Nedjelja, 19 rujna

Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)


Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom svijetu; apostazije od Boga i od Evanđelja, — tako težak i alarmantan kao problem sve urgentnije nestašice klera. I dosada je on, i u prošlosti je on ometao afirmaciju kršćanstva u svijetu, — u misijama i dijaspori osobito, — ali danas je naprosto ugrožava i direktno dovodi u pitanje. Na čitavoj fronti Crkve. I u tradicionalno katoličkim zemljama. Apostolskih je zadaća sve više, radnika sve manje. Škare se između porasta čovječanstva, prije svega onoga nekršćanskog, — onoga, što danas figurira kao novi, “treći”, svijet, — i porasta klera iz dana u dan, sve više i sve brže, rasklapaju i šire. Postajemo, po ljudsku, pred situacijom jednostavno nemoćni. Gotovo je očajna.

A težina toga problema nije više, kako je to možda bilo u ponekoj od prijašnjih perioda crkvene povijesti, vanjskog, organizacijskog, karaktera: nebriga mjerodavnih, manjak sredstava, kulturni primitivizam, patrijarhalnost, nepismenost vjerničkih masa. Kad bi to bilo, mogli bismo ga danas riješiti kao od šale. Bogati smo, — baš smo u krajevima najgore nestašice najbogatiji, — i puni para; školuje se danas svatko; pri ruci su nam nebrojena sredstva organizacije, agitacije, propagande, komunikacija. Svi su, eto, vanjski, tehnički, prirodni, preduvjeti tu. Hiljade bi, — i milijuni, — mogli i u sjemeništa i u samostane, ali — neće. Nutarnji su, etički nadnaravni, momenti zatajili. Nema više u nama religioznog idealizma; mlaki smo u vjeri; bježimo od žrtava i od služenja; naraštaj smo materijalizovanih “uživača života”. Kršćanske su nam se obitelji raspale: atmosfera u njima nije više kršćanska, mentalitet im je lajicistički, odgoj djece površan i defektan. U korijenu su nam bolesne: neplodne, sebične, degenerirane, trule. Bez dječjeg, pa zato i bez Božjega blagoslova. “Isplanirali” smo ih po kriterijima, koji nikada ne će biti kršćanski. Po kriterijima gospodovanja, zabave, naslade pod svaku cjenu, a ne po kriterijima dužnosti, žrtve, altruizma, životvorstva.

I kada danas taj problem, — problem nestašice svećenstva; manjka svećeničkog podmlatka, — valja rješavati, uzalud ga je rješavati palijativno. Samo propovijedima, predavanjima, oglasima, propagandom, kako to ponegdje čine. Pa i molitvom: ako to nije “molitva vjere” (Jak 5, 15.): molitva duša, koje Boga, svim srcem ljube, u svemu mu služe, svom dušom vjeruju u ideale Evanđelja. Sve je to, dakako, i dobro i potrebno, ali sve to, da bude uspješno, traži jednu bitnu dopunu, ili, bolje, preduvjet. U korijenu valja bolest liječiti, ne u simptomima. Rekristijanizacija je društva, — i onoga po imenu kršćanskog i katoličkog, — jedini lijek. Vraćanje k praktičnom i integralnom kršćanstvu. Stvaranje idealnih kršćanskih obitelji. Odgoj elitne kršćanske omladine. Omladine žive i duboke vjere.

Sve je to evidentno samo ako hoćemo da budemo iskreni. Ne manjka, na zapadu, sjemeništa. Ni modernih i monumentalnih. Ne manjka ni samostana, ako pod samostanima mislimo samo na samostane od kamena i od betona. Imaju ih i “previše”. Zatvaraju ih i prodaju: sa svim njihovim, gospodskim i udobnim, inventarom. Sjemeništa, samostana i novicijata ima. Ali kandidata za njih nema. Onih pravih: zvanih i odabranih. Nema mladih duša, koje je Bog k sebi privukao i koje su spremne, da ga poslušaju. Nema mladića i djevojaka, oduševljenih za ideal duha i vječnosti. Nema poklonika i ljubitelja Kraljevstva Božjeg.

