Naviještati riječ i slaviti otajstva
1. Uvod
Od samih se početaka očituje trostruka uloga Crkve: naviještanje evanđelja, slavljenje otajstava i bratsko služenje. Djela apostolska o tome opširno izvješćuju. Apostoli su navješćivali riječ, bili postojani u lomljenju kruha i molitvama ali su se brinuli i za sve koji su bili u oskudici. Pavao je uz svoju propovjedničku i apostolsku službu veoma ozbiljno shvaćao i brigu za siromahe. Jakov, Kefa i Ivan dopustili su mu da propovijeda evanđelje pod uvjetom: “Samo neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio” (Gal 2.10). Međutim, koliko god su apostoli smatrali da služenje nužno ide uz naviještanje i slavljenje otajstva, u onoj zgodi kada se postavljalo pitanje službe kod stolova, Dvanaestorica rekoše: “Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova” (Dj 6,2). Bio je to povod da se uspostavi posebna služba – đakonat – koja je u svom potanku postavljena upravo za služenje potrebitima u zajednici.
Što hoćemo reći? Mnogostruke su i potrebe i službe u Crkvi. U našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji nastojimo osposobiti župne suradnike za najrazličitija polje rada: kateheza, različite molitvene, karitativne i ine skupine. Naše djelovanje usmjereno je i prema osobama s posebnim potrebama, prema djelatnicima u školstvu, kulturi, medicini, politici… Međutim, upravo je naviještanje evanđelja i slavljenje otajstava srž i glavni smisao svekolikog djelovanja zaređenih službenika i tu su oni nenadomjestivi. O tom dvostrukom poslanju apostola (dakle, zaređenih službenika) Sabor ovako govori:
SC 6: Zato je Krist, sam poslan od Oca, poslao apostole napunjene Duhom Svetim ne samo da propovijedajući evanđelje svakom stvorenju navješćuju da nas je Sin Božji smrću svojom i uskrsnućem oslobodio od vlasti sotone i od smrti, te nas prenio u kraljevstvo Očevo, nego također da to naviješteno djelo spasenja i izvršuju žrtvom i sakramentima, oko čega se kreće sav liturgijski život.
Važno je da mi svećenici to ne ispustimo iz vida. Naime, može netko s podsmijehom reći da neki župnik ništa ne radi, nego samo ima mise, sprovode, krštenja, vjenčanja, odnosno da je samo liturg. Je li to nužno pokuda?
2. Naviještati riječ
Temeljno apostolsko poslanje – naviještanje Božje riječi, naviještanje evanđelja – sadržano je u službi biskupa, prezbitera i đakona, dakle, zaređenih službenika. Tako Pavao veli: “Jao meni ako evanđelja ne navješćujem” (1 Kor 9,16). Svaki bogoslužni čin, već po svojoj naravi, uključuje službu riječi, to jest navještaj Božje riječi i homiliju uz sveopću molitvu. Važno je da to njegujemo u svakom bogoslužju, a ne samo u misi (vjenčanje, krštenje, sprovod, bolesničko pomazanje, različiti blagoslovi). Pri tome je potrebno da sama riječ bude naviještena, tj. pročitana kako dolikuje, s pažnjom i poštovanjem, jasno i razgovijetno. Potrebno je da se za homiliju pripravimo i čitanjem određene literature i molitvom. Ta, mi smo službenici riječi! Naviještamo Kristovo spasenje. Valja nam imati na umu da po sebi ne bi trebalo biti nikakve razlike između apostolskog i našeg naviještanja riječi! Ta istog smo Duha primili!
3. Slaviti otajstva
U donedavna rubricistička vremena bilo je dovoljno poštovati rubrike da bi bogoslužje bilo besprijekorno. To je, kao što je poznato, imalo svojih veoma dobrih strana: bogoslužje je bilo zaštićeno od proizvoljnih, plitkih i nedostojnih improvizacija. Danas nam sama liturgija nudi mogućnosti prilagodbe izrazima ako je zgodno, prema prilikama, hvalevrijedno je… To nas, međutim, još više obvezuje. Potrebno je s poštovanjem, pažnjom i, nadasve, ljubavlju pristupati slavljenju Gospodnjih otajstava. Valja voditi brigu o bogoslužnom prostoru, o liturgijskim knjigama, o pjevanju, o ministrantima, čitačima, djeliteljima pričesti, o skladnom i dostojanstvenom odvijanju samog bogoslužja, tako da bude očito da svetinje sveto slavimo. Samo tako ćemo biti dostojni i vjerni vršitelji ovog drugog temeljnog poslanja Crkve.
