»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Naviještanje Božje riječi i vjeronaučna pouka u hrvatskim krajevima slijedom odredbi dijecezanskih sinoda


Uvod


Naviještanje ili propovijedanje Božje riječi i poučavanje u vjeri, uz posvetiteljsku, osnovna je služba ili zadaća dušobrižnika u Crkvi. U ovom prikazu je riječ o tome što su o vršenju te službe i zadaće u hrvatskim krajevima, naime o potrebi propovijedanja i pouke u vjeri, te o tome tko, kada, o čemu i kako je trebao propovijedati i poučavati, određivale dijecezanske ili biskupijske sinode u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od Tridentskog sabora pa do prvih desetljeća dvadesetog stoljeća.

Prema odredbama koje su donosile dijecezanske sinode, naviještanje Božje riječi i pružanje pouke u kršćanskom nauku bila je prvenstveno dužnost župnika i općenito dušobrižnika, a trebali su im pomagati i drugi svećenici, a u vjeronaučnoj pouci klerici nižih redova. U pomoć su pozivane i druge osobe koje su za to bile prikladne i sposobne, a naglašavano je kako o vjerskoj pouci svoje djece, odnosno kumčadi, trebaju brinuti roditelji te kumovi na krštenju i na krizmi. Za one koji su zanemarivali službu propovijedanja ili zadaću poučavanja često su predviđane i različite sankcije, od suspenzija i oduzimanja župničke službe do novčanih kazna, a odrasle, ako nisu znali vjeronauka koji su trebali naučiti, nije trebalo pripuštati na sklapanje braka ili da budu kumovi na krštenju i krizmi, ili nisu dobivali odrješenja u ispovijedi dok to ne bi naučili.

Propovijedi su se imale držati na misama svake nedjelje i zapovjedne svetkovine, a vjeronaučna pouka pružati nedjeljama i zapovjednim svetkovinama, prije ili poslije mise, ili poslije podne. U propovijedima je trebalo izlagati evanđelje, tumačiti vjerske istine i govoriti o stvarima potrebnim za spasenje i za provođenje ispravnog kršćanskog života, a više sinoda je određivalo i da se prije ili poslije propovijedi moli Gospodnja molitva (Oče naš), Anđeoski pozdrav (Zdravo Marijo) i Vjerovanje, kako bi ih vjernici naučili ispravno moliti. Vjeronaučna pouka djece u crkvi, a s vremenom i u školi, obuhvaćala je poglavito učenje navedenih molitava, zatim tumačenje glavnih istina katoličke vjere i izlaganje o Božjim i crkvenim zapovijedima, o Sedam svetih sakramenata, Sedam glavnih grijeha i o drugome najosnovnijem što su djeca, prema svome uzrastu i sposobnosti shvaćanja, trebala znati.

U nedostatku vjeronaučnih knjiga, naročito na „ilirskom“ (hrvatskom) jeziku, a ako ih je i bilo, do njih se teško dolazilo, osnovne stvari iz kršćanskog nauka djeca su učila napamet, ponavljajući za vjeroučiteljima ono što su oni pred njima u pouci kratko, lagano i naglas izgovarali.


Potreba i obveza naviještanja Božje riječi i vjeronaučne pouke


Tridentski opći crkveni sabor (1545.-1563.) ističe da je vjera početak ljudskog spasenja, temelj i korijen svakog opravdanja, bez koje je nemoguće svidjeti se Bogu i doći do zajedništva koje s njim imaju njegova djeca.[1] Naglašava da su propovijedanje evanđelja i pouka u kršćanskom nauku nužni za kršćane, da je osobita zadaća Crkve, i da su svi biskupi, nadbiskupi, primasi i drugi crkveni prelati obavezni naviještati sveto evanđelje Isusa Krista i trebaju propovijedati barem svake nedjelje i svetkovine. Odredio je da arhiprezbiteri, župnici i svi dušobrižnici trebaju nedjeljama i svetkovinama hraniti narod sebi povjeren spasonosnim riječima, poučavajući ga u svemu što je nužno za spasenje i ukazujući mu kratkim i laganim govorom na mane kojih se u životu treba kloniti, i na vrline za kojima treba težiti.[2] Isto tako je naložio da se barem nedjeljama i drugim svetkovinama u župama djeca brižno poučavaju u osnovnim istinama i stvarima vjere i o poslušnosti prema Bogu i roditeljima.[3]

Sukladno tim odredbama za opću Crkvu, kako drugdje, tako i na našim prostorima poslije Tridentskog sabora u partikularnom crkvenom pravu i odredbama mjesnih Crkava osobita pozornost je posvećivana naviještanju riječi Božje i poučavanju u kršćanskom nauku. Već zadarski sabor, održan 1579. godine za područja zadarske i splitske crkvene provincije ili pokrajine, u koje su tada ulazile jadranske priobalne i otočke biskupije, od Krčke na sjeveru do Kotorske na jugu, i biskupije Duvanjska i Bosanska u unutrašnjosti, baveći se pitanjem crkvene obnove i provedbom odredbi Tridentskog sabora, opominje da „nema veće nesreće nego što je nepoznavanje osnova kršćanske vjere, bez kojih nitko ne dolazi u nebesku domovinu“.[4]

Važnost i potrebu vjerske pouke te propovijedanja Božje riječi kontinuirano naglašavaju i dijecezanske sinode. Tako Zagrebačka sinoda g. 1602., govoreći ili određujući u čemu treba djecu i narod poučavati i što propovijedati, pojašnjava da je to nužno „kako bi se vjera koju Bog usađuje u malu djecu, mogla u djetinjstvu zalijevati, u mladima rasti, u odraslim ljudima cvjetati, u starima posve dozoriti, a onda u svim vjernicima plodove vječnoga života proizvesti“.[5] Sinoda osorska g. 1660. podsjeća da nije moguće postići vječni život bez znanja onoga što treba vjerovati, nadati se i djelovati, i što treba izbjegavati;[6] a Splitska sinoda g. 1688. ističe kako „ništa nije korisnije i sigurno kršćanskoj stvari nije više potrebno od toga da se djecu pouči u osnovama katoličke vjere i u ćudorednim zapovijedima“.[7] Stonska sinoda pak g. 1713. kaže: „Doista je zlo, što više najveća pogibelj, da se duše djece koje je Crkva krštenjem otrgnula od vlasti tame i, prenesene u Kraljevstvo i svjetlo Božje, Sin vječnog Oca sebi u vjeri zaručio, zbog pomanjkanja brige župnika i slijepog neznanja božanskih stvari, ponovno podvrgnu tami poglavice smrti, i žalosnom rastavom da se od svoga zaručnika odmetnu“; potom ta sinoda naglašava kako ono što ljudskim tijelima daje hrana, to za duše da predstavlja propovijedanje Božje riječi, te kao što tijelo bez hrane slabi i ide prema smrti, tako bez Božje riječi slabi, dapače, bez milosti Božje, po kojoj istinski čovjek unutar živi, duša umire.[8] Sinoda porečka 1733. ističe da su za osudu svi oni kršćani koji ne znaju i ne brinu se da upoznaju nauk kršćanski.[9]

Krčka sinoda g. 1901. upozorava kako je neznanje majka i izvor svih zabluda, i da nepoznavanje istina vjere povlači pogibelj gubitka vječnoga spasenja;[10] a Sinoda senjska 1906. napominje kako ne bi bilo dovoljno da svećenik riječ Božju posije u srce vjernika, ako je kasnije posebnom brižljivošću ne bi uzgajao, te da je stoga nužno istine vjere sačuvati žive u srcima vjernika, što se postiže propovijedanjem Božje riječi.[11] Zagrebačka sinoda g. 1925. naglašava kako „o dobroj katehizaciji zavisi buduća generacija naših vjernika […], zavisi vjerska svijest i moralna vrijednost naroda“, te da „bez toga nema trajnoga duhovnoga obnavljanja; bez toga nema jakih moralnih snaga; bez toga nema istinskog i duhovnog vjerovanja – jer cio vjerski i moralni život nema čvrstog temelja“.[12]

Pogledat ćemo dalje što su naši crkveni sabori i dijecezanske sinode određivali u pogledu propovijedanja ili naviještanja Božje riječi i vjeronaučne pouke.


I. NAVIJEŠTANJE BOŽJE RIJEČI


Naviještanje Božje riječi poslanje je Crkve, osobito njezinih posvećenih službenika. Stoga nije nimalo čudno da gotovo i nije bilo dijecezanske sinode u biskupijama hrvatskih područja koja nije razmatrala i donosila odredbe o propovijedanju: čija je to zadaća te kada, što i kako treba propovijedati.


1. Dužnost ili zadaća propovijedanja


Poslije Tridentskog sabora i njegova dekreta o potrebi i obvezi naviještanja evanđelja i propovijedanja Božje riječi,[13] zadarski sabor g. 1579. opominje biskupe da na slavljenju misâ drže nagovor narodu, a ako ne znaju ilirski jezik, da ga, za spasenje duša otkupljenih dragocjenom krvlju Kristovom, nastoje naučiti.[14] A mnoge dijecezanske sinode su zatim u svojim odredbama naglašavale kako je zadaća župnika i drugih koji vrše dušobrižništvo, i općenito svećenikâ, da propovijedaju narodu povjerenom njihovoj pastirskoj brizi i službi. U Istri Pićanska sinoda 1594. naređuje da svećenici, koliko im je moguće, propovijedaju narodu,[15] a Zadarska sinoda g. 1647. potiče župnike neka ne zanemare zadaću propovijedanja riječi Božje.[16] Porečka sinoda 1650. određuje da su svi prepošti, župnici i svi kojima je povjerena briga za duše dužni napásati svoje stado svetom hranom, i da su na to obvezani po dužnosti, da to traži također služba pobožnosti, i da naređuje Tridentski sabor.[17] A Sinoda osorska g. 1660. navodi da su dušobrižnici obvezani poslije evanđelja propovijedati, a tko to ne bude izvršavao, da će biti strogo kažnjen; dušobrižnici slabe inteligencije, jer im se ne može dati pomoćnik, mogu narodu barem čitati neku knjigu koju biskup ili netko drugi, po njegovu nalogu, odobri.[18]

Sinoda zadarska g.1663. ističe da propovijedanje Božje riječi spada osobito na one kojima je povjereno dušobrižništvo, te naređuje župnicima i drugima koji vrše dušobrižničku službu da osobno ili po prikladnim zamjenicima, odobrenim od nadbiskupa, nastoje obavljati propovjedničku zadaću i sebi povjeren puk hraniti Božjom riječju, te ga poučavati u onome što je svima potrebno znati za spasenje.[19] I Zadarska sinoda g. 1680. određuje da je dužnost župnika i drugih koji vrše dušobrižništvo propovijedati.[20] Trogirska sinoda g. 1687. naređuje svim svećenicima i dušobrižnicima da narodu propovijedaju, i upozorava ih da će biti strogo kažnjeni ako to zanemare.[21] I Splitska sinoda 1688. naznačuje, kao osobitu dužnost pastira, da „ovce sebi povjerene često napásaju hranom spasonosne Božje riječi“.[22]

Đakovačka sinoda g. 1706. opominje da svi dušobrižnici trebaju smatrati svojom dužnošću da često propovijedaju,[23] a Stonska sinoda g. 1713. svim župnicima naređuje, pod prijetnjom kazne, da trebaju propovijedati.[24] Sinoda dubrovačka g. 1729. je odredila da dušobrižnici u slavljenju mise ne propuštaju propovijedati.[25] A Mrkansko-trebinjska sinoda g. 1729. određuje da trebaju propovijedati svi koji brinu o župnim crkvama.[26] Sinoda porečka g. 1733. napominje kako Gospodin hoće da župnici napásaju svoje stado naukom i primjerom, te da stoga, uz druge obveze, trebaju s oltara govoriti narodu.[27] Sinoda novigradska g. 1780. nalaže da propovijedaju svi upravitelji crkava, sami ili po svojim pomoćnicima.[28]

Sinoda dubrovačka g. 1900., ponavljajući odredbu Tridentskog sabora, nalaže da osobno ili po drugima prikladnim, propovijedaju svi župnici i koji vrše dušobrižništvo.[29] Krčka sinoda g. 1901., pozivajući se na Tridentski sabor, određuje da su arhiprezbiteri, župnici i svi koji su dobili župne i druge crkve u kojima se vrši dušobrižništvo, sami ili, ako su zakonito spriječeni, po drugima koji su prikladni, dužni propovijedati Kristovo evanđelje.[30] Senjska sinoda g. 1906. određuje da trebaju propovijedati svi dušobrižnici.[31] Sinoda banjolučka g. 1924. također ističe da je vlastita i veoma važna služba svih dušobrižnika da propovijedaju.[32] Sinoda zagrebačka g. 1925. navodi da propovijedati smije samo onaj koji je od zakonite crkvene vlasti dobio misiju, a da župnici i njima izjednačeni, samim činom podjeljivanja službe dobivaju misiju ili ovlaštenje da propovijedaju.[33]


2. Dani u koje je trebalo propovijedati


Župnici i drugi dušobrižnici su trebali, prema odredbi Tridentskog sabora, propovijedati narodu koji je povjeren njihovoj brizi nedjeljama i svetkovinama. Tu odredbu su kasnije ponavljale i mnoge naše dijecezanske sinode.

Sinoda hvarska g. 1586. nalaže da dušobrižnici nedjeljama i zapovjednim svetkovinama puk sebi povjeren napásaju spasonosnom riječju,[34] a Sinoda pićanska g. 1594. traži da svećenici, koliko je moguće, narodu propovijedaju nedjeljom.[35] Isto tako Sinoda porečka g. 1650., Splitska g. 1653., Osorska g. 1660., i dvije zadarske, godine 1663. i 1680., određuju da se propovijedanje Božje riječi vrši svake nedjelje i zapovjedne svetkovine.[36] Trogirska sinoda g. 1687. je naredila da se propovijeda na pojedine svetkovine, barem nedjeljom, i naročito u korizmi i došašću,[37] a Sinoda splitska g. 1688. naložila da se svake nedjelje i zapovjedne svetkovine propovijeda na misama odmah poslije evanđelja.[38] Đakovačka sinoda g. 1690. nabraja sve svetkovine, i određuje da na njima treba propovijedati Božju riječ.[39]

Sinoda stonska g. 1713. naređuje da se nedjeljama i zapovjednim svetkovinama pruži narodu spasonosna nauka, kako ljudima koji uzdišu i traže kruha ne bi nedostajalo hrane potrebne za okrepu duše.[40] I Sinoda mrkansko-trebinjska g. 1729. je tražila da se propovijeda barem nedjeljama i na drugim svetkovinama i svečanostima.[41] Da treba propovijedati svake svetkovine, određuje i Porečka sinoda g. 1733,[42] kao i novigradska g. 1780.[43] A Zagrebačka sinoda g. 1803., govoreći o brizi za povjereno stado, kaže da se ona vrši poučavanjem ili propovijedanjem riječi Božje, koje po odredbi Tridentskog sabora treba biti svake nedjelje i svetkovine neprekidno kroz čitavu godinu.[44]

O obvezi propovijedanja nedjeljama i zapovjednim svetkovinama govore i novije dijecezanske sinode, tako Dubrovačka g. 1900., krčke sinode godine 1901. i 1911. Senjska sinoda g. 1906, i Banjolučka 1924.[45]

Svećenici koji nisu vršili neku dušobrižničku službu, trebali su za propovijedanje imati biskupovo dopuštenje. Šibenska sinoda g. 1604. upozorava da biskupovi vikari i zamjenici koji, prema prilikama, budu u gradu, kao i župnici po selima biskupije, nikoga, bilo svjetovnog klerika bilo redovnika, ne pripuštaju da propovijeda prije nego što pokaže da ima svjedočanstvo svoga poglavara o životu, ćudorednosti, znanju i sposobnosti propovijedanja.[46] I Zadarska sinoda g. 1647. je odredila da se ne pripuštaju propovjednici bez dobivenog dopuštenja od ordinarija i bez traženog blagoslova, koje trebaju imati i redovnici za propovijedanje u svojim crkvama.[47] Osorska sinoda g. 1660., izuzev dušobrižnika, drugima je, bilo svjetovnim svećenicima bilo redovnicima, zabranjivala propovijedati ako prije ne pokažu biskupovo dopuštenje.[48] Splitska sinoda g. 1688. je zabranjivala drugim svećenicima da drže propovijedi bez nadbiskupove ovlasti,[49] a propovijedati bez pismenog dopuštenja biskupa ili njegova vikara zabranjivala je i Novigradska sinoda g. 1780.[50]