Ne govorimo napamet. Pratimo, pomalo, statistike. Slušamo tužbe i jadikovke informiranih i neposredno zainteresiranih. U novicijatima svih provincija jednoga od najvećih crkvenih redova u Francuskoj ima svega deset novaka, — kod nas ih, s deset puta manjim brojem vjernika, ima, u jednoj provinciji, dvaput ili triput više, — u Belgiji je samo jedan. U Sjedinjenim Državama, — a isto tako u Italiji i Francuskoj, — opada zadnjih godina rapidno upis u sjemeništa, svejedno što masivne apostazije nemilo rijede svećeničke i samostanačke redove; svejedno što se propaganda za zvanja, sa organizacijske strane, provodi, — u Americi barem, — upravo ingeniozno, pa, za naše pojmove, i bučno.

U Belgiji se i Holandiji na veliko zatvaraju, — ili pod silu stapaju, — samostani u agoniji: u Holandiji i sjemeništa. Iz Njemačke, Austrije i Švicarske dolaze nam, na veliko, u prošnju po sestarska zvanja i tuže se: provincija (ili družba) sa tisuću sestara ima dvije, tri kandidatkinje i sretna je do neba, kad joj koji naš hercegovački župnik pošalje pokoje poluzvanje: pokoju našu stariju seosku djevojku, koja je dotle uzalud čekala, da se uda.

A ako krize zvanja ima i po katoličkim krajevima, gdje ima izobilja djece, a danas bi bilo i para za njihovo doškolovavanje, — bilo bi ih barem sa strane, — po srijedi je opet ista velika nevolja: nevolja duša. Mase su vjernika nepoučene, podivljale, moralno zapuštene, bez ozbiljnije i dublje religiozne svijesti. Među ostalim baš i zbog kroničnog, stoljetnog, manjka klera, a, nažalost, dosta puta i zbog njegovih loših moralnih kvalifikacija. U Južnoj Americi na primjer. U Portugalskoj na primjer.

I na tom se primjeru vidi, kako je problem, o kojemu govorimo, kompleksan. Pun mnogovrsnih implikacija. Pun povezanosti i recipročnog međudjelovanja mnogih faktora. Zahvaćen jednim fatalnim “circulus-om vitiosus-om”. Što je god gdje manje klera i što je on slabiji, to je obično slabiji i vjersko-moralni život puka. Mora tako biti. Zatajio je glavni kotač: najaktivniji, najmobilniji, najdinamičniji, najorganizovaniji elemenat u Crkvi; onaj profesionalni, vodstveni, odgovorni. A što je god slabiji vjersko-moralni život puka, to je u puku i sve manje smisla za više religiozne ideale, oličene i konkretizirane u duhovnim zvanjima.

A vidi se, u tom svjetlu, i kako je neozbiljan lijek, koji nam, za tu našu bolest, nude naši savremeni katolički i svećenički zagovornici svećeničke lajicizacije i kritičari celibata. Ni za dlaku ne bismo popravili situacije, da relaksiramo svećeničku disciplinu ili da otvorimo vrata u svetište oženjenima. Još bi manje bilo svećenika i redovnika. Još bi dublje pao religiozni život među vjernicima. Omladina bi izgubila ideal i uzore. Sve bismo se više i brže posvjetovnjačivali: ostali bismo bez svoga, — baš po celibatu, — toliko velikog moralnog auktoriteta. Crkveni bi život ušao u novu periodu nazatka i devalvacije evanđeoskih ideala. S nas bi spao nimbus religije velikih zahtjeva, ali i velikih zaleta prema nadzemaljskom, nadnaravnom, božanskom.

Katolička Crkva ne želi stoga ni danas, i neće, da krizu zvanja liječi poluzvanjima (Dekret II. vatikanskog sabora “o odgoju svećenika”, “Optatam totius”, III. 6.). Pravi je lijek, — jedini, koji ona prihvaća, — drukčiji. Treba da radikalno presiječemo “circulus vitiosus”, u kojemu se vrtimo. Treba da silom u taj, tako nepovoljan, zatvoreni kružni proces unesemo novi elemenat: onaj nadzemaljski i nadnaravni. Elemenat milosti odozgor, kojoj ćemo se posve predati. Mi svećenici najprije: svojom duhovnom elitnošću, posvećenjem, apostolskom revnošću. A onda, po nama i za nama, i vjernici: odlučnim prekidom sa posvjetovnjačenim pseudokršćanstvom, a povratkom k cjelovitom, dosljednom, autentičnom, radikalnom kršćanstvu Evanđelja. Stvaranjem uvijek novih, vitalnih, stanica kršćanskog društva: u zdravim i brojnim katoličkim obiteljima, punima misli na Boga, punima životnog idealizma, punima moralne discipline. Spremnima da prkose struji oko sebe; da plivaju protiv nje; da u svijet unose novinu evanđeoskih shvaćanja života; da svjesno grade, — ako treba, i iz početka; i od temelja, — Kraljevstvo Božje.

