»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Naš i Božji zajednički dom


Idilična slika Božića koja se uvriježila u našem doživljavanju blagdana Božića, ukoliko se zadržimo samo na njoj, može nas udaljiti od istine vjere koju na ovaj blagdan slavimo. Blagdansko ozračje koje nas okružuje ispunjeno je romantičnom scenografijom štalice, jaslica, ovčica i drugih životinja, anđela, pastira. Romantika, nježnost, prisnost, mir i blagost daleko su od istine vjere Božjeg dolaska i ulaska u naš svijet. Zbog „idiličnosti“ i „ljepote“ slika vezanih uz blagdan Božića, često izblijedi pred očima ona glavna poruka. Činjenica Božjeg dolaska u svijet, sakrije se pred doživljajima blagosti i ljepote ukroćenih domaćih životinja, mira noći i blagoslovne nebeske pjesme anđela. Duhovni doživljaji i osjećaji preplave i nadiđu važnu, tjelesnu, materijalnu, zemaljsku dimenziju poruke današnjeg blagdana.

Evanđeoski odlomak s početka Ivanova govora o Isusu i njegovu životu (Iv 1, 1-5.9-14), uvodi nas u stvarnost Božjeg dolaska u svijet na malo drugačiji način nego to čine ostali evanđeoski odlomci što ih ovih dana slušamo. Evanđelist Ivan govori o Riječi koja je tijelom postala. Bog se utjelovio. Bog je postao zemaljskim bićem. Bog je postao tjelesnim čovjekom. Bog je postao zemaljskim čovjekom. Sveti Ivan u svom evanđelju čak upotrebljava riječ koja, doslovno prevedena, označava „meso“, tjelesnost u najopipljivijem obliku.

Nasuprot duhovnoj i osjećajnoj stvarnosti koja nas ovih dana preplavljuje, poruka da je Bog postao zemaljskim čovjekom, ponekad nam se čini pomalo „nečistom“, „blatnjavom“, previše prizemljenom. Ipak, kad bolje razmislimo, jasno nam je kako su okolnosti Isusova rođenja daleko od svih naših romantičnih pretpostavki i od naših duhovnih očekivanja. Evanđeoski izvještaji o Isusovu rođenju što ih ovih dana slušamo u sebi kriju upravo tu oznaku Božića. Porod u štali, u pribježištu, u mraku i noći, u smradu i prljavštini je stvarnost u kojoj je Bog došao na svijet. Nije to bio siguran i miran okoliš. Bio je to nesiguran i opasan, brutalan i surov svijet. Život Isusov nije bio samo u opasnosti od zaraze i svakovrsnih dječjih bolesti, nego i od ljudi poput Heroda, koji su mu već od rođenja radili o glavi. Njegova obitelj izvrgnuta je prognaničkom načinu života i traži spas za sebe i novorođeno dijete u tuđoj zemlji, daleko od svih koji su im u životu značili i bili članovi njihove rodbine. Bez prijatelja, bez potpore, bez suosjećanja, bez izgleda da će se vratiti nazad u svoj rodni kraj bježe u Egipat, u stranu zemlju s neizvjesnom budućnošću. Isus ulazi u svijet u kojem su ljudi i sva stvorenja bez svog vlastitog doma u kojem ni za Boga nema mjesta gdje bi se nastanio.

U uvodu u svoje evanđelje sv. Ivan slijedi oblik i slikovitost opisivanja koji se nalazi u Knjizi Postanka. Postanak svijeta i čovjeka opisuje se slikom oblikovanja zemlje. Od praha zemaljskog Bog oblikuje život. Biljke rastu iz zemlje, Bog oblikuje životinje od zemlje, a i čovjeka oblikuje od praha zemaljskog. Sav svijet Bog oblikuje od zemlje i oživljava svojom riječju. Riječ Božja daje život svijetu. Čovjeku udahnjuje dah svoje Riječi i on postaje živa duša. Božji Duh oblikuje svijet i čini ga živim. Bog se druži s ljudima i svim bićima u svijetu što ga je stvorio. Svijet je njegovo domaćinstvo, njegov dom. Božji život i njegov lik postaje vidljiv i spoznatljiv u njegovim stvorenjima, a osobito u čovjeku. U djetetu Isusu Bog u potpunosti svojom Riječju ulazi u zemaljsku stvarnost ljudskog postojanja. Bog je svojim utjelovljenjem i rođenjem što ga na Božić slavimo, postao osobno, tjelesno i zemaljski prisutan među ljudima. On je postao jedan od nas, nama u svemu sličan, prepoznatljiv i dodirljiv. Bog je postao tjelesnim zemaljskim bićem. Božje rođenje je novo stvaranje. Božjim ulaskom u zemaljsku stvarnost počinje novi svijet u kojem Bog stanuje sa svojim stvorenjima. Bog ulazi u ljudski svijet, sa svim nedaćama i neizvjesnostima života, ne samo ljudi, nego i životinja, biljaka, svih stvorenja. Po Isusovom rođenju zemlja ponovo postaje naš i Božji zajednički dom.

Dok doživljavamo Božić u krugu svojih obitelji, s braćom i sestrama ne zaboravimo u našem životu ni drugih bića, stvorenja Božjih, koja nas okružuju. S poštovanjem i prijaznošću se odnosimo prema biljkama i životinjama. Borove i jelke koje smo u našim domovima okitili upotrijebimo korisno i svrsishodno. Hranu koja se u ove dane nalazi na našim stolovima s poštovanjem blagujmo. Ne razbacujmo se i ne bahatimo stvorenjima koja nam je zemlja dala da proslavimo današnji blagdan. Dok slavimo Božić i mi se prenesimo duhom i tijelom u zajedništvo prirodnog okoliša i ljudi koji su prvi primili Spasitelja u štalici. Sjetimo se pastira i zemljoradnika koji su u suradnji s drugim Božjim stvorenjima kroz hranu što je na našem stolu i nama omogućili doticaj s Bogom po prirodnim darovima što podržavaju naš život. Jer Božić nije blagdan samo za nas ljude. Božić je blagdan za sva stvorenja svijeta, za sva bića, za čitavu Zemlju – njegov i naš dom.