Zagrebačka sinoda g. 1925., pozivajući se na k. 1337 ZKP, određuje da, osim župnikâ i njima izjednačenih, svi drugi, pa i izuzeti redovnici, ne mogu propovijedati bez ovlaštenja ordinarija mjesta gdje se drži propovijed.[51]


3. O čemu i kako je trebalo propovijedati


Zadarski sabor g. 1579. određuje da župnici tumače narodu Božju riječ i da neprestano odvraćaju od grijeha i potiču na obdržavanje Božjih zapovijedi, prikazujući besmrtnu slavu i kaznu, i podsjećajući na četiri posljednje stvari.[52] I hvarske sinode g. 1586. i g. 1596. naređuje dušobrižnicima da u propovijedima poučavaju sebi povjereni narod u člancima vjere i Božjim zapovijedima; da ga štite od bezbožnosti nevjernika i od zasjeda i zabluda krivovjernika; da potiču na često pristupanje sakramentima; da često opominju i potiču na ispunjavanje pobožnih odluka i posljednje volje pokojnika; da daju desetinu koja se po božanskom pravu duguje crkvenim službenicima, ako žele dobiti odrješenje grijeha i izbjeći izopćenje.[53]

Sinoda zagrebačka g. 1602. naređuje općenito da se propovijeda Božja riječ i evanđelje Isusa Krista; da se u propovijedima tumače božanske tajne i da se pokazuje riječju i primjerom put vječnoga spasenja; da se narodu kratkim i laganim govorom ukazuje na mane kojih se treba čuvati i na kreposti za kojima treba težiti kako bi se izbjegla vječna kazna i mogla postići nebeska slava; da se pred neuki narod ne iznose krivovjerne zablude i argumenti koji bi povrijedili nečije čiste uši i zatrovali vjeru; a ako bi nekada nužda tražila da se lažne dogme brižljivije i slobodnije pobiju, neka se to ne čini dugom raspravom, nego snažnim argumentiranjem; neka se narodu ne pričaju priče apokrifnih pisaca ili neprikladne i smiješne fabule; neka se ne obrađuju teška i nepotrebna pitanja radi pokazivanja vlastite učenosti i rječitosti.[54] Sinoda zadarska g. 1647. nalaže župnicima da kore mane a potiču na kreposti; oni koji na misi propovijedaju, da stoje na strani evanđelja, a ako žele ići na govornicu ili propovjedaonicu, da odlože kazulu, pokriju glavu i, ako nije izložen presveti Sakrament, da sjednu; teme za propovijedi neka se uzimaju iz evanđelja, i neka se ne prepričavaju čudesa i primjeri osim onih koji se preuzimaju od provjerenih autora.[55]

Porečka sinoda g. 1650. naređuje da oni čija je dužnost propovijedati, na umu imaju strogu Gospodinovu prijetnju nemarnima, koji kaže: „Jao vama dušobrižnicima koji pasete sami sebe, a ne duše koje su vam povjerene, jer ću od vas tražiti strogo račun o njima.“ Zatim određuje da u propovijedima treba izlagati sveto evanđelje i koji dio Rimskog katekizma, povezujući često jedno i drugo; treba snažno žigosati sve grijehe, a naročito one veće, učestalije i svojstvene vlastitome stadu; nastojati svom dušom potaknuti narod na obdržavanje Božjih zapovijedi, na ljubav prema Bogu i bližnjemu, na odbacivanje mana i grijeha i prezir ovoga svijeta, pokazujući kako je kratak i jadan ovaj život u kojem se ljudi muče, i kakve kazne prijete grješnicima na drugome svijetu, te da se odvrate od grijeha i uprave putem spasenja. U propovijedima treba paziti na čistoću Božje riječi, i da se ona navješćuje i tumači uvijek suglasno izlaganjima svetih otaca i u onom smislu koji je sveta majka Crkva uvijek držala i ispovijedala; nadalje, da se u propovijedima ne iznose misli krivovjernika niti njihovi argumenti, i da se ne govori o čudesima, i ne iznose pripovijesti autora koji nisu vjerodostojni i pouzdani, niti da se pričaju basne, dosjetke, ili šaljive stvari. Preporučuje se da propovijedi i misli budu jasne, lagane, jednostavne i kratke te prilagođene sposobnosti slušatelja. Ne smije u njima biti napadanja ili zadiranja u nečiji privatni život, naročito klerikâ i redovnikâ, jer iz toga mogu nastati beskrajni neredi i ozbiljne sablazni, i neka propovijedi za cilj imaju iskorjenjivanje mana, popravak grijeha i čast i slavu božanskog veličanstva.[56]

Splitska sinoda g.1653. nalaže da župnici i kapelani na misi drže vjernicima propovijedi u kojima će im savjetovati da preziru svjetovno a teže za nebeskim.[57] Isto ponavlja i Splitska sinoda g. 1671.[58] Sinoda rapska g. 1657. naređuje da propovjednik koji zna ilirski jezik u došašću i korizmi opominje narod, ukazujući na gnusobu grijehâ i manâ i na najveće duhovne i vremenite štete koje odatle proizlaze, te da pred oči stavlja ljepotu i korist kreposti. Prije svega neka se razotkrivaju mane i zloporabe dotičnog mjesta i stanovnikâ i nastoji da se mane iskorjenjuju, naročito proklinjanje, mržnja, zavist, izazivanje neprijateljstva, bludničenje i druga zla.[59] Sinoda osorska g. 1660. navodi kako u propovijedima treba vjernike podsjećati na kratkoću života, neizvjesnost časa smrti, strogi Božji sud, vječnost kazne, te ih raspaljivati u ljubavi Božjoj i poticati na primanje sakramenata. Propovjednici neka ne troše vrijeme u sitničavosti nauka i u govoru koji ničemu ne služi, nego glavni trud neka im bude briga da se narod uzdržava od grijeha, a da prigrli kreposti. U propovijedi neka se nikoga ne proziva poimence i neka se ne pretjeruje u prikazivanju grijehâ bludnosti, jer bi to priproste moglo učiti manama koje ne znaju; neka se ne služe krivovjernim autorima i ne iznose njihovog nauka koji možda ne bi znali zatim pobijati na zadovoljstvo onih koji ih slušaju. Zabranjeno je propovijedanje noću.[60]

Zadarska sinoda g. 1663. ističe da u propovijedima treba vjernicima pokazivati i razjašnjavati kojih se mana valja čuvati i koje kreposti stjecati. A što se tiče tema ili sadržaja propovijedanja, od župnikâ se tražilo da osobito tumače evanđelje, Apostolsko vjerovanje, Gospodnju molitvu, crkvene obrede i ceremonije; da brižno i vjerno poučavaju što Crkva uči o zagovoru svetaca, čašćenju relikvija, vrijednosti oprosta, te uporabi i čašćenju svetih slika.[61] Slično je odredila i Zadarska sinoda g. 1680., i uz to upozorila da treba izbjegavati gomilanje riječi; da se ne ide za tim da se pokaže govornička vještina i kićenost, više vlastita učenost nego briga za spasenje duša; i dok se mane osuđuju, da se ne napada ljude, nego mane, i da se ukazuje na zlo i osuđuje ono što narod truje; priče iz apokrifnih spisa treba posve zabacivati; smisao Svetog pisma neka se ne iskrivljuje i ne izvrće; čudesa koja ne potvrđuju vjerodostojni pisci treba iz propovijedi posve odstraniti.[62]

Trogirska sinoda g. 1687. potiče propovjednike da u zdravoj nauci i besprijekornoj riječi slijede govor Isusa Krista i njegovih apostola, i neka se posve klonu svake ispraznosti. Osim uobičajene propovijedi naređeno je svim propovjednicima da svake nedjelje održe kratak nagovor o presvetoj Euharistiji prigodom javnog izlaganja, da se pojača pobožnost vjernika prema anđeoskom kruhu.[63] A prema odredbi Splitske sinode g. 1688., narod je trebalo poučavati u onome što mu je potrebno znati o vjeri i ćudoređu, i u propovijedima, kratkim, jasnim i na narodnom jeziku, tumačiti evanđelje ili koji dio mise, Gospodnju molitvu, Apostolsko vjerovanje, Deset Božjih zapovijedi, te poučavati o potrebi slušanja mise i primanja sakramenata pokore i pričesti, kao i o obvezi roditelja, koju imaju po naravnom pravu i božanskoj zapovijedi, da djecu poučavaju i upućuju u ćudoredan život i da ih upravljaju na put spasenja. Sinoda također opominje da se dušobrižnici i propovjednici ne smiju dati voditi pohlepom za ružnom zaradom, nego jedino ljubavlju za spasenje duša; da trebaju iskorjenjivati mane a kreposti zasađivati, te kršćane odgajati u pobožnosti više literarnim nego mističnim smislom Svetog pisma, jer je plodonosnije, premda manje zanimljivo; da u propovijedima treba vjernike poučavati i poticati razlozima i autoritetom Svetog pisma i crkvenih otaca, a ne zabavljati; ne treba propovijedati sebe nego Krista, i od slušatelja ne tražiti pljesak nego njihovo obraćenje.[64] A Zagrebačka sinoda g. 1690. poziva da se u propovijedima, osobito pred neukim narodom, više drži do izlaganja kršćanske nauke nego do visokih misli, i da se nedjeljama govori o krepostima i manama, a u svetačke dane o nasljedovanju svetaca čije se svetkovine slave, iznoseći uvijek nauku koju treba vjerovati i koja je nužna za spasenje. Đakovačka sinoda g. 1690. određuje da treba propovijedati Božju riječ prema evanđelju, ispravljati mane koje se šire i neumorno preporučivati kreposti kojih kod naroda najviše nedostaje.[65]

Đakovačka sinoda g. 1706. je preporučila da se propovijeda radije u obliku kateheze, da propovijedanje bude dostupno i prikladno za shvaćanje puka više negoli učeno, vodeći računa o dobi onih kojima se propovijeda.[66] A Stonska sinoda g. 1713. ističe kako se u propovijedanju Božje riječi ne smije propovijedati samog sebe, nego Krista raspetoga; kod slušatelja pobuđivati žalost zbog počinjenih zlodjela, i stavljati im pred oči sigurne i vječne muke, kako bi ih se odvraćalo od opačina i ukazalo na zamke koje im prijete.[67] I Sinoda dubrovačka g. 1729. određuje da treba narod poučavati kojih se mana kloniti, a koje kreposti nasljedovati. Da to lakše izvrše, propovjednici građu za propovijedi neka uzimaju iz evanđelja u smislu Rimskog katekizma, i neka se brinu da sve potiču na pravu pobožnost i ljubav. Treba paziti da se u propovijedima nekoga ne uvrijedi zbog osobne ljubomore, ili da se ne izaziva zajedljivo, kao da se traži svoje, a ne što je Isusa Krista, nego u duhu blagosti poučavati, opominjati, karati, i iz ljubavi biti malen među svojom braćom.[68] Sinoda mrkansko-trebinjska g. 1729. naređuje da se u svim župskim crkvama izlažu božanske tajne, kore zlodjela, preporučuju kreposti, da se upozorava kako će zlodjela biti kažnjena a dobra djela nagrađena.[69] Porečka sinoda g. 1733. ističe kako Bog hoće da župnici pasu svoje stado ne retorikom i gubljenjem vremena u nagovorima kojima se pokrivaju vlastiti interesi, nego jednostavno tumačeći Božje i crkvene zapovijedi, osnovne istine vjere, sakramente, i kako ih dobro primati, te o izbjegavanju mana i stjecanju vrlina.[70]

Novigradska sinoda g. 1780. naređuje da propovjednici na misama izlažu evanđelje, ne visokim nego jednostavnim govorom, i da govore razgovijetno i lakim stilom, narodnim jezikom, talijanskim ili ilirskim, prema običaju crkava i shvaćanju naroda. U propovijedima treba govoriti osobito o kršćanskim dužnostima prema Bogu, bližnjemu i samom sebi, te prikladnom metodom, razlozima i primjerima iskorjenjivati raširenije mane, a promicati obiteljske i socijalne kreposti;[71] treba paziti da se ne pase sebe taštim govorom, još manje da se u propovijedi unose ispraznosti, djetinjarije, šale, nego svom strpljivošću i znanjem ukazivati na zlo, opominjati i karati; dok se mane žigoše i grješnike prekorava, da se stvari ne iznose odveć potanko, kako se odatle ne bi rađala nikakva sumnja o komu je riječ.[72]

Od sinoda iz novijeg doba, dubrovačka g. 1900., ponavljajući riječi Tridentskog sabora, nalaže općenito da svi župnici i pastiri duša osobno, ili ako su spriječeni, po drugima napásaju narod sebi povjeren spasonosnim riječima te poučavaju ono što svi za spasenje trebaju znati, te da kratkim i jednostavnim govorom ukazuju koje mane treba izbjegavati i koje kreposti stjecati, da se izbjegne vječna kazna i može postići nebeska slava. Senjska sinoda g. 1906. je odredila da propovjednici trebaju paziti na raspored koji je predviđen u crkvenoj godini, obraćajući pozornost naročito na evanđelja i poslanice; držati prvenstveno dogmatske propovijedi, jer su temeljne za vjerski život, a druge, kao što su moralne, pravne, liturgijske, povijesne, držati u prikladno vrijeme; propovijedati pučkim načinom, kako u jeziku tako i u stilu; propovijedi da budu ozbiljne, i stoga da treba izbjegavati sve priče i legende koje se povijesno ne mogu dokazati; propovijed neka ne bude odveć duga, kako ne bi na vjernike djelovala naporno ili odbojno, niti preveć kratka, da vjernici vrlo malo ili ništa ne nauče, zato da se govor protegne najviše na pola sata.[73] I Krčka sinoda g. 1911. određuje što i kako propovijedati, i što u propovijedima izbjegavati, te naznačuje da je predmet propovijedi riječ Božja, i da je propovjednici trebaju crpsti iz izvora u kojima je pohranjena, iz Svetog pisma, Vjerovanja, Rimskog katekizma, saborskih definicija; treba izlagati nauku i život Isusa Krista iz evanđelja koje se čita nedjeljama i svetkovinama; u vrijeme korizme da se drže razmatranja o muci i smrti Isusa Krista; da se tumači sveta liturgija, osobito svečanosti crkvene godine, pobožnost prema Bl. Dj. Mariji, i oprosti; ističe da propovijedanje riječi Božje traži nužnu i zrelu pripravu, da govor treba biti kratak, jasan i povezan, prilagođen shvaćanju slušatelja; treba izbjegavati kićenost govora, pjesničko izražavanje, strane riječi, ispraznosti i profano izražavanje; kada propovjednik smatra potrebnim žigosati grijehe i mane naroda, neka nikoga poimence ne spominje ili implicitno odaje; ako postoji razdor između župnika i župljana, neka o tome s crkvene propovjedaonice ne govori, a isto tako ni o nezahvalnosti župljana i o uskraćivanju doprinosa; bez biskupova dopuštenja nijedan svećenik neka se od kleveta ne brani s propovjedaonice, osim kad je stvar hitna i ne dopušta čekanja; propovjednik pred narodom neka ne kritizira nauku drugog propovjednika, a ako smatra da je nešto krivovjerno ili da zaslužuje prijekor, neka iznese biskupu.[74]

Banjolučka sinoda g. 1924. određuje da se za propovijedi biraju korisne teme: da se iskorjenjuju mane koje vladaju u župama, a promiču kreposti i vršenje dobrih djela; da se izlažu i dokazuju istine vjere, naročito koje protivnici češće pobijaju, te ono što je najviše potrebno znati za spasenje. Također je naredila da se župnici pobrinu da odaberu i rasporede teme propovijedi tako da tijekom svakog četverogodišta ili petogodišta prijeđu sve istine vjere i ćudoređa, a govor neka bude kratak i lagan za razumijevanje vjernika, da rado prisustvuju župnoj misi i slušaju riječ Božju. Preporučeno je da u svakoj župi bude knjiga u koju će se upisivati teme koje su u propovijedima obrađivane.[75] Sinoda zagrebačka g. 1925., uz ponavljanje nekih odredaba o propovijedanju iz Zakonika kanonskog prava 1917., ističe da propovjednici, kad govore u crkvi, trebaju govoriti riječ Božju, te da se za tu visoku zadaću pomno i zdušno pripremaju krepošću, naukom i molitvom; propovijedati treba sve što je Bog objavio i što je s Božjom objavom u svezi, sav Kristov nauk i sve zapovijedi; propovjednici u crkvi neka ne govore o čisto političkim stvarima, i ne idu za tim kako bi ugodili ljudima, niti da traže sebe i svoju slavu; u propovijedima neka se koriste najviše Svetim pismom, svetim ocima i crkvenim učiteljima, a svjetovnim piscima da se služe rijetko i vrlo trijezno i razborito.[76] Krčka sinoda g. 1928. kratko nalaže da se u propovijedima uvijek obazire na ono što vjernicima stvara poteškoće ili sumnje u stvarima vjere i ćudoređa; da se svi propovjednici savjesno pripremaju za naviještanje Božje riječi; da poučavaju vjernike o svim stvarima koje trebaju znati za vjerski život; da ih razborito opominju također o zabludama koje raskolnici, starokatolici i razni protestantski sljedbenici šire protiv katoličke vjere.[77]

