga portala da objavi Priopćenje “Riječke nadbiskupije” povodom pisma objavljenog od “Župljana i građana Crikvenice” 4. svibnja 2023. god., što je taj portal i učinio. Priopćenje nije potpisano.
Sljedeći dan, 9. svibnja 2023. objavljen je Odgovor Crikveničana na priopćenje nadbiskupa Uzinića.
Tjednik Nacional poslao je 12. svibnja 2023. Uredu za odnose s javnošću Riječke nadbiskupije pitanja o navodnome zlostavljanju maloljetnika ili punoljetnika na području Riječke nadbiskupije. Odgovori koje je u ponedjeljak 15. svibnja 2023. poslala Helena Anušić, voditeljica Ureda za odnose s javnošću Riječke nadbiskupije, objavljeni su na mrežju 20. svibnja 2023. pod naslovom Iz Riječke nadbiskupije tvrde: ‘Nije bilo elemenata počinjenja kaznenih djela’.
Tjednik Nacional u tiskanom izdanju od 16. svibnja 2023. i na mrežnim stranicama 19. svibnja 2023. objavio je članak Dramatično očevo pismo upozorava kako Mate Uzinić zataškava da je crikvenički župnik […] seksualno iskorištavao bogoslova.
Dana 18. svibnja 2023. na mrežnim stranicama Riječke nadbiskupije objavljeno je nepotpisano priopćenje „Reagiranje Riječke nadbiskupije u svezi s novinskim napisima tjednika Nacional“. Priopćenje je isti dan prenijela i Informativna katolička agencija, a sutradan i udruga David. Priopćenje je na početku intonirano u prvoj osobi množine („mi“), nitko ga nije potpisao, a nejasno tko ga je sastavio: nadbiskup msgr. Mate Uzinić (jer on jedini može imati podatke o kojima se ondje piše u trećoj osobi) ili netko od njegovih suradnika na Ordinarijatu: generalni vikar msgr. dr. Mario Tomljanović, vikar za pastoral vlč. Mario Gerić, vikar za kler don Vjekoslav Đapić, sudski vikar msgr. Emil Svažić, kancelar vlč. Goran Žan Lebović Casalonga, bilježnik mladomisnik vlč. Antonio Vučković, ekonom vlč. Mato Berišić, arhivar dr. Marko Medved, voditeljica Nadbiskupova ureda Mladena Tadej Faltin, voditeljica Ureda za odnose s javnošću Helena Anušić ili netko dvanaesti?
Dopisivanje Nadbiskupije s medijima izaziva dvojbe
U priopćenju Riječke nadbiskupije od 8. svibnja 2023. ističe se kako je nadbiskup Uzinić primio pismo otca bivšega bogoslova 23. rujna 2022., a u priopćenju Nadbiskupije od 18. svibnja 2023. da je to pismo primio 27. rujna 2022. Datumi se ne slažu.
U priopćenju Nadbiskupije od 8. svibnja 2023. ističe se da je provedena „prethodna kaznena istraga“, u priopćenju od 18. svibnja 2023. ona se naziva „preliminarnom istragom“, a u odgovorima od 15. svibnja 2023. ne spominje se „prethodna“ ili „preliminarna“, nego samo „kanonska istraga“. To nije isto. Novinari to mogu pojednostaviti, ali ne i službeno tijelo koje izvješćuje o poduzetim kanonskopravnim postupcima.
U priopćenjima Nadbiskupije od 8. i 18. svibnja 2023. ističe se da su „imenovani delegat prethodne kanonske istrage i bilježnik koji nisu iz Riječke nadbiskupije“. U prvom priopćenju dodaje se da su angažirani službenici izvan Nadbiskupije „kako bi mogli biti objektivni u prosudbi“. Novine 16. svibnja 2023. pišu kako je „istraga bila farsa za javnost: nadbiskup Uzinić daje nalog svom zamjeniku, generalnom vikaru Mariju Tomljanoviću, da provede istragu“. U drugom priopćenju Nadbiskupije to se ne poriče. Msgr. Mario Tomljanović prezbiter je Riječke nadbiskupije. Ako on nije bio delegat prethodne istrage, zašto to nije demantirano? A ako je bio, kako je kao bivši rektor Bogoslovije mogao biti objektivan u prosudbi u odnosu na optužbe protiv svoga tadašnjega zamjenika, vicerektora Bogoslovije?
