Naše molitveno svećeničko posredništvo
Nama je svećenicima, ako ćemo pravo govoriti, svaka naša pastoralna služba i funkcija, — i funkcija poučavanja, i funkcija posvećivanja, i funkcija vodstva duša, — praktično i draža i bliža od one molitveno-posredničke. Svi propovijedamo, kad nam je to dužnost; svi krštavamo, ispovijedamo, pričešćujemo, idemo na bolesnika. S te smo strane svome stadu uvijek na ruku. No zato mnogo puta zaboravimo, kad treba, da se za to svoje stado, za svoje vjernike, pomolimo. Da im budemo branitelji pred Bogom i posrednici do Boga: — svojom svećeničkom molitvom. Onom specifičnom svećeničkom molitvom, koja nam je staleška obveza. Mi se molimo. Molimo se i za svoje vjernike. I za njihove potrebe: duhovne i zemaljske. Ali molimo se, — po svojoj nutarnjoj dispoziciji, — više kao privatnici, nego kao svećenici. Molimo se kao i svi drugi vjernici. Za Crkvu, za grješnike, za misije, za svećenička zvanja, za omladinu, za kršćanske obitelji, za slabe i napastovane. Izmolimo za to koji očenaš. Pomolimo se za to, kad adoriramo ili molimo krunicu. Sjetimo se toga i u misnom ,,Mementu“; i prije nego što ćemo otvoriti časoslov. Rjeđe to specificiramo. Rjeđe to individualiziramo. Rjeđe se sjećamo pojedinaca iz svoga stada. Rjeđe molimo za njihove posebne potrebe. Ne pomažemo pojedincima svojom molitvom. A pogotovu nijesmo pravo svjesni, da je ta naša svećenička molitva molitva posebne vrsti. Jača nego ona običnih vjernika: po misiji, koju nam je za nju dao Bog. I drukčija nego ona običnih vjernika. Vikarna: u njihovo ime. Posrednička: po posredničkom karakteru naše svećeničke službe. I molitva, na koju smo obvezani iz posebna titula.
Molitva izrazito oficioznog i izrazito socijalnog značaja. Duhovno-socijalnog, razumije se. Stvar naše svećeničke službe i dužnosti.
Opće, tradicionalno i patrijarhalno, shvaćanje svećenstva uvijek je u svećeniku gledalo, prije svega, posrednika između Boga i ljudi. Onoga, koji se, »ex professo«, za druge moli i u njihovo ime, u njihovu korist, na njihovu inicijativu, umilostivljuje Boga. Kod najstarijih, prirodnih, religija uvijek je takvo shvaćanje bilo bitan, možda i najhitniji, elemenat u njihovu pojmu svećenika i svećeništva. I u Starom Zavjetu: u toj objavljenoj, pa prema tome i normativnoj, religiji. Katoličko ga je i apostolsko kršćanstvo odatle i preuzelo: kao vjerovanje i princip objave. Sveti Pavao, osobito u poslanici Hebrejima, apodiktički i auktoritativno insistira na toj noti svećeništva kao primarnoj i bitnoj. I u Kristovu, božanskom i otkupiteljskom, vječnom, svećeništvu, pa, dakako, konsekventno i u novozavjetnom, ljudskom, kršćanskom, svećeništvu, kao dioništvu, produljenju i aplikaciji toga Kristova velikog svećeništva. Već po njegovoj, Pavlovoj, definiciji svećeništva svećenik je uzet između ljudi i poslan k ljudima, »in iis, quae sunt ad Deum« (Hebr 5, 1.), da se za njih moli i da ispred njih i za njih prinosi Bogu poklone i žrtve. »Omnis namque pontifex ex hominibus assumptus pro hominibus constituitur, — ut offerat dona et sacrificia pro peccatis« (Hebr 5, 1.). I Krist je tako učinio: kao vječni, božanski, svećenik (Hebr 5, 7.). I čini, kao posrednik između Boga i ljudi: »mediator Dei et hominum homo Christus Iesus“ (1 Tim 2, 5.). Velikosvećenička mu je i otkupiteljska funkcija, da za ljude intervenira pred Ocem i da se za njih Ocu moli: »semper vivens ad interpellandum pro nobis« (Hebr 7, 25.).