Ja ne znam, da ćemo ikada drukčije isplivati iz današnje krize kršćanstva; da ćemo ikada drugim putem riješiti i problem duhovnih zvanja. Samo tako možemo ostvariti istinsku kršćansku i koncilsku renesansu. Samo tako možemo opet doći i do solidnih duhovnih zvanja u dostatnu broju. I do obnove naših sjemeništa i našega samostanskog života. Do apostola i misionara, koji će za Krista osvojiti, prvi put ili nanovo, svijet.

To je, čini nam se, jedina valjana metoda. I metoda s univerzalnom vrijednošću. I za nas, koji još imamo zvanja.

Danas ih još imamo, ali hoćemo li ih imati sutra? Ne ćemo, ako nam se kler i redovi zažele lajicizacije i zasite celibata. Ne ćemo, ako nam vjernici polete za idealom standarda i “planirane” obitelji. Gdje se je to dogodilo, više ih ni mi nemamo. U gradovima ih i u industrijskim krajevima nemamo. U Primorju ih nemamo. U Srijemu ih i u depopulariziranim dijelovima Posavine nemamo. Razmažena jedinčad i mezimčad teško nalaze put u svetište. Stvarno i mi, u tom pogledu, živimo jedino od patrijarhalnih, seljačkih “otoka” po Bosni, Hercegovini, Lici, zagorskoj Dalmaciji. Ali od otoka, koji će se, po ljudsku, brzo osuti pred naletom industrijalizacije, urbanizacije i ideja novoga bračnoga morala uživanja i “garancije” za visoki stndard. A ako se to dogodi, imat ćemo brzo u čitavu narodu situaciju, kakvu danas imamo uz more. U jednoj staroj i uglednoj biskupiji, sa časnim tradicijama, a srednje veličine, s vlastitim sjemeništem, imaju u sjemeništu samo četiri đaka sa teritorija dijeceze.

Moramo se unaprijed na to spremiti. I moramo se, još za vremena, — u tomu je jedina naša prednost, — prihvatiti sustavne protuakcije.

Iz onoga, što smo u ovom članku iznijeli, jasno je, od čega se ta protuakcija mora sastojati. I što je naša, svećenička, dužnost prema “našim nasljednicima”. Prema Crkvi, ali i prema onima, koji treba da se veledušno odazovu, kad ih Gospodin pozove, kao apostola Mateja: “Idi za mnom!” (Mat 9, 9.; Mark 2, 14.; Luk 5, 27.). A ne da se pred njegovim pozivom bezvoljno i tužno povuku kao onaj bogati, — može se biti i srcem “bogat”, — mladić iz Evanđelja (Mat 19, 22.; Mark 10, 22.; Luk 18, 23.).

Moramo, — mi svećenici, — imponirati i svijetliti, vjernicima i omladini, svojom duševnom superiornošću, svojim pobožnim, čistim, idealnim, svetim životom, svojom nesebičnom apostolskom revnošću i dobrotom. “Testimonio vitae” (Dekret “o svećeničkoj službi i životu”, “,Presbyterorum Ordinis”, II. 11.). Kao “svjetlo na svijećnjaku” i “grad na gori” (Mat 5, 14—16.). Od te propagande za svećenička zvanja nema bolje ni efektnije. “Exempla trahunt!”

Moramo sve učiniti, da nam se dalje ne rasipaju kršćanske obitelji, ni religiozno ni moralno. A svaku zdravu moramo čuvati kao oči u glavi. I svaku voditi u pastoralnoj evidenciji kao objekt svjesne i intenzivne duhovne brige. Među ostalim i kao glavni rasadnik i prirodne odgajivače zvanja (“Opt. tot.”, II. 2.).