U priopćenju Nadbiskupije od 8. svibnja 2023. ističe se kako je u izvješću od 3. ožujka 2023. delegat prethodne istrage zaključio da „nema elemenata počinjenja kaznenih djela“. U odgovorima glasnogovornice Riječke nadbiskupije od 15. svibnja 2023. ističe se da je kanonskom istragom „utvrđeno da nema elemenata počinjenja kaznenih djela“. U priopćenju Nadbiskupije od 18. svibnja 2023. ističe se: „Preliminarna istraga nije utvrdila postojanje kanonskih kaznenih djela zlostavljanja, kao ni kaznenih djela prema civilnim zakonima“. Nigdje se ne precizira u odnosu na koje su točno kanonske zločine i prijestupe, odnosno civilna kaznena djela optužbe odbačene. No, ta bi trostruka potvrda značila kako je delegat prethodne istrage utvrdio kako nije bilo ni sodomstva, ni svodništva, ni zlorabe ovlasti bivšega vicerektora Bogoslovije, ni zlostavljanja maloljetnika (što su sve zločini prema kanonskom pravu), ni samoskrivljene neubrojivosti, ni omogućavanja trošenja droga (što su kaznena djela prema građanskom pravu). Je li doista? Sumnja na sva ta djela već je javno dostupna u ovom slučaju. Je li stoga provedena prethodna kaznena istraga bila učinkovita?
U svojem priopćenju od 18. svibnja 2023. Riječka nadbiskupija prilaže dokaz da joj je M. S. 7. listopada 2022. uplatio 150.000 kn s namjenom „MSC Darovanje za Župu“ i da je istoga dana Nadbiskupija uplatila 150.000 kn Župi Uznesenja BDM u Crikvenici na ime „povrat krive uplate“. Krivu uplatu mogao je napraviti M. S., i Nadbiskupija je tom uplatitelju mogla obaviti povrat krive uplate, ali ono što je Nadbiskupija napravila bilo je prosljeđivanje novaca na treći račun, i to nije pravilno deklarirano kao „povrat“. Pri tom je na platnim nalozima mogla zaraditi samo banka.
Umjesto zaključka
Sveto Pismo na više mjesta osuđuje homoseksualno ponašanje. Neodobravanje takve pohote konstanta je Predaje.
Saborski dekret, crkveno Učiteljstvo i zakonodavstvo o tom je jasno. Godine 1568. sv. Pio V. odredio je:
Onaj strašni zločin, zbog kojega su onečišćeni i razvratni gradovi bili sprženi strašnom Božjom osudom, izaziva u Nama najgorču tugu i žestoko potiče Naš duh da, koliko je moguće, Našim nastojanjem pridonesemo njegovu suzbijanju.
§ 1. Peti lateranski sabor [1512.–1517.] pametno je odredio da se svaki klerik koji bude zatečen da radi u toj neobuzdanosti protiv naravi, zbog kojega srdžba Božja dolazi na sinove podmuklosti, protjera iz klera ili odagna da u samostanima čini pokoru [poglavlje 4, X, V, 31]. […]
§ 3. I tako, kaneći sad potpunije i jače izvesti ono što smo već na samom početku Našega papinstva odredili o toj stvari, vlašću ovoga kanona svakomu i pojedinomu prezbiteru i drugomu svjetovnomu i redovničkomu kleriku bilo kojega stupnja i dostojanstva, koji se bavi tako užasnom opačinom oduzimamo svaku klerikalnu povlasticu, svaku crkvenu službu, dostojanstvo i nadarbinu.[23]
Nauk dvanaestorice apostola opisao je ćudoređe prvih kršćana prije 1953 godine, 70. godine po Kristu. Popis onoga što kršćanin ne čini, ako mu je stalo do Boga i ako je u savezu s Njim, iznimno je aktualan i danas:
Ne ćeš ubiti. Ne ćeš činiti preljub. Ne ćeš oskvrnjivati dječake. Ne ćeš bludničiti. Ne ćeš krasti. Ne ćeš čarati [bacati uroke]. Ne ćeš rabiti [vračarske] napitke. Ne ćeš ubiti dijete pobačajem. Niti ćeš ga pogubiti kad se rodi. Ne ćeš poželjeti što je tvoga bližnjega.[24]
Vjerodostojnost Kristovih vjernika ne može se uspostavljati ili vraćati djelomično, samo u nekom segmentu. Kad je riječ o zaštiti maloljetnika, ta je borba neodvojiva od ljudskoga i kršćanskoga odnosa prema žrtvi i suzbijanja pratećih poroka i iskorjenjivanja sablazni u cijelosti.
[1] Zloglasnima, ozloglašenima, sramotnima.