Neke sinode su preporučivale ili naređivale da se za službu propovijedanja koriste određene knjige i priručnici. Tako Zagrebačka sinoda g. 1602. naređuje da župnici i drugi dušobrižnici sebi nabave Bibliju, Stari i Novi zavjet, spise i homilije svetih otaca, odredbe Tridentskog sabora, Rimski katekizam, i još nekoliko drugih iz moralne teologije i kanonskog prava, prikladnih za tumačenje svetih spisa i za propovijedanje, za poučavanje u duhovnom životu i za sveto i savjesno vršenje župničkog dušobrižništva, napisanih od provjerenih autora.[78] Splitska sinoda g. 1688. preporučuje župnicima za korištenje dvije knjige, napisane na talijanskom jeziku, Prattica del Catechismo Romano, od Nieremberga, i Il Parocchiano Instruttore, od Agnelija, prevedenu također na „ilirski jezik“, u kojima su po pojedinim svetkovinama raspoređene dogme, zapovijedi i naputci kršćanske vjere, a pisane su s velikim marom, jasno i lagano, da ih svatko može razumjeti i njima se okoristiti, tako da je dosta iz njih na pojedine svetkovine narodu jasnim glasom pročitati odabrane pouke.[79] A Stonska sinoda g. 1713. napominje da se propovjednici u svrhu pouke naroda u vjeri i u ćudorednom ponašanju mogu koristiti knjigom pod naslovom: Il Christiano istruito, od isusovca Pavla Segnerija, ili knjigom Il Parochiano Instruttore, koju je sastavio Josip Agnelli, također isusovac.[80]

Sinoda zagrebačka g. 1803. ističe kako se pastiri duša moraju odlikovati svetošću, molitvom i znanjem, te da oni koji nemaju crkvenog znanja, ne mogu sebe niti druge usmjeravati na put spasenja. Zato je odredila da svaka crkvena osoba biskupije, kako bi stjecala nužno znanje, uvijek u rukama ima Sveto pismo, knjigu od svih najkorisniju i svećenicima najpotrebniju, odredbe Tridentskog sabora i provincijalnih i dijecezanskih sinoda, Rimski katekizam, najmanje po jednog autora dogmatske, moralne i pastoralne teologije, dobrog asketskog pisca, po mogućnosti djela sv. Franje Saleškog, te kojeg dobrog propovjednika.[81]

Više je dijecezanskih sinoda, uz naglašavanje obveze i potrebe propovijedanja riječju, isticalo također važnost propovijedanja primjerom i svojim životom. Tako Porečka sinoda g. 1675. napominje kako će propovijedi postići svoj cilj ako ih bude pratio dobar primjer propovjednika i vlastita sveta djela i ako iz njihova života i vlastitog ponašanja izlazi miris dobrote i svetosti.[82] Splitska sinoda g.1688. potiče da najprije treba propovijedati životom i primjerom,[83] a Porečka sinoda g. 1733. ističe kako Bog hoće da župnici pasu svoje stado naukom i primjerom.[84] Novigradska sinoda g. 1780. upozorava da onaj tko u propovijedi drugima spočitava grijehe, sam se u svemu treba držati sveto i neporočno.[85]

Sinoda zagrebačka g. 1803. naglašava posebno kako je uzaludno propovijedanje Božje riječi ako riječima ne odgovaraju djela i primjer pastira te upozorava kako loš primjer svećenika ima veliku snagu da se izgube duše, i kako je nužno da onaj tko predstoji u upravljanju dušama ne samo da nikakvim zlodjelom ne bude okaljan, nego mora razlijevati najbolji miris svih kreposti.[86] I Sinoda zagrebačka g. 1925. naglašava da propovjednik treba nadasve paziti da njegovo življenje i djelovanje ne proturječe njegovu propovijedanju.[87]

Uz izlaganje Božje riječi, dijecezanske sinode su tražile da se nakon propovijedi zajednički mole određene molitve, kako bi ih vjernici naučili pravilno moliti. Tako Šibenska sinoda g. 1618. određuje da u župnim crkvama i drugim kapelama svećenik pred narodom razumljivim glasom, ilirskim govorom, izgovori Gospodnju molitvu, Anđeoski pozdrav, Apostolsko vjerovanje, zatim Deset Božjih zapovijedi i opće pokajanje.[88] O tome da župnik predmoli navedene molitve, a da ih potom narod za njim ponavlja, govori i Zagrebačka sinoda g. 1669.[89] A Zagrebačka sinoda g. 1690. naređuje da se poslije propovijedi nikada ne ispusti recitiranje Gospodnje molitve, Anđeoskog pozdrava, Vjerovanja, te Deset Božjih zapovijedi i zapovijedi crkvenih.[90]


II. VJERONAUČNA POUKA


1. Podučavatelji u vjeronauku i vrijeme pouke


Posve je razumljivo da su za pružanje vjerske pouke u Crkvi bili zaduženi u prvom redu duhovni pastiri: biskupi, župnici i drugi dušobrižnici, a pozivani su da im pomognu i drugi klerici. A u vremenima kada nije bilo škola i učitelja, ili ih je bilo veoma malo, vjeronaučna pouka se održavala u crkvama, i u vrijeme ili u dane kada je djecu ili polaznike pouke bilo lakše skupiti, a to su bile nedjelje i svetkovine.

Crkveni sabor u Zadru g. 1579., koji je dosta pažnje posvetio pitanju vjerske pouke, nalaže da biskupi, u velikoj oskudici učitelja u Dalmaciji, na pojedine svetkovine sami preuzmu zadaću poučavanja i tumačenja Rimskog katekizma te da nastoje djecu okupljati u crkvi i poučavati u kršćanskom nauku; trebaju izabrati klerike koji će naizmjenično obavljati tu službu, a njima također dodati prokušane ljude koji su osposobljeni za vršenje te najplemenitije zadaće. Župnicima nalaže da poučavaju u kršćanskom nauku, a učiteljima, ako nisu sigurne vjere, da se ne dopusti da poučavaju, a ako su dobri ljudi i dovoljno poučeni, neka ih potiču da na svetkovine zajedno s djecom idu u crkvu radi poučavanja u kršćanskom nauku.[91]

Poslije Tridentskog sabora i spomenutog zadarskog sabora razne dijecezanske sinode, jedna za drugom, ponavljaju: župnici i svećenici dušobrižnici neka u nedjelje i druge svetkovine pozivaju vjernike, naročito dječake i djevojčice, da poslije podne dođu u crkvu, i da ih poučavaju u vjerskim istinama; ili da u misi, poslije propovijedi, ili bilo prije bilo poslije slavljenja mise, pružaju pouku u kršćanskom nauku.

Na sinodama Rapskoj i Hvarskoj g. 1579. apostolski vizitator Augustin Valier je tražio od kanonika i svećenika da poučavaju u vjeri, a ako bi, opomenuti od biskupa, bez razloga to zanemarili, da ih se kazni; pohvalio je biskupe koji, u nedostatku učitelja, ne odbijaju uzeti na sebe teret tumačenja katekizma u katedralnoj crkvi ili u vlastitoj zgradi.[92] Šibenska sinoda g. 1602. također svima koji vrše dušobrižničku službu naređuje da nedjeljama i svetkovinama skupljaju djecu poslije ručka i da ih poučavaju u kršćanskom nauku, i to pod prijetnjom kaznom suspenzije i oduzimanja nadarbine ako to znatnije i uporno budu kršili. Također traži da se u katedralnoj crkvi osnuje udruga kršćanskog nauka.[93] Isto tako i Šibenska sinoda g. 1611. određuje da se vjeronauk drži svake svetkovine te župnicima na selima nalaže da svom brigom i marljivošću na svetkovine pozivaju dječaka poslije Vespera i nastoje ih poučiti u vjeri,[94] a Šibenska sinoda g. 1623. opominje i moli učitelje da nedjeljom sa svojim učenicima prisustvuju u katedralnoj crkvi kršćanskoj pouci.[95]

Novigradska sinoda g. 1644. određuje, pod prijetnjom novčanom kaznom koju biskup bude odredio, a koja će se upotrijebiti za bratovštinu Presvetog sakramenta, da svi dušobrižnici svake nedjelje u crkvi mladima pružaju vjeronaučnu pouku, a za one koji su daleko od crkve, da pouku drže ujutro odmah poslije mise. Također, traži od drugih klerika da budu prvi koji će u vjeronauku poučavati, inače neće biti pripušteni svetim redovima bez posvjedočenja mjesnog crkvenog upravitelja da su to vršili; a pobožne žene potiče da pouku pružaju djevojčicama te određuje da se osnuje udruga kršćanskog nauka.[96] Porečka sinoda g. 1650. određuje da glavna briga župnicima bude da svake nedjelje prije Vespera drže pouku iz vjeronauka dječacima i djevojčicama, koje treba znakom zvona pozvati u crkvu, i da se to nikako ne propušta. A za što bolje i uspješnije vršenje vjeronaučne pouke, naređuje da se u svakom mjestu osnuje bratovština kršćanskog nauka, a gdje nije moguće osnovati tu bratovštinu, da župnici izaberu dvije ili tri osobe, i više njih, ako mjesto i potreba traži, da služe kao pomoć, bilo da dovode djecu u crkvu ili da poučavaju. Pouku djevojčicama, prema mišljenju dušobrižnika, neka pružaju pobožne žene mjesta. Također je naređeno da dušobrižnici vode popis svih dječaka i djevojčica u župi, kako bi mogli pratiti i znati napredovanje svakoga, a u slučaju nemarnosti, da opomenu očeve i majke i u savjesti ih obvežu da redovito šalju djecu na vjeronauk. Ako pak zbog raspršenosti naroda nije moguće to provesti, neka dušobrižnici pouku drže odmah poslije mise.[97] Osorska sinoda g. 1660. ističe kako glavno biskupovo nastojanje treba biti da bdije, da se u dušobrižnim crkvama barem nedjeljama i zapovjednim svetkovinama vrši pouka u kršćanskom nauku, te također određuje da arhiprezbiter katedrale, župnici i dušobrižnici drugih crkava poslije ručka poučavaju djecu i priproste osobe kroz čitav jedan sat, a da im pomažu dostojanstvenici i katedralni kanonici te svećenici drugih crkava, kao i klerici. Navodi se i da je obveza očeva i majki, a ako njih nema, kumova i kuma ne samo krštenja nego i krizme, poučavati svoju djecu i kumčad o stvarima nužnim za spasenje, ili ih barem slati u crkvu kad se vrši pouka u kršćanskom nauku. I učiteljima je savjetovano i naređeno da jednom sedmično u školi poučavaju djecu u kršćanskom nauku.[98]

Zadarska sinoda g. 1663. određuje da župnici moraju držati vjeronauk u pojedine nedjelje, i preko zime a ne samo ljeti, te ako je teško ići u župnu crkvu, da župnici mogu odrediti drugu zgodniju crkvu, a ako je potrebno i dvije, u kojima će naizmjenično držati vjersku pouku; isto tako, ako je lakše djecu skupljati ujutro, prije ili poslije mise, mogu narodu udovoljiti glede dolaska na vjeronaučnu pouku u vrijeme koje im bolje odgovara. Nalaže da župnicima u toj službi pomažu i drugi prezbiteri i klerici, a ako to odbiju, prezbiteri će biti kažnjeni suspenzijom slavljenja mise, a klerici neće s nižih redova biti uzdignuti u više te kažnjeni također i težim kaznama.[99] A Porečka sinoda g. 1675. podsjeća župnike na njihovu zadaću poučavanja dječaka i djevojčica u kršćanskom nauku barem u sve nedjelje kroz godinu, koje treba pozivati u crkve znakom zvona prije Vespera, ili u selima odmah poslije mise, i da se ta sveta služba, toliko potrebna vjernicima, ne propušta ni u kojoj prilici, pod prijetnjom kazne od jednog dukata za svaki prekršaj. Napominje kako očeve i majke treba upozoravati na njihovu obvezu da šalju na kršćanski vjeronauk svoje sinove i kćeri, kako bi mogli naučiti stvari kršćanima nužne za opsluživanje. Isto tako potiče članove Kongregacije Oratorija, u mjestima gdje je ta Kongregacija podignuta, da pomažu u poučavanju kršćanskog nauka, a određuje da to čine i klerici, uz prijetnju kaznom da neće biti promaknuti u više redove te da u vrijeme ređenja trebaju donijeti svjedočanstvo, pod zakletvom upraviteljâ crkava, da su izvršavali ovu odredbu.[100] Trogirska sinoda g. 1687., pozivajući se na Tridentski sabor, naređuje da arhiprezbiter u gradu nedjeljama poučava djecu u osnovnim stvarima vjere i poslušnosti prema Bogu i roditeljima, a u drugim župama da su to dužni dušobrižnici, ili pod misom, kao što je to običaj, ili na selu oko podne, a u gradu nakon Vespera. A ako djeca idu napásati stoku, ili su spriječena drugom smetnjom pa ne mogu prisustvovati vjerskoj pouci, neka župnici i propovjednici opomenu kućedomaćine da su dužni slati djecu na vjeronaučnu pouku, ili da one koji ne dolaze, a i čitavu obitelj, poučavaju kod kuće.[101] Splitska sinoda g. 1688. strogo naređuje župnicima neka nedjeljom drže vjeronaučnu pouku, a druge svećenike poziva da im pomognu, a isto tako i klerike bilo koje župe, i upozorava ih da neće biti promaknuti u viši stupanj ako o tome nemaju svjedočanstva. Upozorila je župnike koji bez razloga 4 puta uzastopce, ili 8 puta isprekidano u godini dana tu obvezu zanemare, da će upasti u kaznu suspenzije, a bit će i novčano kažnjeni za svaki propust, a tim novcem će se kupiti sličice i nagrada za učenje i znanje iz vjeronauka. Isto tako, naložila je neka se roditelji, kumovi, rodbina, staratelji, skrbnici, gospodari i svi kojima je povjerena briga za djecu brinu da ona steknu vjersko znanje, i da ih u određene dane šalju u crkvu.[102] A Đakovačka sinoda g. 1690. prijeti da će biti kažnjeni i trajno lišeni župe župnici koji zanemare poučavati narod u onome što je nužno za spasenje.[103]

Stonska sinoda g. 1713. ističe kako je pouka u vjeronauku veoma važna, da o njoj zavisi vječno spasenje duše ili propast, te da je župnici trebaju marno vršiti. Također određuje neka župnici opominju roditelje i gospodare da sinove i kćeri i druge ukućane koji ne znaju zapovijedi vjere nedjeljama i svetkovinama šalju na vjeronaučnu pouku.[104] A Dubrovačka sinoda g. 1729. naređuje svim župnicima neka barem nedjeljama i svečanijim svetkovinama, poslije pročitanog evanđelja u misi, ili kad je to zgodnije, poučavaju djecu u kršćanskom nauku.[105]

Porečka sinoda g. 1733. navodi tko je sve obvezan poučavati u vjeronauku pa kaže da je to, po službi, prije svega dužnost župnikâ i svih dušobrižnikâ, a zatim se proteže na sve druge svećenike. Ističe zatim kako tu obvezu imaju kumovi krštenja i krizme prema svojoj duhovnoj djeci, a skrbnici, gospodari, kućedomaćini prema osobama koje su im podložne, te očevi i majke prema svojoj naravnoj djeci. Obveza je tako stroga da je za one koji zanemare poučavanje osoba koje su pod njihovim nadzorom u stvarima nužnim za spasenje, ili ih ne budu slali na vjeronaučnu pouku, kazna predviđena svetim kanonima lišavanje sakramenata, općinstva svetih i crkvene sahrane. Župnicima je zapovjeđeno, pod prijetnjom kaznom suspenzije od službe i drugih kazni prema biskupovoj odluci, da kroz jedan sat u vlastitoj župnoj crkvi poučavaju u kršćanskom nauku na sve zapovjedne svetkovine, ili barem svake nedjelje, i naročito svake svetkovine i nedjelje u vrijeme došašća i korizme, a da promiču pouku za žensku djecu i u drugim crkvama, i da ženske ne trebaju biti pomiješane s muškima. Gdje se drži pouka treba voditi popise imena dječaka i djevojčica, različite za sve razrede, s imenima učitelja i učiteljica, radi utvrđivanja koga nema. Župnik, ako sumnja je li netko od budućih supružnika dovoljno poučen u kršćanskom nauku, kada otkrije da ga ne zna, neka odgodi vjenčanje dok ne nauči što je nužno. Također ispovjednici, kada sumnjaju o neznanju nekoga tko je pristupio na ispovijed, prije nego što počnu ispovijedanje neka ih ispitaju, osobito o tajni presvetog Trojstva i Utjelovljenja Sina Božjega, i o člancima sadržanim u Vjerovanju. Ako otkriju da ne znaju, neka odgode slušanje njihove ispovijedi, a činili bi dobro, ugledajući se u praksu sv. Karla, nadbiskupa Milana, da traže od njih neka prije iznošenja grijeha recitiraju tajne Trojstva, Utjelovljenja i Vjerovanje, i da im kojiput za pokoru narede da idu na vjersku pouku ili da nauče vjeronauk. Naređeno je i svim klericima biskupije da svake svetkovine, u mjestu gdje se nalaze, poučavaju u kršćanskom nauku, znajući da neće biti uzdignuti u sveti red ako ne podastru svjedočanstvo župnika da su to izvršavali.[106]