Moramo oko sebe ustrajno okupljati djecu i mladež. Osobito onu školsku. Osobito ministrante. Pa bacati oko na one pozvane i izabrane. I sustavno ih odgajati za “više darove” (1 Kor 12, 31.). Individualno, ali, dakako, i diskretno, i s prosvijetljenim taktom, štujući puteve milosti. Odgajati ih za veledušnost i širinu. I za apostolske i misionarske ideale (Dekret “o pastoralnoj službi biskupa”, “Christus Dominus”, II. 15.). Redovitom ispovijeđu i pričešću prije svega. Pobožnošću Duhu Svetome i Gospi.

Moramo naša sjemeništa (danas, sutra i misijska), s puno pažnje reorganizirati prema direktivama koncilskog Dekreta “Optatam totius”, povjeravati ih samo najboljima između sebe, pomno ih čuvati od svake infiltracije mondenošću, lajicizacijom, modernizmom. I njihove alumne. I dok su u sjemeništu, i u prvim, prijelaznim i kritičnim, svećeničkim godinama.

Moramo sve kandidate svećeništva, iz svoje župe i kraja, i dok su u sjemeništu, a osobito, kad su kod kuće, na praznicima, oko sebe okupljati, očinski ih paziti i voljeti, svjetovati i nadzirati, uvoditi ih u duh i svećeničkog idealizma i svećeničkog zajedništva, prenositi na njih pravi svećenički duh i najbolje pastoralne tradicije, pomagati im, da pomalo postanu ljudi molitve i tabernakula. Uporno se moramo zalagati, — svaki pojedinac od nas, — da, i u najtežim prilikama, i uz najveći napor i žrtve, — “nullis parcendo curis neque incommodis” (“Presb. Ord.”, II. 11.), — odgojimo sebi, iz svoje župe, barem jednoga nasljednika. Da barem ne idemo na niže. Da barem ne izumiremo. Ali i da, Crkvi, osiguramo kakve takve “rezerve” i za “gladne godine”, što bi mogle doći.

Moramo već misliti i na organizovano promicanje svećeničkih zvanja, — i onih “kasnih” (“Opt. tat.”, II. 3.), — propovijedima, katehetskom poukom, člancima, reportažama, stalnim rubrikama, po katoličkim časopisima, brošurama, prigodnim priredbama i akademijama, izložbama, anketama, manifestativnim proslavama mladih i zlatnih misa, informativnim uredima, posebnim organizacijama i društvima (“Presb. Ord.”, II. 11.; “Opt. tot.”, II. 2. 3.). Spada to u stil današnjih duhovnih bitaka, današnje pastve, današnjeg života.

I moramo, — to je prvo i najjače naše oružje, ovdje i svagdje, — puno moliti i puno činiti pokoru i za nova svećenička zvanja i za dobar duh našega svećenstva (“Opt. tot.”, II. 2.; Dekret “o misijskoj aktivnosti Crkve”, “Ad gentes”, VI. 38.). I svih svećenika Crkve. Mi sami, i naši vjernici. I u crkvi, i po kućama. I zajednički, i pojedinačno. I naši bolesnici, i naši patnici, s nama. I trodnevnicama, i adoracijama, i misama. Sjećajmo toga vjernike! Na svećeničku “Nedjelju Dobroga Pastira”, ali i inače, što češće! I sa propovjedaonice, i pri ispovijedanju! Svu Crkvu, kolektivno, tereti ta odgovornost. “Ad totam christianam communitatem pertinet!” (“Opt. tot.”, II. 2.; “Ad gentes”, IV. 23., VI. 35. 36.).

A sve, što smo rekli za svećenički podmladak, vrijedi, to se zna, “ex paritate rationis”, i za onaj redovnički, muški i ženski. Sve je to, u stvari, jedan problem i jedna velika, — najveća, — potreba Crkve. Sve se to podvodi pod isti veliki poziv na izlazak iz običnosti, na viši put, na apostolat i žrtvu: “Slijedi me…! — Sequere me…!” (Mat 8, 22.).

“Velika je, — i danas, i oko nas, — žetva, a malo je poslenika!” (Mat 9. 37.; Luk 10, 2.). “Molite se dakle Gospodaru žetve, da pošalje poslenika u svoju žetvu!” (Mat 9, 38.; Luk 10, 2.). “Mitte, quem missurus es!” (Izl 4, 13.).


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 6/1968., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 222-227. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.