A na toj Kristovoj funkciji i mi svećenici participiramo. I u Evanđelju su apostoli uvijek posrednici između Boga. Isusa, i svoje ljudske braće. Isus ih je, očito, već unaprijed i predodredio i spremao za tu njihovu posredničku ulogu. Posredničku u oba smjera. U prenošenju Božjih poruka i darova ljudima, ali i u prenošenju ljudskih želja, molbi, potreba, Bogu. Drži ih uza se, kao izabrane predstavnike svijeta, komu je poslan, — »fecit ut essent duodecim cum illo« (Mark 3, 14.), — šalje ih, da propovijedaju u njegovo ime i s njegovim auktoritetom, — ,,et ut mitteret eos praedicare« (Mark 3, 14), — prenosi na njih svoje nadnaravne duhovne ovlasti, — „super omnia daemonia“ (Luk 9, 1.; Mat 10, 1.; Mark 3, 15.; 6, 7.; 16, 17.), — pomaže preko njih ljudima i ozdravlja ih (Mat 10, 8.; Mark 3, 15.; 16, 18.; Luk 9, 1.; 10, 9.), traži od njih, ne samo da se mole za ljudsko spasenje i za Kraljevstvo Božje (Mat 9, 37. 38.; Luk 10, 2.), nego i da im peru noge (Iv 13, 14. 15.), i da im se brinu za hranu u nevolji, u pustinji, — »Nije potrebno, da idu; podajte im vi, neka jedu!“ (Mat 14, 16.; Mark 6, 37.; Luk 9, 13.), — i da im je dijele (Mat 14, 19.; 15, 38.; Mark 6, 39. — 41.; 8, 6. 7; Luk 9, 14—16.; Iv 6, 10.); hranu i milostinju (Iv 13, 29.). A oni opet k Isusu pripuštaju ljude (Mat. 19, 13- 14.; Mark 10, 13. 14.; Luk 18, 15. 16.), najavljuju ih Isusu (Mark 1, 37.; Iv. 12, 21. 22.), iznose mu njihove tjeskobe, molbe i želje, interveniraju za njih. »Otpusti je; viče za nama!« (Mat 15, 23.). »Mjesto je pusto, i kasno je već; otpusti narod!« (Mat 14, 15.; Mark 6, 35. 36.; Luk 9, 12.). Mole mu se za njih, kad su bolesni (Mlat 17, 15-19.; Mark 1, 30.; 9, 17. 27.; Luk 4, 38.; 9, 40.).
Uostalom, najbolju su nam praktičnu interpetaciju ove naše, posredničko-molitvene, svećeničke dužnosti dali apostoli, konkretnim svojim postupkom. Ne mole se oni samo, kao Pavao, za velike, opće, potrebe Crkve, duša, čovječanstva (1 Tim 2, 1—4.); oni se mole i za sve one, s kojima su došli u duhovnu vezu ili koji su se našli u njihovoj blizini, a pogotovu, kad bi bili u nekoj posebnoj potrebi ili im se, — to se i može i mora pretpostaviti, — preporučili u molitve (Dj Ap 20, 32. 36.; 21, 5.; 2 Kor 13, 7.; Ef 1, 15-17.; Filip. 1, 9-11.; Kol 1, 8—11.; 1 Sol 1, 2—6.; 3, 9. 10.; 2 Petr 1, 13.), ili im se posebno smilili radi svojih patnji (Dj Ap 9, 36—40.; 28, 8.; Jak 5, 14.).
A sve je to onda otišlo u tradiciju kršćanstva. Ne samo da je Crkva obvezala svoje svećenike na javnu, liturgijsku, molitvu za potrebe Božje obitelji, Božjega naroda, zajednice vjernih na zemlji, po misi i časoslovu; ne samo da je uvela, i osim sakramenata, bezbrojne svećeničke blagoslove i blagoslovine za sve moguće potrebe vjernika, nego je uvijek svećenike upućivala, i kroz obredne knjige i kroz pastoralne upute, da se što više za vjernike i nad vjernicima i mole, i što češće im dijele svoj svećenički blagoslov. A vjernici su se tim, obilato i spremno, služili. I na kršćanskom istoku i na kršćanskom zapadu ljudi se svaki čas svećeniku preporučuju, da se za njih moli, dovode ga, u tu svrhu, u svoje kuće, na svoja polja, k svojoj djeci, dolaze mu po blagoslov u župski stan i u sakristiju, pozdravljaju ga pri susretu s njim, u mnogim krajevima, riječima: »Blagoslovite, oče!«, »Blagoslovite, ujaci!« I »plaćaju« za takve svećeničke »molitve«.