Korčulanska sinoda g. 1763. naređuje svim roditeljima, kumovima, starateljima i gospodarima da, ili sami ili preko drugih učenih osoba, poučavaju u kršćanskom nauku sinove i kćeri, sluge i druge njima podložne, ili da ih šalju, ili radije da ih vode u katedralnu crkvu, otvorenu za muškarce svake nedjelje, a da ženske u gradu idu u crkvu Svih Svetih, a u predgrađu u crkvu bl. Justine, odnosno u župne crkve u biskupiji, kako bi mogli naučiti stvari nužne za spasenje duša. Onima koji bi to zanemarili skreće se pozornost da će upasti u kazne određene svetim kanonima, a biskup ih može kazniti lišavanjem sakramenata, zajedništva svetih i crkvene sahrane.[107] A Sinoda novigradska g. 1780. ističe pak kako župnicima nije ništa snažnije naređeno od poučavanja kršćanske djece u vjerskom i ćudorednom nauku te da dušobrižnici svake svetkovine, u najzgodnije vrijeme, nastoje dječake i djevojčice u crkvi javno poučavati katekizam. Nije dopušteno ispuštati vjeronaučnu pouku, osim u slučaju nužde, a ako je župnik zapriječen ili zakonito odsutan, ili bolestan, da ga nadomješta kapelan, svećenik, klerik, ili ako njih nema, bilo tko drugi za to prikladan. U određeno vrijeme treba pozvoniti i, makar da nitko ne dođe, svećenik neka ostane u crkvi kroz vrijeme predviđeno za vjeronauk. Župnicima trebaju pomagati i drugi svećenici i klerici svih redova. Pozivaju se i odrasli da u crkvama pohađaju vjersku pouku, učeniji ljudi i žene da svećenicima pomažu u pružanju vjerske pouke, a gospodari da puštaju poslugu neka ide na vjeronauk.[108] Sinoda zagrebačka g. 1803. kaže da je pouka u vjeri jedna od posebno važnih službi dobrog i brižljivog pastira. Naređuje neka se pouku u vjeri drži svake nedjelje i svetkovine bez prekida tijekom cijele godine; gdje postoje osnovne škole, neka se drži u njima, kao i u župnim crkvama u određene sate i dane.[109]

Sinode novijega doba također su veliku pozornost pridavale vjerskoj poduci. Dubrovačka sinoda g. 1900. ističe kako je pouka djece u vjeri od najveće važnosti te, ponavljajući odredbu Tridentskog sabora, naređuje svima koji vrše dušobrižničku službu da, ako je moguće, svake nedjelje djecu poučavaju u kršćanskom nauku; da ne propuštaju, radi poučavanja u kršćanskom nauku, pozivati djecu u crkvu u drugo pogodnije vrijeme, tako u vrijeme korizme, ili od sv. Vida do sv. Mihovila Arkanđela, kao što je već u nekim župama običaj. Upozorava da su dušobrižnici obvezani u školama mjesta svoga boravka poučavati u kršćanskom nauku, i svim marom bdjeti da se djeca u školi pouče i odgoje u dobrom ponašanju i kršćanskom životu, te neka župnici barem tri puta u tjednu odlaze u školu, a u slučaju velike udaljenosti od župne rezidencije, neka nastoje da učitelj, dobivši ovlast od ordinarija i pristanak civilne vlasti, zamjenjuje katehetu pod nadzorom župnika, s tim da tada dušobrižnici barem jednom mjesečno posjete školu. Napominje da pastiri mogu vjernike poučavati u istinama vjere i na drugom mjestu i prigodi, bilo blagoslivljajući kuće ili posjećujući bolesne.[110] Krčka sinoda g. 1901. određuje neka biskup vodi brigu da oni na koje spada, barem nedjeljama i drugim svetkovinama poučavaju djecu u vjeronauku. Gdje osim župnika postoji jedan ili više suradnika, katehizacija se može rasporediti tako da župnik drži pouku za odrasle, a suradnik za djecu.[111] A Senjska sinoda g. 1906. kaže da služba katehiziranja u prvom redu spada na župnika, a svi drugi su njegovi pomoćnici. Odredila je da svi župnici i dušobrižnici drže katehezu barem četvrt sata nedjeljama i u vrijeme došašća, gdje je praksa, što može biti bilo prije bilo poslije podne, a pouka u korizmi treba biti što revnija. Neka se drži ili u crkvi ili u župnom domu, prema običaju mjesta, u vrijeme prikladno i određeno. Za izlaganje vjerske pouke, koliko je moguće, neka se zasebno pozivaju muški, zasebno ženske, odvojeno mladi i stariji. Pouka u školi ne smije se nikad zanemariti, a ako je škola daleko od matice župe, u dogovoru s Biskupskim ordinarijatom odredit će se učitelj za katehetsku pouku, ali tako da nekoliko puta u godini sam župnik dođe držati u školi vjeronauk. Tko bilo u školi bilo u crkvi kroz tri mjeseca zanemari držati vjeronauk, ili bude veoma nebrižan, bit će podvrgnut kanonskim kaznama.[112]

Krčka sinoda g. 1911. govori veoma opširno o potrebi vjeronaučne pouke i o tome tko i koga treba katehizirati ili u vjeronauku poučavati. Naređuje da svećenici u pružanju pouke budu brižni i tu zadaću nikada ne propuštaju, ni u dan Gospodnji, zbog drugih funkcija, nego da radije izostave druge pobožnosti koje nisu nužne. Gdje je neznanje kršćanskog nauka veće, tu je dopušteno nedjeljom uobičajenu propovijed ili homiliju zamijeniti katehezom, no ne uvijek, nego naizmjenično. Župnici neka na sve načine nastoje da roditelji šalju djecu u crkvu u vrijeme određeno za vjeronauk, osobito kad se trebaju pripremati za sakramente ispovijedi, pričesti i potvrde. Svim silama neka nastoje da mladi i kad završe školu pohađaju vjersku pouku. U mjestima koja su udaljenija od crkve, osobito u zimsko vrijeme i za nevremena, kad je djeci teško ići na vjeronauk, za poučavanje djece u vjeronauku mogu se uzeti ozbiljni laici, a u poučavanju dječaka i djevojčica korisno mogu pomoći prije svega djevojke učlanjene u Udrugu presvetog Srca Isusova. Župnici često s propovjedaonice neka opominju kako je nepoznavanje kršćanskog nauka veoma težak grijeh te da prije svega roditelji trebaju biti poučeni u osnovnim stvarima vjere, kako bi i sami mogli djecu poučavati u kršćanskom nauku. Zaručnike koji se spremaju za sklapanje braka treba prije ženidbenih oglasa dobro ispitati u kršćanskom nauku, i ako ga ne znaju neka ih se ozbiljno opomene da prije trećeg oglasa vjeronauk nauče. Manjak poznavanja kršćanskog nauka može se dopuniti posebnom poukom, onom naime koja se drži za pojedine staleže ili skupine, odvojeno prema različitim spolovima ili dobi, npr. za mladiće, za djevojke, za muževe ili žene u braku. Ta se pouka može držati nedjeljama ili svetkovinama u popodnevno vrijeme, nakon završenih funkcija, u sakristiji, župnoj kući ili na drugom prikladnom mjestu, a najzgodnije vrijeme za to je došašće ili korizma.[113]

Banjolučka sinoda g. 1924. određuje da župnici posebnim žarom i brigom nastoje u vrijeme došašća i korizme djecu pripremati za sakrament ispovijedi. Ako ne mogu djecu poučavati u vrijeme korizme, neka ih pripravljaju u uskrsno vrijeme kroz cijeli mjesec, u pojedine dane jedan sat, te neka se potpunija katehetska pouka daje djeci svake zapovjedne svetkovine kroz cijeli sat. Isto tako poziva župnike, ispovjednike i propovjednike da u danim prigodama ne propuste opomenuti roditelje i one koji roditelje zamjenjuju, gospodare i kumove, na tešku obvezu da se brinu o katehetskoj pouci sviju koji su im podložni. Također, naređuje da se u svim župama, gdje još ne postoje, osnuju bratovštine kršćanskog nauka. Govori se zatim o katehetskoj pouci u školi i traži od župnikâ i katehetâ da s najvećom brižljivošću poučavaju u vjerskim istinama djecu i mlade u osnovnim i srednjim školama.[114] O katehetskoj pouci odraslih određuje se da župnici izaberu vrijeme koje smatraju pogodnijim za pohađanje pouke, i da vjerno nedjeljama i svetkovinama tumače katekizam govorom prilagođenim narodu, tako da kroz četiri godine protumače čitav kršćanski nauk.[115]

I Zagrebačka sinoda 1925. dosta je pažnje posvetila katehetskom poučavanju te istaknula kako o dobroj katehizaciji zavisi buduća generacija naših vjernika. Ponavljajući odredbu Zakonika kanonskog prava (k. 1333, § 2) odredila je da župnicima u vršenju katehetske pouke djece i mladih trebaju pomagati svećenici i drugi klerici koji nisu zakonito spriječeni, a isto tako i redovnici ako to biskup zatraži od njihovih poglavara. Posebno govori o katehetskom obučavanju u školama te određuje da katehizaciju, ako nema posebnih kateheta, vrši župnik ili njegov zamjenik. Također, ističe da katehizacija nije briga samo duhovnih pastira, nego da duhovni pastiri moraju poučiti i češće opominjati naročito roditelje i kumove kako trebaju djecu od najranije dobi vjerski odgajati i brižno paziti da pred djecom ne čine ništa zloga, što bi djecu moglo navoditi da ih u tome oponašaju.[116]


2. Gradivo vjeronaučne pouke


Općenito uzevši, kroz dugu prošlost narod je bio nepismen i slabog obrazovanja, te nesposoban i nespreman za stjecanje dubljeg znanja. Stoga gradivo iz kršćanskog nauka koji je vjernicima trebalo prenositi, i koji su trebali poznavati, nije bilo osobito široko. Dijecezanske sinode su naznačivale i određivale što treba biti uključeno ili sadržano u vjeronaučnoj pouci. Vjeronaučna pouka je uglavnom uključivala pravljenje znaka križa, Gospodnju molitvu (Oče naš), Anđeoski pozdrav (Zdravo Marijo), Apostolsko vjerovanje, Deset Božjih zapovijedi, Sedam svetih sakramenata, Sedam glavnih grijeha, težinu smrtnog i lakog grijeha, Djela vjere, ufanja i ljubavi, Opće pokajanje, crkvene zapovijedi te ono što se držalo nužnim za ispravno pristupanje na ispovijed i pričest. 

Što se tiče vjeronaučnog gradiva, Modruška sinoda iz g. 1589. godine, čije odredbe su jedine u vremenu do početka 20. st. sastavljene na hrvatskom jeziku, određuje: „Još zapovidamo: da plovani i ostali popi, svaki blagdan učiti imadu puka doktrinu krstjansku i nauk, ča je: da se zna zlamenovat zlamenjem svetoga križa, naprav podpuno, i da se uči Oče naš, Zdravu Mariu, Verovanje, deset zapovidi, a to da čine ta nauk onda, kada znaju da je njimi komodnie i kada je puku lasnije, i da njih vsih usile k tomu nauku i onda da se čini zvonit zvon, i ako bi se našal ki bi neznal Oče naš, Zdravu Mariu, Verovanje, najpria imate ga opomenut da se nauči u tri ali dva miseca, i ako bi nemaril, ter se netil naučit, da nima mu se dati sv. Sakramenat“.[117]

Hvarska sinoda g. 1596. je odredila općenito da u svim župnim crkvama i u crkvama u kojima se vrši dušobrižništvo župnik na misama, kao što je stari i vele vrijedan običaj, narod poučava u vjeri i Božjim zapovijedima, a iza ručka djecu podučava osnove vjere.[118] Sinoda novigradska 1644. nalaže da svi dušobrižnici mlade poučavaju Božje zapovijedi, te da mole Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje i druge molitve.[119] Isto tako Sinoda zadarska g. 1647. nalaže da župnici poučavaju djecu osnove vjere, te Gospodnju molitvu, Anđeoski pozdrav, Vjerovanje, Božje i crkvene zapovijedi i drugo kako je na vizitaciji naređeno.[120] Porečka sinoda g. 1650. upozorava kako u mnogim mjestima, naročito na selima, ima osoba odrasle dobi koje ne znaju potrebnih stvari za spasenje, i stide se ići na vjeronauk, te je naredila dušobrižnicima neka u misi razumljivim glasom recitiraju: Oče naš, Zdravo Mariju, Vjerovanje, Deset Božjih zapovijedi i druge stvari potrebne kršćaninu, a u mjestima ilirskog jezika da se recitira na tom jeziku, i neka se to čini tako da slušatelji mogu lako pratiti svećenika.[121] Isto tako Rapska sinoda g. 1657., kao i druge iz toga vremena, navodi da u vjerskoj pouci djecu treba učiti i tumačiti im Vjerovanje, Molitvu Gospodnju, Anđeoski pozdrav, Dekalog, Pet zapovijedi crkvenih i sakramente,[122] a Osorska sinoda g. 1660. napominje da nisu prikladni, i da dušobrižnici ne pripuštaju da budu kumovi ili kume, niti na ženidbu, one koji ne znaju Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje, Božje i crkvene zapovijedi; a ispovjednici poslije druge opomene da ne daju odrješenja onima koji zbog velikog i skrivljenog neznanja ne znaju navedenih molitava i zapovijedi.[123]

Sinoda zadarska g. 1663. je nalagala da župnici djecu poučavaju Gospodnju molitvu, Anđeoski pozdrav, Vjerovanje, antifonu Zdravo Kraljice, zapovijedi Dekaloga i crkvene zapovijedi, a nakon vjeronaučne pouke da ih potaknu na štovanje Boga, na pobožnost prema bl. dj. Mariji i drugim Božjim svecima, te na dužnu poslušnost roditeljima. Pouku je trebalo držati prema obrascu Kršćanskog nauka kardinala Belarmina, prevedenom na ilirski, a drugi svi obrasci su posve zabranjeni. [124] I Porečka sinoda g. 1675. podsjeća župnike da je njihova dužnost da poučavaju u kršćanskom nauku dječake i djevojčice, a i odrasle koji su u djetinjstvu propustili pouku u kršćanskom nauku. Naređeno je župnicima da se svake svetkovine u misi jasno recitiraju Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje, Deset Božjih zapovijedi i druge stvari nužne kršćaninu, svatko prema vlastitom narječju.[125] Sinoda zagrebačka g. 1677. nalaže da se barem u određene dane narod poučava u molitvama Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje; da se tumači Deset Božjih zapovijedi i Pet crkvenih, Sedam glavnih grijeha, težina smrtnih i lakih grijeha; zatim da se govori o dužnosti slušanja misâ, o vjeronaučnoj pouci djece i obitelji, te da ih se prisili da nauče što o vjeri i općim zapovijedima trebaju znati.[126] Sinoda trogirska g. 1687. je odredila da se nikoga ne pripušta na prvu svetu pričest ako prije ne nauči Gospodnju molitvu, Anđeoski pozdrav, Vjerovanje, Deset Božjih zapovijedi, crkvene zapovijedi i Sedam smrtnih grijeha. Ispovjednici ako nađu da netko to ne zna, s ljubavlju neka ga pouče i potaknu da nauči. Od učitelja je zatraženo da u pojedine dane, nakon popodnevne škole, poučavaju đake molitvama i u drugom što je potrebno da kršćanin zna, a također da paze pohađaju li đaci crkvu svetkovinama i prisustvuju li misi, i primaju li godišnje pričest nekoliko puta.[127]