[2] V. http://www.intratext.com/IXT/LAT0813/_P8J.HTM
https://www.droitcanonique.fr/codes/cic-1917-15/c-2359-cic-1917-4123
http://www.catho.org/9.php?d=bp4#fd
[3] Levitski zakonik 18, 22: „Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.“
Levitski zakonik 20, 13: „Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo.“
Suci 19, 22: „Dok su se oni krijepili, gle, neki građani, opaki ljudi, okružiše kuću i, lupajući svom snagom o vrata, rekoše starcu, gospodaru kuće: Izvedi toga čovjeka što je ušao u tvoju kuću da ga se namilujemo.“
Izaija 3, 9: „Lice njihovo protiv njih svjedoči, razmeću se grijehom poput Sodome i ne kriju ga, jao njima, sami sebi propast spremaju.“
Prva Korinćanima 6, 9–11: „Ili zar ne znate da nepravednici ne će baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici ne će baštiniti kraljevstva Božjega. To, evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega.“
Prva Timoteju 1, 8–10: „A mi znamo da je Zakon dobar ako se tko njime služi zakonito, svjestan toga da je Zakon tu ne za pravednika nego za bezakonike i nepokornike, nepobožnike i grešnike, bezbožnike i svetogrdnike, ocoubojice i materoubojice, koljače, bludnike, muškoložnike, trgovce ljudima, varalice, krivokletnike, i ima li još što protivno zdravom nauku.“
Druga Petrova 2, 6: „Gradove Sodomu i Gomoru u pepeo pretvori, osudi i za primjer budućim bezbožnicima postavi.“
Judina 1, 7: „Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su griješili kao i oni bludom i išli za protunaravnom nasladom, postavljaju se za primjer sa svojom kaznom vječnoga ognja.“
[4] Kanon 277. § 1. Klerici su dužni čuvati savršenu i trajnu uzdržljivost radi Kraljevstva nebeskoga, i stoga su obvezani na celibat, koji je osobit Božji dar da bi posvećeni službenici mogli nepodijeljena srca lakše prianjati uz Krista i slobodnije se posvetiti služenju Bogu i ljudima.
[5] Neke vidove toga propusta opisuje Snježana Majdandžić-Gladić, Svećenikovo dostojanstvo u javnom otkrivanju njegova grijeha bludnosti (15. II. 2021.).
[6] Usp. pobudnica Evangelii nuntiandi (8. XII. 1975.), br. 46; okružnica Redemptor hominis (4. III. 1979.), br. 12; pobudnica Catechesi tradendae (16. X. 1979.), br. 3 i 53; pobudnica Familiaris consortio (22. XI. 1981.), br. 4, 5, 73 i 84; pobudnica Reconciliatio et paenitentia (2. XII. 1984.), br. 29 i 32; okružnica Dominum et vivificantem (18. V. 1986.), br. 26; pobudnica Christifideles laici (30. XII. 1988.), br. 24, 25, 31, 50, 51 i 58; okružnica Redemptoris missio (7. XII. 1990.), br. 29, 52, 54 i 87; pobudnica Pastores dabo vobis (25. III. 1992.), br. 10, 28, 31, 34, 38, 50, 51, 57, 61, 63, 64 i 65; okružnica Veritatis splendor (6. III. 1993.), br. 5, 27, 30, 34, 44, 56, 74, 85, 108, 102, 113 i 115; okružnica Evangelium vitae (25. III. 1995.), br. 34; pobudnica Ecclesia in Africa (14. IX. 1995.), br. 71 i 94; konstitucija Universi Dominici gregis (22. II. 1996.), br. 13d; pobudnica Vita consecrata (25. III. 1996.), br. 62, 63, 71, 73, 74 i 79; okružnica Fides et ratio (14. IX. 1998.), br. 23, 38, 49, 50, 51, 54, 72, 77 i 105; pobudnica Ecclesia in Asia (6. XI. 1999.), br. 21, 22 i 30; Izjava o pristupljivosti svetoj Pričesti vjernika koji su rastavljeni i ponovo vjenčani (24. VI. 2000.), br. 3; pobudnica Ecclesia in Oceania (22. XI. 2001.), br. 7, 9 i 33; pobudnica Pastores gregis (16. X. 2003.), br. 19, 49, 51 i 69; Naputak Kongregacije za katolički odgoj o uvjetima za prosuđivanje zvanja onih koji naginju homoseksualnosti (4. XI. 2005.), pobudnica Sacramentum caritatis (22. II. 2007.), br. 25, 29 i 78; okružnica Caritas in veritate (29. VI. 2009.), br. 21, 42, 45 i 55; pobudnica Verbum Domini (30. IX. 2010.), br. 48 i 87; pobudnica Africae munus (19. XI. 2011.), br. 36, 59, 63, 122 i 123; pobudnica Evangelii gaudium (24. XI. 2013.), br. 16, 30 i 33; okružnica Laudato si’ (24. V. 2015.), br. 185; okružnica Amoris laetitia (19. III. 2016.), br. 300: jer „stupanj odgovornosti se razlikuje od slučaja do slučaja“; konstitucija Veritatis gaudium (8. XII. 2017.), br. 1 i 3; pobudnica Gaudete et exultate (19. III. 2018.), br. 166–175; pobudnica Episcopalis communio (15. IX. 2018.), br. 7 i 8; pobudnica Christus vivit (25. III. 2019.), br. 278–297; pobudnica Querida Amazonia (2. II. 2020.), br. 2; motuproprij Authenticum charismatis (1. XI. 2020.), motuproprij Ab initio (21. XI. 2020.), motuproprij Antiquum ministerium (10. V. 2021.), br. 2, 7, 8 i 11; konstitucija Praedicate evangelium (19. III. 2022.), br. 10, 12, i čl. 57. točka 1; 14 kateheza o razlučivanju, srijedom od 31. kolovoza 2022. do 4. siječnja 2023. Ključna riječ je latinski discretio, engleski discernment, njemački Unterscheidung, poljski rozeznanie, slovenski razločevanje, talijanski discernimento, francuski discernement, kastilski discernimiento.
[7] Edward Neal Peters, The cerberus of clerical sexual misconduct: a canonical overview (5. X. 2018.).
[8] Usp. John P. Beal, The 1962 Instruction Crimen sollicitationis: Caught Red-Handed or Handed a Red Herring?, Studia canonica, 41 (2007.), br. 1, str. 199–236.
Thomas Doyle, The 1922 Instruction and the 1962 Instruction “Crimen Sollicitationis”, Promulgated by Vatican, 2008., 14 str.
Brendan Daly, The Instruction Crimen Sollicitationis on the Crime of Solicitation: Confusion or Cover-up of Paedophilia?, The Canonist, 7 (2016.), br. 1, str. 10–30.
[9] Ostali mogući prijevodi su: najpogubnije / najopakije / najrugobnije / najpokvarenije / najodurnije / najstrahotnije / najužasnije zločinstvo.
[10] Pridjev obscenus znači ružan, gadan, bestidan, sramotan, zlokoban; koji vrijeđa ćudoređe ili izaziva stid; takav da na javnost i u javnosti djeluje vrlo nepristojno; skaredan, sraman, prostački, nepristojan, razvratan.
Pridjev externus znači vanjski, izvanjski (u oprjeci s unutarnjim, onim što se događa u savjesti, srcu, mašti).
Imenica factum znači čin ili djelo.
[11] Pod nedoraslim misli se (spolno) nezrelo, predpubertetsko dijete. Kanon 88. Zakonika kanonskoga prava iz 1917.: § 1. Osoba koja je navršila dvadesetprvu godinu života je punoljetna [maior]; ispod te dobi je maloljetna [minor]. § 2. Maloljetna osoba, ako je muško [masculus], smatra se doraslom [pubes], kada navrši četrnaestu godinu, a ako je žensko [femina], kada navrši dvanaestu. § 3. Nedorasli [Impubes] se, prije navršene sedme godine života naziva djetetom [infans], odnosno dječakom [puer] ili mališanom [parvulus] i uzima se, da nije pri razumu [non sui compos], a pošto navrši sedmu godinu života, pretpostavlja se, da ima porabu razuma [usum rationis]. S djetetom se izjednačuju svi, koji su trajno lišeni [habitu destituti] porabe razuma.
[12] Brutus je na latinskom težak, trom, nepomičan, tup, glup; a animans je živ stvor, koji ima dah i život, životinja, živina, marva, stoka; animal brutum je nerazumna životinja (u oprjeci prema čovjeku kao razumnoj životinji).
[13] Bestijalnost ima tri značenja: 1. spolni odnos čovjeka sa životinjom, zoofilija; 2. životinjska narav, položaj, stanje ili značajka, životinjstvo; razlika između bestijalnosti i čovječnosti/ljudskosti; 3. iskazivanje ili zadovoljenje životinjskih odlika ili nagona: nečovječnost, okrutnost, krvoločnost; zvjerstvo, divljaštvo, surovost, životinjski poriv, životinjski postupak, ono što je krajnje suprotno etičkim normama, često suprotno izrazu „ljudski“.