Samo, — da i završimo mišlju, od koje smo i počeli, — puk je sve to bolje razumio od nas svećenika. On osjeća potrebu za svećeničkom molitvom; on do nje mnogo drži i visoko je cijeni; on je te molitve željan; on je traži. A mi svećenici kao da smo toga sve manje svjesni. Mi kao da taj svoj posredničko—molitveni posao ni ne shvaćamo ni ne cijenimo. Praktično ga potcjenjujemo. Svrstavamo ga sve više u historiju i među anakronizme. Izlazi nam iz običaja i prakse.
A šteta je to. I propust je to. Velikog se nadnaravnog oružja lišavamo. Jačega od sve naše pameti i spretnosti. Veliku utjehu i pomoć uskraćujemo dušama. Jaču od materijalne i socijalne. Onu, što slazi direktno s neba.
Možda bismo i u toj stvari mogli malo revidirati i »ažurirati« svoje pastoralne manire. Pa da samo ne kimnemo mrzovoljno glavom, kad nam ljudi kažu: »Pomolite se, velečasni, i za mene koji put!« Pa da se samo, pomalo i podrugljivo, ne namrštimo, kad nam koja časna sestra u listu, na kraju, dopiše: „Spomenite me se, molim, u sv. misi!” Ili „Preporučujem se u Vaše svete molitve«.
Puno bi bolje bilo, i za nas i za njih, da mjesto toga svoj općeniti i šablonizirani »Memento vivorum« i »Memento mortuorum« oživimo i osobnim sjetom, i izričitim apelom na Isusa, uime svakoga i za svakoga, koji nam se je, napose, preporučio u molitve. I da se za nj pred Gospodinom duhovno ešofiramo: »Reci, da ova moja dva sina sjednu do tebe!«( Mat 20, 21.), „Dostojan je, da mu to učiniš!” (Luk 7, 4.). I da mu se nametnemo: »Ne ću te pustiti, dok me ne blagosloviš!« (Post 32, 26.). I da dugo kucamo, ako je potrebno (Luk 11, 8.). I žrtvama, i postom: »Ovaj rod ne izlazi osim po molitvi i postu!« (Mark 9, 28.; Mat 17, 20.).
Puno bi bolje bilo, da svaki naš značajni duhovni susret, radosni ili žalosni, s nekom dušom, — u ispovjedaonici, uz bolesničku postelju, u katehetskoj dvorani, na ulici, u kancelariji, u sakristiji, u listu, nad grobnom rakom, uz imendan, rođendan, krstitke, krizmu, vjenčanje, — i svako naše razočaranje u duhovnoj pastvi, nađe svoj odjek i u našemu misnome Mementu, i u našem časoslovu, i u našoj adoraciji. Da sve, što nam se u župi događa, izazove refleks i u našoj svećeničkoj molitvi.
Puno bi bolje bilo, da ozbiljnije nego dosada uzimljemo svako svoje obećanje: »Molit ću se za Vas!«, i svako ono »Oremus pro invicem!« iz svojih listova svećeničkoj subraći i prijateljima.
Pastirskije je. Svećeničkije je. Bratskije je. „Condolere iis, qui ignorant et errant“. Pogotovu, kad je i svatko od nas: »circumdatus infirmitate« (Hebr 5, 2.). U stilu je božanskoga Prvosvećenika (Hebr 5, 7—10.). Unosi notu intimnosti i neposrednosti u naš svećeničko-apostolski život. Tjera iz njega šablonu i mehanizam. Unosi u njega vjeru i ljubav. Budi u nama očinsku, svećeničku, samilost sa ljudskim bolima i sa nevoljama duša. Izoštruje u nama pastoralnu odgovornost u najkonkretnijoj materiji.
I, na koncu, dužnost nam je. Zanemarena i zaboravljena, ali sveta dužnost. »Praeceptum Domini est!«, »Non habent necesse ire: date illis vos manducare!« (Mat 14, 16.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi put objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 3/1966., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 87-91. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