Splitska sinoda g. 1688. veoma se pozabavila pitanjem pouke u kršćanskom nauku te odredila da župnici u stvarima vjere poučavaju vjernike iz knjižice kardinala Belarmina, i to ne samo latinskim jezikom, koji neuki ne znaju, nego materinskim ili narodnim, talijanskim odnosno ilirskim. Osim toga je naložila da treba popisati muškarce i ženske svoje župe, kako mlađe tako i starije, koje je potrebno poučavati, kao i imena i prezimena roditelja, da bi mogli oštro prekoriti one koji ne dolaze. Također je odredila da se one koji ne poznaju glavnih stvari kršćanske vjere ne pripušta da budu kumovi na krštenju ili krizmi, niti da ih se pripušta na vjenčanje.[128] Sinoda đakovačka g. 1690. je zaprijetila da će biti kažnjeni i trajno lišeni župe župnici koji zanemare narod poučavati u onome što je nužno za spasenje, a to su: Gospodnja molitva, Anđeoski pozdrav i Apostolsko vjerovanje, Deset Božjih zapovijedi, Sedam glavnih grijeha, crkvene zapovijedi, Djela milosrđa.[129] Sinoda zagrebačka g. 1690. je odredila da se poslije propovijedi nikada ne ispusti recitiranje Gospodnje molitve, Anđeoskog pozdrava, Vjerovanja, Dekaloga i crkvenih zapovijedi; u korizmi, prije i poslije ispovijedi i svete pričesti, neka se drži nagovor o načinu ispovijedanja i o nazočnosti Krista Gospodina u sakramentu presvete Euharistije, i neka se izlaže druga potrebna nauka; djecu da se ispituje kako prave znak križa i izgovaraju molitve. Naložila je također da svi dušobrižnici nastoje imati Rimski katekizam i druge knjige te vrste.[130] A Splitska sinoda 1692. upozorava kako se zapaža da mnogi odrasli na selima ne znaju osnovnih stvari kršćanskog nauka, i zato je dobro da, uz drugo, župnici u ispovijedi takvima dadnu kao pokoru da nauče Vjerovanje i Deset Božjih zapovijedi, i da na sljedećoj ispovijedi pokažu jesu li to naučili.[131]

Stonska sinoda g. 1713. najstrože je naložila svim dušobrižnicima da u svojim župama na župnim misama prije prefacije ili prije mise, ako je zgodnije i korisnije, dječake i djevojčice poučavaju u osnovama vjere, poslušnosti prema Bogu i roditeljima i u kršćanskom ćudorednom ponašanju.[132] I Sinoda dubrovačka g. 1729. naređuje svim župnicima da poučavaju djecu u osnovama vjere i poslušnosti prema Bogu i roditeljima.[133] Sinoda korčulanska g. 1763. je naložila župnicima, koji su dužni po službi, i svim drugim svećenicima, izabranim da im pomažu, neka poučavaju pripadnike oba spola u onome što je nužno i prikladno za vječno spasenje, ne samo vjerske istine, bez čijeg znanja se ne može spasiti, niti primiti bilo koji sakrament, nego također djela teoloških kreposti i što je potrebno za dostojno primanje sakramenata i za ispravan način života u strahopoštovanju Božjem, kako se ne bi moglo s Ezekijelom i Jeremijom reći: „Mališani su tražili kruha, a nije bilo tko bi im ga lomio: Teško pastirima Izraela koji su pasli sebe same, a nisu pasli moje stado.“[134]

Novigradska sinoda g. 1780. naglašava kako je nužno da narod ne samo napamet zna, nego da u mjeri shvaćanja dobro razumije glavne tajne koje treba izričito vjerovati, kao i važnije vjerske dužnosti, te kako može trezveno, pravedno i pobožno urediti svoje vladanje u životu; odredila je da kod poučavanja u vjeri treba najprije ponoviti Molitvu Gospodnju, Anđeoski pozdrav, čine teoloških kreposti, posebne tajne i drugo sadržano u Vjerovanju, te da se narodnim jezikom, talijanskim ili ilirskim, izlažu prema tumačenju Rimskog katekizma glavne tajne koje treba izričito vjerovati, sadržane u Apostolskom vjerovanju, zatim prošnje Molitve Gospodnje, snagu sakramenata, te osobito što je u Božjim i crkvenim zapovijedima naređeno da treba činiti, ili da treba izbjegavati. Za vjeronaučnu pouku je određena knjižica kardinala Belarmina, osim ako je običajem prihvaćena neka druga koju su prethodni biskupi odobrili. Sinoda također podsjeća ispovjednike da se ne mogu pripustiti na sakramentalno odrješenje kršćani koji ne znaju vjerskih istina i posebnih obveza, te ako o tome razborito sumnjaju, da pokornike u ispovijedi trebaju ispitati i poučiti, a ako to nije moguće, da ih isključe od pričesti dok ne nauče; isto tako je naređeno da se nikoga ne pripušta na vjenčanje ako župnik ne ustanovi da je poučen u znanju koje je kršćanima nužno i o dužnostima vlastitog staleža.[135]

Zagrebačka sinoda g. 1803. naređuje da se pouka u vjeri pruža ne samo djeci nego i odraslima, bilo u propovijedi bilo na vjeronaučnim sastancima, te nalaže da se poslije svakog javnog nagovora na kraju ponavlja i recitira lagano i pobožno Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje, Deset Božjih zapovijedi, Pet zapovijedi crkvenih, Sedam svetih sakramenata, Sedam glavnih grijeha, te Djela vjere, ufanja i ljubavi, a da pastiri duša ne propuste ni mjesto, ni vrijeme, ni ikakvu priliku kada svojim privatnim nastupom mogu koristiti poučavanjem, opominjanjem, karanjem, tješenjem, savjetovanjem i djelotvornim pomaganjem.[136]

Dubrovačka sinoda g. 1900. podsjeća kako na Crkvu spada ne samo poučavati u kršćanskom nauku, nego ravnati svime što se odnosi na religiozno i moralno vladanje. Župnicima i svim dušobrižnicima naređuje neka sami ili, ako su zakonito spriječeni, uz pomoć drugih koji su prikladni, pasu sebi povjereni narod spasonosnim riječima, poučavajući što je svima potrebno znati za spasenje, i ukazujući im na mane kojih se treba klonuti i na kreposti kojima treba težiti, da se izbjegne vječna kazna i postigne nebeska slava, i da djecu svake nedjelje, ako je moguće, poučavaju u kršćanskom nauku.[137] A Krčka sinoda g. 1901. određuje općenito neka biskup vodi brigu da oni na koje spada poučavaju djecu pojedinih župa u osnovama vjere i u poslušnosti prema Bogu i roditeljima. Dalje sinoda napominje da svaki kršćanin, kada dođe do uporabe razuma, treba poznavati barem temeljne istine vjere te da su svi pastiri duša dužni nastojati da vjernici, kako djeca tako i odrasli, poznaju vjerske istine i drugo što spada na provođenje ispravnog kršćanskog života.[138]

Zagrebačka sinoda 1925. napominje da je prva dužnost katehetskog obučavanja poučiti i djecu i odrasle u vjerskim i moralnim istinama. Ponavlja odredbe Zakonika kanonskog prava, k. 1330, 1o, o poučavanju djece u pripremanju za sakramente pokore i potvrde te određuje da za sakrament potvrde pouka traje dva do četiri tjedna neprekidno, a djeca trebaju biti poučena o glavnim istinama vjere: o Bogu Stvoritelju, neumrloj duši, istočnom grijehu, o Spasitelju i njegovoj otkupiteljskoj žrtvi na križu, glavno iz Deset Božjih zapovijedi i kako je njihovo kršenje grijeh i uvreda Boga, te kako grijesi mogu po milosti Božjoj biti čovjeku oprošteni ako se pokaje i skrušeno ispovijedi; za prvu svetu pričest traži se potpunije poznavanje kršćanskog nauka i točnija priprava, i djeca trebaju, prema svojem poimanju, shvatiti barem one vjerske tajne koje su potrebne kao sredstvo za spasenje. S prvom svetom pričešću vjerska pouka djece ne smije završiti, jer ona trebaju biti točnije i potpunije poučena i o onim vjerskim istinama koje su kršćanima potrebne, jer su zapovjeđene da ih znadu, npr.: glavno iz Apostolskog vjerovanja, Deset zapovijedi Božjih, Pet crkvenih, Sedam svetih sakramenata. Ovu dužnost pouke duhovni pastiri su dužni vršiti u korizmi, prije nego što počnu korizmene ispovijedi. Sinoda govori i o katehezi odraslih te određuje da im se katekizam mora tumačiti, a ne samo pročitati; da kateheza ne smije trajati dulje od pola sata, ali mora biti redovita; da se u četiri godine prođe čitav katekizam.[139] Krčka sinoda g. 1928. je naglasila tešku obvezu dušobrižnika da poučavaju djecu u osnovnim školama kršćanski nauk; katekizam koji je sastavio Deharbe Joseph, prilagođen srednjim razredima, koji nosi naslov Srednji katekizam, jedini je tekst katehetske pouke koji treba koristiti u osnovnim školama.[140]


3. Način i metoda vjeronaučne pouke


U vremenima kada nije bilo škola, ili ih je bilo malo, i kada je bilo malo onih koji su znali čitati, a nije bilo ni vjeronaučnih knjiga, ili je do njih bilo teško doći, razumljivo je da se vjeronauk mogao učiti samo tako da su pastiri duša polagano izlagali ili izgovarali ono najosnovnije, a da su djeca to za njima ponavljala i tako napamet učila. Dijecezanske sinode, stoga, nisu propuštale da upute ili odrede na koji način treba pružati pouku u kršćanskom nauku.

Sinoda šibenska g. 1618. nalaže da svećenik razgovijetnim glasom, ilirskim jezikom, pred narodom izgovara molitve koje je trebalo znati, Deset Božjih zapovijedi i Opću ispovijed.[141] A Novigradska sinoda g. 1644. preporučuje da se nabave i dijele djeci svete sličice, kako bi ih se obradovalo i potaknulo da rado dolaze na pouku iz kršćanskog nauka.[142] Zadarska sinoda g. 1647. je odredila da se pouka u kršćanskom nauku vrši prema obrascu kardinala Belarmina, prevedenom i tiskanom na ilirskom jeziku, a najprije da sva djeca zajednički glasno, za župnikom, ponavljaju molitve koje su trebala naučiti. Odredila je da župnici, prema ustaljenom običaju, u misama na pojedine svetkovine s prisutnim narodom na ilirskom jeziku mole Gospodnju molitvu, Anđeoski pozdrav, Apostolsko vjerovanje, Deset Božjih zapovijedi, Pet crkvenih, Sedam glavnih grijeha, Djela tjelesnog i duhovnog milosrđa, tri teološke kreposti, četiri moralne kreposti i Sedam darova Duha Svetoga.[143] Porečka sinoda g. 1650. primjećuje kako u mnogim mjestima, posebno na selima, ima osoba odrasle dobi koje ne znaju potrebnih stvari za spasenje, i stide se ići na vjeronauk, te je naredila dušobrižnicima da u misi razumljivim govorom recitiraju Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje, Deset Božjih zapovijedi, i druge stvari potrebne kršćaninu, a u mjestima u kojima se govori ilirskim jezikom da se recitira na tom jeziku, i da se to čini tako da slušatelji mogu lako pratiti svećenika.[144] Rapska sinoda g. 1657. je odredila da na vjerskoj pouci djece trebaju sudjelovati svi klerici, đakoni i subđakoni, i da po dvojica napamet recitiraju molitve koje djeca trebaju naučiti, a da djeca za njima ponavljaju.[145] Osorska sinoda g. 1660. glede poučavanja u kršćanskom nauku određuje neka se, kad se djeca skupe, razdijele muški od ženskih, da dušobrižnik načini tri puta znak križa te započne glasno, jasno i razgovijetno Oče naš i druge molitve i zapovijedi, govoreći po dvije tri riječi svaki put, tako da ih djeca mogu ponoviti. Poslije toga, načinivši ponovno tri puta znak križa, dušobrižnik i drugi svećenici se povuku u stranu i vježbaju dječake molitve i tumače što treba vjerovati; a djevojčice u molitvama neka vježba učiteljica vjeronauka i druge pobožne žene koje na tu službu pozovu župnici i dušobrižnici. Sukladno običaju biskupije, treba nastaviti u župnim crkvama poslije evanđelja recitirati jasnim i razgovijetnim glasom molitve i Božje i crkvene zapovijedi i Ispovijedam se, da ih mogu naučiti oni koji ne znaju, a koje će oni zatim tiho recitirati.[146] Zadarska sinoda 1663. naređuje također da župnik ili koji od klerika pred djecom izgovori visokim tonom Gospodnju molitvu, Anđeoski pozdrav, Vjerovanje, antifonu Zdravo Kraljice, Deset Božjih zapovijedi i crkvene zapovijedi, a potom da ih djeca u istom tonu ponove od riječi do riječi.[147]

Splitska sinoda 1688. je odredila da svećenik u misi jasnim i razgovijetnim glasom moli Gospodnju molitvu, Anđeoski pozdrav, Apostolsko vjerovanje, Božje i crkvene zapovijedi, Sedam glavnih grijeha, Djela milosrđa i na kraju Općinsku ispovijed, uz upozorenje narodu da to nije sakramentalna ispovijed. Napomenula je kako nije dovoljno samo hladno pozivati, nego treba poticati na učenje kršćanskog nauka sa svom strpljivošću i ljubavlju, blagošću, pohvalama i malim darovima sličica. A da bi se provjerilo vjeronaučno znanje, sinoda je naložila da ispovjednici traže od djece, seljaka i nepismenih koji se hoće ispovjediti, da prije izmole Gospodnju molitvu, Anđeoski pozdrav, Apostolsko vjerovanje i navedu Deset Božjih zapovijedi, te ako to ne znaju, da ih s ljubavlju pouče, a ako je potrebno da im za pokoru zadaju da to nauče, uz upozorenje da ih neće ispovijedati ako ne nauče. Kao pomoć za poučavanje u vjeri, predviđeno je da se osnuje udruga kršćanskog nauka i cijela biskupija da se razdijeli u deset dijelova, a pojedinim svećenicima iz te udruge da se dodijeli po jedan dio, sa zadaćom da se svim marom brinu i nastoje da se u dijelu koji im je povjeren ne nađe nitko da ne zna osnovno iz kršćanskog nauka, tj. stvari nužne za spasenje, koje treba vjerovati i prema njima djelovati.[148] I Đakovačka sinoda g. 1706. naređuje župnicima da prije ili poslije propovijedi glasno mole Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje, Deset zapovijedi Božjih i crkvene zapovijedi, kako bi ih narod lakše naučio.[149]

Stonska sinoda g. 1713. je naredila da župnici jasnim i razumljivim glasom, bilo prije mise, ili prije prefacije, izgovaraju narodnim jezikom, a da narod ponavlja ono što piše u listu izdanom od nekog anonimnog oca Isusovca, a nosi naslov Djelo Kršćansko, u kojem je kratko ali jasno razloženo što trebaju znati i vjerovati svi koji ispovijedaju katoličku vjeru; neka ne propuštaju protumačiti ono što je sadržano u Malom nauku kardinala Belarmina, izdanom po nalogu Klementa VIII. i tiskanom u Veneciji također na ilirskom jeziku.[150] Sinoda dubrovačka g. 1729. određuje da se u tumačenju vjerskih tajna župnici nastoje prilagoditi mogućnosti i shvaćanju slušatelja, a na završetku pouke da se povišenim glasom i na materinjem jeziku koji odgovara narodu jasno i razgovijetno izgovaraju tajne Presvetog Trojstva i Utjelovljena, Apostolsko vjerovanje, Gospodnja molitva, Anđeoski pozdrav, Deset Božjih zapovijedi, crkvene zapovijedi, Sedam sakramenata, i kratka djela teoloških kreposti i čin pokajanja.[151] Porečka sinoda g. 1733. ističe kako se primjećuje da u biskupiji ima mnogo i odraslih, naročito koji su udaljeni od župne crkve, koji ne znaju stvari nužne za spasenje te je svim župnicima zapovjeđeno neka na župnoj misi, osim moralnog nagovora, izgovaraju naglas i da svi prisutni naglas ponavljaju, da su tri osobe Presvetog Trojstva, Otac, Sin i Duh Sveti, a jedan samo Bog; da je Sin Božji po djelovanju Duha Svetoga uzeo ljudsko tijelo u krilu Marije vazda Djevice; da je podnio muku i smrt za nas; neka doda Oče naš, Zdravo Marijo i Vjerovanje, zapovijedi Božje i crkvene, Sedam glavnih grijeha, tri teološke kreposti, Sedam svetih sakramenata; ponekad neka naglasi da je za dobru ispovijed nužan ispit savjesti, žalost ili pokajanje za uvredu Boga, čvrsto obećanje da ga se više neće vrijeđati, cjelovita i iskrena ispovijed, i sve to jezikom kojim se narod služi i koji razumije.[152]