[14] Instructio Crimen sollicitationis de modo procedendi in causis solucitationis (1962., PDF na latinskom), tekst na latinskom, engleski prijevod na mrežnim stranicama Svete Stolice: Instruction On the Manner of Proceeding in Causes involving the Crime of Solicitation, talijanski prijevod Istruzione sulla procedura nelle cause di molestia.
[15] Acta Apostolicae Sedis, CII (2010.), br. 7, 419–431; opis promjena, str. 432–434.
[16] Usp. Snježana Majdandžić-Gladić, Pozitivna strana otkrivanja zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi (21. VIII. 2018.), Intervju s kardinalom Gerhardom Müllerom o krizi zlostavljanja i njezinoj povezanosti s homoseksualnošću svećenika (1. XII. 2018.), Benedikt XVI., Crkva i sablazan spolnih zlostavljanja (28. IV. 2019.), Pismo pape Benedikta XVI. povodom stručnoga mišljenja o zlostavljanju u Münchenskoj i freisinškoj nadbiskupiji između 1945. i 2019. (6. II. 2022.), L. M. i Felipe Perfetti, Je li Benedikt XVI. prikrivao zlostavljanja? (19. I. 2023.).
[17] Rimljanima 1, 24-27: „Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“ Usp. također što sveti Pavao kaže o muškim priležnicima u Prvoj Korinćanima 6, 9–10 i Prvoj Timoteju 1, 8–10.
[18] Edward Neal Peters, Canon law, “consensual adult relationships”, and chastity (10. VIII. 2018.)
[19] Edward Neal Peters, The cerberus of clerical sexual misconduct: a canonical overview (5. X. 2018.)
[20] Edward Neal Peters, The cerberus of clerical sexual misconduct: a canonical overview (5. X. 2018.)
[21] Kanon 128. Tko god drugomu nezakonito nanese štetu pravnim činom, dapače i svakim drugim činom učinjenim namjerno ili iz nemara, dužan je naknaditi štetu.
[22] Kanon 392. § 1. Budući da mora štititi jedinstvo sveopće Crkve, biskup je dužan promicati zajedničku stegu cijele Crkve i stoga zahtijevati opsluživanje svih crkvenih zakona. § 2. Neka bdije da se u crkvenu stegu ne bi uvukle zlorabe, osobito u odnosu na naviještanje riječi, slavljenje svetootajstava i blagoslovina, štovanje Boga i svetaca kao i na upravljanje dobrima.
[23] Sv. Pio V., apostolska konstitucija Horrendum illud scelus od 30. kolovoza 1568., u: Bullarium Romanum, tomus VII, Augustae Taurinorum, 1862., str. 703–704: „Horrendum illud scelus, quo pollutae foedataeque civitates a tremendo Dei iudicio conflagrarunt, acerbissimum Nobis dolorem inurit, graviterque animum Nostrum commovet, ut ad illud, quantum potest, comprimendum, studia Nostra conferamus. § 1. Sane Lateranensi Concilio dignoscitur constitutum, ut quicumque clerici, illa incontinentia, quae contra naturam est, propter quam ira Dei venit in filios diffidentiae, deprehensi fuerint laborare, a clero deiiciantur, vel ad agendam in monasteriis poenitentiam detrudantur. […] § 3. Itaque quod Nos iam in ipso pontificatus Nostri principio hac de re decrevimus, plenius nunc, fortiusque persequi intendentes, omnes, et quoscumque presbyteros, et alios clericos saeculares, et regulares, cuiuscumque gradus, et dignitatis, tam dirum nefas exercentes, omni privilegio clericali, omnique officio, dignitate, et beneficio ecclesiastico praesentis canonis auctoritate privamus. […]“
[24] Διδαχή των Δώδεκα Αποστόλων 2, 2: οὐ φονεύσεις, οὐ μοιχεύσεις, οὐ παιδοφθορήσεις, οὐ πορνεύσεις, οὐ κλέψεις, οὐ μαγεύσεις, οὐ φαρμακεύσεις, οὐ φονεύσεις τ´κνον ἐν φθορᾷ, οὐδὲ γεννηθὲν ἀποκτενεῖς, οὐκ ἐπιθυμήσεις τὰ τοῦ πλησίον. – Didakhḗ tōn Dṓdeka Apostólōn 2, 2: ū phoneúseis, ū moikheúseis, ū paidophthorḗseis, ū porneúseis, ū klépseis, ū mageúseis, ū pharmakeúseis, ū phoneúseis t´knon en phthorãͅ, ūdè gennēthèn apokteneĩs, ūk epithumḗseis tà toũ plēsíon.