4. Važnost uloge zaređenih službenika
Kada je u pitanju poslanje Crkve u naviještanju riječi, slavljenju otajstava i bratskom služenju, svi su članovi Crkve pozvani da svaki na svoj način i u skladu sa svojom službom dadu u tome svoj doprinos. Tako, naravno naviještanje riječi i slavljenje otajstava nije samo poslanje isključivo zaređenih službenika. Međutim, dok se u bratskom služenju mogu svi zauzimati, u naviještanju riječi i slavljenju otajstava nezamjenjiva je uloga zaređenih službenika. Osnovna i temeljna zadaća biskupa, prezbitera i đakona jest ova dvostruka služba. Tako jedan župnik treba koordinirati svekolik pastoralni rad svoje župe i u tome maestralnu ulogu mogu odigrati različiti suradnici. Međutim, u svojoj osnovnoj zadaći: naviještanju riječi i slavljenju otajstava, on je nenadomjestiv.[1] U svim ostalim pastoralnim pothvatima mogu uspješno djelovati i nezaređeni službenici.[2]
Nadalje, zar nam se čini malo naviještati evanđelje i slaviti otajstva? To je temelj našega poslanja, to je osnovna zadaća svećeničkog zvanja. Bogoslužje treba stoga biti naša temeljna i najveća briga. U praksi se događa da se (ipak) u naše bogoslužje uvuče rutina. Za homiliju ćemo već nešto reći, a što se tiče ostalog dijela bogoslužja, pročitat ćemo što piše u misalu ili obredniku i “što sad tu treba mudrovati.” Međutim, valja nam imati na umu da najveći dio naših vjernika praktikanata osim redovite nedjeljne mise, te prigodice, krštenja, vjenčanja, ispovijedi, sprovoda, nema drugih kontakata sa župom, tj. nisu aktivni u nekoj župnoj skupini niti laičkoj udruzi. Ti vjernici, već zbog toga što su u ogromnoj većini, zaslužuju čestitu, pripravljenu i lijepo proslavljenu nedjeljnu misu, onako kako je Crkva zamišlja, želi i preporučuje.[3] Bilo bi neumjesno kad bi župnik rekao da se nije mogao dovoljno pripraviti na nedjeljnu misu, jer je imao puno posla s različitim udrugama i župnim aktivnostima. Euharistija čini Crkvu, rekao je Augustin i na tom polazištu Crkva i danas stoji. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propustiti, veli Isus. Ako ustvrdim da je liturgija temelj i osnovno polazište i temeljni smisao svećeničke službe u Crkvi, onda to zasigurno neće biti tek pro domo sua mišljenje jednog liturgičara. Naprotiv, budemo li se uvijek iznova trudili da naše naviještanje riječi i slavljenje otajstava bude i pripravljeno i kvalitetno i s Duhom Božjim učinjeno, onda će i ostatak našeg pastoralnog rada biti zdrav i svima koristan.
[1] Naravno, liturgija predviđa da slavlje blagoslova može predvoditi i laik, te da i neka sakramentalna slavlja – u izvanrednim slučajevima – može predvoditi nezaređeni službenik. Međutim, u redovitom slučaju sakramentalna i nesakramentalna bogoslužja predvodi zaređeni službenik, a ako ih predvodi laik, o tome na svoj način ipak vodi brigu župnik.
[2] Na nekim bismo poljima rada radije vidjeli laike nego zaređene službenike, kao npr. u određenim segmentima obiteljskog pastorala (savjetovališta, tečajevi priprave za brak, savjetovališta za trudnice i majke), u karitativnoj djelatnosti, u katoličkim školama i inim odgojnim ustanovama, a sve prema onom apostolskom: “Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova” (Dj 6,2).
[3] Inače bi se moglo dogoditi da župnik, recimo tako, 90% svoje energije posvećuje župnim aktivnostima kojima je zahvaćeno 10% vjernika, dok ostatak svojih sila daruje većini od 90% vjernika.