Krčka sinoda g. 1901. o tumačenju kršćanskog nauka kaže da treba biti takvo da djeca i odrasli, svatko prema svojoj dobi, shvaćanju i potrebama, mogu iz vjerske pouke izvući korist, i da se poznavanje riječi Božje čuva cjelovito i živo u pameti i duši čitavog stada. Nije dovoljno vjernike samo o istinama vjere poučiti i protumačiti im ih, a da se ne navedu i ne pobijaju nedostaci i zablude suprotne vjeri, stoga dušobrižnici neka ne propuste u svojim govorima vjernicima ukazati i razumski pobijati najpogibeljnije vjerske zablude i prigovore.[153]

Senjska sinoda g. 1906. preporučuje da metoda vjeronaučne pouke bude didaktičko-akromatska, da se nastavi metodom heurističko-dijaloškom, ako vjeroučitelj sam postavlja pitanja i daje odgovore. U tim katehezama treba pred očima imati naročito djecu koja nisu nikad bila u školi i odrasle koji su možda neke istine zaboravili. Da kateheza ne ostane neplodna, treba sva pitanja i odgovore zapamtiti kao što su u katekizmu.[154] Krčka sinoda g. 1911. naglašava da vjerska pouka treba biti u formi govora ili katehetske propovijedi, i napominje da se djecu na revnije pohađanje vjeronauka može privući malim darovima i nagradama, a ako župnik ne može svojim novcem osigurati nagradâ ili darova za marljiviju djecu, može nešto uzeti iz crkvene blagajne za nabavku molitvenikâ ili slikâ i drugih nabožnih predmeta, da podijeli djeci.[155]

Banjolučka sinoda g. 1924. napominje kako cilj katehetske pouke nije samo da mladi i odrasli nauče napamet vjerske istine, nego da izlaganje treba tako urediti da s jedne strane tumačenje bude kratko, sažeto i jasno, a s druge opširnije nego što je u školama, te da djeca kršćanski nauk ne drže samo u pamćenju, nego također utisnu u volju i srce; a da bi kateheza donijela obilan plod, nužno je da katehete sami budu dobro instruirani i da se najsavjesnije, molitvom i studijem, pripravljaju za pojedine kateheze.[156] A Zagrebačka sinoda g. 1925., govoreći o katehizaciji u školi, ističe da su svi koji predaju vjeronauk dužni savjesno se pripraviti za pojedinu katehezu, da predavanja budu prožeta crkvenim duhom, da se metodički obrađuju prema dobi mladeži i prema raspoređenoj građi, te da budu praktična, tj. da se pred očima imaju konkretne životne prilike mladeži, da ne budu samo puko teoretiziranje, a ni samo moraliziranje. Za uspješnije katehiziranje preporučuje se uvođenje u osnovne škole neke od nabožnih bratovština, a u srednje škole da se uvede Marijina kongregacija.[157]


Zaključak


Ovaj prikaz se temelji isključivo na izvornim spisima i odredbama krajevnog crkvenog sabora održanog u Zadru godine 1569. za ondašnje crkvene pokrajine zadarsku i splitsku, i na odredbama skoro 50 dijecezanskih sinoda u 19 biskupija, čije su odredbe, sastavljane uglavnom na latinskom i talijanskom jeziku, dijelom sačuvane u rukopisima a dijelom objavljene tiskom, ali danas najvećma slabo poznatim i općenito teško dostupnim.

Vidljivo je kako su, nakon Tridentskog sabora, biskupi svih biskupija, od Novigrada i Poreča u Istri, preko Zadra i Splita, do Dubrovnika, i od otokâ Korčule, Hvara i Krka, na Jadranu, preko Bosne i Hercegovine, do Đakova i Zagreba, tijekom više od 350 godina vodili veliku brigu te svojim odredbama koje su donosili na dijecezanskim sinodama nastojali da se vjernicima naviješta Božja riječ, i da djeca, a i odrasli, budu poučavani u kršćanskom nauku i u molitvama koje svaki kršćanin treba znati.

Odredbe donašane i ponavljane od brojnih sinoda, a koje sam ovdje navodio, po sebi su, reklo bi se, nizanje i nabrajanje suhoparnih propisa koji pripadaju davnoj prošlosti. One su, međutim, itekako važne ako se ima pred očima kolikim su biskupima, župnicima i drugim svećenicima dušobrižnicima bile poticaj i usmjeravale njihovo djelovanje, na korist i duhovno dobro nebrojenog mnoštva vjernika. Doprinosile su stjecanju potrebnog vjerskog znanja i učvršćivanju naroda u vjeri u Hrvatskoj i u hrvatskim i katoličkim krajevima Bosne i Hercegovine, ali ne manje, dakako, i njihovu odgajanju i izgradnji u pogledu ćudorednog života.


[1] TRIDENTSKI SABOR, Sess. VI, Decretum de iustificatione, c. 8: Quomodo intelligitur, impium per fidem et gratis iustificari, u: Conciliorum Oecumenicorum Decreta (prir. Giuseppe Alberigo i dr.) Edizioni Dehoniane Bologna, ristampa, 1996, (dalje: Conc. Oec. Dec.), str. 674.

[2] TRIDENTSKI SABOR, Sess. V, Decretum secundum: super lectione et praedicatione, nn. 9 i 11, u: Conc. Oec. Dec.) str. 669; Sess. XXIV, Decretum de reformatione, c. 4, u: Conc. Oec. Dec., str. 763.

[3] TRIDENTSKI SABOR, Sess. XXIV, Decretum de reformatione, c. 4, u: Conc. Oec. Dec., str. 763.

[4] ZADARSKI SABOR, g. 1579., De iis quae ad Episcopos pertinent, u: D. FARLATI, Illyricum Sacrum, V, str. 133.

[5] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1602., De fidei initiis a parochis tradendis et praedicatione verbi, u: I. RUSPINI, „Konstitucije Zagrebačke sinode iz god. 1602.“, Bogoslovska smotra 9 (1918), str. 56.

[6] OSORSKA SINODA, g. 1660, Decreti sinodali della diocesi di Ossero, e Cherso. publicati nella prima Sinodo di Monsig. Illustriss., e Reverendiss. Vescovo Giovanni de’ Rossi, celebrata il dì 11. 12. e 13. Aprile 1660., In Venezia, MDCLX, Decr. Sesto: Della Dottrina Christiana, str. 16.

[7] SPLITSKA SINODA, g. 1688, Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis editae ab Illustrissimo ac Reverendissimo D. D. Stephano Cosmo Archiepiscopo Spalatensi, alias Salonitano, Primate Dalmatiae, ac totius Croatiae, in sua prima Synodo habita Spalati in Ecclesia Metropolitana diebus 9. 10. et 11. Martii 1688., Patavii, 1690, c. 4: De Verbi Dei praedicatione, n. 1, str. 11.

[8] STONSKA SINODA, g. 1713., Synodus Dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti E.po Stagnensi Nonis Februarii 1713 in Cathedrali Ecclesia Divi Blasii habita, u: List Dubrovačke biskupije, 2 (1902.), c. 2: De Fidei erudimentis, str. 78 i 79.

[9] POREČKA SINODA, g. 1733., Sinodo diocesana della S. Chiesa di Parenzo celebrato dall’Illustrissimo, e Reverendissimo Signore Monsignor F. Vincenzo Maria Arcivescovo Mazzoleni dell’Ordine de Predicatori Vescovo di Parenzo, della Santità di N. S. Prelato Domestico, Vescovo assistente al Soglio Pontificio, Conte, e Signore d’Orsara, nelli giorni 16. e 17. di Giugno dell’Anno 1733, In Venezia, c. 2: Della Dottrina Cristiana, n. 1, str. 12.

[10] KRČKA SINODA, g. 1901., Acta et decreta primae synodi Veglensis celebratae Anno Salutis MDCDI, Veglae, 1902., Tit. I, c. 2: De fide servanda atque vitiis oppositis, 2, str. 33.

[11] SENJSKA SINODA, g. 1906., Actiones et Constitutiones Synodi dioecesanae quam diebus 3. 4. et 5. Julii Anno Domini 1906. Segniae habuit Antonius Maurović Episcopus Segniensis et Modrussensi seu Corbaviensis, Praelatus domesticus Suae Sanctitatis, Solio Pontificio assistens, Comes Romanus, Sacrae theologiae doctor etc. etc., Segniae 1906., c. 3: De industria cleri in repellendis erroribus, § 2. De praedicatione verbi Dei, str. 92.

[12] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1925., Prva sinoda Nadbiskupije zagrebačke što ju je održao sa svojim svećenstvom u prvostolnoj crkvi u Zagrebu od 24. do 28. kolovoza 1925. Dr. Antun Bauer, nadbiskup zagrebački i t.d. i t.d., Zagreb, 1925., Dio drugi, Prva glava: Katehetsko obučavanje, II. Znamenitost katehetskog obučavanja, str. 70.

[13] TRIDENTSKI SABOR, Sess. 5, Decretum secundum: super lectione et praedicatione, n, 9. u: Conciliorum Oecumenicrum Decreta (prir. Giusepep Alberigo i dr.), Edizioni dehoniane Bologna, ristampa, 1996., str. 669.

[14] ZADARSKI SABOR, g. 1579., De iis, quae ad Episcopos pertinent, u: D. FARLATI, Illyricum Sacrum, V, str. 132. 

[15] PIĆANSKA SINODA, g. 1594., Constitutiones Sinodales Dioecesanae Petinen(ses) in Istria 30. decembris 1594; pie et feliciter ibidem ab Episcopo Petinensi celebratae, n. 20, – objavio I. GRAH, „Izvještaji pićanskih biskupa Svetoj Stolici (1589-1780)“, u: Croatica Christiana Periodica, 4 (1980.), br. 6, str. 17. Mislim da je u navedenom naslovu Konstitucija pogrešan mjesec prosinac.

[16] ZADARSKA SINODA, g. 1647., Brevissimum compendium synodi dioecesanae Iadrensis, habitae anno 1647 in civitate Iadrae, [18] De praedicatione verbi Dei, objavio Z. STRIKA, „Sinoda zadarske crkve 1647. godine“ Croatica Christiana Periodica, god. 29 (2005.), br. 55, str. 56.

[17] POREČKA SINODA, g. 1650., Sinodo diocesana di Monsignor Illustri.mo et Rev.mo Gio: Battista de Giudice Vescovo di Parenzo, e Conte di Orsara …, In Venetia, MDCLIII, Del Predicare la parola di Dio, e de’Predicatori, c. II, str. 5.

[18] OSORSKA SINODA, g. 1660., Decreti sinodali della Diocesi di Ossero e Cherso. Publicati nella Prima Sinodo di Monsignor Illustriss. E Reverendiss. Vescovo Giovanni de’Rossi. Celebrata il dì 11. 12. e 13. Aprile 1660. In Venetia, MDCLX, Decreto settimo. Della Santa Predicatione, str. 19-20.

[19] ZADARSKA SINODA, g. 1663., Nadbiskupijski arhiv, Zadar: Ms: Synodus dioecesana prima Illmi ec Revmi D. Dni Theodori Balbi miseratione Divina Archiepiscopi Jadrensis. Celebrata die 28, 29 i 30 Septembris MDCLXIV., De Praedicatione Verbi Dei, f. 38r.

[20] ZADARSKA SINODA, g. 1680., Nadbiskupijski arhiv, Zadar, Constitutiones et Decreta Illmi ac Rmi D. D. Euangelsitae Parzaghi M. D. Archiepi. Jadren. In sua Prima Dioecesana Synodo promulgatae Die 13. 14. et 15. Mis Octobris 1680, c. 9: De Praedicatione Verbi Dei, str. 16.

[21] TROGIRSKA SINODA, g. 1687., Arheološki muzej, Split, Arhivski odjel, XVIII/8, Ms: Decreta Synodalia, promulgata die 11 Maij 1687 in hac N.ra Cath.li Eccl.a, De Sacra Concione, f. 41v.

[22] SPLITSKA SINODA, g. 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis editae ab Illustrissimo ac Reverendissimo D. D. Stephano Cosmo Archiepiscopo Spalatensi, alias Salonitano, Primate Dalmatiae, ac totius Croatiae, in sua prima Synodo habita Spalati in Ecclesia Metropolitana diebus 9. 10. et 11. Martii 1688., Patavii, 1690., De Verbi Dei praedicatione, c. 4, n. 1, str. 19. 

[23] ĐAKOVAČKA SINODA, g. 1706., odredbe prevedene na hrvatski jezik vidi: A. PAVLOVIĆ, „Bosanski biskup Đuro Patačić de Zajezda (1670.-1716.) – sazivatelj biskupske sinode prije 300 godina“, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 59 (2006.), br. 9, str. 818-819; A. ŠULJAK, „Sinode na području Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 50 (1997.), br. 4, str. 233-234.

[24] STONSKA SINODA, g. 1713., Synodus Dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti E.po Stagnensi Nonis Februarii 1713 in Cathedrali Ecclesia Divi Blasii habita, c. 3: De Verbi Dei predicatione, u: List Dubrovačke biskupije, 2 (1902.), str. 79.

[25] DUBROVAČKA SINODA, g. 1729., Constitutiones et Decreta synodi dioecesanae Ragusii in cathedrali ecclesia S. Mariae Majoris anno MDCCXXIX die VIII. Maii, ab Illustrissimo, et Reverendissimo Domino D. Fr. Angello Franchi archiepiscopo celebratae, Anconae, 1730., Tit. I, c. 3: Verbi Dei Praedicationi a Rectoribus Ecclesiarum insistendum, str. 5.

[26] MRKANSKO-TREBINJSKA SINODA, g. 1729., Arhiv Kongregacije Propagande, Rim, SOCG, vol. 665, Ms: Constitutiones et Decreta Synodi Dioecesanae Mercanensis et Tribuniensis in Ecclesia Assumptionis B. V. M. die XXI mensis Maij M.D.CC.XXIX ab Illmo et Rmo Dno D. Francisco Hieronymo Bona Episcopo celebrata. c. IV: De praedicatione Verbi Dei, str. 219.

[27] POREČKA SINODA, g. 1733., Sinodo diocesana della S. Chiesa di Parenzo celebrato dall’Illustrissimo, e Reverendissimo Signore Monsignor F. Vincenzo Maria Arcivescovo Mazzoleni dell’Ordine de Predicatori Vescovo di Parenzo, della Santità di N. S. Prelato Domestico, vescovo assistente al Soglio Pontificio, Conte e Signore d’Orsara, nelli giorni 16, e 17. di Giugno dell’Anno 1733., In Venezia, c. 18: De’Parrochi, n. 2, str. 51.

[28] NOVIGRADSKA SINODA, g. 1780., Synodus dioecesana Aemoniensis habita in ecclesia cathedrali Deo in honorem ss. Martirum Maximi et Pelagii dedicata diebus 27. 28. 29. augusti anni 1780. sub Illustrissimo, et Reverendissimo D. D. Fr. Joanne Dominico Stratico ex Ordine Praedicatoum, sacrae theologiae magistro, Dei, et Sanctae Apostolicae Sedis gratia, episcopo Aemoniensi, et Comite s. Laurentii in Dayla, etc., Patavii, MDCCLXXXI., c. 5: De Verbi Dei Praedicatione, str. 36.

[29] DUBROVAČKA SINODA, g. 1900., Acta et decreta synodi dioecesanae Ragusinae a Josepho Marčelić episcopo ragusino habitae A. D. MCM, Jaderae, 1901., Tit. I., c. II. De doctrina catholica tradenda et tuenda, str. 30;

[30] KRČKA SINODA, g. 1901., Acta et decreta primae synodi veglensis celebratae anno salutis MDCDI, Veglae, 1902., Tit. I, c.. II.: De fide servanda atque vitiis oppositis, str. 33

[31] SENJSKA SINODA, g. 1906., Actiones et Constitutiones Synodi dioecesanae quam diebus 3. 4. et 5. Julii Anno Domini 1906. Segniae habit Antonius Maurović Episcopus Segniensis et Modrussensis seu Corbaviensis, Praelatus domesticus Suae Sanctitatis, Solio Pontificio assistens, Comes Romanus, Sacrae theologiae doctor etc. etc., Segniae, 1906., c. 3: De industria cleri in repellendis praedictis erroribus, § 2. De praedicatione verbi Dei, str. 94.

[32] BANJOLUČKA SINODA, g. 1924., Synodus dioecesana Banialucensis prima in Eccl. Cathedrali s. Bonaventurae Episcopi, Card. Confess. et Eccles. Doctoris ab Illmo et Revdmo D. Epsicopo Josepho Garić habita diebus V.-VIII. Augusti MCMXXIV, Banja Luka, 1925., Pars I., c. II, a. I.: De praedicatione verbi divini ex munere parochiali, br. 30, str. 50; 

[33] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1925., Prva sinoda Nadbiskupije zagrebačke što ju je održao sa svojim svećenstvom u prvostolnoj crkvi u Zagrebu od 24. do 28. kolovoza 1925. Dr Antun Bauer, nadbiskup zagrebački i t.d i t.d, Zagreb 1925., Dio drugi, Druga glava: O propovijedanju, str. 78.

[34] HVARSKA SINODA, g. 1586., Biskupijski arhiv, Hvar, Ms: Sinodi diocesani del Illmo et Revmo Vescovo di Liesina Cedulini, f. 6v.

[35] PIĆANSKA SINODA, g. 1594., Constitutiones Sinodales Dioecesanae Petinen(ses) …, vidi: I GRAH, „Izvještaji pićanskih biskupa Svetoj Stolici (1589.-1780.)“, u: Croatica Christiana Periodica, 4/1980., n. 6, str. 17.

[36] POREČKA SINODA, g. 1650., Sinodo diecesana di Monsignor Illustriss.mo e Reu.mo Gio: Battista De Givdice …, c. 2: Del Predicare la parola di Dio, e de’Predicatori, str. 6; SPLITSKA SINODA, g. 1653., Nadbiskupijski arhiv, Split, NAS, br. inv. 42, Ms: Decreta Synodalia edita ab Illmo et Revm Dno Leonardo Bondumerio Archiepiscopo Spalatensi in Congregatione Dioeccesana habita Spalati die 2 Martii 1653., c. 3: De Praedicatione Verbi Dei, str. 4; OSORSKA SINODA, g. 1660.: Decreti sinodali della Diocesi di Ossero, e Cherso…, Decreto settimo: Della Santa Predicatione, str. 19; ZADARSKA SINODA, g. 1663., Nadbiskupijski arhiv, Zadar, Synodalia (1663), Ms: Synodus dioecesana prima Rev. D. D. Theodori Balbi …, De Praedicatione Verbi Dei, f. 38r; ZADARSKA SINODA, g. 1680., Ms: Constitutiones et Decreta Illmi ac Rmi D. D. Euangelistae Parzaghi …, Pars Prima, Caput Nonum: De Praedicatione Verbi Dei, str. 16.

[37] TROGIRSKA SINODA, g. 1687., Arheološki muzej, Split, Arhivski odjel, Ms: Decreta Synodalia, promulgata die 11 Maij 1687 in hac N.ra Cath.li Eccl.a, XVIII/8, f. 41v.

[38] SPLITSKA SINODA, g. 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis …, De Verbi Dei praedicatione, c. 4, n. 2, str. 20.

[39] ĐAKOVAČKA SINODA, g. 1690., Decreta, quartum, vidi A. LUKINOVIĆ, “Zaključci biskupijske sinode u Đakovu 1690.”, u: Croatica Christiana Periodica, god. 14 (1990.), br. 26, str. 86. 

[40] STONSKA SINODA, g. 1713., Synodus Dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti …, c. 3: De Verbi Dei predicatione, u: List Dubrovačke biskupije, 2 (1902.), str. 79.

[41] MRKANSKO-TREBINJSKA SINODA, g. 1729., Arhiv Kongregacije Propagande, Rim, SOCG, vol. 665, Ms. Constitutiones et Decreta Synodi Dioecesanae Mercanensis et Tribuniensis …, str. 219.

[42] POREČKA SINODA, g. 1733., Sinodo diocesana della S. Chiesa di Parenzo …, c. 18: De’ Parrochi, n. 2, str. 51.

[43] NOVIGRADSKA SINODA, g. 1780., Synodus dioecesana Aemoniensis …, c. 5: De Verbi Dei Praedicatione, str. 36.

[44] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1803., Acta et Decreta Conventus Cleri Dioecesis Zagrabiensis e Mandato Suae Sacratissimae Majestatis pro 3a Maij 1803. convocati, etsub Praesidio Reverendissimi Illustrissimi, ac Excelentissimi Domini Ordinarii Maximiliani Verhovacz etc. etc. celebrati, u: Constitutiones synodales Ecclesiae Zagrabiensis pro clero dioecesano recusae /…/ jussu et authoritate Excellentissimi Illustrissimi ac Reverendissimi Domini Domini Maximiliani Verchovecz, divina providentia episcopi Zagrabiensis, B. M. V. de Thopuszka Abbatis; inclyti comitatus de Berzencze supremi, ac perpetui comitis, nec non S. C. R. et A. majestatis actualis intimi consiliarii etc. etc. Typis Novoszelianis, Zagrabiae, 1805., 4: De cura Ovium Divinitus concreditarum, u: M. VRHOVAC, Const. Synod., str. 209.

[45] DUBROVAČKA SINODA, g. 1900., Acta et decreta synodi dioecesanae Ragusinae …, Tit. I., c. II. De doctrina catholica tradenda et tuenda, str. 30; KRČKA SINODA, g. 1901., Acta et decreta primae synodi veglensis …, Tit. Prim., c. II.: De fide servanda atque vitiis oppositis, str. 33.; SENJSKA SINODA. g. 1906., Actiones et Constitutiones synodi dioecesanae …, Tit. I., c. III: De industria cleri in repellendis praedictis erroribus, § 2. De praedicatione verbi Dei, str. 94; KRČKA SINODA, g. 1911., Acta et decreta secundae synodi veglensis celebratae anno salutis MDCDXI, Veglae, 1912., Tit. I, c. II.: De verbi Dei praedicatione, str. 17; BANJOLUČKA SINODA, g. 1924., Synodus dioecesana Banialucensis prima …, Pars I., c. II, a. I.: De praedicatione verbi divini ex munere parochiali, n. 30, str. 50; 

[46] ŠIBENSKA SINODA, g. 1604., Decreta praefati (Vinko Arigoni) Illustrissimi et Reverendissimi D. Episcopi …, Decretum 3, u: D. FARLATI, Illyricum Sacrum, IV, str. 488.

[47] ZADARSKA SINODA, g. 1647., Brevissimum compendium synodi dioecesanae Iadrensis, habitae anno 1647 in civitate Iadrae, [18] De praedicatione verbi Dei, vidi: Z. STRIKA, „Sinoda zadarske crkve 1647. godine“, Croatica Christiana Periodica, god. 29 (2005.), br. 55, str. 56.

[48] OSORSKA SINODA, g. 1660., Decreti sinodali della Diocesi di Osero, e Cherso …, Decreto settimo: Della Santa Predicatione, str. 19.

[49] SPLITSKA SINODA, g. 1688., Constitutiones synodi dioecesana Spalatensis …, De Verbi Dei praedicatione, c. 4, n. 4, str. 21.

[50] NOVIGRADSKA SINODA, g. 1780., Synodus dioecesana Aemoniensis …, c. 5: De Verbi Dei Praedicatione, str. 36.

[51] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1925., Prva sinoda Nadbiskupije zagrebačke …, Dio drugi, Druga glava: O propovijedanju, str. 78.

[52] ZADARSKI SABOR, g. 1579., Quae ad parochos pertinenet, u: D. FARLATI, n. d., V, str. 136.

[53] HVARSKA SINODA, g. 1586., Biskupijski arhiv, Hvar, Ms: Sinodi diocesani del Illmo et Revmo Vescovo di Liesina Cedulini, f. 6v.

[54] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1602., Constitutiones dioecesanae synodi Zagrabiensis, De fidei initiis a parochis tradendis et praedicatione verbi, objavio I. A. RUSPINI, „Konstitucije zagrebačke sinode iz god. 1602“, Bogoslovska smotra, 9 (1918.), str. 56-58.

[55] ZADARSKA SINODA, g. 1647., Brevissimum compendium synodi dioecesanae Iadrensis …, [18] De praedicatione verbi Dei, vidi: Z. Strika, „Sinoda zadarske crkve 1647. godine“, u: Croatica Christiana Periodica, god. 29 (2005.), br. 55, str. 56.

[56] POREČKA SINODA, g. 1650., Sinodo diecesana di Monsignor Illustriss.mo e Reu.mo Gio: Battista …, c. 2: Del Predicare la parola di Dio, e de’ Predicatori, str. 6-7.

[57] SPLITSKA SINODA, g. 1653., Nadbiskupijski arhiv, Split, br. inv. 42, Ms: Decreta Synodalia edita ab Illmo et Revm Dno Leonardo Bondumerio , c. 3: De Praedicatione Verbi Dei. 

[58] SPLITSKA SINODA, g. 1671., Nadbiskupijski arhiv, Split, br. inv. 43, Ms: Synodus Dioecesana habita ab Illmo et Revmoo Dno Bonifatio Albano Archiepiscopo Spalaten. anno Dni MDCLXXI, c. 3: De praedicatione Verbi Dei.

[59] RAPSKA SINODA, g. 1657., Arheološki muzej, Split, Arhivski odjel, Ms. Synodus Dioecesana quinta habita in ecclesia cathedrali die XXVI Mai 1657 per Illmum ac Rmum Dnum D. Petrum Gaudentium Epum Arben, De Concionatore, c. XIX, f. 15r; a drugi primjerak iste sinode: IVo Sinodo diocesano di Arbe celebrato dal Vescovo Pietro Gaudenzio 1657, XVI/2, f. 18v. 

[60] OSORSKA SINODA, g. 1660., Decreti sinodali della Diocesi di Ossero, e Cherso …, Decreto settimo: Della Santa Predicatione, str. 19.

[61] ZADARSKA SINODA, g. 1663., Nadbiskupijski arhiv, Zadar, Synodalia (1663), Ms: Synodus dioecesana prima Illmi ec Revmi D. Dni Theodori Balbi …, De Praedicatione Verbi Dei, f. 38rv.

[62] ZADARSKA SINODA, g. 1680., Nadbiskupijski arhiv, Zadara, Synodalia, Ms: Constitutiones et Decreta Illmi ac Rmi D. D. Euangelistae Parzaghi …, Pars Prima, c. 9: De Praedicatione Verbi Dei, str. 16-17..

[63] TROGIRSKA SINODA, g. 1687., Arheološki muzej, Split, Arhivski odjel, XVIII, Ms: Decreta Synodalia, promulgata die 11 Maij 1687 in hac N.ra Cath.li Eccl.a. f. 42r.

[64] SPLITSKA SINODA, g. 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis …, De Verbi Dei praedicatione, c. 4, nn. 2 i 4-5, str. 19-22.

[65] ĐAKOVAČKA SINODA, g. 1690., Decreta, quartum, A. LUKINOVIĆ, „Zaključci biskupijske sinode u Đakovu 1690.“, u: Croatica Christiana Periodica, god. 14 (1990.), br. 26, str. 86.

[66] ĐAKOVAČKA SINODA, g. 1706., odredbe prevedene na hrvatski jezik objavio A. PAVLOVIĆ, „Bosanski biskup Đuro Patačić de Zajezda (1670.-1716.) – sazivatelj biskupijske sinode prije 300 godina“ u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 9 (2006.), str. 818-819.

[67] STONSKA SINODA, g. 1713.,: Synodus Dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti …, c. 3: De Verbi Dei predicatione, u: List Dubrovačke biskupije, 2 (1902.), str. 79 i 106.

[68] DUBROVAČKA SINODA, g. 1729., Constitutiones et Decreta synodi dioecesanae …, Tit. I, c. 3: Verbi Dei Praedicationi a Rectoribus Ecclesiarum insistendum, str. 5-6.

[69] MRKANSKO-TREBINJSKA SINODA, g. 1729., Arhiv Kongregacije Propagande, Rim, SOCG, vol. 665, Ms: Constitutiones et Decreta Synodi Dioecesanae Mercanensis et Tribuniensis …, Pars prima, c. IV., De Praedicatione Verbi Dei, str. 219-220.

[70] POREČKA SINODA, g. 1733., Sinodo diocesana della S. Chiesa di Parenzo …, c. 18: De’ Parrochi, u: str. 51.

[71] NOVIGRADSKA SINODA, g. 1780., Synodus dioecesana Aemoniensis …, c. 4: De Doctrina Christiana, str. 33-34.

[72] NOVIGRADSKA SINODA, g. 1780., Synodus dioecesana Aemoniensis …, c. 5: De Verbi Dei Praedicatione, str. 36-37.

[73] SENJSKA SINODA, g. 1906., Actiones et Constitutiones Synodi dioecesanae …, c. 3: De industria cleri in repellendis praedictis erroribus, § 2. De praedicatione verbi Dei, str. 94-95.

[74] KRČKA SINODA, g. 1911., Acta et Decreta II. synodi Veglensis …, c. 2: De verbi Dei praedicatione, str. 18-21.

[75] BANJOLUČKA SINODA, g. 1924., Synodus dioecesana Banialucensis …, Pars I, c. II, a. I: De praedicatione verbi divini ex munere parochiali, nn. 31, 32 i 34, str. 50-51.

[76] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1925., Prva sinoda Nadbiskupije zagrebačke …, Dio drugi, Druga glava, III: Na što treba da pazi propovjednik, kad govori u crkvi?, str. 79-80.

[77] KRČKA SINODA, g. 1928., Synodus Dioecesis Veglensis tertia quam habuit Josephus Srebrnić Dei et S. Apostolicae Sedis gratia episcopus diebus 19., 20., 21. Junii Anno Domini MCMXXVIII, Zagreb, De diciplina vitae religiosae, de vita religiosa populi, n. 9, str. 12. 

[78] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1602., Constitutiones dioecesanae synodi Zagrabiensis, De fidei initiis a parochis tradendis et praedicatione verbi, u: Bogoslovska smotra, 9 (1918.), str. 57.

[79] SPLITSKA SINODA, g. 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis …, De Verbi Dei praedicatione, c. 4, n. 3, str. 21.

[80] STONSKA SINODA, g. 1713., Synodus Dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti …, c. 3: De Verbi Dei predicatione, u: List Dubrovačke biskupije, 2 (1902.), str. 106.

[81] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1803., Acta et Decreta Conventus Cleri Dioecesis Zagrabiensis …, c. 3: De cura Animae, et Doctrinae, str. 207; c. 4: De cura Ovium Divinitus concreditarum, u: M. VRHOVAC, Const. Synod., str. 208-209.

[82] POREČKA SINODA, g. 1675., Sinodo diocesana di Monsignor Illustriss., et Reverendiss. Alessandro Adelasio …, c. 16: Dell’officio de Parochi, str. 39.

[83] SPLITSKA SINODA, g. 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis …, De Verbi Dei praedicatione, c. 4, n. 4, str. 22.

[84] POREČKA SINODA, g. 1733., Sinodo diocesana della S. Chiesa di Parenzo …, c: 18: De’ Parrochi, 2, str. 51.

[85] NOVIGRADSKA SINODA, g. 1780., Synodus dioecesana Aemoniensis …, c. 5: De Verbi Dei Praedicatione, str. 36-37.

[86] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1803., Acta et Decreta Conventus Cleri Dioecesis Zagrabiensis …, c. 4: De cura Ovium Divinitus concreditarum, II. Exemplo, u: M. VRHOVAC, Const. Synod., str. 212-214.

[87] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1925., Prva sinoda Nadbiskupije zagrebačke…, Dio drugi, druga glava, III: Na što treba da pazi propovjednik, kad govori u crkvi?, e), str. 80.

[88] ŠIBENSKA SINODA, g. 1618., Constitutiones et Decreta facta ut supra de anno 1618, u: D. FARLATI, n. d., IV, str. 492.

[89] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1669., Constitutiones Synodi I. Zagrabiensis Anno M.DC.LXIX, c. I, De sacramentorum administratione, doctrina, et scholis, III, u: M. VRHOVAC, Const. Synod., str. 134-135.

[90] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1690, Constitutiones Dioecesanae Synodi Zagrabiensis …, c. 6: De Doctrina Christiana, u: M. VRHOVAC, Const. Synod., str. 152-153.

[91] ZADARSKI SABOR, g. 1579., Quae ad episcopos pertinent, u: D. FARLATI, n. d., V, str. 132-133.

[92] RAPSKA SINODA, g. 1579., Vidi: Tajni Vatikanski arhiv, Ms. Visitatio apostolica Dalmatiae, Visitatio Arben., anno 1579, f. 2v-4v; HVARSKA SINODA, g. 1579., vidi: A. V. MARDEŠIĆ-S. KOVAČIĆ, Acta Visitationum Apostolicarum Dioecesis Pharensis, Roma, 2005., str. 133. 

[93] ŠIBENSKA SINODA, g. 1602., Synodi dioecesaanae sub Vincentio Arrigono episcopo sibenicensi synodus prima anno 1602. Constitutiones et Decreta, De Fidei Propagatione, et Conservatione, u: D. FARLATI, n. d., IV, str. 485.

[94] ŠIBENSKA SINODA, g. 1611., Constitutiones et Decreta in Synodo dioecesana Sibenici facta a Reverendiss. D. Episcopo de anno 1611, u: D. FARLATI, n. d., IV, str. 488.

[95] ŠIBENSKA SINODA, g. 1623., Constitutiones sive Decreta per Illustrissimum ac Reverendissimum D. Episcopum Sibenicensem edita in Synodo dioec. sub die 28 praesentis mensis Aprilis celebrata, ac coram omnibus ad dictum Synod. pertinentibus publicata de anno 1623, u: D. FARLATI, n. d., IV, str. 494

[96] NOVIGRADSKA SINODA, g. 1644., Sinodo diocesana di Città Nova celebrata adì 17. Maggio 1644, nella Chiesa Catedrale da Monsignor Giacomo Filippo Tomasini Vescovo, e Conte di S. Lorenzo in Daila, In Vdine, c. II. Della profesione della Fede, e della Dottrina Christiana, str. 7-9.

[97] POREČKA SINODA, g. 1650., Sinodo diecesana di Monsignor Illustriss.mo e Reu.mo Gio: Battista de Givdice Vescouo di Parenzo, e Conte d’Orsara. Dedicata all’Illustrissimo, et Eccellentissimo Signor M. Antonio Grimani Capitanio di Raspo. In Venetia, MDCLIII, c. III: Dell’insegnar la Dottrina Christiana, str. 7-8

[98] OSORSKA SINODA, g. 1660, Decreti sinodali della diocesi di Ossero, e Cherso …, Decr. Sesto: Della Dottrina Christiana, str. 16-17.

[99] ZADARSKA SINODA, g. 1663., Nadbiskupijski arhiv, Zadar, Synodalia (1663.), Ms. Synodus dioecesana prima Illmi ec Revmi D. Dni Theodori Balbi miseratione Divina Archiepiscopi Jadrensis. Celebrata die 28, 29 i 30 Septembris MDCLXIII, De Doctrina Christiana, f. 42v-43r.

[100] POREČKA SINODA, g. 1675., Sinodo doocesana di Monsignor Illustriss., e Reverendiss. Alessandro Adelasio per la Iddi gratia, e della S. Sede Apostolica Vescovo di Parenzo, Conte, et Sig. D’Orsara, In Venetia, M.DC.LXXV, De officio Parochi, c. XVI, str. 40.

[101] TROGIRSKA SINODA, g. 1687., Arheološki muzej, Split, Arhivski odjel, XVIII/8 Ms. Decreta synodalia, promulgata die 11 Maij 1687 in hac N.ra Cath.li Eccl.a, De Doctrina Christiana, f. 25rv.

[102] SPLITSKA SINODA, g. 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis …, c. 3: De Doctrina Christianatione, 3, nn. 6 i 10, str. 13-16.

[103] ĐAKOVAČKA SINODA, g. 1690., Decreta per sacram synodum anni 1690. prima dominica post Epiphaniam coram illustrissimo et reverendissimo domino fratre Nicolao Plumbensi, Diacovensi seu Bosnensi episcopo, Diacovae apud suam cathedralem divo principi apostolorum Petro sacram celebram edita, quartum – A. LUKINOVIĆ, „Zaključci biskupijske sinode u Đakovu 1690.“, u: Croatica Christiana Periodica, god. 14 (1990.), br. 26, str. 85

[104] STONSKA SINODA, g. 1713., Synodus dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Farncisco Volanti…, c. 2: De Fidei rudimentis, u: List Dubrovačke biskupije, 2 (1902.), str. 79.

[105] DUBROVAČKA SINODA, g. 1729., Constitutiones et Decreta Synodi Diocesanae Ragusii in cathedrali ecclsiae S. mariae Maioris Anno MDCCXXIX die VII. Maii ab Illustrissimo, et Reverendissimo Domino D. Fr. Angelo Franchi Archiepiscopo celebratae, Anconae, MDCCXXX, Tit. I, c. II: De rudimentis Fidei tradendis a Parochis, str. 4.

[106] POREČKA SINODA, g. 1733., Sinodo diocesana della S. Chiesa di Parenzo …, c. 2: Della Dottrina Cristiana, nn. 1, 3, 5-7, str. 12-15.

[107] KORČULANSKA SINODA, g. 1763., Synodus dioecesana Curzulensis ab Illustriss. et Reverendiss. D. D. Michaele Thoma Triali celebrata Epsicopatus sui Anno II. diebus 24. 25. 26 Junii Anno Salutis MDCCLXIII., Venetiis, MDCCLXVIII, c. 11. De Doctrina Christiana, str. XVII.

[108] NOVIGRADSKA SINODA, g. 1780, Synodus dioecesana Aemoniensis habita in Ecclesia cathedrali Deo in honorem ss. Martirum Maximi, et Pelagii dedicata diebus 27. 28. 29. Augusti Anni 1780. sub Illustrissimo, et Reverendissimo D. D. Fr. Joanne Dominico Stratico, ex Ordine Praedicatorum, Sacrae Theologiae Magistro, Florentinae, ac Senensis Universitatum Theologo, Dei, et Sanctae Apostolicae Sedis Gratia Episcopo Aemoniensi, et Comite S. Laurentii in Dayla, etc., Patavii, MDCCLXXXI., c. 4: De Doctrina Christiana, str. 34 i 36

[109] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1803., c. 4: De cura Ovium Divinitus concreditarum, u: M. VRHOVAC, Const. Synod., str. 209-210.

[110] DUBROVAČKA SINODA, g. 1900., Acta et decreta synodi dioecesanae Ragusiane a Josepho Marčelić episcopo Ragusino habitae A. D. MCM, Jaderae, 1991., Tit. I, c. 2: De doctrina catholica tradenda et tuenda, nn. 2 i 5, str. 31-33.

[111] KRČKA SINODA, g. 1901., Acta et decreta primae synodi Veglensis celebratae Anno Salutis MDCDI, Veglae, 1902., Tit. I, c. 2: De fide servanda atque vitiis oppositis, str. 34.

[112] SENJSKA SINODA, g. 1906., Actiones et Constitutiones synodi dioecesanae quam diebus 3. 4. et 5. Julii Anno Domini 1906. Segniae habuit Antonius Maurović epsicopus Segniensis ez Modrussiensis seu Corbaviensis, Segniae, 1906, Tit. I, c. III, § 1: De Catechesi, str. 90-92.

[113] KRČKA SINODA, g. 1911., Acta et decreta secundae synodi veglensis celebratae anno slautis MDCDI, c. III. De catechizatione, str. 21-26.

[114] BANJOLUČKA SINODA, g. 1924., Synodus dioecesana Banialucensis prima in Eccl. Cathedrali S. Bonaventurae Episcopi, Card. Confess. Et Eccles. Doctoris ab Illmo et evdmo D. Episcopo Josepho Garić habita diebus V.-VIII. Augusti MCMXXIV, Pars I, c. II, a. II: De catechetica puerorum institutione, nn. 37, 40, 42, 44, 46 i 48, str. 51-53.

[115] BANJOLUČKA SINODA, g. 1924., Synodus dioecesana Banialucensis prima …, Pars I, c. II, a. IV: De adultorum catechesi, n. 55, str. 54.

[116] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1925., Prva sinoda Nadbiskupije zagrebačke …, vidi: Dio drugi: O crkvenom učiteljstvu, Prva glava: Katehetsko obučavanje, str. 70, 71, 73, 76-77:

[117] MODRUŠKA SINODA, g. 1589., „Naredbe biskupie Modruske“, u: Arkiv za povestnicu jugoslavensku, k. II, Zagreb, 1852, str.87.

[118] HVARSKA SINODA, g. 1596., Biskupijski arhiv, Hvar, Ms: Sinodi diocesani del Illmo et Revmo Vescovo di Liesina Cedulini, fol 12v.

[119] NOVIGRADSKA SINODA, g. 1644., Sinodo diocesana di Citta Nuova …, Della professione della Fede, e dlla Dottrina Christiana, c. II, str. 8.

[120] ZADARSKA SINODA, 1647., Brevissimum compendium synodi dioecesanae Iadrensis, habita anno 1647. in civitate Iadrae, [19] De doctrina christiana – vidi: Z. STRIKA, „Sinoda zadarske crkve 1647. godine“, u: Croatica Christiana Periodica, god. 29 (2005.), br. 55, str. 56-57.

[121] POREČKA SINODA, 1647., Sinodo diecesana di Monsignor Illustriss.mo e Reu.mo Gio: Battista de Giudice /…/, Dell’insegnar la Dotrina Christiana, Cap. III, str. 8.

[122] RAPSKA SINODA, g. 1657., Arheološki muzej, Split, Arhivski odjel, XVI/1Ms. Synodus Dioecesana quinta habita in ecclesia cathedrali die XXIV Mai 1657 per Illmum ac Rmum Dnum D. Petrum Gaudentium, epum. Arben., Cap. 2. De Doctrina Christiana, f. 2v-3r.

[123] OSORSKA SINODA, g. 1660, Decreti sinodali della diocesi di Ossero, e Cherso…, Decr. Sesto: Della Dottrina Christiana, str. 17.

[124] ZADARSKA SINODA, g. 1663., Nadbiskupijski arhiv, Zadar, Synodalia (1663.), Ms: Synodus dioecesana prima Illmi ec Revmi D. Dni Theodori Balbi …, De Doctrina Christiana, f. 42v-43r.

[125] POREČKA SINODA, g. 1675, Sinodo diocesana di Monsignor Illustriss., et Reverendiss. Alessandro Adelasio …, c. XVI: Dell’officio de Parochi, str. 40.

[126] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1677., cap. I: De quibus populus saepius instruendus est – Synodus III. dioecesana Episcopi M. Borković, u: M. VRHOVAC, Const. Synod., str. 137-138.

[127] TROGIRSKA SINODA, g. 1687., Arheološki muzej, Split, Arhivski odjel, XVIII/8, Ms. Decreta synodalia, promulgata die 11 Maij 1687…, De Doctrina Christiana, f. 25v.

[128] SPLITSKA SINODA, g. 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis…, c. 3: De Doctrina Christiana, str. 11-19.

[129] ĐAKOVAČKA SINODA, g. 1690., Decreta per sacram synodum anni 1690. …, quartum, vidi A. LUKINOVIĆ, „Zaključci biskupijske sinode u Đakovu 1690.“, u: Croatica Christiana Periodica, 14 (1990.), br. 26, str. 85

[130] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1690., Constitutiones dioeceanae synodi Zagrabiensis an. 1690, c. 2: De fidei erudiementis, u: M. VRHOVAC, Const. Synod., str. 153.

[131] SPLITSKA SINODA, g. 1692., Nadbiskupijski arhiv, Split, fasc. 35, fragmenti koji sadrže tri odredbe sinode iz g. 1692.

[132] STONSKA SINODA, g. 1713., Synodus dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti …, c. 2: De fidei rudimentis , u: List Dubrovačke biskupije, 2 (1902.), str. 79.

[133] DUBROVAČKA SINODA, g. 1729., Constitutiones et Decreta synodi dioecesanae Ragusii …, c. II: De Rudimentis Fidei tradendis a Parocho, str. 4-5.

[134] KORČULANSKA SINODA, g. 1763., Synodus dioecesana Curzulensis …, c. 11: De Doctrina Christiana, str. XVII.

[135] NOVIGRADSKA SINODA, g. 1780., Synodus dioecesana aemoniensis …, c. IV, De Doctrina Christiana, str. 33-36.

[136] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1803., c. 4: De cura Ovium Divinitus concreditarum, u: M. VRHOVAC, Const. Synod., str. 210-212., i govor biskupa na sinodi, Const. Synod., str. 159-160.

[137] DUBROVAČKA SINODA, g. 1900., Acta et decreta synodi dioecesanae Ragusinae …, Tit. I, c. II. De doctrina catholica tradenda et tuenda, str. 31.

[138] KRČKA SINODA, g. 1901., Acta et decreta primae synodi Veglensis …, Tit. I, c. 2: De fide servanda atque vitiis oppositis, n. 2, str. 34.

[139] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1925., Prva sinoda Nadbiskupije zagrebačke…, Dio drugi, prva glava: Katehetsko obučavanje, V: Katehetsko obučavanje u crkvi i izvan škole, str. 75-76.

[140] KRČKA SINODA, g, 1928., Synodus Dioecesis Veglensis tertia quam habuit Josephus Srebrnić Dei et S. Apostolicae Sedis gratia episcopus diebus 19., 20., 21 Junii Anno Domini MCMXXVIII., Zagreb, De vita religiosa populi, nn. 4-5, str.11.

[141] ŠIBENSKA SINODA, g. 1618., Constitutiones et Decreta …, u: D. FARLATI, n. d., IV, str. 492.

[142] NOVIGRADSKA SINODA, g. 1644., Sinodo diocesana di Citta Nuova …, Della professione della Fede, e dlla Dottrina Christiana, cap. II, str. 8.

[143] ZADARSKA SINODA, 1647., Brevissimum compendium synodi dioecesanae …, [19] De doctrina christiana, vidi: Z. STRIKA, „Sinoda zadarske crkve 1647. godine“, u: Croatica Christiana Periodica, god. 29 (2005.), br. 55, str. 56.

[144] POREČKA SINODA, g. 1650., Sinodo diecesana di Monsignor Illustriss.mo e Reu.mo Gio: Battista de Givdice …, Dell’insegnar la Dottrina Christiana, c. III, str. 8.

[145] RAPSKA SINODA, g. 1657., Arheološki muzej, Split, Arhivski odjel, XVI/1, Ms: Synodus Dioecesana quinta …, c. 2. De Doctrina Christiana, f. 2v-3r,

[146] OSORSKA SINODA, g. 1660, Decreti sinodali della diocesi di Ossero, e Cherso…, Decr. Sesto: Della Dottrina Christiana, str. 18.

[147] ZADARSKA SINODA, g. 1663., Nadbiskupijski arhiv, Zadar, Synodalia (1663), Ms: Synodus dioecesana prima Illmi ec Revmi D. Dni Theodori Balbi …, De Doctrina Christiana, f. 43r.

[148] SPLITSKA SINODA, g. 1688., c. 3: De Doctrina Christiana, u: Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis …, str. 13 i 16-17.

[149] ĐAKOVAČKA SINODA, g. 1706., Acta Synodi dioecesanae celebratae Diacoviae die 18. et 19 maji a. 1706. …, vidi A. PAVLOVIĆ, „Bosanski biskup Đuro Patačić de Zajezda (1670.-1716.) – sazivatelj biskupske sinode prije 300 godina“, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 59 (2006.), br. 9, str. 819.

[150] STONSKA SINODA, g. 1713., Synodus dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti …, u: List Dubrovačke biskupije, 2 (1902.), str. 79.

[151] DUBROVAČKA SINODA, g. 1729., Constitutiones et Decreta synodi dioecesanae …, c. II: De Rudimentis Fidei tradendis a Parocho, str. 4-5.

[152] POREČKA SINODA, g. 1733., Sinodo diocesana della S. Chiesa di Parenzo …, c. 2: Della Dottrina Cristiana, nn. 3, 5-7, str. 13-14.

[153] KRČKA SINODA, g. 1901., Acta et decreta primae synodi Veglensis …, Tit. I, c. 2: De fide servanda atque vitiis oppositis, n. 2, str. 34.

[154] SENJSKA SINODA, g. 1906., Actiones et Constitutiones synodi dioecesanae …,Tit. I, c. III, § 1: De Catechesi, str. 91.

[155] KRČKA SINODA, g. 1911., Acta et decreta secundae Synodi Veglensis …, c. III: De catechizatione, 2, str. 22-23.

[156] BANJOLUČKA SINODA, g. 1924., Synodus dioecesana Banialucensis …, Pars I, c. 2, a. 3: De scholis – De catechesi puerorum et iuvenum in scholis, n. 46 str. 53.

[157] ZAGREBAČKA SINODA, g. 1925., Prva sinoda Nadbiskupije zagrebačke …, Dio drugi, Prva glava: Katehetsko obučavanje, IV: Katehetsko obučavanje u našim školama, str. 73.